- zvezda je napisao/la:
- Da je bilo reč o nasilju, rekao bi mač ili toljagu
Bič predstavlja upravo sredstvo suptilne dominacije (tj. asocira na nju)... Na onaj slatki položaj blage potčinjenosti, koja ženu lišava odgovornosti i dozvoljava joj da se ispolji onako kako joj to odgovara... Muškarac bi (npr. u seksu, zašto ne uzeti lep primer?) uvek trebao na sebe preuzeti odgovornost za ženine postupke... Onda ona zaista može da učini sve što poželi (što će i njemu sigurno odgovarati). Žena mora da zna da je prihvaćena i voljena takva kakva jeste. Po mom mišljenju, ogromna greška današnjih žena je upravo u tome što pokušavaju da budu (ponašaju se kao) muškarci. Zašto to rade? Divno je biti žena!!! Otvaraju ti vrata, pridržavaju kaput, ustupaju mesto... a danas je toliko mnogo žena koje sve ovo smatraju uvredljivim...?
Po meni, sasvim je poželjno da muškarac to i bude. Nemam se nameru nadmetati za dominaciju, jer me ona ne zanima. Samo želim da mogu budem i živim ono što jesam.
Da si najmudrije stvari slušao od starih žena - naravno da mogu shvatiti!!! Pa, žene su, zar ne? *
Ha,ha, sram te bilo -kradeš mi misli!
Ko da sam ja pisao!
A što se tiče onih muškarača o kojima govoriš - ja mislim da nisu one krive za to što jesu. Možda jesu, ali nisam sklon to povjerovati. Ja sam uvijek smatrao da je najveći dio odgovornosti na muškarcu, i ako se neka žena tako ponaša to je 90% njegova krivica. Imam jednu teoriju o tome. Te žene su po prirodi alfa-ženke (naravno one koje prednjače u tome i predvode ostale žene da se pobune protiv svoje ženstvenosti, ne njihove sljedbenice!). Međutim kako je u današnjem svijetu sveopšte raznježenosti sve teže takvoj ženi da nađe muškarca koji je nje dostojan, alfa-muškarca, uklučuje se stari instinkt muškosti u ženi koji je nastao kao sredstvo preživljavanja u slučaju da njen muškarac nastrada u lovu i sl. i ostavi je sa nejakom djecom. Tad se uključuje taj instinkt, ali on je samo privemeno rješenje. Ako ostane aktivan predugo može trajno da ozlijedi njene ženske instinkte. Rezultat je danas tzv. "feminizam", koji kroz zube pritajenog samoprijezira govori "žena ovo, žena ono" - po mojem shvatanju ne radi se o pobuni protiv muškaraca već protiv sebe, i to iz razloga koji sam naveo.
Zato je meni Niče toliko drag, on zna na najnevjerovatniji reći pravu stvar, koja ti se može učiniti kao glupost, a tek docnije shvatiš koliko si u krivu. Pazi ovo, npr.:
"Imam jedno pitanje samo za tebe, brate moj; kao olovo bacam ovo pitanje u tvoju dušu da bih saznao koliko je duboka.
Ti si mlad i želiš dijete i brak. Ali ja te pitam: da li si ti čovjek koji
smije sebi poželjeti dijete?
Da li si ti pobjednik, samosavlađivač, zapovjednik čula, gospodar
svojih vrlina? To te pitam.
Ili iz tvoje želje progovara životinja i nužda? Ili usamljenost? Ili
nezadovoljstvo sobom?
Želim da tvoja pobjeda i tvoja sloboda čeznu za djetetom. Žive
spomenike treba da posazidaš svojoj pobjedi i svome oslobođenju.
Treba da zidaš iznad sebe. Ali najprije sam moraš biti sazdan, pravo
oblikovan tijelom i dušom.
Ne treba da se umnožavaš samo unaprijed, nego naviše! U tome neka
ti pomogne bašta braka!
Jedno uzvišenije tijelo treba da stvoriš, prvi pokret, točak koji se sam
sobom okreće – stvaraoca treba da stvoriš.
Brak: tako nazivam volju udvoje da se stvori jedno koje će biti više od
onih koji su ga stvorili. Uzajamnim strahopoštovanjem nazivam brak, kao
što i priliči nosiocima takve volje.
Ovo neka bude smisao i istina tvoga braka. Ali ono što nazivaju
brakom mnogi i premnogi, oni izlišni – ah, kako da to nazovem?
Ah, ovo siromaštvo duše udvoje! Ah, ova prljavština duše udvoje! Ah,
ova bijedna lagodnost udvoje!
Brakom nazivaju sve to; i kažu da su im brakovi sklopljeni na nebu.
E pa, ja ne marim za to nebo izlišnih! Ne, ne marim za te životinje
zapletene u nebesku mrežu!
Daleko od mene neka ostane i Bog, koji dohramljuje da blagoslovi
ono što nije sastavio!
Ne smijte mi se na takve brakove! Koje dijete ne bi imalo razloga da
plače zbog svojih roditelja?
Dostojan mi se učinio ovaj čovjek i zreo za smisao Zemlje: ali kad sam
mu vidio ženu, Zemlja mi se učinila dom za bezumnike.
Da, htio bih da se Zemlja protrese u grčevima kad se sparuju svetac i
guska. Ovaj je kao junak krenuo da nalazi istine i najzad je osvojio jednu
malu nakićenu laž. On to naziva svojim brakom.
Onaj je bio uzdržljiv pri druženju i promišljeno je birao. Ali najednom
je zauvijek pokvario svoje društvo: on to naziva svojim brakom.
Onaj je tražio sluškinju sa vrlinama anđela. Ali najednom je postao
sluškinja jedne žene, i sad bi bilo neophodno da pri tom postane i anđeo.
Svi kupci koje sam sad zatekao obazrivi su, i svi imaju lukave oči. Ali
svoju ženu i najlukaviji kupuje u džaku.
Mnoge kratke ludosti – to se kod vas zove ljubav. A vaš brak
okončava mnoge kratke ludosti, kao duga glupost.
Vaša ljubav prema ženi i ženina ljubav prema muškarcu: ah, neka bi
ona bar bila sažaljenje prema patničkim i sakrivenim bogovima! Ali
najčešće dvije životinje odgonetaju jedna drugu.
Ali čak i vaša najbolja ljubav je samo ushićeno poređenje i bolan žar.
Ona je baklja koje treba da vam prisvijetli ka višim putevima.
Jednom treba da volite iznad sebe! Zato najprije naučite da volite! I
toga radi ste morali ispiti gorki pehar vaše ljubavi.
Gorčine ima i u peharu vaše najbolje ljubavi: tako ona stvara čežnju za
natčovjekom, tako ona prouzrokuje žeđ u tebi, stvaraocu!
Žeđ u stvaraocu, strijela i čežnja za natčovjekom: reci, brate moj, da li
je ovo tvoja volja za brakom?
Svetim nazivam takvu volju i takav brak. -
Tako je govorio Zaratustra."
Ili ovo o čemu smo upravo pričali:
"“Što se šunjaš tako bojažljivo kroz suton, Zaratustra? I šta to brižljivo
kriješ pod ogrtačem?
Da li je to blago koje su ti poklonili? Ili dijete koje ti se rodilo? Ili se
sad i sam krećeš putanjam lopova, ti prijatelju zlih?” -
Uistinu, brate moj! reče Zaratustra, to je blago koje su mi poklonili: to
je malena istina koju nosim.
Ali jogunasta je kao malo dijete; i ako joj ne zapušim usta, preglasno
viče.
Dok sam danas išao sam svojim putem, u času dok Sunce tone, srela
me jedna stara ženica i ovako se obratila mojoj duši:
“Mnogo je govorio Zaratustra i nama ženama, ali nikad nam nije govorio
o ženi.”
A ja joj odvratih: “O ženi treba govoriti samo muškarcima.”
“Govori i meni o ženi”, reče ona; “dovoljno sam stara da to odmah zaboravim.”
I ja učinih po volji staroj ženici i ovako joj rekoh:
Sve na ženi je zagonetka, i sve na ženi ima jednu odgonetku: ona se
zove trudnoća.
Muškarac je za ženu sredstvo: svrha je uvijek dijete. Ali šta je žena za
muškarca?
Dvoje želi pravi muškarac: opasnost i igru. Zbog toga želi ženu, kao
najopasniju igračku.
Muškarac treba da bude odgajen za rat, a žena za ratnikov odmor: sve
drugo je budalaština.
Odveć slatko voće – za njega ratnik ne mari. Stoga mari za ženu;
gorka je i najslađa žena.
Bolje od muškaraca razumije žena djecu, ali muškarac je djetinjastiji
od žene.
U pravom muškarcu je sakriveno dijete: ono bi da se igra. Ta hajdete,
žene, otkrijte mi dijete u muškarcu!
Igračka neka bude žena, čista i fina, ravna dragulju, obasjana vrlinom
jednog svijeta koji još ne postoji.
Zvjezdani zrak neka sija u vašoj ljubavi! Vaša nada neka glasi: “Kamo
da rodim natčovjeka!”
U vašoj ljubavi neka bude hrabrosti! Svojom ljubavlju treba da
nastnete na onoga ko vam ulijeva strah!
U vašoj ljubavi neka bude vaša čast! Malo se, inače, žena razumije u
čast. Ali ovo neka bude vaša čast: da uvijek više volite nego što vas vole, i
nikad da ne budete druge.
Muškarac neka se boji žene kad ona voli: ona tad sve prinosi na žrtvu,
a sve drugo smatra bezvrijednim.
Muškarac neka se boji žene kad ona mrzi: jer muškarac je na dnu duše
samo zao, a žena je ondje loša.
Koga žena najviše mrzi? - Tako je reklo gvožđe magnetu: “Ja te
najviše mrzim, jer privlačiš, ali nisi dovoljno jak da privučeš sebi.”
Sreća muškarca glasi: ja hoću. Sreća žene glasi: on hoće.
“Gle, upravo sad je svijet postao savršen!” - tako misli svaka žena koja
se povinuje svom svojom ljubavlju.
A povinovati se mora žena i mora pronaći dubinu za svoju površinu.
Površina je ženina narav, burno uzlelujana skrama na plitkoj površini.
A muškarčeva narav je duboka, njegova rijeka šumi u podzemnim špiljama:
žena sluti njegovu snagu, ali je ne shvata. -
Tad mi odvrati stara ženica: “Mnogo krasnih stvari je rekao Zaratustra,
a naročito za one koji su dovoljno mladi za to.
Čudno je to, Zaratustra slabo poznaje žene, a ipak je u pravu kad
govori o njima! Da li je to zato što kod žene ništa nije nemoguće?
A sad kao zahvalnost primi jednu malu istinu! Ta ja sam dovoljno stara
za nju!
Uvij je i začepi joj usta: inače će ta mala istina preglasno vikati.”
“Daj mi, ženo, svoju malu istinu!” rekoh. I stara ženica ovako reče:
“Ideš ženama? Ne zaboravi bič!” -
Tako je govorio Zaratustra."
Kao što svatko ne može razumjeti Heraklita ili Kaliklea tako ne može ni Ničea. Za to se mora biti dovoljno zreo. To ili imaš ili nemaš, nema tu neke velike mudrolije.