Percepcija sreće

Znate ono kako nam se cini da je bilo super kad smo isli u vrtic ili osnovnu skolu, kad smo imali prve simpatije i td. i td. Kako je sve prije bilo bezbrizno i bolje i sretnije ali tada to nismo kuzili...ali eto, zato, sada shvacamo dok se zalimo nad svakodnevnim problemima.

A sada ako smo u nekom dobrom periodu bez problema i bas je sve ok pa i vise od toga budemo zadovoljni pa cak i sretni ali tek kada to prodje shvatimo koliko smo ZBILJA bili sretni.

Cini se da se percepcija srece mijenja s vremenom. Kao da covjek nije sposoban (osim kad je dijete) za savrseni osjecaj srece vec toga postaje svjestan tek naknadno kad je trenutak prosao i ostaje samo zaljenje sto tada nismo bili svjesniji.

Da li se i vama cini da ne uzivate dovljno u sadasnjem trenutku i da ste u proslosti trebali neke stvari prozivjeti intenzivnije, bezbriznije, opustenije...sretnije?

Zasto je tome tako? Zasto odrasli gube sposobnost da budu sretni - sada.

Mislim da se isto događa, jer odrasli ljudi previše 'kalkuliraju'.
Naučili smo da su i 'tmurniji trenuci' sastavni dio života pa često puta unaprijed strepimo da ne budemo povrijeđeni (od sebe ili drugih) i sukladno tome se teško opuštamo i fokusiramo na sam trenutak.

Teško uspijevamo osvijestiti koliko smo sretni, upravo sada, a da se ne osvrćemo previše na budućnost ili prošlost. Možda se isto događa zato jer se bojimo onoga što će biti u bližoj budućnosti, osobito ako smo trenutno sretni i zadovoljni, a samim time se isto reflektira na ne baš 'sladak doživljaj' sadašnjosti.

Djeca su neustrašiva i spontanija i mislim da zato intenzivnije osjećaju sreću. Možda razlog leži i u tome što su tek počeli upoznavati i doživljavati neke stvari pa im je sve to relativno novo i uzbudljivo.

Naravno da mi se čini da sam neke stvari u prošlosti trebala proživjeti intenzivnije i sretnije, a isto ću misliti i u budućnosti, kad ću gledati na ovaj životni period.

Slazem se da odrasli previse razmisljaju ali cak i kada je sve super i kad je osoba svjesna da je sve super i da bi trebala biti presretna taj osjecaj jednostavno izostane.

Pa jer 'odrasli' (stavljam pod navodnike jer neki nikad ne odrastu a neka djeca odrastu prebrzo) općenito imaju više odgovornosti i možda ih baš taj teret odgovornosti sprečava da iskuse potpunu sreću. A kad i osjećaju sreću i dalje je tu taj faktor 'Tko zna kad može krenuti po zlu'.

A objasnjenje onog "nismo ni znali koliko smo bili sretni" pogotovo ako to vrijeme o kojem se prica uopce nije bilo lagano...?

Možda je jednostavno stvar u razini hormona? Djeca i mlađi burnije doživljavaju sve osjećaje, pa i sreću, samo zato što imaju više razine hormona.
Poznato je da muškarci s manjkom testorena su češće depresivni i ne uživaju, a slično je i kod žena s manjkom estrogena ili kod oba spola kod manjka serotonina. Percepcija sreće je dakle prilično hormonalno uvjetovana, po mojem mišljenju.

A cime je uzrokovan onaj osjecaj koji spominjem u predhodnom postu...onaj...''nismo ni znali koliko smo bili sretni...''?

Nedostatak svjesnosti o nečemu je najčešće duhovno uvjetovan, osim kad pričamo o nekim bolestima. Taj nedostatak reflektira rastreseno i nefokusirano stanje duše.
U praktičnom smislu, najčešće se radi o nedovoljnom razumijevanju onoga što imamo i ne stavljanje toga što imamo u kontekst onoga što imaju drugi.
To bi se moglo spriječiti tako da se svakodnevno meditira, ali i kontemplira o našem stanju i stanju drugi. Ne bih rekao da je nedostatak svjesnosti rezultat nedostatka vremena u našim životima.

Mislila sam na svjesnos sadasnjeg trenutka...ono...ljudi uglavnom zive u svim drugim trenutcima osim u sadasnjem.

Tako je, to je pomankanje koncentriranosti, nazvao sam ju rastresenost.
Ljudi zaboravljaju misliti što trenutno rade i fokusiraju se rađe na ono što su prije radili ili što će dalje raditi. Je li to društveno uvjetovano? Rekao bih da donekle jeste. Nas se uči kroz odgoj da razmišljamo mahom o prošlosti i planiranju budućnosti. Ne uči nas se biti pozornim u sadašnjosti. Čast iznimkama pri odgoju.
Osim društvene uvjetovanost, tu se radi i o prirođenom svojstvu pomankanja pažnje, no ono je mislim u manjini. Većina funkcionira na taj način jer društvo tako od njih očekuje.

Znam da uživam u sadašnjem trenutku i u onome što sada imam.
Pre nisam to znala.