sudbina

E upravo to, a glede obitelji hm, oni to vec znaju manje-vise, tako da s njima nije neki problem, stari mi se isto bavio jogom prije tako da to razumije, jedino frendovi to ne kuze, ali nema veze, kao sto si rekla svatko ima svoj put, znaci ti imas isto taj osjecaj, mogu da pitam, ako je preosobno ne moras odgovoriti, jesi li sto poduzimala glede toga svega?

Hehe...je malo preosobno ali mogu odgovoriti ovako.

Meni se to cini kao put. Ne neki cin kojim si nesto poduzeo. Vise kao izbor koji radis svaki dan.

Stvar je jos i u tome da treba znati prepoznati pravo vrijeme. Recimo, svima se moze ciniti ludo zabavno da mogu vidjeti aure pa ce vjezbati kako bi to postigli. Ali mislim da je za bilo sto takvog potreban ipak pravi razlog. Ispravan. I pravo vrijeme. A do toga se dolazi postepeno.

Meni se cini da nema sanse da za vrijeme ovog zivota nucim, postignem, razvijem sve ono sto bih zeljela. Da zivim i 100 godina mislim da ne stignem. A sad...vidjet cemo, jelte...

Tu se u potpunosti slazem s tobom, ali zato cu iskoristiti ovaj zivot da naucim ono sto mi je vazno, a u nekom drugom zivotu cemo nesto drugo, hehe.

gloria_g je napisao/la:

evo, otvaram....
vjerujete li da postoji sudbina???
meni u trenucima izgleda kao da postoji, u trenucima mi se čini da je to glupost.
npr. čovjek nastrada u saobraćajnoj nesreći. ljudi kažu: to je sudbina. ja mislim također u trenu, valjda je....
no onda pomislim, pa nema to nikakve veze sa sudbinom, nego sa znanjem predviđanja.
da je znao da će nastradati nebi išao na to mjesto.... znači stvar je znanja a ne sudbine
što vi mislite??

Sto mislis jel sudbina da je tema otvorena upravo 03. rujna tj. dan prije datuma od kojeg su nam stradali postovi/teme?

Ako sudbina postoji zasto taj glas u nama nije snazniji? Zasto nismo svjesniji/sigurniji u sebe?

Ponekad mrzim skeptika u sebi...kud god krenem najdem rupu u teoriji...dovoljno veliku da me vrati na teoriju sa najmanje rupa a to je da nema nicega i da je sve slucajnost...pa tako da nema ni sudbine... A toj teoriji je pak rupa nastanak zivota...prvi impuls...samo uvijek se mogu 'izvuci' na foru da je pitanje trenutka kada cemo otkriti tu tajnu i moci i sami stvoriti 'nesto iz niceg'...ili necemo...

Ajmo rec da postoji sudbina...zasto je sve tako zbrkano onda? Ili mora biti tako?

Zbunjuje me sto ono sto osjecam i ono kako je uredjen ovaj svijet...kao da nema veze jedno s drugim...ko da sam s Marsa pala...

znaš ti onu- uzmimo sudbinu u svoje ruke
ponekad sami sebi izgledamo kao promatrači i mislimo da ne možemo ništa učiniti. jeli je to baš tako? mislim da ima puno situacija kad možemo djelovati, dati sve od sebe da se promijeni i onda na kraju ako uspjeh izostane imamo prava reči- jbga sudbina je tako htjela. a možda je sudbina i bila da se sve složi tako kako jeste da bi mi djelovali.

a meni se čini da smo mi najsposobniji postavljati pitanja a gdje su odgovori (uvijek me to izluđivalo) - al i to je valjda prava stvar, kako reče Sokrat, stvar je u postavljanju pitanja a ne u traženju odgovora....

Hmmm...ne postavljaju li se pitanja upravo u cilju trazenja odgovora?
Jer ako je samo do pitanja onda sam ja na konju obzirom mi je drugo ime 'pitanje'...ipak...mislim da je do nalazenja odgovora...nekakvih...valjda...

teško da netko može na ovu temu nešto konkretno reći ili dati odgovor. možemo samo nagađati dali ona postoji ili ne a ako postoji koja svrha i tako u krug.

Je, da za razliku od ostalih tema gdje znamo sve odgovore

A eto...ako dovoljno dugo pretacemo iz supljeg u prazno mozda i od toga neka korist ispadne

Osim toga ne trazimo puno...samo neku teoriju koja nije prepuna rupa...

Ima npr. ona teorija koja ujedinjuje slobodnu volju i sudbinu ali meni je to tako nateeeegnuto...

Sve se svodi na to da sudbina ne postoji. Samo sto onda se cini kao da ni smisao ne postoji. Sto ne mora nuzno biti povezano ali...

A ako postoji? Zasto, zaboga, nemamo jasnije ciljeve...zasto nemamo jaci taj unutarnji glas...jer ovako strapamo u mraku skroz bezveze...
Nekad mi se cini da su zankovi svuda oko nas ali ih jednostavno ne vidimo. Nismo ih u stanju prepoznat. Kao ona ribica koja je plivala oceanom i svih pitala gdje je ocean. Ili kad gledamo film pa komentiramo liku iz filma kako ne kuzi ocito, a kuzimo li mi?
I onda se pitam ako je ona teorija koja obuhvaca sudbinu i slobodnu volju recimo tocna i onda jedan dan umres i sve ti bude jasno i onda te Bog ili netko pita kako nisi prepozano znakove...mislim da bih ga lupila necim tada...ili samu sebe ako bi ispalo da sam si sama slagala znakove koje onda (tuka) nisam znala prokuzit...

ne pitaj me ništa. ništa ne znam . ti govoriš o znakovima pokraj puta. koji znakovi tko je rekao da postoje znakovi? opet netko poput nas...ma meni se ovo sve čini suludo i bez smisla a tamo netko u daljini viče da ima smisla pari da on zna da ga ima a mi ko ovce blejimo i trčimo za njim jer ga tobože on vidi

Nemam pojma. To za znakove sam mislila vise kao neka nasa intuicija, nesto...

Đizus Krajst, ispalit cu...

Alpha je napisao/la:

Ima npr. ona teorija koja ujedinjuje slobodnu volju i sudbinu ali meni je to tako nateeeegnuto...

Zašto nategnuto? Recimo da je život u osnovnim crtama iscrtan još prije čovjekovog rođenja. Da se te osnovne crte mogu djelomično i posredno isčitati iz znakkova pored puta koje spominjete, od astrologije do raznih oblika proricanja. Onda u jednom trenutku života postoji vrlo jaka šansa da se nešto dogodi ili9 ne dogodi - npr. da sretnemo neku osobu s kojom imamo nerazrješene karmičke račune, a predviđeno je da će nam se pružiti prilika da ih na neki način razriješimo ako i kad se sretnemo. Ukoliko ne znamo da nam je to predviđeno, mala je šansa da ćemo nehotičnim djelovanjem slobodne volje izbjeći tu situaciju, dakle taj susret. Ako nas znakovi pored puta upozore na predstojeće događaje, onda mi moćžemo djelovati slobodnom voljom da ih pokušamo izbjeći. Druga je stvar koliko je naša slobodna volja jaka u odnosu na "hvatače" koji nas povlače u karmičko kolo.

Meni je ta kombinacija sudbine i slobodne volje vrlo logična. Željela bih da imam više vremena i želje da proučim Đotiš - vedsku astrologiju. Možda bih onda bila u stanju pojasniti sebi, pa i drugima, nešto više o ovim pitanjima koja nas sve muče...

Isuse, ak nastavimo završit ću u ludnici

gloria_g je napisao/la:

Isuse, ak nastavimo završit ću u ludnici

Zakaj?

Alpha je napisao/la:

Ima npr. ona teorija koja ujedinjuje slobodnu volju i sudbinu ali meni je to tako nateeeegnuto...

Sve se svodi na to da sudbina ne postoji. Samo sto onda se cini kao da ni smisao ne postoji. Sto ne mora nuzno biti povezano ali...

Ja bih rekao da sudbina povlači smisao, ali da smisao ne povlači sudbinu. Dakle smisao i sudbina bili bi u neku ruku povezani, ali isto tako i ne.

Ako na sudbinu gledamo kao na nešto nepromjenjivo, tada naša slobodna volja zapravo i nema baš smisla, zapravo tada niti ne postoji.
Ali nikako ne bih rekao da slobodna volja ne postoji jer ipak kontroliram svoj život kao i svi ostali. Postoji mogućnost da je svaki naš postupak već zapisan negdje te da zapravo slobodna volja ne postoji.

Neki kažu da je svatko krojač vlastite sudbine, ali ja to ne bih nazvao sudbinom jer ju smatram nečim nepromjenjivim, već bih u točnijoj verziji rekao da je svatko krojač svog života.
Smisao bez sudbine je svakako moguć, recimo smisao ovog života je možda skupljanje iskustva za 'poslije'... I sama Biblija opisuje život na sličan način. Tijekom života svatko skuplja iskustvo i ponaša se na određeni način, a kasnije slijedi nagrada ili kazna.

burnme je napisao/la:

Sudbina ove teme je da završi na duhovnosti. Vidiš da postoji.

Inače ja to sa sudbinom uopšte ne kontam. Onaj ko vjeruje u sudbinu, u šta on zapravo vjeruje?

pa ja mislim da sve sto se dogadja da se dogadja bozijim odredjenjem...da ako se vec nadjem na nekom raskršću života,pa imam dobro i zlo...kojim putem krenem tako ce mi i dalje biti...znaci,kako sebi prostrem krevet tako cu i leci...zar ne?

ja i samo ja je napisao/la:

burnme je napisao/la:

Sudbina ove teme je da završi na duhovnosti. Vidiš da postoji.

Inače ja to sa sudbinom uopšte ne kontam. Onaj ko vjeruje u sudbinu, u šta on zapravo vjeruje?

pa ja mislim da sve sto se dogadja da se dogadja bozijim odredjenjem...da ako se vec nadjem na nekom raskršću života,pa imam dobro i zlo...kojim putem krenem tako ce mi i dalje biti...znaci,kako sebi prostrem krevet tako cu i leci...zar ne?

Lijepo rečeno

Dobro došla, ja i samo ja

hvala na dobro dobrodoslici...
pa reci pravo...jesam vjernik,ne bas da sam bobozna ne znam koliko...ali opet vjerujem da bog postoji,i da je svemoguc...
Al da ja vec svoj put imam odredjen otkad sam rodjena,to ne...pa zasto onda uopce zivimo,zasto se trudimo ista postici u zivotu ako je to sve odredjeno...to mi bas nema smisla...? mozda samo ja tako razmisljam...?

I ja se slazem s tobom..jer kad ti dodjes na raskrsce..tebi je do tud bila propisana sudbina..i ti imas lijevo i desno..i tek kada odaberes ILI lijevo ILI desno TEK TADA ti se propise sudbina dalje..i tako na svakom raskrscu ti imas pravo slobodne volje..jer da je sve tako propisano do naseg zadnjeg dana..cemu se onda truditi da postignemo bolje..ako bi kao trebalo biti samo tako kao sto je propisano..

pa moja ema kako se neces slagat samnom kad me znas u dusu...heh...love mea

Dosta put cujemo 'to je sudbina' na neki nacin i je i nije...ako mi se nesto dogodilo,vjerovatno je to izazvano necim sto sam prije uradila...znate onu: SVE SE VRACA,SVE SE PLACA...

ja i samo ja je napisao/la:

pa moja ema kako se neces slagat samnom kad me znas u dusu...heh...love mea

Nije uzalud 15 godina =)

Svjetloisjena je napisao/la:

Alpha je napisao/la:

Ima npr. ona teorija koja ujedinjuje slobodnu volju i sudbinu ali meni je to tako nateeeegnuto...

Zašto nategnuto? Recimo da je život u osnovnim crtama iscrtan još prije čovjekovog rođenja. Da se te osnovne crte mogu djelomično i posredno isčitati iz znakkova pored puta koje spominjete, od astrologije do raznih oblika proricanja. Onda u jednom trenutku života postoji vrlo jaka šansa da se nešto dogodi ili9 ne dogodi - npr. da sretnemo neku osobu s kojom imamo nerazrješene karmičke račune, a predviđeno je da će nam se pružiti prilika da ih na neki način razriješimo ako i kad se sretnemo. Ukoliko ne znamo da nam je to predviđeno, mala je šansa da ćemo nehotičnim djelovanjem slobodne volje izbjeći tu situaciju, dakle taj susret. Ako nas znakovi pored puta upozore na predstojeće događaje, onda mi moćžemo djelovati slobodnom voljom da ih pokušamo izbjeći. Druga je stvar koliko je naša slobodna volja jaka u odnosu na "hvatače" koji nas povlače u karmičko kolo.
Meni je ta kombinacija sudbine i slobodne volje vrlo logična. Željela bih da imam više vremena i želje da proučim Đotiš - vedsku astrologiju. Možda bih onda bila u stanju pojasniti sebi, pa i drugima, nešto više o ovim pitanjima koja nas sve muče...

A ne znam...upoznata sam s teorijom koju gore opisujes...ali...ako smo si mi sami (ili netko za nas) odredili sudbinu zasto nemamo jaci impuls koji nas vodi tom nekom cilju? Ovako ziveci dan za dan sve se cini kao nasumce nabacano... Cemu sluzi ta sudbina koju smo si predhodno zacrtali? Logicno bi bilo da sluzi, jelte...e, pa ako sluzi onda bismo je morali i 'odraditi'... Sto se desi ako je ne odradimo? Da li smo onda 'potrosili' ovaj zivot? Da li u ovom zivotu prkoseci sudbini (kada bi znali koja nam je) mozemo zapravo nauciti vise nego u onoj zacrtanoj ili bas moramo proci i zacrtanu?
Ako ta zacrtana sudbina ima neki smisao onda slobodna volja gubi svoj... Recimo ako je netko zacrtao da ce u ovom zivotu biti ubojica i onda se bori protiv toga i ne bude onda je on pobijedio svoju sudbinu...jel sad znaci da mora se rodit opet kako bi ipak odradio taj zivot ubojice?
I opet ono sto se pitam oko instinkta...ako imamo neki cilj zasto nemamo jasniju sliku istog? Ako smo se rodili s nekom nakanom predpostavljam da smo odabrali i tijelo/roditelje i uvjete od kojih krecemo...a time i kalupe u koje cemo biti smjestani...da li je to sve dio plana? Kako znati da ti je sudbina borit se protiv kalupa, a ne upravo prilagodit se istima?
Ako mozemo prkositi sudbini onda to ide u prilog slobodnoj volji...ali sudbina gubi smisao...cemu pisati sudbinu ako moze biti ponistena... Da li je poanta zapravo prepoznati sto bi bila tvoja sudbina pa onda pokusati to i ispuniti? Ali to je jako tesko... Kao sto pise u potpisu Flo - put se pravi putujuci...

Recimo da pozivimo dovoljan broj godina da se mozemo okrenuti iza sebe i pogledati sto smo napravili...i vidmo puno toga lijepoga i ljude koje volimo ali ipak osjecamo da nismo ispunili ono nesto...ispunili smo nesto drugo na ustrb neceg sto je mozda bila sudbina...

Ne znam...meni to sa sudbinom i slobodnom voljom ima smisla kao teorija ali cim krenem razmisljat o tome momentalno se izrodi milion pitanja bez odgovora i ponovo se vracam na teoriju da je mozda sve slucajnost bez smisla

Eclypso je napisao/la:

Alpha je napisao/la:

Ima npr. ona teorija koja ujedinjuje slobodnu volju i sudbinu ali meni je to tako nateeeegnuto...
Sve se svodi na to da sudbina ne postoji. Samo sto onda se cini kao da ni smisao ne postoji. Sto ne mora nuzno biti povezano ali...

Ja bih rekao da sudbina povlači smisao, ali da smisao ne povlači sudbinu. Dakle smisao i sudbina bili bi u neku ruku povezani, ali isto tako i ne.
Ako na sudbinu gledamo kao na nešto nepromjenjivo, tada naša slobodna volja zapravo i nema baš smisla, zapravo tada niti ne postoji.
Ali nikako ne bih rekao da slobodna volja ne postoji jer ipak kontroliram svoj život kao i svi ostali. Postoji mogućnost da je svaki naš postupak već zapisan negdje te da zapravo slobodna volja ne postoji.
Neki kažu da je svatko krojač vlastite sudbine, ali ja to ne bih nazvao sudbinom jer ju smatram nečim nepromjenjivim, već bih u točnijoj verziji rekao da je svatko krojač svog života.
Smisao bez sudbine je svakako moguć, recimo smisao ovog života je možda skupljanje iskustva za 'poslije'... I sama Biblija opisuje život na sličan način. Tijekom života svatko skuplja iskustvo i ponaša se na određeni način, a kasnije slijedi nagrada ili kazna.

A valjda ovisi o smislu i sto je za nekoga smisao... Ako je nekom sudbina da ostane bez svega i to se zbilja desi sumnjam da on vidi neki divni smisao u tome.
Fora je sto svi ljudi zapravo zele jedno - biti sretni. Ali zivot nije veselo klupko srece... Da, sad se ovdje javlja pojam svjesnosti i relativiteta...ali da ne ulazimo trenutno u to pokusala bih se jos zadrzati na sudbini.
Ako mi sami krojimo svoju sudbinu onda to znaci da ona ipak nije zapisana. A to znaci da smisao moramo shvatiti ovdje i sada. I to znaci da tek kada smo gotovi sa ovim zivotom mozemo vidjeti sto smo skrojili.
Ali isto tako mi se mozemo truditi ici u pravcu nasih zelja kroz koje bi se ostvarili ali nas okolnosti guraju nazad i na koncu ne uspijemo napraviti ono sto smo osjecali da trebamo... Recimo bio je neki film nekidan gdje je perspektivna srednjoskolka zatrudnila te umjesto zeljenog fakulteta ostala kuci s bebom. Ali ona ne odustaje. Nakon par godina pokusava ali je odbijaju radi bebe. Onda nakon jos par godina pokusava ponovo i bas kad se ucini da ce nesto biti od toga sazna da joj je muz (inace, probisvjet od pocetka) narkoman i ona ostaje da mu pomogne da se ostavi. Naravno, ne uspije. Tjera ga od sebe sto joj sin jako zamjeri. Radi za lokalne novine i pise autobiografiju ali svoj san da zavrsi zeljeni fakultet i radi sto zeli ipak nije ostvarila. E sad...ovo sam ispricala da bude primjer. Ona je citav zivot tocno znala sto zeli ali su je okolnosti sprijecile. Sad netko moze reci da je mogla ostaviti sve i svejedno otici. Ili da je mogla uzeti sina i otici. Ili da je njena sudbina zapravo da ne ispuni svoj san... Ali ona je radila najbolje i najpostenije sto je mogla u tom trenutku. I ona ne zali sto je odgajala svog sina (ofc)...ipak kad se okrene unatoc lijepim stvarima poput sina ona ima tu prazninu neostvarenog sna. To sam vec spominjala u ovom predhodnom postu...kad odradis zivot mozes uvidjet da unatoc svemu dobrom u tebi postoji praznina. Ili mozes shvatit da si ispunio zivot i bolje nego si ocekivao. Ili mozes ne shvatit nista jer ne razmisljas o tome da li si napravio sve sto si htio vec prihvacasa stvari kakve jesu.

I opet nista od nekog odgovora kako prepoznati sudbinu. Vise upucuje na to da tek naknadno vidis sto si napravio. Ili se trudis ispuniti to nesto sto osjecas ali zapravo ne znas kako..
Na koncu opet ista petlja...za sve mozemo reci da je bas to sudbina...ostvareni snovi, neostvareni snovi...za sve mozemo reci da je sudbina...ali zapravo ne mozemo znati.

Alpha je napisao/la:

A valjda ovisi o smislu i sto je za nekoga smisao... Ako je nekom sudbina da ostane bez svega i to se zbilja desi sumnjam da on vidi neki divni smisao u tome.

Subjektivna stvar sa objektivnom jako često nema baš veze.

Citat :

I opet nista od nekog odgovora kako prepoznati sudbinu. Vise upucuje na to da tek naknadno vidis sto si napravio. Ili se trudis ispuniti to nesto sto osjecas ali zapravo ne znas kako..
Na koncu opet ista petlja...za sve mozemo reci da je bas to sudbina...ostvareni snovi, neostvareni snovi...za sve mozemo reci da je sudbina...ali zapravo ne mozemo znati.

Ako se na sudbinu gleda kao na nešto nepromjenjivo, tada odgovor kako prepoznati sudbinu nema opcija, ne za nas sada. Prepoznati sudbinu znači dobiti mogućnost promijeniti je, a ako je promijenimo, tada to nije sudbina.

Sudbina je pojam koji je vezan uz subjektivno mišljenje jer ju mi zapravo ne možemo prepoznati. Onaj tko misli da ne postoji neće ju niti pokušati prepoznati, a onaj tko misli da postoji može na svaki svoj potez iz prošlosti gledati kao na ostvarenu sudbinu...