Noćna mora ili nešto više?

tinityrannical je napisao/la:

jer ljudi koji su navodno bili posjecani s tim demonima, su isto rekli, tj. zvukove, nemozes se micat, pritisak... oni ti kao "legnu" ili "sjednu" na prsa...

Tzv. "paraliza sna" .. um labilan, a tijelo sa otkucajima srca i pluca na min. razini sto daje efekt ne-disanja, straha da cemo krepat i sl. Najbolje se sam sto vise opustit i stvar vrlo brzo prolazi. Naravno kao i uvijek, neke stvari lakse rec neg napravit. Vecinu ljudi za vrijeme iste stvar uhvati panika pa se opiru i sl. sto samo jos vise produbljuje osjecaj nemoci.

orca je napisao/la:

tinityrannical je napisao/la:

jer ljudi koji su navodno bili posjecani s tim demonima, su isto rekli, tj. zvukove, nemozes se micat, pritisak... oni ti kao "legnu" ili "sjednu" na prsa...

Tzv. "paraliza sna" .. um labilan, a tijelo sa otkucajima srca i pluca na min. razini sto daje efekt ne-disanja, straha da cemo krepat i sl. Najbolje se sam sto vise opustit i stvar vrlo brzo prolazi. Naravno kao i uvijek, neke stvari lakse rec neg napravit. Vecinu ljudi za vrijeme iste stvar uhvati panika pa se opiru i sl. sto samo jos vise produbljuje osjecaj nemoci.

Da, da to mi je poznato.... sam je jako cudo sta si sve ljudi umisle kad ih je strah...
moj frend je isto meni tak jednom pricao da je tak' prvo spavao i kad se nakratko probudio nije se mogao micat zato sto na njemu nesto crno sjedi al' nije mogao reci sta je to..... neznam, nije neki vjernik, mislim da onda nije pomislio na vraga ili tak nest.... mislim da je to sve nasa masta kriva malo...

Htjela bi ovdje podijeliti jedno svoje iskustvo, od ovog ljeta.
Nisam htjela otvarati posebnu temu, jer mislim da se ovdje može uklopiti.

Dakle, ljetos sam imala noćnu moru, a to baš nije tipično za mene. Bila sam sama u stanu i sanjala sam kako me progoni neka bijela prilika kojoj se rastapalo lice kao da je od voska. Ja sam bježala. Probudila sam se točno u tri ujutro, u znoju i vidno uznemirana.

Instinktivno sam pomislila ili bih rekla ZNALA da se nešto loše dogodilo, nekome od meni bliskih ljudi.
Naravno, ništa nisam poduzimala u to doba noći.
Prikaza je bila jako stvarna i ostavila je takav dojam na mene, da sam se zaključala i naredna dva sata nisam mogla zaspati uz otvoreno svjetlo. Ne sjećam se kad mi se nešto slično dogodilo.

Pokušala sam se uvjeriti da umišljam i da je sve u redu te napokon zaspala.
Naredni dan, nazvala sam svoje bližnje, strepeći što će mi reći te i dalje uvjeravajući sebe da se ništa nije dogodilo.
Uglavnom, jedna osoba je završila u bolnici. Tijekom noći je dobila neočekivane napadaje gušenja, navodno baš negdje u vrijeme kad sam se probudila iz noćne more. Život joj je visio o koncu i narednih par tjedana je ostala u bolnici, iako se naposljetku izvukla.

Zanimljivo je da nisam bila iznenađena viješću da se nešto takvog dogodilo, iako sam stalno u sebi negirala taj osjećaj.
Eto... Pretpostavljam da se radilo o nekom jačem predosjećaju koji je bio povezan sa snovima?

To mi se nimalo nije svidjelo.

@Athena Mozak interpretira signale s viših instanci na sebi svojstven način. Ako si dobila informaciju od te osobe da joj je loše, on je proizveo tu prikazu u snu. Vjerojatno se radi o tome.
Ili to ili se radi o slučajnosti, a ja nekako ne vjerujem u slučajnosti.

@Athena...nije mi jasno jel ti se nije sviđalo što te san tako uznemirio, što se u stvarnosti desilo nešto negativno što si povezala sa snom ili što bi se tako nešto moglo ponoviti?

@Mow, u ovom slučaju niti ja ne mislim da je bila slučajnost.

@Alpha, nije mi se svidjelo ništa od navedenog.
Ono što mi se najmanje sviđa jest činjenica da sam putem snova predvidjela realnu situaciju i bila u potpunosti svjesna iste, prije nego što sam točno saznala što se dogodilo.

Ne bih htjela da mi se tako nešto ponovi i da putem snova mogu nešto tako predvidjeti, bilo da se radi o nečem pozitivnom ili negativnom.
Btw. možda bi mogla reći da sam puno ranije imala neka slična iskustva ili 'potencijal' za nešto slično, ali sam ih metaforički 'ubila'.
Ne želim takva iskustva i tu vrstu 'osjetljivosti', iako mislim da mnogo ljudi tijekom života iskuse nešto slično.

Athena je napisao/la:

Pretpostavljam da se radilo o nekom jačem predosjećaju koji je bio povezan sa snovima?

To mi se nimalo nije svidjelo.

Evo ti i moj input, pa ti vidi šta ćeš s njim.

Ta "bijela prikaza" najvjerovatnije simbolizira tvoj strah od gubitka. Lice od voska (neprepoznatljivo, pretpostavljam?) koji se topi (i tako neprestano mijenja svoj lik) navodi na zaključak da je u pitanju univerzalan, opšti strah, koji može da ima bilo koje lice i oblik. Nakon sna, taj strah je ostao u tebi, iako donekle "ispražnjen" jer je tvoja psiha to već počela stavljati u "prošlost" tvoje ličnosti, kao nešto što je "iza", nešto završeno. Zato, kad si čula vijest koju si čula, nisi bila previše iznenađena, jer si već "proživjela" emocionalnu reakciju na tu vijest u snovima, ispraznio se naboj...

Nakon sna, "znala si da se nešto loše dogodilo". I jesi. I jest, ali ne tada. Tek nešto kasnije, kad si čula da je taj neko u bolnici, tebi je um evocirao iskustvo iz sna, nadopunio detalje, i počeo je da ih povezuje u jedan događaj, da nastavlja iskustvo iz sna i iskustvo iz jave jedno na drugo, jer je granica između svjesnog i nesvjesnog ponekad vrlo tanka.

Dakle, na bih tome pridavao neki misteriozan karakter, iako je sam mehanizam i poklapanje događaja između sna i jave vrlo zanimljivo. Većina "predosjećaja" povodi se ovim tragom, povezivanje snažnih emocionalnih iskustava iz jednog događaja i "kalemljenja" na neke druge, uporedno sa poklapanjem određenih događaja iz jave, koji, tumačeni na određen način, stvarno mogu da proizvedu efekt "proroštva" - odatle i deja vu fenomen...

Takođe, mogla bi potražiti razlog za takvim snom u prethodnim događajima, u prethodnim danima ili mjesecima, jer su snovi obično prilika za naš um da se predstavi samom sebi i da samom sebi kaže "ko sam ja?" - on je prilika da pogledamo u svoju dubinu i vidimo šta je to što zatomljujemo ispod površine. Ni jedan san, sjećali ga se mi ili ne, ne javlja se bez razloga, čak i kada ne znamo i ne možemo dokučiti razlog.

Po meni, u pitanju je, uvjetno rečeno, "slučajnost" - podebljana emocionalnim teretom iz stvarnog života i podvučena emocionalnom rekacijom iz snova. Korijen sna je zatomljivan i potiskivan strah, u to sam siguran, a strah je uvijek istovremeno i strah od gubitka nečega. Zato je san doživljen negativno...

Archangel je napisao/la:

Nakon sna, "znala si da se nešto loše dogodilo". I jesi. I jest, ali ne tada. Tek nešto kasnije, kad si čula da je taj neko u bolnici, tebi je um evocirao iskustvo iz sna, nadopunio detalje, i počeo je da ih povezuje u jedan događaj, da nastavlja iskustvo iz sna i iskustvo iz jave jedno na drugo, jer je granica između svjesnog i nesvjesnog ponekad vrlo tanka.

U vezi boldanog opet moram napomenuti da se nešto loše dogodilo i počelo događati otprilike u trenutku kad sam se ja probudila iz 'noćnog košmara', u tri ujutro.
Također, što se tiče mog kasnijeg telefonskog poziva...
Neposredno prije nego što sam zvala, a i u tom trenutku, ja sam strepila da se nešto dogodilo, radi noćnog iskustva koje je bilo toliko snažno da na njega nisam zaboravila. Nisam taj nemili san evocirala tek u trenutku kad sam čula lošu vijest, već čitavo vrijeme prije toga.
Naravno, nastojala sam suzbiti takve iracionalne misli.

Citat :

Po meni, u pitanju je, uvjetno rečeno, "slučajnost" - podebljana emocionalnim teretom iz stvarnog života i podvučena emocionalnom rekacijom iz snova. Korijen sna je zatomljivan i potiskivan strah, u to sam siguran, a strah je uvijek istovremeno i strah od gubitka nečega. Zato je san doživljen negativno...

Ne znam zašto sam čitavo vrijeme/sate osjećala intezivan strah (samo radi te prikaze?) i imala tako jaki predosjećaj da se nešto loše dogodilo.
Napominjem da sam i prije znala ružno sanjati, iako ne često, ali nije se događalo da sam nakon toga satima potresena i da osjećam očajnički potrebu zvati nekoga u 3 ujutro, jer OSJEĆAM da se nešto dogodilo ili se događa.

Vrlo 'prizemljeno' objašnjenje, ali po mom mišljenju se u ovom slučaju radi više od puke slučajnosti.
Inače, nisam sklona inače svaki 'neobjašnjivi' signal ili znak koji se neobično poklopi sa nekom realnom činjenicom tumačiti kao nešto više od slučajnosti.

Što se tiče simbolike snova, zanimljivo objašnjenje, ali ne znam kako da to točno protumačim u ovom kontekstu. Trebala bi više analizirati samu poruku sna.

Mi stalno sanjamo, a sjećamo se samo nekih snova. Od tog malog procenta snova kojih se sjećamo i naredno jutro i inače onih koji ostaju u trajnom sjećanju, jako mali procent se poklopi sa nečim iz stvarnog života. Kažeš da si osjećala da se "nešto loše" dogodilo - ali to je jaaako velik dijapazon događaja, krajnje neprecizan i uopšten. U biti, nije ti san dao nikakvu iskoristivu informaciju (ako pretpostavimo da je u biti bila neka "poruka" od neke neimenovane strane putem snova koji su djelovali kao medij) izuzev što te je uzrujao. Nisi mogla ništa učiniti da bi spriječila to što se desilo, pogotovo što kažeš da se "navodno" to desilo u isto vrijeme. Samim time, još uvijek držeći se iste pretpostavke, morali bi se zapitati u čemu bi bio smisao svega toga? Mislim, tog "poručivanja"? Vidim dvije osnovne mogućnosti:

1. Ishodište te "vidovitosti" je unutar tebe.
2. Ishodite je van tebe.

Dalje se to grana:

1a) U pitanju je stvarni predosjećaj povezan sa ESP.
2b) U pitanju je lažni predosjećaj, koji je postao predosjećaj samo zato što se dogodilo to što se dogodilo, inače bi bio zaboravljen. Ovdje stavljam u sumnju objektivnost tvog sjećanja u vrijeme kad si se probudila, gdje veliš da si tada znala da je taj san "nešto više" - a u biti je to naknadno stvoreno sjećanje u kojem je mozak pokušao povezati dva događaja sa sličnim emocionalnim nabojem, bez obzira na to što je jedan obična projekcija nutrine duha, a drugi je stvaran.

Ako se radi o nekoj telepatsko/empatskoj poruci ona može doći iz dva izvora:

2a) Od same osobe kojoj se to desilo.
2b) Od neke druge osobe/entiteta

U oba slučaja, vraćam se na ono pitanje "What's the point?" Kad saberem i oduzmem sve ovo što si rekla o svojem doživljaju i o samoj polarnosti događaja (tipa pozitivno-negativno) ne vidim da si išta time dobila, osim još nešto što će da te muči. U vremenu koje je uslijedilo ti je sigurno prošlo glavom "da sam makar malo prije to sanjala, pa da ga/ju upozorim, zašto nisam odmah nazvala da vidim da se nije šta desilo, itd, itd..." The "what ifs" and the "maybes"...

Meni nikako ne izlazi iz glave očiglednost "opštine" samog straha/prikaze - da je bilo makar nešto konkretnije, mogla bi se praktički isključiti slučajnost, ali ovako jok. Zato mi je najvjerovatnija teza da je u pitanju reinterpretacija sjećanja, koja se iz nekog razloga desila automatski.

Još me nešto škaklja u vezi ovakovih stvari: kako to da netko najprije mora biti "u tom fazonu" pa da mu se nešto "iz tog fazona" - desi. Recimo, ja u takve mističnosti ne vjerujem, kao što već i vrane znaju - i NIKAD, NIKAD, NIKAD - ništa "demonsko", "ESP-ovksko", "vanrazumsko" - nije mi se desilo. Nikad. A prošišo sam 30. To je puno vremena. S druge strane, oni koji jesu "u tom fazonu" - stalno nešto. Ili vanzemaljci otimaju, ili demoni napadaju, ili viđaju duhove, ili ovo ili ono... Meni je to sve jako indikativno...

Archangel je napisao/la:

Kažeš da si osjećala da se "nešto loše" dogodilo - ali to je jaaako velik dijapazon događaja, krajnje neprecizan i uopšten. U biti, nije ti san dao nikakvu iskoristivu informaciju (ako pretpostavimo da je u biti bila neka "poruka" od neke neimenovane strane putem snova koji su djelovali kao medij) izuzev što te je uzrujao. Nisi mogla ništa učiniti da bi spriječila to što se desilo, pogotovo što kažeš da se "navodno" to desilo u isto vrijeme.

Da preciziram...

Osjećala sam da se nešto loše/najgore dogodilo mojim bližnjim...što spada u točno određeni dijapazon koji se kreće od eventualne teže/neizvjesne nesreće pa sve do smrtnog ishoda. Dakle, osjećaj je bio da se radi o (po)najvećoj opasnosti za neku osobu, a za mene je to isključivo 'fizička' opasnost, tj. opasnost po život.
Upravo sam od toga strepila i u trenutku kad sam se probudila i kasnije. Doduše nisam mogla slutiti o kojem se članu meni bliskih ljudi radilo, ali mogućnosti su bile limitirane na dvije osobe. I tako je i bilo.

Znači, moja strepnja zapravo nije bila vrlo neodređena i apstraktna (npr. mogućnost da se radi o 'nagovještaju' gubitka posla, oboljenja od raka koji će se tek početi širiti ili mogućnosti nekog trećeg, postepenog i negativnog scenarija...), već osjećaj konkretne, simultane, instantne opasnosti.

Citat :

U oba slučaja, vraćam se na ono pitanje "What's the point?" Kad saberem i oduzmem sve ovo što si rekla o svojem doživljaju i o samoj polarnosti događaja (tipa pozitivno-negativno) ne vidim da si išta time dobila, osim još nešto što će da te muči. U vremenu koje je uslijedilo ti je sigurno prošlo glavom "da sam makar malo prije to sanjala, pa da ga/ju upozorim, zašto nisam odmah nazvala da vidim da se nije šta desilo, itd, itd..." The "what ifs" and the "maybes"...

Nema smisla niti konkretne koristi, ali ne vidim zašto bi sve što se događa trebalo imati vrlo 'opipljivi' razlog.
Uopće mi nije prošlo glavom da sam mogla/trebala nekoga na nešto upozoriti, jer to je nemoguće. Osim toga, u ovom slučaju to ne bi imalo nikakve koristi, jer apsolutno nitko nije mogao spriječiti niti utjecati na dotični događaj.

Citat :

Još me nešto škaklja u vezi ovakovih stvari: kako to da netko najprije mora biti "u tom fazonu" pa da mu se nešto "iz tog fazona" - desi. Recimo, ja u takve mističnosti ne vjerujem, kao što već i vrane znaju - i NIKAD, NIKAD, NIKAD - ništa "demonsko", "ESP-ovksko", "vanrazumsko" - nije mi se desilo. Nikad. A prošišo sam 30. To je puno vremena. S druge strane, oni koji jesu "u tom fazonu" - stalno nešto. Ili vanzemaljci otimaju, ili demoni napadaju, ili viđaju duhove, ili ovo ili ono... Meni je to sve jako indikativno...

Ne znam zašto netko ima ili doživljava određena iskustva, a drugi nikada. Možda se radi samo o percepciji ili određenoj 'otvorenosti' pa posredno i potencijalnoj prijemčljivosti za određena iskustva.
Ipak ću naglasiti da ja nisam uopće u 'fazonu' zainteresiranosti za 'neobjašnjivo'.

Vjerujem da se 'neobjašnjivo' zaista događa nekim ljudima, ali nemam želje ni interesa iskusiti tako nešto, jer sam racionalnije orijentirana.

Ne smatram da imam posebne moći vidovitosti, štoviše mislim da puno ljudi tijekom života doživjelo puno dublja iskustva od ovoga.
Ne pokušavam nekim 'koincidencijama' u svom životu koje se pomalo neuobičajeno i (ne)slučajno poklope davati neki mistični smisao.

Svejedno, zapitam se oko nekih iskustava koja su izuzetno stvarna po osjećaju i koje se neobično i paralelno poklapaju sa stvarnim događajima u životu.

@Athena...jasno

@Arch...

Citat :

Recimo, ja u takve mističnosti ne vjerujem, kao što već i vrane znaju - i NIKAD, NIKAD, NIKAD - ništa "demonsko", "ESP-ovksko", "vanrazumsko" - nije mi se desilo. Nikad. A prošišo sam 30. To je puno vremena. S druge strane, oni koji jesu "u tom fazonu" - stalno nešto. Ili vanzemaljci otimaju, ili demoni napadaju, ili viđaju duhove, ili ovo ili ono... Meni je to sve jako indikativno...

Recimo netko se rodi slijep na boje i nikad, nikad, nikad, nikad nije vidio boju nego mu je sve sivo. Jel to znači da boje ne postoje? Ne. Samo znaći da njegov aparat nije u redu, nije dovoljno osjetljiv i sl.
Ja isto imam preko 30. Često sam imala 'čudna' iskustva koja, koliko se god može, pokušavam objasniti zakonima fizike, statistike, biologije, kemije i sl. Al neka se ne mogu tako objasnit. Upravo radi analitičkog pristupa mi se jako sviđaju knjige dr. Moody-a koji opisuje svoja iskustva s pacijentima koje je hipnozom vratio u nešto što zovemo prošli život. On nije bio "jedan od tih" koji vjeruju u prošle živote. U priču je ušao analitički i sve što može objasniti igrom mozga tako i objasni ali ima stvari koje su prelude. Pročitaj knjigu. Svidjet će ti se kako piše. Ne tupi ništa nego sve ostavlja da čitatelj sam zaključi.

Ima ljudi koji i najmanju stvar tumače čudima. Radi tih takvih one stvari koje su zbilja vrijedne proučavanja samo upadnu u ladicu "ludih". Ista stvar je s astrologijom. Radi onog kako se astrologija prezentira širokim masama čitava priča je postala teška lakrdija.

Ono što hoću reći. I oni kojima je sve čudo i sve vanzemaljsko i sve parapsihološko su jednako ograničenog pogleda kao i oni koji a priori odbijaju mogućnost da je nešto drugačije od onog što sami definiraju kao (svoju) istinu.

Athena je napisao/la:

Ne znam zašto netko ima ili doživljava određena iskustva, a drugi nikada. Možda se radi samo o percepciji ili određenoj 'otvorenosti' pa posredno i potencijalnoj prijemčljivosti za određena iskustva.

Alpha je napisao/la:

Recimo netko se rodi slijep na boje i nikad, nikad, nikad, nikad nije vidio boju nego mu je sve sivo. Jel to znači da boje ne postoje? Ne. Samo znaći da njegov aparat nije u redu, nije dovoljno osjetljiv i sl.

Hm, da... To je definitivno jedno od dva moguća objašnjenja...

Evo, mislim da ovdje mogu napisati situaciju u kojoj sam bila preksinoć. Doživjela sam paralizu sna (proučavala sam malo na netu i u dosta članaka piše da se radi o tome) i vjerujem da me u tome vremenu posjetila Mora, odnosno demon.

Naime.. tu večer sam legla kao i obično, negdje oko ponoći, možda mrvicu kasnije. Zaspala sam na boku, kako i obično spavam. Prvo sam imala sasvim obične snove, svakodnevne gluposti koje padaju napamet i nemaju veze jedna s drugom. Međutim, stvar koja me zbunila, nastupila je odjednom. Naime, naglo sam se probudila. ( Tako sam mislila ) I ni više ni manje nego u svojoj sobi. Bio je mrak, naravno i bilo je užasno realno. Čak sam vidjela lampice routera kako svjetle u mraku kraj mog kompa. Osjetila sam prisutnost. Iza sebe.. Međutim, to je bilo nemoguće jer je moj krevet samo mrvicu odvojen od zida i nemoguće je da netko može stajati iza mene. Počeo me hvatati strah, prišuljao se i ubrzao mi puls. U tom trenutku NEŠTO je povuklo sa mene prekrivač, ravno preko moje glave, i to u jednom potezu i on je nekuda nestao. Tada je počela agonija. Nisam mogla vidjeti napadača, samo sam osjetila da je zao i čula sam zvukove..ne sjećam se uopće je li to bio smijeh, plač ili samo šaptaji, ali bilo je stravično. Grebalo me je posvuda, hvatalo za grudi, u biti,kao da me želi silovati... osjećala sam se bespomoćno, i paralizirano. Ne moram ni reći da sam imala osjećaj da će mi srce iskočiti iz grudi, puls je enormno narastao i osjećala sam se loše i prestravljeno. Onda mi je to nešto sjelo na prsa, jer sam tamo osjećala ogroman pritisak i kao da mi je netko stavio omču oko vrata i počelo me gušiti. Pokušavala sam viknuti ( dozvati majku, jer mi je samo ona bila u mislima, mada i oca jako volim) , međutim, grlo mi je bilo tako stisnuto, suho i čula sam u sebi samu sebe kako vičem i vrištim,ali iz mene nije izlazio nikakav zvuk. Odjednom mi se odnikud pojavila misao "trebaš se pomoliti". Kao da mi ju je netko usadio u um. I počela sam moliti tradicionalnu katoličku molitvu, "Anđele čuvaru", koju me mama naučila kada sam bila malena. I pritisak je popustio i osjetila sam da mogu viknuti. I par puta sam čak uspjela uzviknuti "mama", međutim, nitko nije dolazio. Znala sam da je njihova soba odmah preko puta dnevne, koja je odmah do moje sobe, vrata moje sobe su bila otvorena i do njihove spavaće je nekih ni 3 metra.. znači, morala me čuti. U glavi mi se vrtjelo milijun stvari i jedina koja me zadesila najviše je bila ta da ću umrijeti ako nešto ne učinim. I nekako sam se prevalila na pod i završila na koljenima. Ne znam je li me to nešto zbacilo ili sam sama to napravila.

Tada sam pritisak osjetila na leđima, kao da je promijenilo poziciju, zajašilo me i dalje me stezalo oko vrata. Ne mogu vam opisati kakva je to bila situacija, kao da me pritišće tona željeza na leđima.. I odlučila sam da se moram kretati, ili sam gotova. I počela sam puzati. Na sve četiri sam se počela kretati od svoje sobe do mamine i tatine spavaće. Jer sam to vidjela kao jedini spas. To nešto me nastavilo mučiti, grebati po leđima i pipati i jedva sam napredovala. Nemam pojma koliko sam se tako kretala u mraku, čak sam vidjela i sjaj kamina u dnevnoj, u kojem je gorjela vatra. Odjednom sam stala i znala sam da sam pred njihoim vratima. Ne znam točno otkud mi snaga za to, al nekako sam desnom šakom uspjela očajnički početi lupat po vratima i vrištati mami, molila sam je da mi otvori. Gušila sam se u suzama i od te vražje sile koja me mučila. U tom trenutku vrata su se otvorila i sjećam se jakog svjetla. Kao da je sunce eksplodiralo ispred mene, bijela svjetlost je ispunjavala prostoriju. Tada se smanjila i bila je to normalna spavaća soba mojih roditelja. Ali bio je dan. Jer je kroz prozor dolazila svjetlost. Tata je ležao na krevetu, djelovao nezainteresirano za mene, a mama je kleknula do mene i privila me na grudi. Bio je to takav ispunjavajući osjećaj olakšanja. Što god da me mučilo otišlo je i ostavilo me na miru. Nisam se okretala da vidim otkud sam došla, jer se nisam usudila, bojala sam se da opet ne dođe. Ali mama je rekla da je sad sve u redu i da se ne moram bojati. Podigla sam glavu da je pogledam i premda sam u srcu osjećala da je to ona i da me grije njena ljubav, u biti je to bila neka mlađa žena, tamnosmeđe kose, kovrčave i do ramena, i očiju plavih, plavih kao nebo. I smiješila mi se.

U idućem trenutku sam se probudila, nalazila sam se u svom krevetu, puls je bio ubitačno brz i sva sam bila mokra, kao da sam se istuširala i legla, a kosa je bila zalijepljena svuda oko mene. Probudila sam se NA LEĐIMA s rukom savinutom u laktu ispod glave, s tim da je lakat malo virio preko ruba kreveta.



Molim vas da mi pomognete, ako netko zna o čemu se radilo, je li to doista bio demon. Slično iskustvo sam doživjela kada sam imala pet godina, samo što sam onda definitivno lucidno sanjala i radilo se o duhu kojeg sam vidjela svojim očima, a radilo se o mom pokojnom djedu koji je umro deset godina prije moga rođenja.

Otad je prošlo mnogo godina, inače nisam plašljiva osoba, imam 25 godina i sanjala sam svašta, ali nikada ovako.

Neke moje prijateljice su imale isto iskustvo i rekle su mi da je moguće da mi je tu Moru / demona, netko poslao. Može li to doista biti neka coprija?

Inače, kupila sam si prošle godine i tarot i znala sam gatati svojima i prijateljima i pogriješila sam par puta i gledala i sebi. Ima li i to možda veze?

Što se tiče 6. čula, mislim da sam sposobnost naslijedila od svoje majke, jer je ona kao mala viđala duhove, razgovarala s njima i isto tako je imala dosta puta paralize sna i nju je ta Mora napadala. A i njoj je dosta dobro išlo gledanje u karte, kao i meni. Dosta puta sam sanjala Isusa, Boga, razgovarala s njima i vidjela raj kroz koji me Isus osobno vodio i bila sam na oblacima, iznad duple duge.

Prilično sam zbunjena ovim događajem i iskreno, bilo me strah zaspati večer poslije, odnosno sinoć. Mama je spavala sa mnom. :shy:

A ono što se dogodilo sinoć.... Možda je čak i ponovljeni napad. Samo što sada smatram da je osoba koja mi možda to šalje, osobno došla.

Sanjala sam vješticu. Bio je dan i mama je bila sa mnom u sobi, moj tata je bio u kući isto. U jednom trenutku, u dnevnom boravku sam vidjela vješticu, kako lebdi u visini viseće lampe. Imala je na sebi zelenu haljinu, cipele joj nisam mogla vidjeti i djelovala je mlađe. Naglo sam se ustala s kreveta, ali ovaj put me nije bilo strah. Doletjela je do mene, pokušala me napasti, međutim ja sam je čvrsto uhvatila za ramena i iz mene je progovorio glas. Ali nije bio moj, bio je muški i dubok i govorio je neki strani jezik. Nisam razumjela koji, ali opet mi se javila misao da se radi o hebrejskom. O_O Uglavnom, to je na nju očito djelovalo, jer je njeno lice poprimilo užasnut izraz, kao da me se BOJI. I zbrisala je, nestala. Samo je ostala, opet u dnevnoj, visjeti nešto kao podhaljina, gotovo prozirna, s malim volančićima na dnu. Zgrabila sam je i počela mi se otimati iz ruku, bila je to jaka sila, kao da držim njenu dušu. No, pogriješila sam što sam je dala tati da je čuva, jer mu je pobjegla i izletjela kroz ulazna vrata. Nakon tog sna sam se probudila opet sva iscrpljena i mokra kao i noć prije, a mama je bila kraj mene, grlila me i spavala. To me smirilo, još sam malo bila budna, dok mi se srce nije smirilo i zaspala sam. Ali sam se svejedno svako malo budila. I sanjala sam kasnije i duhove i zapalila lampion jer sam sanjala pokojnu Antoniju Bilić. Ali tih duhova i nje me nije bilo strah. Ona me pitala jesam li ja napisala divan članak o njoj na internetu i ja sam rekla da jesam (što i jesam prije nekoliko dana) i rekla je da mi se zahvaljuje, da je njoj dobro i da vidi da sam i ja dobro. I to je bilo to.

Spavala sam s Biblijom ispod glave.

POmozite... mislim, ludim li?? Kako da se obranim od tih zlih sila i ako me stvarno netko copra, kako to saznati?

Vrlo zanimljiv opisi. Otkud tu početi uopće odgovarati?
Prvo, ono što se vidi definitivno to je da imaš jak kanal prema astralnoj razini koji nije pod tvojom kontrolom. Da bi podigla štiteve trebaš prestati trošiti energiju u tom smjeru. Trebaš uvjeriti samu sebe da te takve stvari ne zanimaju, trebaš se prestati baviti tarotom ili bilo kojom drugom okultnom praksom, konačno, trebala pri prestati čitati Bibliju i razmišljati intenzivno o umrlima (kao što je Antonija Bilić). Umrli su gdje već jesu, a to što te Antonija Bilić navodno zamolila valja uzeti s velikom dozom rezerve da je to doista bila ona. Ono što kažeš da si vidjela Isusa može biti svašta jer su snovi varljivi i vrlo bliski astralnoj ravni iz koje nam mogu pristići opsjene i zavodljive energije koje u konačnici ne donose ništa dobroga.
Drugim riječima, moraš malo "oladiti" od toga svega i baviti se prizemnijim, normalnijim stvarima. Također, razmisli o tome da se udaljiš od majke, jer je njen utjecaj na tebe prevelik i ne bi smio biti više takav u tvojoj dobi.
Osim toga, ako se već želiš aktivno braniti u situaciji u kojoj si napadnuta, u pomoć pozovi neki viši duhovni autoritet, kao što je Krist, Krišna, Buda, Višnu ili bilo koji drugi za koji znaš da je napredan. Većinom se demonski entiteti udalje od osobe koja ih energetski ne hrani, ne mari za njih i još se poziva na viši duhovni autoritet (onaj autoritet koji prebiva u razini iznad astrala).

Često su žene otvorenije prema duhovnim ravnima od muškaraca i zapravo su duhovnije. Problem je međutim u tome što žene češće samim time što im je kanal otvoreniji privlače negativne entitete koji borave u astralnoj ravni i hrane se našim strahovima. Ako se osoba ne boji tada joj ti entiteti ne mogu ništa. Što veća aktivnosti u smjeru okultnih praksi, pa makar to bio samo tarot (da o razgovoru s duhovima ne pričamo!) dovodi do problema. Dakle, nije tebe nitko "zacoprao". Ti si sama sebe zacoprala. I jedini način kako da to prekineš je da se ogradiš od takvih stvari ako ne znaš točno što radiš.

Razumijem te u potpunosti. Mislim, nije da želim te stvari ili nešto. Prije nisam imala nikakvih strahova, recimo, čak sam se i smijala i govorila drugima uvijek da takve stvari ne postoje..a i ovo što mi se događalo, a gore sam navela, gutala sam i ignorirala...ono, smatrala sam to samo snovima i pripisivala to negativnim osjećajima s kojima sam znala lijegati (a smatrala sam da se odražavaju kroz moju podsvijest i poprimaju oblike čudovišta od kojih bježim).

Poznato mi je da se demoni hrane energijom, najviše negativnom, ali da- ne mogu to kontrolirati. I maknula sam tarot, ne mislim se više baviti time. Što se mame tiče, nemrem se baš udaljiti od nje, s obzirom da s njom živim.
Kao što sam i rekla, Isusu se molim svaki dan, kad god mi padne napamet.
Samo ne znam kako da se riješim straha... Trudim se ne razmišljati o tome i doista se bavim svakojakim glupostima kako bih odvratila misli od takvih "gluposti".

Mada mi sad nije jasna samo jedna stvar...zar nije upravo obratno što se tiče ovog dijela u kojem trebam negirati njihovo postojanje. Čitala sam da su osobe koje ne vjeruju u postojanje demona upravo omogućavaju njihov napad jer se samim time ne brane od njihovog utjecaja..pa me to prilično zbunjuje. U principu ne znaš kaj je gore. :/

Nisam mislio da se fizički makneš od mame, ako si još studentica ili nemaš novca, onda to nije moguće. Mislio sam na rezanje mentalnih i emocionalnih veza, odrastanje. To je često teško izvesti a i ljudima se ne da, pogotovo ako si je dobar s roditeljima. Ali to je nužnost, jer koliko nam se činilo da roditelji imaju samo pozitivan utjecaj na nas, to jednostavno nije točno praktički nikad. Točnije, nisam nikad čuo da su ičiji roditelji imali samo pozitivan utjecaj na svoju djecu, a prečesto ih predugo vežu uz sebe izmišljajući razne realne i imaginarne probleme.

Opsjednutost Isusom je kontraproduktivna. Moguće je da ti se to sve javlja upravo zato što se moliš Isusu i o takvim stvarima razmišljaš. Jedino kome se treba moliti je Bog i to na način da ga zamoliš da te vodi i štiti kroz život. Sve ostalo je suvišno i vodi u povezanost koja je štetna.

Nitko ne kaže da trebaš negirati postojanje demona. Možeš biti apsolutno sigurna u to da oni postoje. Ono što njih hrani nije tvoja spoznaja da oni postoje već stalno razmišljanje o tim temama, a to uključuje i tvoje negiranje da oni postoje. Jednostavno, moraš shvatiti da ti oni ništa ne mogu i da oni uopće nisu bitni za tvoj život. To je jedina poanta. Strah će proći sam od sebe jer trebaš shvatiti da si ti, kao biće svjetla, potpuno sposobna živjeti svoj život u svjetlosti koju nijedna tama ne može dotaknuti.
Ovo što si čitala je samo donekle točno. Ne vjerovanje u postojanje demona nas od njih ne štiti ali nam niti ne pomaže. Zato i možemo postati njihovim žrtvama. Ako razumiješ da ti entiteti postoje, ali da ti ne mogu ništa ako imaš svoj zacrtani put kroz život i svoje zadatke, tada će sve biti dobro.

Alma_Ashley je napisao/la:

Čitala sam da su osobe koje ne vjeruju u postojanje demona upravo omogućavaju njihov napad jer se samim time ne brane od njihovog utjecaja..pa me to prilično zbunjuje. U principu ne znaš kaj je gore. :/

Čitala si to, ali ko god da je to pisao, pametnije bi mu bilo da se krene baviti uzgorem ćurki. Jer to jednostavno nije tačno. Znam iz prve ruke. Ne pamtim da sam ikad imao bilo kakvu noćnu moru, a o ovim razmjerima koje si gore opisala i pogotovo... Sve to pripisujem svojoj cjelokupnoj izgrađenosti. Ranije, kad sam bio mnogo mlađi, vjerovao sam i u te stvari, ali, opet, iz nekog razloga, nije me baš tako tangiralo. Možda sam, čak i tada, samo mislio da vjerujem, ali sam, duboko unutar, osjećao da su to samo nebuloze.

Tvoj problem, kako mi izgleda, je upravo suprotan. Ti osjećaš da tu "ima nešto" a razumom pokušavaš negirati realnost toga što osjećaš. I zato ne fercera sistem. Kad su razum i insitinkt u sukobu - instinkt pobjeđuje. Pobjeđuje zato što je stariji, temeljniji, što je podloga na kojoj tek razum može da počiva - može da počiva, ali ne može da njime vlada. Kao što malo dijete ne može da vlada nad roditeljima.

Ne znam da li možeš, ali definitivno rješenje tvog problema bi bilo da preoblikuješ svoju ličnost iz temelja. Ne možeš promijeniti instinkt, ali ga možeš preusmjeriti. Znam da je takvo što za jednu ženu gotovo nemoguća misija da probaš sama, pa zato probaj negdje naći neki uzor, nekoga čije stanje uma možeš prekopirati. Neku čvrstu, stabilnu ličnost.

Sve ovo čime si i ti i inače ljudi koji imaju takva iskustva pokušavali da suzbiju takve posljledice - očigledno - ne daje rezultata. Ja polazim od toga da tu upravo leži korijen problema, a ne njegovo rješenje. Neke "molitve", bajalice, mantre - to je dio problema, a ne rješenja. Što prije to shvatiš i postaneš "načistu" s tim, utoliko bolje.

Za ovaj put, mogu ti preporučiti privremeno rješenje. Nije molitva, nego suprotnost od molitve. To se sve dešava u tvom umu, u podsvijesti, i počelo ti je prodirati i u svijest. To je dobra prilika da zavladaš nad sobom: nad svim tvojim strahovima, kompleksima, nervozom i stresovima. Ono što trebaš je integrirati svoju podsvijest u svijest. Za početak, prihvati sebe. Zajedno sa svime što čini tebe: zajedno sa jakim i slabim stranama. Ti "demoni" koji ti se javljaju, ako ne postoji fiziološki uzrok, povezani su sa psihom, a ako su povezani sa njom podložni su oblikovanju pomoću emocija.

Shvati, osjećaj i potom znaj - ti "demoni" su tvoji robovi, jer su dijelovi tebe. Kad ti prestaneš postojati, oni prestaju postojati. To je ključ ovladavanja njima i njihova najveća slabost. Ti nisi njihov vladar, ali si sposobna da njima zavladaš. A za to - moraš se sa njima suočiti i izboiriti se sa poziciju vođe. "Strah" je ime jednog takvog demona, ali on je onoliko snažan koliko snage iscrpi iz tebe - a to ne može osim ako mu je ne daš. On je ne može uzeti sam. Sljedeći put (svjesno priželjkuj da ti se to ponovi!) kad ti se takvo nešto slično desi, ili čak izgleda kao da bi se moglo desiti, nasmij mu se u lice. Hladno, podrugljivo. Kao što bi se nasmijala mravu koji bi htio s tobom obarati ruke. Shvati da ti nije dostojan protivnik. Shvati da ti je rob. A zatim posmatraj kako nestaje ispred tebe, smanjuje se - dok ne dođe na koljena. On je u tvom svemiru, a ono što je u tvom svemiru, to je pod tvojom nadležnosti... Ne zaboravi. Budi pravi, velikodušni vladar nad svim svojim demonima, sa iskrenom željom da ih zaštitiš od nestanka i smrti. Na kraju, oni ovise o tebi, a onaj koji ti se pokorava ti nije neprijatelj, nego rob. Mudar gospodar štiti svoje robove, čak i od njih samih i od samog sebe. Jer, kad ih pravilno usmjeri, on je uvijek jači s njima nego bez njih.

Prihvati, integriraj, ovladaj!

To je za početak. Za dalje, snađi se sama.

Svatko može imati noćnu moru bez obzria koliko vjeruje ili ne vjeruje u nešto. Neki ljudi se nikad ne sjećaju snova al to ne znači da ih nemaju pa i da su neki od njih noćne more.

U gore opisanom slučaju može se raditi o puno toga. Može biti obična noćna mora bez nekog dubljeg smisla. To je vrlo moguće jer se takva mora nije učestalo ponavljala. Može biti poruka naše podsvjesti. Vidi se da je Alma više puta u snove ukomponirala lik/pojam majke. Otac se takođe javlja ali kao indiferentna ili beskorisna osoba. Majka je aktivna, tješiteljica, čuvarica i sl. Moguće je da postoji neko zamijeranje ocu što se oslobađa u smislu sna u kojem on ne pomaže svojoj kćeri. Naravno prvi san se može objasniti i tipičnom teorijom o inkubusu.
Razlog može ležati u nekom prosto fizičkom razlogu kao npr. konzumiranje crvenog mesa kasno naveče što je zabilježeno kao uzrok češćih noćnih mora ili je došlo do pritiska na srce što je uzrokovalo osjećaj pritiska i osoba se okreće na leđa da oslobodi srce.

I tako...može bit puno toga.

Za ovo kaj se oca tiče, to si potpuno u pravu.

Onda su takvi snovi vrlo vjerojatno uzrokovani psihičkim nemirom i oslobađanjem informacija iz podsvijesti koje svijest u budnom stanju potiskuje jer ne bi bile primjerene na neki način.

noćne more su normalna pojava 80 posto ljudi ih ima , jedanput sam sanjao da padam s velike visine ,i probudim se i shvatim ovo je bio samo san,,loš san

Pročitah temu a još prije prošao identična stanja svjesti kao u ovim svjedočanstvima. Ja znam da duhovi postoje oni loši i oni dobri. U kontaktu sam sa njima nonstop htio ja to ili ne. A svi nam oni govore istinu i ukazuju nam put koji mi nemožemo odgonetnuti. Evo @arch je rekao jednu dobru stvar koju svakako mogu potvrditi nedopusti da duhovi zavladaju tobom nego ih porobi i oni će raditi za tebe. Nemožeš utjecat na njihov dolazak ne biraju oni tebe niti ti biraš njih jednostavno imaš vezu sa astralom i sa njima. Jednom kad zavlada totalna duhovnost na planetu ovakve stvari će biti pod normalno a ne paranormalno. Samo nas neznanje tjera da vjerujemo u misterije i paranormalno. A @mow ti je dao dobar savjet ako ne želiš kontakt onda lagano navećer zapali frulu jer mogu si dopustiti takvu slobodu govora i reći da frula ubija snove i one dobre i one loše i nećeš putovati na astral ali moraš da prestaneš i da kopaš po takvim stvarima. Makar meni nema boljeg od šetnje po astralu i laganog razgovora pa kakav god duh zločesti ili dobar bio. Svi oni vide surovu istinu i ne boje se to reći i pokazati. A koliko se mi bojimo istine pa to skrivamo od drugih i sebe i ne želimo si priznati i zakapamo u najdublje podsvijesti to samo naše more govore o nama. Što su more češće i intezivnije to su naši životi zamršeniji i odnosi sa drugim ljudima teški, zmazani i lažljivi da tako kažem.

to su možda strahovi koji ostaju uslikama u mozgu inoću sanjamo te strahove

Duhovi su otisci, a ne duše ili ono što na hollywood prikazuje. Iskreno sumnjam da si u kontaktu s njima, ako i jesi u kontaktu s nečime, onda to nisu duhovi.
Druga stvar, nikada neće na svijetu zavladati "duhovnost", ma što god to bilo.
Frula spriječava REM fazu sna, ti si uvijek na astralu, ali tu večer možda nećeš imati snove ili ih se nećeš sjećati ujutro.

Neznam zašto si tako siguran. Dosta sam toga pročitao na ovom forumu a i drugdje. Samo me sputavaš.
Ako imaš kako vidim dosta teorije daj si nađi nekog sa iskustvom i probaj to dvoje ukomponirati ako već ti nemaš iskustva i imaš loš dan.
Duhovnost je stanje svijesti kod ljudi sa povišenom sviješću o drugim dušama bile one na fizičkoj ravni ili na astralu. Duhovnost je samo stanica u razvoju živih bića sa dušom i dostizanju božje volje ilitiga božjeg principa. Duhovnost je ljek protiv raka i drgih malignih bolesti. Duhovnost je kad se tijelo i um vole i poštuju. U zdravom duhu zdravo tijelo.
Što bi naprimjer bili duhovi? I u kakvim se oblicima oni pojavljuju?