- MoW je napisao/la:
- Michael1 je napisao/la:
Sve misticke religije su djelo ljudi. Rsazumjes li?
Religija Objave, kao sto je Judeo-krscanstvo nije djelo covjeka, nego Bozja objava, i tu je razlika izmedju Judeo-krscanstva i drugih nesavrsenih religija, koje potjecu od covjeka.
A sve sto mi ljudi stvorimo za vremena je, jer smo i mi ljudi za vremena.
Tko je rekao da je Judeo-kršćanstvo Božja objava? Pazi, nije moguće za to uzeti samu Bibliju niti njene apologete, jer isto to piše i u drugim svetim knjigama istoka i zapada.
Ono je zasigurno objava, no što znači da je ono Božja objava?
Elementi koji grade Bibliju preuzeti su iz drugih ranijih izvora, kao što su babilonski, sumerski i ostali semitski izvori. Primjeri su mitovi o kuli babilonskoj, velikom potopu, rajskom vrtu i drugi.
Kasnije, samo kršćanstvo se bazira na više različitih izvora, uključujući esenska učenja, egipatske, zoroastrijske i helenske tradicije.
S druge strane, interesantno je da kroz samu osobu Isusa upoznajemo jedan drugačiji, altruistički, milosrdni i posvećeni način života, što je novitet u odnosu na često agresivna ranije vjerska učenja. Dakle, kršćanstvo ima svoje novitete i pomak u razini svijesti na bolje u odnosu na mnoge ranije mističke škole.
Ipak, ako ustanovimo da je Bog prapočelo i svakodnevni pokretač aktivnosti u cijelome Svemiru, pomalo je grandiozno pomisliti da je neka tradicija Božja, a neka druga da nije Božja. Jer, sve je Božje i sve je njegovo djelo. Sve naprosto je.
Tu istu spoznaju dobivamo čitajući Bibliju, kao što je dobivamo čitajući svete Vedske spise, Kur'an, taoističku ili budističku filozofiju. U osnovi, sve su religije iste i njihov cilje je povezati (re-ligare) osobu s Bogom. Jedine su "nepremostive" razlike one koje nam se učine blesavima kad o njima dobro promislimo, tipa: "Hoće li me Isus spasiti kad umrem ili idem u pakao?", "Da li da obožavam Krišnu danas popodne ili moram sutra ujutro?", "Da li da okrenem drugi obraz kad me netko udari?", "Hoću li plivati protiv struje ili se naprosto pustiti?"...
Razlike izmedju misticizma i monoteisticke Objave:
Ako citamo Bibliju, konkretno Genesis 9, 17, upast ce nam u oci, da je Bog vec s Noom sklopio savez, tj. sa cijelim ljudskim rodom i na taj nacin, mitskim obrazscem pokazao, da Judeo-krscanstvo, u odnosu na druge religije, ima jedan poseban status: na jednoj se strana prema misticizmu odnosi pozitivno, a na drugoj negativno. Pozitivno je to, da nam tu postaje evidentno, kako su svi ljudi Bozji stvorovi i da mogu doci preko opce objave i posebne objave do spoznaje Boga. Osim toga, visoko moralna i eticka nacela mistickih religija Buddhizma i Hindu- denominacija upucuju na bliskost sa krscanstvom, kako bi ga na koncu u identifikaciji sa Apsolutom potpuno relativirale. Na drugoj strani, evidentan je i negativan odnos prema mistisckim religijama, koje krscanstvo smatra zabludom, iako i u svojim denominacijama ima bogatu misticku kulturu, jer je misljenja, da u ovim religijama covjek pokusava sam da se otkupi iz zla i patnje, sto krscanstvo smatra potpuno nemogucim.
Judeo-krscanstvo stupa na povjesnu pozornicu revolucionarnim aktom odbacivanja svih “bogova”, osim jednog jedinig, koji se sam covjeku objavio, te tim aktom stavlja granicu izmedju sebe i politeizma, striktnog misticizma i ateizma. Danasnji tzv. “napredni ljudi” prosvjetiteljstva, koje se cak u staroj grckoj etabliralo kao religiozna opcija razuma, dozivljava iskljucivo frustracije na svom putu i primorano je relativirati sve istine, pa i onu koju krscanstvo definira, te se priklonilo moralnom i opcem relativizmu. Zato nije veliko cudo, da se krscanstvo nigdje ne slaze sa ovim svjetonazorom i njegovim proizvoljnim moralnim i kulturoloskim premisama i postulatima.
Danasnji pojam religije, na istoku je konotiran simbolikom spiritualizma na mistickoj bazi. Religija je tu konglomerat simbola, kulteva i rituala, koji se definiraju preko psihologije i religijskih znanosti.
Indijski predsjednik Radhakrishnan, kojeg zapadni relativisti slijede na svom putu relativiranja svega i svacega smatrao je, da ce na koncu cijeli svijet biti u posjedu jedne religije, gdje ce relativiranjem svih religijskih pravaca, bogova i Istine, jednakovrijednim tretmanom, a podloga ce mu biti misticka spoznaja. A buduci, da se misticizam moze podjeliti na religiju iz prve ruke, dakle spoznaju mistika, i religiju iz druge ruke, dakle religiju participiranja na misticizmu, koju mistici prenose na druge ljude, a koji iz razlicitih razloga nisu u stanju doci do misticke spoznaje, mi imamo dvije grupacije religijskih spoznaja i praktika. Bez daljnjega, mora se priznati, da ovaj misticki dozivljaj predstavlja jednu vrstu fenomena, koji nije vezan za vremensku aksu i ima svoju vrijednost i ispravnost, ali on ipak nije ono sto mistici za njega tvrde i o njemu misle, jer postoje i druge spoznajne opcije, buduci da misticizam nije cjelina spoznaje, nego njezin dio.
Ovim nacinom propagande misticizam sputava i ogranicavcava spoznaju covjeka na putu spasenja, i zatvara mu put spoznajne dinamike, smatrajuci pojednostavljenu identifikaciju sa Apsolutom, jedinim mjerodavnim putem, a odbacujuci povjesne puteve totemizma, animizma, naturalizma, mitologije i drugih tzv. primitivnih religija, te religije Objave. Medjutim, svi ovi religijski putevi su od esencijalne vaznosti za razvoj religijskih sustava kasnijih doba, jer se te iste sukcesijom ili modificiranjem transferiraju u novije forme, do monoteizma. Tzv. primktivne religije prelaze u mitoloske oblike, a ove kasnije jednom revolucijom monoteizma u monoteisticke religije svijeta.
Ako zelimo diferencirati cijeli put religijskih sustava iz mitoloskog sustava, onda to mozemo uciniti na slijedeci nacin. Postoje tri izlaza iz mitoloske religije:
1) Monoteizam,
2) Misticizam i
3) Prosvjetiteljstvo racionalizma, danasnjeg relativizma.
Monoteizam i misticizam su sukladni i kontradiktorni istovremeno. Misticizam smatra misticku identifikaciju kao cijelu spoznaju, sto je nonsens, kako smo gore vidjeli. Monoteizam Judeo-krscanstva slijedi put objave jednog jedinog Boga, ali u svojim redovima ima misticke puteve, koji nisu toliko definirani i razradjeni kao u istocnom misticizmu, nego su proizvoljni.
Epistemolosko vrednovanje nije moguce. Vrenuje se na bazi racionalnog vjerovanja, i tu Objava monoteizma ima obuhvatniju spoznaju od misticizma. Misticka identifikacija, u monizmu subjekta i objekta relativira Apsolutum i cini ga neuvjerljivim. Pokusaju srednjovjekovnog “Hinduizma” ostvariti preko TRIMURTIJA monoteizam po uzoru na krscanki TRINITET nije uspio, jer u praksi vjernici nemogu sa TRIMURTIJEM nista zapoceti i smatraju ga suvisnom koncepcijom. Ako se pak dobro pogleda konstrukcija Trimurtija stjece se dojam, da je to predstupanj misticizma, koji nije nastao revolucijom, nego evolucijom religije.
Judeo-Krscanski monoteizam je cista “revolucija” ljudi, koji su se na Bozji poziv odlucili slijediti Bogu. Evidentna je razlika izmedju monoteisticke Objave i misticizma sa istoka, jer u misticizmu se vidi primat unutrasnjeg dozivljaja, sa Apsolutumom. to implicite potvrdjuje, da je Apsolutum cisti “Pasivum” u odnosu na monotestickog Boga, koji je cisti “Aktivum”. Dakle, u misticizmu je Bog pasivan , a u monoteistickoj Objavi aktivan, docim je covjek pasivan i slijedi Bogu. Dakle, misticizam je put covjeka do “unio mystica”, a Bog se ponasa sasvim pasivno. Obrnuto je u monotestickoj Objavi, jer mi ovdje imamo aktivnog Boga i pasivnog covjeka, koji vrsi volju Bozju.
Ovdje je covjek taj, koji iz vlastite moci ne moze nista napraviti, nego se prepusta Bozjoj providnosti i Bozjim cijevima.
Cisto fenomenoloski receno, ovdje se radi o Objavi Boga covjeku, neovisno o njegovoj vjeri, a evidentno je u zidovskim Prorocima, koji djeluju po Bozjoj volji, a vrhunac cini inkarnacija Isusa Krista, Bogocovjeka u relativni svijet patnje. Nauk koji Isus Krist donosi u svijet, nauk je vjecne Ljubavi, ljubavi prema svojim bliznjima i cak prema svojim neprijateljima, i to je najuzviseniji i najnesebicniji put u Raj.
Isus Krist umire na krizu i tim cinom pokazuje najvisi stupanj ljubavi prema bliznjima, prema ljudima. Misticizam na drugoj strani, na svom putu u Nirvanu ide putem egoizma, jer se svaki mistik mora sam uputiti na svoj misticki put. I to je velika i nepremostiva razlika. Krscanski Bog ne tolerira druge bogove i Apsolutume, jer ih u stvari niti nema, i na taj nacin pokazuje i ukazuje na zablude nas ljudi na nasem putu spoznaje i spasenja, jednostavno receno, Judeo-krscanski Bog ima karakter i nije mu sve jedno te isto.
U ovom obliku misticizam je nepovjestan i nevremenski i moze se usporediti sa mitoloskim putem, jer oba puta su bezvremenska i nepovjesna, svatko i svuda moze ih prakticirati uz odredjene praktike ili fantaziju. I dok misticke religije uce da je svijet vjecan, monoteisticka Objava uci, da on to nije i dobiva podrsku prosvjetiteljskog relativizma u znanstvenoj domeni, gdje sva dosadasnja spoznanja o univerzumu govore u prilog pocetka univerzuma.
Abraham, Izak i Jakov, Mojsije i Josua u usporedbi sa misticima istocnjackih religija, Buddhom, Konfucijem i Laotse, doimaju se usprkos njihova lukavstva, poroka, temperamenata ili nagona, kao obicni dusevni siromasi. Ni Proroci ne prolaze puno bolje: Hosea, Jeremija, Izaija i Ezekijel nisu potpuno uvjerljivi. Medjutim, ono sto im daje aureolu vjecnosti jest njihov odnos sa Bogom, njihova poslusnost, odanost i vjera daje im besmnrtnost za sva vremena, i to su imena koja se danas najvise spominju u svijetu. O Isusu Kristu nije potrebno govoriti. Za njega zna cijeli svijet. Judeo-krscanstvo je osvojilo svijet svojim ucenjem i kulturom. Omogucilo je znanost, sto u istocnom misticizmu rijetko nalazimo. To je bio pohod Bozji na svijet u ljubavi i milosrdju. Sve ono zlo koje se ucinilo u ime krscanstva nije doktrinarno dokazivo u NZ-. NZ- ne uci nigdje zlo i ne poziva nigdje na zlo, pa su za nedjela ucinjena u ime Krscanstva krivi oni ljudi, koji su to samovoljno radili, jer se na NZ- nisu u stanju pozivati. Bog mrzi zlo, jer je apsolutna moc i ljubav.
Povjesnoscu Isusa Krista, monoteisticka Objava je dobila polog i garanciju istinitosti. Svojom inkarnacijom u relativni svijet, smrcu na krizu i uskrsnucem, Isus Krist je pokazao, da je krscanstvo put ljubavi u odnosu Boga i covjeka, put nada i milosrdja. Ne odbacujuci patnju, Isus Krist ju osmisljava i trazi da i mi prihvatimo patnju i svaki svoj kriz i nosimo ga dostojno, a ne da ga se zelimo rjesiti kao u Buddhizmu.
Buddhisticki misticizam zeli prekinuti patnju i rjesiti se kataca Samsare, tj. reinkarnacija. Na tom putu je svaki mistik usamljeni egoist, elitarni adept majstora-Arhat-, koji bjezi pred patnjom, dok se njegov puk pati i reinkarnira. Sto se tu reinkarnira, to nitko ne zna, jer i Dharma i Karma su prolazne. Energetska stanja koja ovi mistici prozivljavaju, dio su relativnog svijeta, i u identifikaciji sa Apsolutom nitko vise ne zna tko je tko i sto je sto. Jos manje se zna sto se podrazumijeva sa Nirvanom. Spekulacije su trivijalne i nepozeljne.
Esencijalno pitanje, koje se ovdje samo po sebi postavlja jest: Da li sa na ovim putevima, putu objave i misticizma ide za tim, kako bi se covjek “utopio” u nedefinirani Apsolutum, ili spoznao personalni, svemoguci i sveznajuci Bog, pun ljubavi za ljude i svoju kreaciju?
Veliki zidovski mislilac M. Buber bio je na svom spoznajnom putu zaveden mistikom, i u tom periodu je napisao i jednu poznatu knjigu o misticizmu “Ekstaticke religije”, jednu vrstu jedne, za sve jedinstvene mistike. Poslije konverzije, odbacio je to djelo kao najveci sund i zabranio njegovo tiskanje i distribuciju. On kaze:
“Ne misticka identifikacija sa Apsolutom, nego osobni susret s Bogom u ljubavi, to je fundamentalna konstituanta ljudskog spoznajnog puta.”
Dalje je bio misljenja, da se kod mistike zamjenjuje dvije stvari: naime, jedno je, jedinstvo duse, koje covjeka osposobljava, da moze postati predmet meditativnog duha, a drugo je ne preispitiva vrsta samog interaktivnog cina, stapanja objekta i subjekta u jedinstvo.
Levinas to ovako objasnjava: “Gubitkom dualnosti subjekta i objekta u Apsolutumu, predstavlja jednu zabludu u misljenju i ne konsekventni put do kraja same spoznaje.” Navodeci jednu od najvecih zabluda u povjesti zapadne filozofije, on interpretira Hegelov pojam “Beskonacnosti” kao zabludu iz aspekta zajednistva sa Apsolutumom. On suprostavlja misticnom identitetu sa Apsolutumom osobni, dakle personalni dozivljaj kako slijedi:
“Jedinstvo ljubavi, gdje ti Bog stoji nasuprot kao osoba, daleko je veci dozivljaj od apersonalnog jedinstva u “unio mystica”, koji k tome nije niti sigurna spoznaja.”
Cak je i indijska filozofija pokusala uvesti personalnog Boga u svoju spoznaju u obliku Trimurtija, sto puk nije preuzao, tako da se to vise niti u filozofskim studijama ne forsira.
I na koncu imamo i problem zla u oba sustava. Krscanska filozofija je preko A. Plantinge, koji je modificirao Leibniza rjesilo logickim putem taj problem, a Isus Krist je u NZ- jasno ukazao, da je zlo udaljavanje od dobra. To su tako interpretirali i krscanski teolozi.
Medjutim, zlo se u mistickim religijama potpuno relativira. I dok se u monoteistickoj Objavi pravi razlika izmedju kontradikcije i dualnosti, mi to u misticizmu ne nalazimo. Dualizam suprotnosti je komplementaran i cini u nasoj stvarnosti spoznajnu raznolikost. Medjusobno se uvjetuju i nadopunjuju i na taj nacin prave simfoniju cjeline. Nasuprot tome, kontradikcija lomi cjelinu i simfoniju. Zlo naime nije jedna strana medalje, kako su mislili Hegel i Goethe, nego se radi o razaranju samog postojanja. U Krscanstvo zlo kao apsolutni princip ne postoji, nego se zlo definira udaljavanjem od dobra. Po mom misljenju, zlo ne pripada samoj “dijalektici” postojanja, nego ga po gornjoj predpostavci napada u samom korijenu. Na principu relativiranja zla tekli su potoci nevine krvi u “mistickim” opcijama totalitarnih sustava Komunizma i Nacizma. Po Buddhistickoj mistici identifikacije sa Apsolutumom eliminira se zlo u potpunosti.
Zato sam ja i misljenja, da je alternativa izmedju personalnog Boga u monoteizmu, i identifikacije sa Apsolutom u misticizmu iskljucivo teoretske naravi. Razlike su koncentrirane u samoj srzi spoznaje i te se prenose i u praksu. Monoteisticka Objava ima mistickih puteva, ali misticizam nema objave personalnog Boga, i to je evidentna i esencijalna razlika uz druge navedene.
uto srp 08, 2014 8:47 pm
Isho je i tuko ljude 
