Mišlju, Riječju, Djelom i Propustom

Grijehom najcesce karakteriziramo necije/nase (ne)djelo. Ali u kajanju govorimo: "Ispovijedam se Bogu svemogucemu i vama, braco, da sagrijesih vrlo mnogo: mislju, rijecju, djelom i propustom..."

Sto je za vas grijeh i da li je veci grijeh onaj koji je pocinjen djelom od onog pocinjenog rijecju, mislju ili propustom?

Ako netko zapocme tucnjavu (dakle grijeh djelom), a drugi samo stoji sa strane i ne radi nista (grijeh propustom), tko 'vise' grjesi? Recimo ako netko opsuje ili izvrjedjate nekog u svadji (grijeh rjecju), a drugi to isto pomisli (grijeh mislju) ali ne izgovori, da li obojica grijese jednako?

Kako vi vidite vase grijehe, u kojoj od ovih "kategorija" najvise grijesite?

riječ grijeh je za mene preteška rijeć. zvuči kao nešto neoprostivo, nešto šta te prati čitav život i dalje. više volim reći greška.

Citat :

Recimo ako netko opsuje ili izvrjedjate nekog u svadji (grijeh rjecju), a drugi to isto pomisli (grijeh mislju) ali ne izgovori, da li obojica grijese jednako?

nije isto, mada se u startu čini da je isto. onaj što je opsovao na glas je u stvari poslao svoju negativnu energiju dalje. prenio ju je na nekoga. izgovoreno je bačen kamen u jezero. ono je akcija. ovaj šta je opsovao u sebi je ipak tu energiju zadržao. kako će se nositi s njom ovisi o osobi. vjerovatno na nekom nivou ono ima istu težinu ali se bar nije prenilo u fizički svijet.

OK, neka bude greska. Dakle, jedan je bacio kamen u jezero, a drugi je zadrzao za sebe. Onaj koji je bacio u jezero se rjesio tereta, a onaj koji je zadrzao je kamen "progutao". Kaze se da ljudi koji sve drze u sebi obole. Ali opet, definitivno ne valja ni "bacati kamenje okolo" jer ga se tako mozda rjesavamo na ustrb drugih. Trebalo bi promijeniti citav mentalni sklop i pristup ali to je malo teze. Da li onda iskopati rupu u zemlji i tamo sapnuti sve sto zelimo izgovoriti?

Da li je veci grijeh/greska opsovati ili izvrijedjati nekog ruznim rijecima?

Izvrijeđati nekog ružnim riječima je isto kao i opsovati. Psovka je ružna riječ.
Dakle, i grijeh je isti.

Usput, grijeh nas prati do onog trenutka dok ga ne otkupimo na neki drugi način, i to također, mišlju, riječju ili djelom. Priroda ima težnju balansiranju stvari. Time svaka misao, djelo, riječ ili propust ima i svoju pozitivnu suprotnost. Kršćanska ispovijed od grijeha nije namijenjena samo otkupu grijeha na fizičkoj razini, već i onih neizrečenih ili propuštenih.
Grijeh je jednak bez obzira na koji način je način ostvaren. Međutim, ono što naš zakon smatra strogo kažnjivim, to je najčešće samo djelo. Riječ i propust ima manju kaznu, dok se misao ne kažnjava našim zakonima jer je ne možemo kvantizirati. U konačnici, IMO, grijeh je grijeh bez obzira na stupanj njegovog izražavanja.

Zar neki grijeh može biti veći od drugog? Zar postoji neka gradacija grijeha? Grijeh je grijeh, kakav god da je, barem pred Bogom.


@MoW - i kleveta je kažnjivo djelo (...rječju...) kao i ometanje istrage namjernim prešućivanjem mogućih dokaza (...propustom...).

@MoW...Mislim da nije svaka psovka ista tj. nije iste tezine jer ne smatram da je jednako da, recimo, tebe opsujem ili ti kazem neke takve rijeci cime sam napravila i grijeh psovanja i grijeh sto sam te uvrijedila. Kao sto Flo kaze psovka je kao bacen kamen. Rijeci cesto bole vise od udarca. Medjutim ako opsujem nesto "sama sebi" znaci ako nesto radim pa mi ne ide onda u biti nisam nikog uvrijedila iako jesam opsovala sto je i dalje greska. Zato po meni to nije isto.
Dalje se pitam da li je bolje koji puta opsovati i izbaciti neke stvari iz sebe ili sve gutati i drzati unutra. Naravno tu mislim na ovo psovanje "sebi u bradu" jer nikako nisam za to da se druge psuje i volim kad medju ljudima koji se svadjaju postoji tzv. kultura svadjanja (zna se sto se ne govori ma kako strasna svadja bila).

Sto se tice ovog balansa. Da li to znaci da svaki grijeh otkupljujemo dobrim djelom? Ali ako prestanemo grijesiti onda sto? Nema vise prilike za dobra djela?


@Armin...pa meni nije isto jesi li opsovao ili si ubio nekog radi toga da ga opljackas...a mislim da nije ni Bogu.

Ako pitaš moju kolegicu (zagriženu vjernicu), ona će ti reći da su svi grijesi pred Bogom isti, ali najveći među njima jest da zaniječeš Isusa Krista kao njegova sina, spasitelja. A što je Bogu isto ili nije, mislim da nije na nama da o tome raspravljamo...

Ali ne pitam tvoju prijateljicu jer ona nije mjerilo (niti jedan zagrizeni vjernik bilo koje vjere to ne moze biti). To je po principu "jedite govna, milioni muha ne mogu biti u krivu".

Za razliku od zagrizenih vjernika koji (zao mi je ali je tako) ne misle svojom glavom vec samo ponavljaju ono cime im je ispran mozak, ja smatram da je Bog u svima nama i u svemu oko nas te da je sve Jedno. Svi se mi zelimo ocistiti i postati sto blizi energiji Boga. Svi smo mi jednim dijelom Bog. Sad je samo pitanje koliko smo u stanju postici tu cistocu i konekciju sa Jedinstvom.

A ti meni reci sto TI mislis da li je isto opsovati i ubiti? Sto Bog u Tebi kaze?

Alpha je napisao/la:

@MoW...Mislim da nije svaka psovka ista tj. nije iste tezine jer ne smatram da je jednako da, recimo, tebe opsujem ili ti kazem neke takve rijeci cime sam napravila i grijeh psovanja i grijeh sto sam te uvrijedila. Kao sto Flo kaze psovka je kao bacen kamen. Rijeci cesto bole vise od udarca. Medjutim ako opsujem nesto "sama sebi" znaci ako nesto radim pa mi ne ide onda u biti nisam nikog uvrijedila iako jesam opsovala sto je i dalje greska. Zato po meni to nije isto.
Dalje se pitam da li je bolje koji puta opsovati i izbaciti neke stvari iz sebe ili sve gutati i drzati unutra. Naravno tu mislim na ovo psovanje "sebi u bradu" jer nikako nisam za to da se druge psuje i volim kad medju ljudima koji se svadjaju postoji tzv. kultura svadjanja (zna se sto se ne govori ma kako strasna svadja bila).

Krivo sam shvatio. Mislio sam da govoriš o psovanju nekog drugog. Psovanje samog sebe je također grijeh i trebaš ga iskupiti nekim drugim postupkom iskupljivanja. Sve što učiniš, pomisliš, propustiš ili iskažeš ima svoju drugu stranu. Naravno da nije ista stvar jesi li nekoga ubio ili ako si se zaderao na nekoga.
Sakupljenu negativnu energiju moguće je isprazniti i na druge načine koji nisu tako destruktivni kao psovka ili ružna riječ.

Alpha je napisao/la:

Sto se tice ovog balansa. Da li to znaci da svaki grijeh otkupljujemo dobrim djelom? Ali ako prestanemo grijesiti onda sto? Nema vise prilike za dobra djela?

Kako da ne? Imaš tonu "grijehova" od ranije koje treba iskupljivati. Jednom kad se sve iskupi, tek tada možeš djelovati bezgrešno. No tada više nemaš potrebu djelovati s ovoga svijeta.


@Armin I rekao sam da se riječ i propust kažnjavaju, ali ne toliko kao djelo.

MoW...koji put me totalno ubijas u pojam Cini se da se nikad necu otarasti inkarnacije na ovom (ili slicnom) planetu

Ajd da cujemo alternativne nacine rjesavanja negativne energije. Samo nemoj reci tjelovjezba jer to nije dovoljno.

I jos nesto. Sto ako ne psujes sebe nego samo psujes bezveze (to bi bio moj omiljeni sport)

Tjelovježba je jedan od načina. No tu ne mislim da skupne treninge, već na vlastitu odluku za radom. To ne mora biti nikakav sport. Češće je i bolje da nije sport. To može biti rad u vrtu, na polju, planinarenje, šetnja po prirodi, čak i odlazak u šoping ako to netko voli.
Negativne energije možemo se rješavati i glasnim glasanjem, naprimjer deranjem ili vrištanjem pod tušem. Možemo i pjevanjem, plesanjem, sviranjem, crtanjem, rješavanjem križaljki, igranjem kompjuterskih igara, gledanjem filmova...

Nema nečega kao što je psovanje bezveze. Razlog je uvijek dublji i treba se rješavati na neki od gore navedenih načina.

Ljudi najčešće psuju kad ih netko razljuti, a u tom trenu baš i nemaju prilike svirati, crtati ili sl. Mislim da se psovanje najčešće odvija u afektu, a ne namjerno i planirano. Ako nije uvreda, psovanje nikome ne šteti i po meni je odličan način izbacivanja negativnog iz sebe u nekom određenom trenutku što je uvijek bolje od zadržavanja i gomilanja tog negativnog u sebi.

mislim da većina ljudi nema ispravno shvaćanje grijeha.
oni misle da su grešnici samo lopovi, nevjernici, psovači, ubojice, i onda na kraju (tako svojestveno čovjeku) dolaze do logičnog zaključka: "Ja živim pristojno, poštujem život, nisam bio/bila u zatvoru, nisam uradila abortus, nisam na stranicama crne kronike, i naravno da nisam grešnik!"
svatko tko poznaje kršćanstvo, zna da se grijesi kategorizirajum sviđačo se to nekome ili ne, laki i smrtni grijesi nisu jedno te isto. samo se treba napraviti paralela između Božjeg i ljudskog zakona (nadam se da mi se nijedna strana neće zamjerit) ali ne može biti isto, reći nešto, pa se ispričati, bez obzira je li to nekome pomoglo, nije isto propustiti učiniti dobro djelo ili propustiti mogućnost spašavanja nečijeg života, kao što ni zakonska kazna nije ista za one koje čovjeka udare šakom i slome mu nos ili za one koje nekoga tom istom šakom ubije.
ja grijeh vidim kao jednu zamišljenu crtu, crtu između ispravnog i neispravnog. čim je pređem, mali glas me upozorava na to.
ne znam je li to u redu, ali ja grijehe moram kategorizirati .

@Black rainbow... Ko da sebe slusam Ma, psovanje je svakako losa stvar ali meni obicno sluzi kao to sto si naveo, a ne kao nacin da nekog vrijedjam. Zamisljam situaciju kad se naljutim u prometu pa pocmem psovat sama sa sobom...kako bi bilo da umjesto toga dam sva cetiri, zaustavim se, izvadim blok i krenem crtat

@Ina...slazem se...dapace, jos znaju i koristiti to kao opravdanje za sitne grijehe koje cine.

u prirodi nam je opravdavati se, da sami sebe sudimo, naravno da bi lista naših grijeha/grešaka bila znatno manja, što iz toga što ne možemo biti objektivni u sagledavanju vlastitih pogrešaka, što iz toga što se nekad jednostavno previše volimo da bismo se proglasili grešnikom prve lige.
ali nitko ne razumije da grijesi protiv čovjeka, protiv sebe uništavaju čovjeka na njegovom duhovnom polju jednako kao što neka bolest uništava tijelo.
i još nešto ljudi zaboravljaju, navođenje drugih na grijeh je i njihov grijeh!

Ina, upravo ti si započela govoriti ono što mi se vrzma po glavi od kada sam počeo čitati ovu temu

@MoW, ti i ja imamo praktički isto shvaćanje problematike grijeha, ali zašto su ona takva dolazi iz sasvim drugog smjera razmišljanja.
Ja ne vjerujem da postoji karma i univerzalno otkupljivanje grijeha niti da to itko prati. Ja ne vjerujem da je Svemir uređen da mi moramo otkupiti naše grijehe niti da postoji razlika u otkupljenju između griijeha mišlju, riječju, djelom i propustom.
Grijeh je prvenstveno postupak protiv čovjeka. Protiv sebe i protiv drugog. Ako mi činimo grijeh mi činimo nešto što nije u skladu s nama kao zdravim bićem.
Dat ću primjer ljubomore. Kada postoji ljubomora, iz nje može proizaći svađa između osoba. Iz ljubomore mogu proizaći natjecateljski duh, netrpeljivosti i nekakve nesuglasice. To bi bili grijesi riječju ili djelom. No možda osoba koja je ljubomorna to može zadržati za sebe i o tome šutjeti. To bi bili grijesi mišlju. No u svakom slučaju, bila to ljubomora iskazana djelima ili u mislima, ljubomora je osjećaj koji dolazi kod osoba koje nisu stabilne po pitanju nečega, bilo to zbog nezadovoljstva svojim položajem, zbog usamljenosti, zbog egoističnosti ili zaljubljenosti. Ljubomora je pokazatelj nezdravog stanja bića. Ako osoba želi nastaviti normalno funkcionirati morat će se riješiti te ljubomore, morat će napredovati i riješiti dio te ličnosti i njezino otkupljenje grijeha doći će samo po sebi. Ne zato što priroda teži balansu i ravnoteži i jer se reinkarnacijom grijesi moraju otkupiti pa izabiremo život koji nam donosi određene lekcije, nego zato što je grijeh (u priči ljubomora) pokazatelj nezdravog stanja neke osobe. A ako ona želi napredovati, ona će to stanje morati popraviti. Otkupljenje dolazi iz osobe i nema namjernog izazivanja lekcija putem nekakve više sile.
Kako je Ina rekla, grijeh je duhovna bolest. Kada smo fizički bolesni mi želimo ozdraviti. Ne razmišljamo o univerzalnoj težnji balansu, o karmi koja je popraćena lošim unosom hrane, bakterija ili virusa u organizam koje svemirski zakoni žele izbaciti iz tijela. Mi želimo ozdraviti jer se zdravi osjećamo dobri. Ako ne ozdravimo umrijet ćemo. Isto vrijedi i za grijehe. Nije Svemir uređen da se grijesi otkupljuju, mi jesmo.
Ostatak je priča stvorena za masu koja nema dovoljno samokritičnosti i moralnih vrlina kojima teži napretku, nego mora biti pribojana paklom ili otkupljenjem grijeha kroz karmu da bi se upristojila. Nažalost, to mišljenje je i danas ostaloi među ljudima koji su daleko napredovali od onih za koje su ti zakoni izmišljeni.
Evo, to je moje mišljenje koje uopće ne mora biti točno, ali eto, da naglasim da tu ja ništa nikome ne namećem

legi, dobro si rekao ono o razmišljanima kad se radi o fizičkoj bolest. ne razmišlja se o nikakvoj ravnoteži, ma ničemu, naš jedini cilj je ozdravljenje.
a ja mislim da je duhovno zdravlje čovjeka nešto što bi trebalo više njegovati.
na svojoj koži sam iskusila koje olakšanje donosi ona situacija kad se nađem u napasti da uradim nešto pogrešno, pa onda u zadnji tren stanem na ovu drugu stranu.
to je kao neka borba u nama samima. samo što kada narušavamo svoje fizičko zdravlje, štetimo samo sebi, a grijesima i greškama, bilo mišlju, riječju, dijelom i propustom (koji ja by the way vidim većim grijehom od nekih djela) štetimo i drugima.
ima ona neka priča o borbi između dva vuka u nama: gdje pobjeđuje onaj kojega hranimo.
(to sam negdje pročitala, ali ne znam točno kako ide).

da bi se nešto okarakteriziralo kao grijeh ili greška treba prosuđivati. kako pravilno prosuđivati kad nam je perspektiva plitka? kako suditi o tuđim postupcima kad ne vidimo sve djelove slagalice? ne vidimo ih ni kod sebe a kamoli kod drugoga. na duhovnosti smo. znači da su uključeni i djelovi "svemira" koji nam nisu baš jasni. meni ništa nije jasno.

ali flo, zašto ići tako daleko?
naravno da je prosuđivanje prijeko potrebno za razlučivanje što jest a što nije grijeh.
naravno da je to komplicirano i uključene su neke više sile koje vjerojatno nikad neću razumijeti, i mnogo bi se o tome moglo nagađati, ali meni jedna stvar nikad neće biti do kraja jasna: čovječe, u redu, nemaš moć rasuđivanja usavršenu do istančanosti, ali mislim da to ne može biti objašnjenje zdrave osobe koja svjesno radi grijeh s namjerom da naškodi drugome. to je čisto zlo. zašto čovjek zna da ga povrijedi ružna riječ koju mu uputi prijatelj/roditelj/šef, a zatvara oči pred situacijom kad se ponaša jednako!!?
pa davno je prošao zakon Oko za oko, zub za zub.
mislim da je dovoljno samo poći od sebe i donijeti odluku: neću raditi ono što ne želim ja od drugih doživjeti.
tada bi se nešto i netko promijenio nabolje.

Flo, upravo kako je Ina odgovorila.
Kakva moć rasuđivanja? Ako si zdrava osoba znaš kada namjerno nanosiš zlo. A ako nesvjesno naneseš netko će te upozoriti na to. I ti ćeš prestati to raditi. Ako ne prestaneš znači da nisi zdrava osoba.
A ako netko drugi ne prestane tebi to isto raditi znači da ta osoba nije zdrava. Teško je kada je netko u obitelji takav, ali to je tako. Možeš se posvetiti polakom mijenjanju te osobe, što može rezultirati potpunim neuspjehom ili se možeš maknuti.
Flo, neka te ne zbunjuje definiranje. Jednostavno je, mi kompliciramo.

imam osjećaj da mi ljudi radimo upravo to, tražimo opravdanje u kompliciranosti ljudskih (ne)sposobnosti... to bi bilo najlakše, ogradit se na taj način. ne volim filozofiranje tamo gdje mu nije mjesto. netka svatko počisti u svom dvorištu, pa onda idi reć susjedu da i kod njega ima smeća. ne kažem da treba težiti životu bez grešaka, to jest nemoguće, ali mislim da je realno i opravdano tražiti kontroliranje, negativan priras počinjenih grijeha/grešaka...
i još nešto smo zaboravili, neke posljedice naših misli/riječi/djela/propusta uvidimo kasno, kada već nema puta natrag, kada kajanje nema nikakvog smisla..

"Pazi na svoje misli, one postaju riječi.
Pazi na svoje riječi, one postaju djela.
Pazi na svoja djela, ona postaju navike.
Pazi na svoje navike, one postaju karakterne osobine,
Pazi na svoj karakter, on postaje tvoja sudbina."

zašto ne ići tako daleko? želimo doseći to neko savršenstvo, sastaviti sve djelove slagalice, viditi onako kako jeste. prosuđuje li nas Bog onako kako mi sami sebe prosuđujemo? možda on to uopće ne radi. On nas samo voli i prihvaća ovakve kakvi jesmo. ne znam kakav bi bio ovaj svijet i dali je to uopće moguće u ovom dualnom svijetu da nema dobro i loše, crno i bijelo? kažu da na određenoj razini to uopće ne postoji. pa ako to ne postoji tamo zašto ja i ovdje nebi pokušala tako razmišljati?
da se vratim na zemlju. često kad rasuđujem to radim ili bar pokušavam raditi iz više perpektiva. prva je moja, ja i moj svemir i nezaobilazni ego. kad njega smirim onda dolazi druga, ako se radi o nekome, pa pokušam iz te perspektive koliko je to uopće moguće sagledati situaciju. na kraju, ako uopće dođem do kraja, pokušam gledati "odozgo". i onda mi nešto instiktivno kaže da se manem čorava posla, da nemam pojma.

flo, u redu je ta tvoja želja za savršenstvom, ali mislim da ne treba žurit...
imaš odlične pristupe, nije to ćorav posao, samo je težak i mukotrpan i kladim se da ćeš stići najdalje od sviju nas na putu prema svaršenstvu.

ma stići ću ja najdalje do ludare
imam ja veliki ego, ne brini se. teško je proći tu frontu

Legionar je napisao/la:

@MoW, ti i ja imamo praktički isto shvaćanje problematike grijeha, ali zašto su ona takva dolazi iz sasvim drugog smjera razmišljanja.
Ja ne vjerujem da postoji karma i univerzalno otkupljivanje grijeha niti da to itko prati. Ja ne vjerujem da je Svemir uređen da mi moramo otkupiti naše grijehe niti da postoji razlika u otkupljenju između griijeha mišlju, riječju, djelom i propustom.
Grijeh je prvenstveno postupak protiv čovjeka. Protiv sebe i protiv drugog. Ako mi činimo grijeh mi činimo nešto što nije u skladu s nama kao zdravim bićem.
Dat ću primjer ljubomore. Kada postoji ljubomora, iz nje može proizaći svađa između osoba. Iz ljubomore mogu proizaći natjecateljski duh, netrpeljivosti i nekakve nesuglasice. To bi bili grijesi riječju ili djelom. No možda osoba koja je ljubomorna to može zadržati za sebe i o tome šutjeti. To bi bili grijesi mišlju. No u svakom slučaju, bila to ljubomora iskazana djelima ili u mislima, ljubomora je osjećaj koji dolazi kod osoba koje nisu stabilne po pitanju nečega, bilo to zbog nezadovoljstva svojim položajem, zbog usamljenosti, zbog egoističnosti ili zaljubljenosti. Ljubomora je pokazatelj nezdravog stanja bića. Ako osoba želi nastaviti normalno funkcionirati morat će se riješiti te ljubomore, morat će napredovati i riješiti dio te ličnosti i njezino otkupljenje grijeha doći će samo po sebi. Ne zato što priroda teži balansu i ravnoteži i jer se reinkarnacijom grijesi moraju otkupiti pa izabiremo život koji nam donosi određene lekcije, nego zato što je grijeh (u priči ljubomora) pokazatelj nezdravog stanja neke osobe. A ako ona želi napredovati, ona će to stanje morati popraviti. Otkupljenje dolazi iz osobe i nema namjernog izazivanja lekcija putem nekakve više sile.
Kako je Ina rekla, grijeh je duhovna bolest. Kada smo fizički bolesni mi želimo ozdraviti. Ne razmišljamo o univerzalnoj težnji balansu, o karmi koja je popraćena lošim unosom hrane, bakterija ili virusa u organizam koje svemirski zakoni žele izbaciti iz tijela. Mi želimo ozdraviti jer se zdravi osjećamo dobri. Ako ne ozdravimo umrijet ćemo. Isto vrijedi i za grijehe. Nije Svemir uređen da se grijesi otkupljuju, mi jesmo.

Dakle, prvo bi bili mi, odnosno naša neravnoteža, zar ne? Iz neravnoteže slijedi misao. Zatim iz misli riječ, pa djelo, pa tako dalje. Prvo pitanje koje se postavlja je zašto uopće postoji neravnoteža u nama? Neki kažu da je to zato što na nas djeluju razni vanjski faktori, stresori, koji nas disbalansiraju. Drugi kažu da vanjski faktori gotovo uopće nisu bitni ako osoba pravilno jede, pravilno diše i pravilno spava. Da ćemo u tom slučaju djelovati uvijek praktički bezgrešno.
Očito je da nam je cilj ispraviti izvor, a ne simptom. Opet ponavljam, cilj nam je popraviti sebe da bi djelovali što je moguće više bezgrešno. To je naš ljudski cilj, ali budući da je to naš ljudski cilj, a mi smo dio univerzuma kao takvog, dio Boga, onda trebamo zaključiti da je to i Božji cilj. Dakle, Božji cilj je da se očistimo od neravnoteže i da počnemo djelovati bezgrešno. To možemo postići kroz jedan život, ali najčešće će nam za to biti potrebno mnogo života. Taj zakon usklađivanja samog sebe, a time i univerzuma dobio je naziv karma. "Loša karma" je posljedica toga što smo mi pogriješili u prošlosti. Ispravljamo je tako da se uravnotežujemo i ozdravljujemo kao i time da djelujemo pozitivno. Naša nas prošla djela dostižu zato da bi naučili da se trebamo ispraviti. Kad to ne bi bilo tako, onda bi se negativno djelovanje nastavljalo i nikad ne bi ni pomislili promijeniti se.