Osječanin za 3500 eura u Beogradu postaje djevojka

Osječanin za 3500 eura u Beogradu postaje djevojka

Naš zdravstveni sustav, tvrde stručnjaci, već godinama tjera hrvatske transseksualce da na operacije odlaze u Beograd ili Sloveniju, gdje sami plaćaju troškove liječenja i operacija koji ponekad dosežu i 10.000 eura.



'Od rođenja sam znala da sam drukčija od ostalih dječaka, no da sam transseksualna shvatila sam tek sa 16 godina', baršunastim, dubokim, ali ženskim glasom rekla je za Večernji list Aleksandra (19) iz Osijeka, koja će u travnju, nakon sedmomjesečne hormonske terapije, otputovati u Beograd, u Kliniku za spolni identitet, gdje će operacijom koja će je stajati 3.500 eura konačno 'postati' prava žena. Čim je shvatila da je djevojka 'zarobljena' u muškom tijelu rekla je majci da je odlučila promijeniti spol.
Kada je počela uzimati ženske hormone iz Zagreba je 'pobjegla' u Osijek, gdje je nitko nije poznavao, i počela živjeti kao djevojka. 'Najgore je bilo kada su hormoni tek počeli djelovati, jer sam izgledala ni muško ni žensko, pa su mi na ulici vikali 'pederu', prisjetila se i dodala da je to nije pogađalo jer 'seljačine' sve što im je čudno poistovjete s riječju 'pederčina'.

Od rođenja su joj se sviđale djevojke (podgrupa transseksualaca koja ima homoseksualne sklonosti), a dok je izgledala kao muškarac imala je veze i s heteroseksualnim curama, no ni jedna takva veza nije uspjela. 'One nisu bile zadovoljne jer su u meni tražile muškarca kakav ih je fizički privukao, a pronalazile su ženu', ističe Aleksandra. Danas ima djevojku i živi u lezbijskoj vezi.

'Uskoro idem na operaciju kojom će mi liječnici ukloniti penis, a kada to završi priču o transseksualnosti želim zakopati i ostaviti daleko iza sebe', priznaje Aleksandra i dodaje da jedino želi živjeti kao svaka druga djevojka. Iako se Aleksandrina priča o promjeni spola čini jednostavnom, ono s čime se u Hrvatskoj suočavaju rođeni u 'krivom tijelu' nije jednostavno.

Neki se moraju pomiriti da će život provesti u 'tuđoj koži'
Psihološku podršku zatražilo je 10-ak osoba, rekla je za Večernji list prof. Nataša Jokić Begić iz Centra za kliničku psihologiju, koja u Zagrebu održava grupu psihološke pomoći za šestero transseksualaca.
'Problemi do operacije promjene spola počinju kad pacijentu treba prepisati hormonsku terapiju koja će ublažiti ili potpuno ukloniti fizička obilježja spola u kojem je rođen. Stav većine naših endokrinologa jest: 'Zašto ću zdravoj osobi davati hormone', pa ako i pristanu prepisati terapiju, daju im je 'od oka', a sličan je i stav kirurga, koji se svodi na to da se pozivaju na medicinsku etiku i tvrde da ne mogu ukloniti zdravu maternicu i jajnike ženi, ili prostatu i penis muškarcu' objasnila je prof. Begić.

U grupi koju ona trenutačno prati transseksualne osobe su odrasli ljudi visokog stupnja obrazovanja, dvoje 19-godišnjaka, a po savjete dolazi i jedna majka 5-godišnjeg djeteta koje negira spol u kojem je rođeno. 'Velik broj djece koja pokazuju simptome poremećaja pod utjecajem odgoja i sredine u kojoj žive odraste u netransseksualne osobe', ističe prof. Begić. Oni u kojih transseksualnost ipak nadvlada boje se razotkrivanja i stigme.
'Većina ih odustaje od operativnih zahvata i pomiri se da će život provesti u 'tuđoj koži'', upozorila je mjerodavne prof. Begić.

-
http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/osjecanin-za-3500-eura-u-beogradu-postaje-djevojka.html

Ovaj svijet nije normalan

Kako je moj dečko rekao, to je sve stvar psihe. Mislim da je bolje da potraže psihološku pomoć, a ne da trče na operacije čim prije.

Čini mi se da je djevojka od 19 godina još prilično nezrela da bi se odlučila na takav potez.
Ipak, vjerujem da ima ljudi koji zaista osjećaju da se nalaze u koži osobe drugog spola, cijeli život. To je vjerojatno većini teško pojmiti.
Svakako da su nužni psihološki tretmani i razgovori, jer često osoba pogrešno misli da nešto želi, nekad se radi o nekom drugom problemu, koji se želi prikriti inzistiranjem na promjeni spola.

Smatram da je opravdano promijeniti spol, ako vlastiti spol nekom zaista onemogućuje normalno življenje i funkcioniranje.
Takve osobe ne osuđujem, jer njima je najteže funkcionirati samima sa sobom.
Ipak, mislim da se često puta radi samo o hiru, koji nije opravdan.
Zato bi se tome trebalo pristupati psihološki, vrlo pažljivo, prije nego se netko odluči za tako drastičan korak.