Znamo li voljeti?

Zaljubljenost i ljubav su pojmovi koji se jako cesto poistovjecuju. Tocnije zaljubljenost se poistovjecuje sa ljubavlju. Pa tako par udje u vezu i u vrlo kratkom roku izjavljuju ljubav. Potom dolazi do neslaganja te ogromnih razocarenja u osobu za koju su se kleli da vole. Naravno, svu krivnju svaljuju na tu osobu. Ta/taj drugi je kriv za ogromno razocarenje u ljubavi.
U tu svrhu pomazu i pjesme koje cesto pricaju o neostvarenim ljubavima te ih velicaju. Primjera ima na svim poljima pa tako i u knjizevnosti. Jedna od najpoznatijih neostvarenih velikih ljubavi jeste Petrarcina ljubav prema Lauri koja mu nikada nije uzvratila osjecaje. Medjutim on je o njoj napisao more tekstova gdje se kune u ljubav te joj ostaje odan do kraja zivota (i njenog i svog).

Postavlja se pitanje...sto je zapravo Petrarca volio? Lauru ili svoju ideju o njoj? Kako se netko moze kleti u ljubav prema osobi koju niti ne poznaje posteno? Nije li to zapravo zaljubljenost u vlastitu ideju ljubavi? Nije li to i razlog velikih ljubavnih razocarenja jer da uistinu volimo tog drugog ne bi li ga/ju prihvatili sa svim manama, vrlinama i razlicitostima? Nije li najlakse zaljubit se u vlastitu ideju te proklinjat sve duge koji se ne uklapaju u tu ideju? Svi drugi su krivi, a nikako nasa iluzija.

Znate li voljeti? Brkate li zaljubljenost i ljubav? Volite li nekog uistinu (ne mora nuzno biti u romanticnom smislu..moze se voljeti i prijatelja pa cak i nakon sto nas povrijedi)?

To pitanje si ja postavljam uvijek kad se zaljubim u neku curu. Da li sam zaljubljen u nju ili pak u svoju predodžbu nje same? Ako bi bio iskren, onda bi morao reći da se tu radi o zaljubljenosti u neku predodžbu, više kao nešto što bi ja volio da ona je ili bude. Što i nije tako čudno jer mi kad se zaljubimo poznaje dosta kratko tu osobu. Iako znamo neke stvari o toj osobi, ipak većinu stvari ne znamo, pa ih onda popunjavamo onime što bi mi željeli da ona/on bude.

Što se pak tiče prijatelja/prijateljica i članova obitelji tu je priča malo drugačija, te ljude poznajem jako dugo i neki su mi jako dragi, tu bi mogao govoriti o pravoj možda čak i bezuvjetnoj ljubavi u onom neromantičnom smislu te riječi. Jednostavno poznaješ sve njihove mane i prednosti i prihvaćaš ih sa svime time. Na žalost ili možda na sreću te osobe nas mogu i najviše povrijediti, ali meni se nekako čini da su i ti «negativni» događaji nešto što ojačaju vezu između dvije osobe. Naravno pod uvjetom da to nije nešto toliko teško da se više ne može popraviti, u tom slučaju bi stvari bile nepovratne. Hvala Bogu mene u zadnje vrijeme nitko nije tako povrijedio.

Zaljubljenost je nešto poput hira, ona se dešava spontano, kao kemijska reakcija... Ostaje i u idealnim okolnostima se pretvara u ljubav. Zaljubljenost je idealiziranje osobe, zaljubljenost su one famozne ružičaste naočale. Zaljubljenost i ego su jako blizu.
Ljubav? Po mome ljubav je nešto sto teško umire u osobi, pa makar ta osoba na kraju nije ono što se očekuje od nje. Ljubav nema granica, ljubav ponekad prelazi granice zdravog razuma... Ali ljubav sigurno nije kemijski spoj, nešto površno...
Da ljudi idealiziraju osobe za koje kažu da su njihove veeelike ljubavi, ali.... zar je ljubav idealiziranje? Ljubav je prečista, ljubav nije grešna... ljubav je nešto posebno. Ljubav je istinska svjetlost!
Voljeti nekog usprkost manama... i kad nam voljeni naprave loše stvari, voljeti ih i tada? Teško je to... Lakše je nam je tada ljubav prividno pretvoriti u mržnju, jer, lakše nam je mrziti nego voljeti, kad nas netko razočara, zar nije? Ali, da li ih tada stvarno mrzimo? Mislim da ne...

Dada289 je napisao/la:

Voljeti nekog usprkost manama... i kad nam voljeni naprave loše stvari, voljeti ih i tada? Teško je to... Lakše je nam je tada ljubav prividno pretvoriti u mržnju, jer, lakše nam je mrziti nego voljeti, kad nas netko razočara, zar nije? Ali, da li ih tada stvarno mrzimo? Mislim da ne...

Nekakav nagon za preživljavanje nam kaže da tada mrzimo i da jednostavno otpišemo tu osobu, ali ipak savjest i onaj tihi glasić nam kaže da možemo bolje i ako se tada izdignemo iz mržnje i oprostimo, dolazimo na božju razinu. Ponekad je to jako, jako teško, ali je dugoročno puno isplativije E sad to mi nekako vrijedi za članove obitelji i prijatelje, ali ne i za curu, jer u muško ženskim odnosima je ipak bitna ravnopravnost. U koliko postoji velik nesrazmjer tada veza ne može opstati, a ako taj nesrazmjer postoji u obiteljskim odnosima, oni i dalje postoje.

Chakotay je napisao/la:

E sad to mi nekako vrijedi za članove obitelji i prijatelje, ali ne i za curu, jer u muško ženskim odnosima je ipak bitna ravnopravnost. U koliko postoji velik nesrazmjer tada veza ne može opstati, a ako taj nesrazmjer postoji u obiteljskim odnosima, oni i dalje postoje.

Što se dešava kad osjećaš ljubav, znaš da je to ona prava ljubav, nemaš snage se boriti protiv nje, a u cijelosti ta se ljubav u fizičkom smislu nikako ne može odraziti zbog trilion raznolikosti između tebe i te osobe X za koju osječaš tu ljubav?
Pogotovo ako te ta ljubav, ta osoba razočarala tako jako.
Ono što osjećamo, i ono što radimo u fizičkom svijetu su potpuno dvije različite stvari. Koliko si puta, recimo, osjećao nešto, jako, a radio, ili rekao nešto sasvim drugačije?

A ljubav prema obitelji i krvnim srodstvu je nešto posve drugačije... Ta je ljubav nešto što nema veze sa ljubavlju prema nekoj osobi. Razlika? Nagon, potreba za preživljavanjem, sexualnost, taj fizički dio... Sa obitelji ta povezanost NE POSTOJI! A taj dio povezanosti sa voljenim osobama koje nisu dio obitelji jako veliku ulogu ima u rasuđivanju i u poimanju "zaljubljenosti, kemije i ... ljubavi"

Citat :

Znate li voljeti?

Znam

Citat :

Brkate li zaljubljenost i ljubav?

Brkam

Citat :

Volite li nekog uistinu (ne mora nuzno biti u romanticnom smislu..moze se voljeti i prijatelja pa cak i nakon sto nas povrijedi)?

Volim

Slazem se s Dadom. Medjutim ne znaci da ako volimo nekog tada taj moze raditi sto hoce, a mi cemo mu/joj oprastati. To znaci da cemo i dalje voljeti ali zadrzati pravo da odemo od te osobe.

Dada289 je napisao/la:

Chakotay je napisao/la:

E sad to mi nekako vrijedi za članove obitelji i prijatelje, ali ne i za curu, jer u muško ženskim odnosima je ipak bitna ravnopravnost. U koliko postoji velik nesrazmjer tada veza ne može opstati, a ako taj nesrazmjer postoji u obiteljskim odnosima, oni i dalje postoje.

Što se dešava kad osjećaš ljubav, znaš da je to ona prava ljubav, nemaš snage se boriti protiv nje, a u cijelosti ta se ljubav u fizičkom smislu nikako ne može odraziti zbog trilion raznolikosti između tebe i te osobe X za koju osječaš tu ljubav?
Pogotovo ako te ta ljubav, ta osoba razočarala tako jako.
Ono što osjećamo, i ono što radimo u fizičkom svijetu su potpuno dvije različite stvari. Koliko si puta, recimo, osjećao nešto, jako, a radio, ili rekao nešto sasvim drugačije?

Meni se tu više čini da se radi o zaljubljenosti nego o ljubavi, tu je ono Alphino pitanje iz uvodnoga posta, kako možemo znati da se radi o ljubavi kad tu osobu poznajemo nekih mjesec dana. Skoro pa da ništa niti ne znamo o toj osobi. Više mi se čini da se tu onda radi o fizičkoj privlačnosti i nagonu, nego o ljubavi. Barem je kod mene tako, sad već mogu prepoznati i razlikovati te osjećaje. Ljubav je puno nježnija, potpunija, neagresivna, možda i manje uzbudljiva na fizičkoj razini, ali puno, puno dublja. Dok je zaljubljenost upravo ovo što ti opisuješ, cijelog te prožima, ne možeš misliti niti na ništa drugo osim na tu osobu, vidiš te različitosti između vas, ali misliš ili se nadaš da će nekakvih čudom proći. Ja sad već znam da taj osjećaj ne traje dugo i ustvari mi više nije niti važan, ako nema neke dublje povezanosti između mene i te cure, tada mi to početno uzbuđenje ništa ne znači. Nekako kao da osjećam da se radi samo o kemiji...

Da, totalno se slazem s time. Dada je jako lijepo opisala ljubav u svom prvom postu na temi, a ovo kasnije je vise opis zaljubljenosti...koja moze prijeci u ljubav pa onda vrijedi ono prvonapisano

Medjutim, da li bi izabrali ljubav kojoj nije predhodila zaljubljenost? Da li bi izabrali uci u takvu vezu?

Naravno mora postojati i ta komponenta fizičke privlačnosti, ali to i nije problematično. Između muškarca i žene u pravilu postoji ta fizička privlačnost. Ja sam naišao na malo cura koje mi nisu bile fizičke privlačne, no puno više je onih koje su mi bile fizički super, ali i ništa više. S njima sada ne bi želio imati ništa, možda prije desetak godina bi mi bilo fora, bilo bi sigurno , ali sada znam kako bi to završilo.

@Alpha, voljeti nekoga, naravno, ne znači biti njegov rob, mada ima jako puno osoba koje zbog ljubavi postaju robovi (to znam iz vlastitog iskustva).
A da li bi izabrali ljubav kojoj nije predhodila zaljubljenost? Da, naravno!

Sjetila sam se nedavno kako su nekada davno dogovarali brakove, koji su rijetko kada imali te točke, zaljubljenost, pa ljubav. Ali, takvi brakovi, namješteni, u večini slučajeva na kraju su opstali i bolje funkcionirali, nego sada kada nam je data potpuna sloboda da nađemo sami svoju ljubav.
Poštivanje, povjerenje i ljubav daju savršenu kombinaciju, uz fizički aspekt, naravno. Zaljubljenost prolazi...

U gornjem postu sam možda otišla sa puta, i n isam se dovoljno dobro izjasnila.
U glavnom, mislim da se može živjeti sa osobom i imati kvalitetna veza i ljubav bez onog dijela zaljubljenosti, ili zaluđenosti. Čak je takva veza, takva ljubav kvalitetnija, koja se temelji na poštivanju i povjerenju, nego ona koja dolazi od same zaljubljenosti.

@Chak...ne znam da li je tako kod vecine ljudi. Ili da li je tako kod zena sto se privlacnosti tice.

@Dada...Mislim da to sto su u proslosti opstajali dogovoreni brakovi nema nista s njihovm stvarnom kvalitetom. Obicno se zenu prodavalo i ona bi bila mizerna do kraja zivota ali ne bi imala izbora. Cak danas poznajem situaciju jedne albanske obitelji koja zivi tu. Imaju sinove, da prostis, ruzne do bola kao i jednu kcer koja je relativno ne privlacna ali prema sinovima je missica. E sad, njima je svima kaparan partner jos dok su bili klinci. Ta cura je znala tocno za koga ce ju ozenit. Bila je zaljubljena u ovdasnjeg decka ali nije nista mogla (ni smjela) kasnije su je udali sto znaci da je otisla tamo negdje i vise ju nisam vidjela. Isto tako su i za sinove dovedene zene. A da ih samo vidis. Bokte. Ljepotice. Al ono. Ma prekrasne. I prilicno sam sigurna da su i one bile zaljubljene tamo negdje u tamo nekog...ali sad su ovdje. Ozenilo ih. Rade u obiteljskoj pekari. I tako...sigurna sam da ce ostati vjencani do kraja zivota. A sretni?

Ali to je sada, u našem svijetu. Da, sada to nije normalno, i naravno da je totalno neumjesno. Ali prije ne znam koliko stoljeća, funkcioniralo je. Prividno barem.
Pogledaj i sada, bez tih ugovoren ih brakova, bez tih stvari, još uvijek postoji tisuću stvari oko dvoje zaljubljenih, koji se vole, a ne mogu biti zajedno. Sada više nisu ugovoreni brakovi, sada je financijska nestabilnost, medijski utjecaj, norme koje su gore nego što su ugovoreni brakovi bili prije.
Reci mi koliko znaš ljudi koji se vole, koji su imali sve što treba, zaljubljenost, ljubav, povjerenje, poštivanje, koliko je tih ljudi zajedno.
Na kraju dolazim do zaključka da koliko god ljudi imaju potpunu slobodu u ljubavi, da je izraze, toliko drugih faktora sprječavaju tu istu ljubav da bude realizirana.
Pogledaj svijet oko nas, pogledaj što ljudi rade... Ljubav više nije ona čista ljubav, prema osobi, novac, moć i ego sada vladaju, ljubavi ima manje nego ikada do sada.

Isti je to svijet i onda i danas. Da nije isti onda bi i danas bilo kao onda. Ali nije. Zasto nije? Zato jer nije funkcioniralo. Ljudi su bili mizerni (najvise zene). Pa su se pobunile. A to sto je nesto funkcioniralo prividno...kao i danas i onda to je drek.


Problem je sto se ljudi zaljube, ozene, imaju djecu, uz sve to misle kako ce se stvari rjesavati same od sebe i ne vide brak i ljubav kao nesto na cemu se treba radit...i tako je pitanje da li do ljubavi uopce dojde. Zato se ljudi razvode. Da su mogli i prije tako se razvodit razvodili bi se. Zato sam i otvorila ovu temu. Sto je ljubav, a sto zaljubljenost?

Da odgovorim na pitanje...iako se statisticki danas svaki treci par razvodi od mojih bliskih prijatelja(ica) nemam bas takvih slucajeva. Neke od veza su ovakve, neke onakve, u nekima osobno ne bih izdrzala ni sekunde, u neke ne bih niti usla sve da sam nadrogirana i pijana u jednom...ali to sam ja... Ti ljudi su se odabrali i ovako ili onako (za sada) guraju. Neki od njih su sretni u tim vezama, neki malo manje ali vise je ovih prvih.
Imam i onih razvedenih primjera ali i oni su nasli nove veze, ovaj put pamentije, i sada su prilicno zadovoljni.

Mislim da razvod nije tako velika tragedija ako se tome pridje na ispravan nacin. Naime, cini se kao da je poanta zivota ostat u braku. Ali kaze se da je bolje biti dobro objesen nego lose ozenjen. Razvod je druga najstresnija stvar nakon smrti u obitelji medjutim ocito je i to bolje nego ostati u losem braku. Stoga je razvod ocito bolja varijanta nego brak koji vise ne funkcionira (ma koliko bilo bolno).

Mi gledamo u proslost i uzimamo to kao neko mjerilo...vidimo samo formu ali ne i sadrzaj. Ne vidimo koliko su ljudi bili nesretni, koliko se varalo, koliko su djeca u svemu nastradala... I onda je bilo ega, ali nije bilo mogucnosti da ga se otvoreno prikaze pa se skrivalo, a frustracija je rasla...

Sto je onda bolje, ono prije ili ovo sad?

Iskreno? Ne znam... Gledajući na stvari oko sebe i na svoj život, ne znam više što je dobro, a što ne. Što je ljubav, a što potreba za ljubavlju.
Predugo sam sama, da bi imala ispravno mišljenje o svemu ovome. Dali tražim ljubav? Ne, u prošlosti sam je tražila previše, i previše puta bila prevarena od iste. A možda je sve bio privid, možda nikad nisam voljela pa ni ne znam što je ljubav. Gadno je to, kad se uhvatiš u jedno veliko pitanje na koje ne znaš odgovor. Ili ga znaš ali ga ne vidiš...
Da li više vjerujem u ljubav? Vjerujem da postoji, vjerujem da je ljudi imaju, čak opet u sebi mislim da sam je i osjetila, ili sam samo osjetila onu zaljubljenost, zaluđenost. Vidiš Alpha, ja se borim sama sa sobom, više ni sama ne znam što da mislim o ljubavi. Željela bi da u nama postoji ono o čem su veliki pisci pisali, da prepoznamo to u nama i da se tome prepustimo u potpunosti

Ja sam puna kontradikcija... A možda i nisam, možda je ljubav ta koja je kontradiktorna

Ljubav nije kontradiktorna, ona je čista nedvosmislena, jasna, ne možeš ju zamijeniti sa ničime. Za razliku od zaljubljenosti koja je kontradiktorna, podsjeća na ljubav, ali to nije, previše se zasniva na tjelesnom, fizičkom, kemiji u mozgu/tijelu, zbunjuje nas...

Dada289 je napisao/la:

Poštivanje, povjerenje i ljubav daju savršenu kombinaciju, uz fizički aspekt, naravno. Zaljubljenost prolazi...

Apsolutno točno, samo je pitanje da li će ta zaljubljenost prerasti u ljubav ili će sve skupa splasnuti. Alpha je potpuno u pravu u svakoj vezi moramo davati, raditi na njoj i jedna i druga osoba. Nije pitanje koliko ja mogu dobiti od onoga drugoga nego što mogu dati, kako se ja mogu ostvariti. No da bi to znao moraš imati i nekog iskustva, ja to prije nisam znao, sad polako to počinjem shvaćati, nadam se da nije prekasno

Dada289 je napisao/la:

Reci mi koliko znaš ljudi koji se vole, koji su imali sve što treba, zaljubljenost, ljubav, povjerenje, poštivanje, koliko je tih ljudi zajedno...

Hm misliš da su imali to sve ili je to bio samo privid, možda se to tebi samo činilo, povjerenje, poštivanje, iskrenost i na kraju ili bolje reći na početku ljubav je lako odglumiti, pogotovo prema van. No ta gluma se otkrije kad tada, oni koji imaju sve to u pravom smislu te riječi opstaju. Naravno osim ako se radi o velikim razlikama između tih osoba, pa one same i ne žele biti zajedno. Mislim postoje osobe s kojima mi možemo biti super na razini prijatelja, ali nešto više ne funkcionira, ali i tu treba biti iskren i to reći ili barem pokazati

Vjeruj mi, u zadnje vrijeme postajem sve glupavija što se tiče ljubavi... Više ne znam što je to. Više ne znam kako voljeti... Jedino što znam i jedinu ljubav koju osjećam je ona prema mojem sinu, ali to je ono što nema veze sa ovim o čem pišemo, to je roditeljska ljubav koja se ne može mjeriti sa ničime. I... u ovom trenutku je jedino što me vodi dalje.
Tko zna, možda se sutra probudim, i shvatim da sam pametnija, možda se okrenem u ulici, i shvatim da postoji ljubav... za mene... Sada, iskreno, nije mi bitno.
Vjerujem da ima ljubavi na ovome svijetu, one prave, obasjane svjetlom i istinom, i drago mi je da postoji, samo još uvijek nije blizu mene...
Prijateljska ljubav? To osjećam, to imam u sebi....

Izgleda da smo u tom pogledu potpuno različiti, i ne mislim da se tu radi u razlici u spolu nego u osobnosti, jer znam i dosta muških koji razmišljaju slično kao i ti. Meni nema razlike između ljubavi prema prijatelju/prijateljici, curi, članu obitelji, bratu, roditeljima i sl. Isto osjećam prema svima njima i svima želim da budu dobro i da budu sretni, volim se družiti s njima, pomagati im i sl. Ono što se razlikuje je možda izražavanje te ljubavi, jer sigurno se neću isto ponašati prema ženskoj prijateljici i prema curi i od cure ću ipak malo više očekivati ali neću se niti isto ponašati prema muškom prijatelju i prema ženskoj prijateljici. Način druženja, teme o kojima ćemo pričati i sve ostalo će biti različito. No ako ih gledam kao osobe onda ću im željeti sve najbolje i bit će mi dragi i jedni i drugi

@Chak jedna je ljubav, da, ali ima različitih podljubavi. Nikada nitko nikog nije volio na isti način, uvijek voliš svaku osobu drugačije. Zašto? Jer su te osobe različite. Ali, baš zato ne postoji jedna univerzalna, nego trilion različitih ljubavi. Da li sam u krivu?

Mislim da govorimo o istom, samo na malo drugačiji način. Izvor ljubavi je uvijek isti, to je ono što možeš osjetiti u samoj sebi kad voliš nekoga, a način na koji to pokazuješ je različit za različite osobe i to je ono što te osobe mogu osjetiti od tebe. Nešto slično kao što ti se čini da postoji jako puno Sunaca jer kad si na moru je malo drugačije nego kad si recimo na nekoj planini, a i tamo je drugačije nego kad si u Zagrebu. Iako se čini da se radi o različitim zvijezdama mi sada znamo da nas obasjava potpuno isto Sunce

Ja se bojim da sam izgubila ljubav u sebi za bica koja nisu moja obitelj... Da li je to moguce?

Nije moguće, možda ju trenutno ne osjećaš, ali izgubila ju nisi, to je u stvari nemoguće izgubiti

Jako mi se svidja ova prispodoba sa Suncem. Chak


@Dada...pisci su uglavnom pisali o zaljubljenosti i nazivali ju ljubavlju. Ljubav je najcesce bila negdje sa strane. Tiha, mirna, postojana.
Pise u Bibliji (Pavlova poslanica Kornicanima)

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi,
ljubav nikad ne prestaje.


Da li se ti mozda ne usudjujes voljeti iz straha da ces biti razocarana, da se nece ispuniti tvoja ocekivanja...?

Mislim da ne mozes izgubiti ljubav ali da ju mozes suzbiti. Zaljubljenost je stvar slucaja, ljubav je stvar odluke.

@Alpha, poslanica Korinčanima jako mi je poznata, i znam, tako ljubav i mora biti. Samo, da li u našem svijetu, u našem vremenu itko sluša svoje srce?
Pitamo se, znamo li voljeti? Ili nam se ljubav miješa sa materijalnim? Mozak prevlada srce?

Možda se bojim voljeti? Možda... Znam samo da mi je srce prazno, onaj dio srca koji je rezerviran za neku osobu. Možda je tako i bolje, možda je to dobro, da, kada dođe ono pravo vrijeme taj dio srca ispunim onako kako treba...

Alpha je napisao/la:

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi,
ljubav nikad ne prestaje.

Preljepo, bez obzira koliko to puta čitao, uvijek je jednako snažno i jednako lijepo

@Dada možda si ti upravo ovdje da bi naučila kako popuniti tu "prazninu". Ne znam da li se oduvijek tako osjećaš ili tek nakon što si imala dosta loših iskustava sa muškim osobama. No čak i bez obzira na to, mi smo jedini koji možemo sebe učiniti istinski sretnima, sve ostalo što dolazi izvana je samo privid i nešto kratkotrajno. Druge osobe mogu upotpuniti tu sreću, ali onu bazu mi moramo postaviti sami