Identitet

Pitanje identiteta.
Da li je i koliko vazno?
Koliko mislimo da nam je vazno?
Sta je identitet, uopste?
Sta kad nam ga izmaknu, i da li to iko uopste moze i da uradi?
Zasto reagujemo tako zastitnicki, u slucaju da se to ipak uradi?
Zbog cega dolazi do "krize identiteta"?

Iako se subjektivan sadrzaj naseg dozivljavanja stalno mjenja, neko jezgro nase licnosti koje se tesko moze opisati,
ostaje uvjek isto i pored svih promjena kojima smo spolja izlozeni ili koje sami stvaramo.
Ovo jezgro nase licnosti, kome su ljudi od pamtivjeka davali razna imena,
pruza nam cudnu sigurnost i izvjesnost da nase Ja, ili subjekt, u sirokoj lepezi osecanja,
opazanja, slika i delanja, prakticno u toku cjelog zivota ostaje sa sobom identicno.
Zanimljivo je da je ovo osecanje identiteta utoliko postojanije ukoliko covjek dozivljava cesce i intenzivnije unutrasnje i spoljasnje promjene.
Od ranih godina smo uceni mnogim stvarima, od kojih su mnoge (okolina, nas rad, motivacija)
uticale na nas i time vodjeni, polako smo klesali svoj identitet.
Mogli bismo reci, unutrasnji i spoljasnji - ono po cemu sami sebe prepoznajemo i ono po cemu nas drugi prepoznaju.
Medjutim, sta se desava kad tu nasu sliku poremete spoljasnje okolnosti, sta dalje nastupa?
Da li neko moze da nam pokvari to nase djelo?
Da li je isto djelovanje i na "unutrasnji" i "spoljasnji" identitet?

Postavlja se opravdano pitanje da li je ovo nase osjecanje identiteta, kako sebe kao nevidljivog subjekta, tako i svjeta kao objektivne stvarnosti, iluzorno i u tome slucaju da li ono ispunjava neku odredjenu
svrhu u covjekovom zivotu.
Zar se ne mjenja sve oko nas neprestano, zar se ne desavaju licne i svjetske kataklizme,
zar nisu u proslosti iscezli citavi kontinenti, zar covek, najzad, ne umire?


Evo jedna kratka i poucna prica o Identitetu:

Neka bolesna zena nalazila se na samrti.
Iznenada dobije osjeaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred sudackom stolicom.

"Ko si ti?" upita Glas.

"Ja sam gradonacelnikova zena.", odgovori.

"Nisam te pitao cija si zena, nego ko si ti?"

"Ja sam majka cetvero djece."

"Nisam te pitao cija si majka, nego ko si ti?"

"Ja sam Hriscanka."

"Nisam te pitao koje si vjere, nego ko si ti?"

"Ja sam ona koja je svaki dan isla u crkvu i uvijek pomagala siromahu i izgladnjelom."

"Nisam te pitao sto si cinila, nego ko si ti?"

I tako...buduci da Glas nije bio zadovoljan njenim odgovorima zena je bila vracena na zemlju.
Kad se oporavila od svoje bolesti, odluci pronaci ko je doista ona.

čitav život lutamo za sobom i upitno je hoćemo li ikad doći u poziciju da sa sigurnošću kažemo "ja sam *umetni svoje ime i prezime*" bez ikakvog drugog opisa...

moja prva razmišljanja u djetinjstvu (mislim da sam imala oko 5 godina) su upravo ta - to pitanje, tko sam ja???
osim pustih činjenica, kako se zovem, kakve osobine imam.... ali nikada mi to nije bio odgovor na moje pitanje. (ili to možda je odgovor???)
jednostavno ne znam, još nisam otkrila odgovor na to čudesno pitanje.

Tko sam ja? Od toliko kompliciranja našla sam jednostavan odgovor... Ja sam JA i nitko drugi. Promjenjiva i prilagodljiva svakom novom misli ili stajalištem. Nema neke stalne etikete nad mojom glavom jer se sve na kraju promjeni.


Imala sam veliki problem s intentitetom.. u traženju i inzistiranju u nekom posebnom JA , mislim da je to normalno razdoblje odrastanja. Ja sam htjela biti drugačia, trudila sam se biti čudna i neshvatljiva... a na kraju to nisam bila ja već forsiranje moje projekcije same sebe.
Sad moj ja više nije isforsiran već diše. Otkrila sam da nije važno definirati tko si već biti ono što jesi - u najidealnijem slučaju iskren prema sebi
to me dobvodi do pitanja . Zašto sve moramo definirati? Zašto nam nije dovoljno biti i postojati, već se mučimo pokušajima da odgovorima zašto to činimo, a na kraju se svede da to nije bitno? Jer novi dan donese novu misao, nova misao novu ideju, nova ideja novu perspektivu... i nije ni podne mi smo se promjenili i naši razlozi su potpuno drugačijima od jučer
A na kraju... svejedno pokušavam definirati nedefinirano.

Dobro da joj glas nije rekao "Imas 5 minuta da napustis tijelo"

Ja, samo jedna cestica u beskraju, energetska igra talasa.

Fantom je napisao/la:

I tako...buduci da Glas nije bio zadovoljan njenim odgovorima zena je bila vracena na zemlju.
Kad se oporavila od svoje bolesti, odluci pronaci ko je doista ona.

...i tako je ona trebala živjela vječno, jer nikada nije pronašla odgovor

... ali je glasu ipak dosadilo i konačno joj je rekao:

Alpha je napisao/la:

"Imas 5 minuta da napustis tijelo"

Dosta šale

Ovo je još jedno od onih pitanja na koje nemamo odgovor, a čini se tako laganim kao da se odgovor sam po sebi razumijeva.

Slažem se sa Geom da nam nije potrebno definirati sebe, mi jednostavno jesmo bez obzira na definiciju nas. Ako ja kažem da sam ...moje ime... time ustvari nisam rekao ništa, ali ipak sam rekao sve, jednako kao ako kažem da sam na ovom forumu Chakotay, ja to nisam samo na forumu nego i u RL kad se nađem sa nekim forumašima. No kad bi ljudima koje poznajem samo u RL-u rekao da sam Chakotay, pitali bi se jel mi dobro

Tako da se meni čini da bi odgovor na ovo pitanje bio da smo mi dio stvarnosti, dio onoga što jest. Kao što smo na forumu dio foruma, činimo forum, tako smo i u RL-u dio stvarno svijeta

Stručna definicija identiteta jest- individualna karakteristika po kojoj je predmet ili osoba prepoznatljiv ili znan.

Svatko od nas želi da nas se po nečemu pamti, da drugi budu svjesni naše jedinstvenosti.
Mi smo ovdje i postojimo.

Znanstvenik želi da ga se pozna po njegovu istraživačkom radu, čak i lopov želi biti prepoznatljiv po svom umijeću npr. krađe.

Pojedinac najčešće postavlja pitanja definiranja vlastitog identiteta u nekim ključnim i prijelaznim periodima života. U tim trenucima, prividna sigurnost vlastitog "identiteta" zna zakazati, jer ponekad napravimo nešto što ocjenjujemo da je bilo u neskladu sa našom prirodom.
Iz toga se znaju "izroditi" brojna pitanja i krize identiteta.

Smatram da je upravo to, naša karakterizacija vlastitog identiteta (mi smo je svjesni iz vlastite perspektive i kože), bitna za osjećaj sigurnosti kojem svi težimo, uz potrebu naglašavanja vlastitog "ega" pred drugima.
Definiranjem samih sebe, lakše postavljamo prioritete i nekako osjećamo da imamo oslonac "sami u sebi", u poznavanju svog identiteta.
Mislim da je taj osjećaj povezanosti i poznavanja vlastite osobe, koji se nalazi "unutra", u nama samima, jedan od najbitnijih osjećaja kojemu pojedinac može stremiti.

Isto tako, glavne karakteristike nečijeg identiteta su nepromijenjive, a postoje samo varijacije kojima ćemo nastojati prilagoditi svoj identitet aktualnoj sitauciji.
Naravno, one će se drukčije protumačiti sa aspekta promatrača, jer baš kao što je Chakotay rekao, za nekog smo profesor sa autoritetom, za druge samo prijatelj, a vlastito poimanje identiteta je svakako sveobuhvatnije.

Mi smo za sebe puno više od svega navedenog.

"Ja sam onaj koji jesam."

Kratko, jasno, jezgrovito!

@Fantom, to je ona žena iz priče trebala reći.

Ti jesi, i to je izvjesno. Ostalo je sve nagađanje.

(Izvinjavam se što filozofiram na Psihologiji, ali to dvoje je neodvojivo!)

@Athena...ne bih se slozila da svatko od nas tezi da nas se po necem pamti i da su nas drugi svjesni... Slozila bih se da mnogi to zele ali ne smatram da je to dobro. Naime, ljudi koji tako razmisljaju zive zivot u pokusaju da taj cilj i postignu. Znaci, zive za tudja misljenja.
Osobno ne mogu reci da mi je cilj da me se po necem pamti. Cilj mi je spoznati svoju svrhu i istu u sto vecoj mjeri ostvariti. Moglo bi se reci da gledam kao da je svaki nas zivot jos jedan level u kojem ucimo i tako napredujemo.

Da se vratim na uvodno pitanje tko smo tj. sto mislim tko sam ja... Ja sam ja - dusa/duh/energija (zavisi kako tko na to gleda tj. koji pojam koristi) koji nastanjuje ljudsko tijelo u svrhu ucenja i razvoja. Jos mogu reci da se tesko snalazim u ovom svijetu, da slabo razumijem ljude i njihove postupke i da se nadam da cu izdrzati i iz svega nauciti maksimalno koliko mogu. Isto tako se bojim ponovne materijalizacije na Zemlji ili nekom drugom Planetu slicne tezine.

Alpha nisi jedini, ipak je ova naša civilizacija dosta mlada, tako da je većina ljudi na niskom stupnju razvoja, ne mare jedni za druge, nemaju suosjećanja prema drugima, žele ugoditi samo sebi...dok se s druge strane može vidjeti ogroman potencijal, koji možda hoćemo, a možda i nećemo ispuniti i iskoristiti. No možda je to upravo mjesto gdje možemo puno toga naučiti, možda upravo na taj način učimo najviše o sebi i tako otkivamo tko smo mi doista...

@Alpha, je li onaj drugi dio nakon onog ''Ja sam ja'' tvoje vjerovanje tko si ti ili također činjenica?
@Chakotay, kako znaš da je naša civilizacija dosta mlada? Odakle ti to? Vidio si druge?
Ajmo malo pogledat povijest. Ne samo da se moralni i odnosni kolektiv mijenjao, od najprimitivnijeg robovlasničkog i diskriminirajućeg sustava do onih veoma uređenih i pravednih koji pak nisu mogli dovoljno dugo opstati.
Ono što je važno jest da funkcije vladara, ako ništa, naglašavaju to da se prema svakome odnose jednako i da zastupaju pravednost i istinu. To već pokazuje dovoljno o stupnju razvijenosti civilizacije. Ako kolektiv primijeti nešto što smatra nepravednim trudi se to spriječiti i prekinuti. Nekad su se samo žrtve bunile protiv nepravednosti. Sada tako nije!
Nažalost, iako je ovakvih sličnih društvenih uređenja bilo i prije pa su propala, to znači da smo i nekad prije bili jednako 'mladi' kao sada, a ponekad smo se i pomladili, tj. unazadili. Ja mislim da ova civilizacija nije uopće mlada. Mlada civilizacija je ona koja još nije imala prilike učiti na svojim greškama. Mi jesmo, stotine puta.
Jako malo smo od toga naučili.

Da se vratim na temu. Znati svoj identitet je sasvim druga stvar od znati 'Tko sam ja?'. Naći svoj identitet je naći svoje mjesto u značenju okvira ovdašnjeg svijeta, a znati tko smo mi ili tko sam ja... jel se to uopće može znati? Ne u smislu možemo li mi to znati, nego postoji li uopće pojam 'znati tko sam ja'. Mi možemo osvjestiti sebe i svoje djelovanje i znati gdje i kako spadamo te pri prihvaćanju sebe i jasnom, ali po potrebi promjenljivom cilju poboljšanja i prilagodbe 'znati tko smo mi'

@Legi - To je cinjenica.

Da? Možeš li molim te reći kako si došla do toga da je to činjenica, a ne samo tvoje vjerovanje?

Ne mogu. Do toga svatko treba sam doci, a kada dojdes - znas.

Ovisi na što mislimo kad se to pitamo. Ako mislimo samo na ovo tijelo, u ovom makrosvijetu, onda smo mi shodno definiciji koju je navela Atena, skup nekih karakteristika koje nas razlikuju od drugih.
Međutim, na metafizičkom nivou, ovo naše tijelo je samo avatar pomoću kojeg učimo o bivanju u materijalnom svijetu. Spoznati pravu prirodu onog drugog sebe, beztjelesnog sebe, je vrlo teško dok smo zabavljeni s ovim svijetom. Zato na to pitanje i nemamo odgovor.
Novija istraživanja na rubnim područjima znanosti o svijesti, kao što je to lijepo predočila novinarka McTaggart u svojim knjigama, došla su do zaključka da se ne zna gdje prestajemo mi, a gdje počinje vanjski svijet. Postoji li uopće naše ja, ili je ono samo iluzija naših osjetila koja rađa onakve definicije o različitosti?

Alpha je napisao/la:

Ne mogu. Do toga svatko treba sam doci, a kada dojdes - znas.

Zvučiš kao kršćanin!
Naravno, slažem se s time što si navela i vjerujem u to, ali to ne mogu dokazati kao ni ti tako da to nije činjenica u znanstvenom smislu

Legionar je napisao/la:

@Chakotay, kako znaš da je naša civilizacija dosta mlada? Odakle ti to? Vidio si druge?
Ajmo malo pogledat povijest. Ne samo da se moralni i odnosni kolektiv mijenjao, od najprimitivnijeg robovlasničkog i diskriminirajućeg sustava do onih veoma uređenih i pravednih koji pak nisu mogli dovoljno dugo opstati.
Ono što je važno jest da funkcije vladara, ako ništa, naglašavaju to da se prema svakome odnose jednako i da zastupaju pravednost i istinu. To već pokazuje dovoljno o stupnju razvijenosti civilizacije. Ako kolektiv primijeti nešto što smatra nepravednim trudi se to spriječiti i prekinuti. Nekad su se samo žrtve bunile protiv nepravednosti. Sada tako nije!
Nažalost, iako je ovakvih sličnih društvenih uređenja bilo i prije pa su propala, to znači da smo i nekad prije bili jednako 'mladi' kao sada, a ponekad smo se i pomladili, tj. unazadili. Ja mislim da ova civilizacija nije uopće mlada. Mlada civilizacija je ona koja još nije imala prilike učiti na svojim greškama. Mi jesmo, stotine puta.
Jako malo smo od toga naučili.

Hmm kad sam rekao mlada onda sam mislio nerazvijena, no ti misliš da smo se mi imali prilike razviti, ali to nismo učinili, što bi značilo da ne samo da nismo ispunili svoj potencijal, nego možda nikada niti nećemo, obzirom da smo propustili mnoge prilike. Možda si čak i u pravu, ali teško da to mi možemo reći, ja se nadam da je to pogrešan zaključak....

Legionar je napisao/la:

Alpha je napisao/la:

Ne mogu. Do toga svatko treba sam doci, a kada dojdes - znas.

Zvučiš kao kršćanin!
Naravno, slažem se s time što si navela i vjerujem u to, ali to ne mogu dokazati kao ni ti tako da to nije činjenica u znanstvenom smislu

...ali opet intuitivno osjećamo da smo nešto više od ovog fizičkog tijela. Što to? Teško je reći, teško je to odrediti ili možda bolje da kažem teško je to racionalizirati i verbalizirati

Ono što je najbitnije u cijeloj toj stvari jest shvatiti na koji način i na što točno pojedinac misli, a sad nazvao to činjenicom, mišljenjem, vjerovanjem ili nečim četvrtim, to je manje bitno. Bez obzira na naziv, zna se kako stvari stoje.

Omega, ovo što si napisao je tako neodređeno i nedefinirano da je to identitet izrazu ''Ja sam ja''. Pogodio si temu, bravo, shvatio si poantu i filozofiju ove teme!!!

@Chakotay,u biti sam htio napisati post koji bi opravdao postupke naše civilizacije, ali očito nikakvim racionaliziranjem to ne mogu postići
Očito za ''obranu'' trebamo posegnuti u neke druge sfere, možda emocionalne odnose koji ipak pokazuju da su ljudi spremni za mnogo, mnogo pozitivnih stvari!
Zanimljivo je to, je li za definiranje svog identiteta (prvo) potrebno definirati civilizaciju i vrstu u kojoj živimo i kojoj smo pripadnik? Zavaravaju li se ljudi koji kažu da se ne osjećaju kao pripadnici ljudske vrste? Možda se u biti ne osjećaju pripadnicima društva u kojem obitavaju? Meni često sami pejzaž Zemlje kao planeta izgleda potpuno strano i pomislim da bih trebao biti i da spadam negdje drugdje, ali eto, ipak sam baš ovdje. To su trenuci kada sve oko sebe promatram sa čuđenjem, kao da sam osoba koja je prvi puta vidjela i čula, od Sunca i neba, do zelenila, kuća i zgrada koje mi apsurdno i apstraktno izgledaju do načina na koji izražavamo znanost... Je li to moje zavaravanje? Trebam li ja to sâm najbolje znati?
Većina nas osjeća da nismo samo materijalna bića, ali veoma je pretenciozno sebe definirati onako kako je to definirala Alpha i to postaviti kao činjenicu.
Zanimljivo bi bilo o ovoj temi popričati sa osobom potpuno ateističkog pogleda na svijet. Kako bi se ona izjasnila? Što bismo od nje zanimljivoga izvukli? Ima takve osobe koja piše na Forumu?

Ti malo previše zapinješ za neke stvari

@Legi Baš sam se začudio da si ti tako olako napisao kritički post za cijelu našu civilizaciju, no ja mislim da je opravdanje ipak ono što sam već naveo, a to je da smo mi još uvijek mlada civilizacija u ranom stadiju razvoja. Nismo mi puno toga prošli iako se tebi iz perspektive jedno ljudskog života čini da jesmo. Ja se nadam da ćemo postati svjesni našeg potencijala prije nego se uništimo. Naravno da je važno za određivanje nas samih pogledati malo i oko nas, gledajući druge uočavamo neke stvari i kod sebe. Malo se odmičemo od sebe i vidimo se u objektivnijem svjetlu.

Alpha je dala intuitivnu definiciju sebe koja se možda čini neodređenom i subjektivnom, ali to ne znači da nije točna. Drugo je pitanje da li se duša/duh uopće može izmjeriti i spoznati u nekom objektivnom smislu bez subjektivnog dojma. Tu dolazimo do onoga što je MoW govorio gdje prestajemo mi, a počinje vanjski/objektivni svijet.

U prvom postu na temi sam htio postaviti misao jesmo li mi onda ono što vjerujemo i mislimo da jesmo? Na to tada ima i utjecaj naša okolina, ali da... tada sve polazi od subjektivnog dojma. Ulazimo u dimenziju u kojoj činjenica više ne postoji u smislu jedne neupitne istine, nego u smislu subjektivnog dojma neke svjesti, tj. u stanje neodređenosti. Nažalost, barem ja još ne znam razumjeti na koji način ''dimenzija'' neodređenosti funkcionira tako da se sklanjam s ove teme
Nadam se da će nam kvantna fizika moći ponuditi odgovor na pitanje tko mi uistinu jesmo. Ako ništa, barem proširiti vidike u traženju tog odgovora

Chakotay je napisao/la:

@Legi Baš sam se začudio da si ti tako olako napisao kritički post za cijelu našu civilizaciju, no ja mislim da je opravdanje ipak ono što sam već naveo, a to je da smo mi još uvijek mlada civilizacija u ranom stadiju razvoja. Nismo mi puno toga prošli iako se tebi iz perspektive jedno ljudskog života čini da jesmo. Ja se nadam da ćemo postati svjesni našeg potencijala prije nego se uništimo. Naravno da je važno za određivanje nas samih pogledati malo i oko nas, gledajući druge uočavamo neke stvari i kod sebe. Malo se odmičemo od sebe i vidimo se u objektivnijem svjetlu.

Alpha je dala intuitivnu definiciju sebe koja se možda čini neodređenom i subjektivnom, ali to ne znači da nije točna. Drugo je pitanje da li se duša/duh uopće može izmjeriti i spoznati u nekom objektivnom smislu bez subjektivnog dojma. Tu dolazimo do onoga što je MoW govorio gdje prestajemo mi, a počinje vanjski/objektivni svijet.

Malo me zaintrigirao ovaj tvoj post Chak o civilizaciji i stadijumu razvoja.
Mislim da ce se evolucija tj. njen krajnji stadium zavrsiti "smrcu"...
Po svakoj logici kraj evolucije je smrt....iz praha smo nastali u prah cemo se i vratiti, kako bi rekli..
Kako sve vise civilizacijski napredujemo tako se i sve vise odvajamo od religijskog pogleda na svijet...napustamo teizam, a sa njime u stopu napustamo i potragu za smislom svega...sto vise znamo, to manje ostaje za otkriti....i sad, kada nam bude sve u univerzumu savrseno poznato, a nista nemoguce, sto cemo ucinit...sasvim logicno....umrijeti cemo...


Kad sam o ovome pricao sa svojim kolegama, u biti je bilo 50-50 sto se slaze-neslaze...
...gdje su ovi sto se neslazu ovako vise religijskog kroja.....

Sta vi mislite o ovom???

Ja se djelomično slažem s tobom, Fantome.
Što više otkrivamo i znamo sve više uviđavamo da je nužna sinteza filozofije i teologije (nekršćanske skolastike) i znanosti za daljnje stjecanje znanja i napredovanja.
Mislim da ne možemo iz ove perspektive reći što će biti kada ćemo puno više znati. Ako ćemo po Bibliji, onda je tako kako ti kažeš. Stvaranje svijeta počinje u prirodi, naturi i potpunom kaosu u Edenskom vrtu, a uz opis apokalipse se veže savršeno uređeni moderni grad (grad budućnosti Jeruzalem).