Evolucija Boga

Uz sve ove danasnje torije da su nas zapravo sklepali vanzici i da su sva ukazanja onoga sto mi zovemo zivim Bogom zapravo bila njihova spustanja na zemlju postavlja se pitanje sto je uopce Bog i koji nivoi Bozanstava (iz nase perspektive) postoje?
Razlicite religije i mitologije pricaju o Bogovima i polubogovima. Grcka mitologija je dobar primjer za to. Ali i u Bibliji se spominju Bogovi i spominje se kako su opcili sa zenama te su one radjale njihovu djecu.
O kome se tu zapravo prica?

Kada kazemo "Bog" mozda pomislimo na neku Univerzalnu energiju koja je cista Ljubav, koja sve prozima i koja je u svemu. Mozda pomislimo na starca koji sjedi na oblaku, koji je odvojen od nas i koji nam sudi. A mozda u svemu ima neke istine.

Za ljude (pogotovo u proslosti) sve sto je bilo neobjasnjivo (a toga je bilo puno) bilo je Bog ili od Boga. Ako bi se na zemlju spustili vanzici oni bi bili Bog. Ako bi ti vanzici unistili neku civilizaciju to je bila Bozja kazna. I tako je Bog odvojen od nas. A sto je iznad vanzica? Sto je ono sto ljudi dozive kada napuste ovu frekvenciju tj. tijelo? Koji je to Bog? Ima li jos i dalje od toga?

Ocito je da smo mi, ljudi, na prilicno niskom nivou razvoja kako duhovnog tako i tehnoloskog. Naravno, u odnosu na majmune cinimo se sebi jako naprednima ali...ta usporedba nema smisla. Ocito je da nas se mora(lo) uciti etici i moralu i ocito je da do danas i nisu postignuti neki predobri rezultati.

Ko nas to uci, po cijem "nalogu", koje su klasifikacije entiteta koje zovemo Bogom? Koliko daleko to uopce ide i da li na kraju uistinu dojdemo do neceg Apsolutnog i Univerzalnog sto prozima sve i sva?

Ja bi ako smijem dao jednu primjedbu na sam naslov teme. Tu se radi o evoluciji naše percepcije o Bogu, a ne o evoluciji samog Boga, Bog je takav kakav jest i on je takav od "početka" i bit će i dalje takav, no naše mišljenje i naše predodžbe o Njemu se mijenjaju, dakle ne radi se o evoluciji Boga, već prije o evoluciji ljudskog razmišljanja o Bogu no nema veze, tema je odlična

No što je za mene Bog. Hm kad bi barem ja to znao. No ajmo probati, meni se čini da postoji jedno ogromno polje potencijala unutar kojeg je sve moguće, dakle nema ničega što nije moguće kao potencijalno. No to je samo potencijal i dalje još uvijek ništa doista ne postoji. Da bi se taj potencijal ostvario treba postojati svijest i to dolazimo do Boga koji bi mogao biti ta univerzalna svijest po kojoj sve postoji. No naravno tu sad dolazimo do prvog ozbiljnog problema tj. pitanja kako je nastala ta svijest. Ovo sa poljem potencijala mi je ok, to bi moglo postojati samo od sebe, za to ne trebam tvorca i postoji od uvijek. No za tu univerzalnu svijest mi treba tvorac, a njega nemam. Ono što bi moglo biti da u tom polju potencijala postoji i potencijala svijest koja se onda sama od sebe razvila iz potencijalne svijest u svijest tj. u Boga. Znam da je teorija poprilično nategnuta, ali za sada nemam bolju

I kad smo preskočili taj korak od potencijalne svijest do svijesti tada je sve lako, Bog kao univerzalna svijest je osvijestio sve što postoji, a mi smo kao dio te svijesti živimo više ili manje svjesnim životom unutar toga

U jednu ruku da, to je nasa percepcija, u drugu ruku bas sam mislila na "evoluciju" Boga. Jer za nas je puno toga Bog. Sve razine vise od nase (u duhovnom smislu) nama su Bog...i tako malo po malo dolazimo do Apsoluta.

Eto kazes da dolazimo "od Boga". Kojeg Boga? Od civilizacije koja je duhovno i tehnoloski naprednija od nas i koja nas je stvorila i pokusala nauciti moralu i etici? Sad bi netko mogao reci da takva civilizacija nije Bog nego su to "samo" neki vanzemaljci ili nesto. A da, "samo" su to?
Problem je sto ljudi imaju prilicno jasnu ideju da je bog nesto zapravo nezamislivo, nedodirljivo i nedefinirano unatoc mnogim definicijama i Boga i svega oko Boga. Medjutim onaj cas kada se to postavi u neke druge odnose sve se rusi. Sto ako se dokaze da je Isus vanzemaljac i da su su Mojsiju vanzici dali zavjetni kovceg i da se sve sto pise u Bibliji moze rastumacit danasnjim znanstvenim pojmovima. Sva cuda i sve. Imam dojam da bi tada pala ideja o Isusu kao apsolutnom Bogu. Da bi Bog bio Bog ljudima je potrebno da ne znaju. Potrebno im je da je neobjasnjivo. Da postoje cuda.

A mislim da se cuda mogu objasniti i da su to zapravo pojave koje mi jednostavno trenutno ne znamo prepoznati niti koristiti.

Ali ako jednom skuzimo i dokazemo...sto ce biti s Bogom? Da li ce se nasa percepcija (vecine ljudi) okrenuti necem drugom, necem "iznad" ovoga sto sada mislimo? Vjerujem da hoce.

I tako sve naprijed i naprijed ideja o tome tko/sto je Bog ce evoluriati. Uvjetno govoreci i Bog s njom.

Hmm mislim da je Bog kao osoba, bozanstvo ili nesto trece samo zamijena za vjerovanje u njega, kao neka krinka. Ono sto je pravo je nacin na koji ga vidimo, jer na taj nacin na koji vjerujemo u njega, mislimo o njemu i povezujemo se s njim zapravo salje odredjene signale u svemir i sile, prostor i zrak je savrsen medisjki prijenosnik. Kad viknemo, zovemo nekoga na glas, zrak to prenese do druge osobe i cuje se... prenosi miris zrakom... mobilne mreze i ama bas sve, svaki nas osjecaj mi odasilljemo u zrak i moglo bi se reci da tako utjecemo na neke nase akcije i odluke. Tako je i s Bogom, vjera u njega stvara u nama emocije i mi te emocije opet odasiljemo u svemir. Vjerujem da je ista stvar i s grckom ili bilo kojom drugom mitologijom ili vjerom. Bitan je nacin na kojeg vjerujemo u nesto, a ne objekt ili misao vjerovanja. To je moja percepcija.

Ja na boga ne gledam kao na ON, nego ONO. Moje uvjerenje je da uopće nije savršen i svemoguć, inače ne bi niti mi bili tu, nego bi samo ono što zovemo bogom postojalo. E sada, ako nije savršen, niti svemoguć (svemoguć nije isto što i jaaaaako močan), onda bi mogao stvoriti ili usmjeriti neke energije ili materiju da se formiraju biološka bića i da napreduju. Pošto je moje uvjerenje da smo mi u biti dio boga (u doslovnom smislu) i da naše duše žive u tijelima i skupljaju iskustvo, nekako mi ima smisla da koliko smo mi ovisni o njemu, tj tu smo zbog njega, tolko i on ovisi o nama jer treba nas da se manifestira i da jednom kada se vratimo u Izvor u biti obogatimo svu tu energiju sa našim iskustvima i pridonesemo daljnjem manifestiranju i poboljšavanju Izvora. Ili boga il kako god. A dal je on bio prvi i sve stvorio, ili je nešto bilo prije ili se sam od sebe manifestirao, ne znam. Sumnjam da je uopće bitno. Na to gledam kao na ostale prirodne procese. Recimo hrđu. Ako imamo nešto metalno, korozivno, vlagu, nastat će hrđa. Možda su se jednostavno poklopile stvari i nešto se manifestiralo. Možda je to u početku bilo nešto kao slaba energija, potencijal ili slično kao što kaže Chak, i s vremenom je raslo, razvijalo se, postajalo sve bolje, možda čak u svom nastojanju da bude bolje počelo prčkati po materiji koja nije ništa drugo nego drugi oblik energije, i tako smo tu gdje jesmo. Možda je ovo svemir broj 73 od njih 105 koji trenutno postoje. Možda je bilo još puno puta takve hrpe svemira al su uništeni jer su se od vremena raspali. Na kraju krajeva nije niti bitno, bitno je da smo tu i da nešto radimo.

Zanimljiva je evolucija Boga. Bog je prvo bio neko moćno biće, potom općenito nešto moćno i neobjašnjivo, a sada je i dalje moćan, neobjašnjiv, ali i čista ljubav, sve je Jedno, energije itd. Što li će tek u budućnosti Bog biti

Dakako, mijenja se naša percepcija o Bogu, a mijenja li se Bog opet moramo iskoristiti vlastitu percepciju o Bogu kako bismo si odgovorili na to pitanje.

Ionako smatram da je Bog pojam vezan za našu percepciju jer ga van iste ni ne možemo spoznati, to i dalje bude dio naše percepcije, percepcije o višim sferama ili kako god se to želi nazvati. Ako Boga i stavljamo kao nešto apsolutno i van naše percepcije, to je opet (gle čuda) naša percepcija Boga kojom ga stavljamo kao nešto van naše percepcije, van prostora i vremena ili kakvim god ga mi vidjeli. To i nije najspretnije tako reći jer se radi o jezičnim spletkama, percepcija Boga kao da je van naše percepcije (definicija), ali opet je unutar (naš pogled).

Ne bih se bas slozila...Bog je vecini ljudi i danas nesto mocno i neobjasnjivo. Mnogi vjeruju u ono sto im govori njihova religija. Poneki imaju neku svoju viziju. Mislim da je oduvijek tako bilo samo sto sada mozemo pricati o tome bez da netko zavrsi na lomaci.

Percepcija Boga je upravo bit ove teme. Naime...sto ako vjerujemo u neki Apsolut (ujedno to je i Jedno i Ljubav i Moc i Neobjasnjivo i td.). Imamo tocnu sliku tog Apsoluta. Religija kojoj pripadamo govori nam "tocno" o cemu se radi. I onda se taj Bog spusti s neba bas kako su nas ucili ali tada prepoznamo tehnologiju, spoznamo da iza opisa naseg Boga stoje vanzemaljci. Sto onda? Da li onda kazemo: "OK, oni su pripomogli stvaranju ljudske vrste i ucili su nas nekim moralnim zakonima ali iznad njih postoji onaj 'pravi' Apsolut." I onda jednom spoznamo i taj Apsolut i shvatimo da se opet radi o entitetu odredjene "razine" pa zakljucimo da je i to u redu ali iznad toga postoji...i td.

Nekoc su ljudi, uslijed neznanja, sve nepoznate pojave klasificirali kao Bozje djelo...a sada kada nam se percepcija prosirila...ideja o Bogu evoluira.

To da je Bog većini ljudi nešto moćno i neobjašnjivo, da vjeruju ono što im religija kaže, vjerovanje u apsolut, ljubav itd., sve su to samo različite percepcije Boga i okoline. I onda dođu vanzemaljci koji možda opisom ne odgovaraju našem "moćnom i neobjašnjivom" Bogu, pa se percepcija dakako promijeni, ili da Boga smatramo nečim višim, ili od tada te vanzemaljce smatramo Bogovima. Uvijek može postojati nešto više od onog što smo spoznali jer u kolike god detalje spoznavali te više sfere, i dalje ne možemo biti sigurni da smo spoznali sve, doduše možemo vjerovati u to da jesmo spoznali.

Jasno je, kako se naša percepcija i znanje šire, tako se mijenja i percepcija Boga, On više nije ni Jupiter ni Saturn, to su sada planeti, On je postao nešto sasvim drugo, opet neobjašnjivo.

I ovo što pišem je pak neka moja filozofska percepcija Boga, ponešto drugačija od percepcije vjernika. Nemam problema sa takvim subjektivnim viđenjem Boga jer ionako ne smatram da je ikakav cilj Boga spoznati onakvim kakav On zbilja jest, već spoznati što više i proširiti svoje razumijevanje o svijetu što više. Samim time se automatski približavamo i pojmu Boga koji će se ionako razlikovati od pojedinca do pojedinca.

To sto si ti napisao je identicno ovom sto sam napisala post iznad tvog. U tu pricu ukoponirala bih varijantu da bi neka vanzemaljska civilizacija mogla doci tocno po opisu u Bibliji (ili nekoj drugoj svetoj knjizi) ali ovaj put bi ljudi bili svjesni da su to vanzemaljci. I tu dolazi do problema jer kada pomislimo na "vanzemaljca" onda to nije ni blizu onog sto mislimo kada kazemo "Bog". Nema veze sto su ti vanzemaljci nas stvorili i dali nam Bibliju (ili neku drugu sv. knjigu). Sto su dolazili kao proroci i ucitelji. Sto su cinili cuda i td. Sve moze odgovarati nekoj od religija osim cinjenice da su to vanzemaljci. Istina, daleko razvijeniji od nas ali ipak samo to - vanzemaljci. U tom trenu svaki drugi koncept Boga je poljuljan. Oni koji se slijepo drze religije nisu u stanju percipirati nista izvan iste. Kada se pokaze da je zapravo citavo vrijeme vjerovao "samo" u tamo neke vanzemaljce sto je s njegovom/njenom dusom? Gdje je onaj apstraktni Bog? Kako promijeniti percepciju? Mislim da bi to bilo najteze upravo zagrizenim vjernicima neke religije.

Citat :

Ko nas to uci, po cijem "nalogu", koje su klasifikacije entiteta koje zovemo Bogom? Koliko daleko to uopce ide i da li na kraju uistinu dojdemo do neceg Apsolutnog i Univerzalnog sto prozima sve i sva?

Ideja o bogu nastala je u neolitu i do danas se manje više mijenjala po potrebi čovjeka, plemena, društva.
Vjerovanja se prenose s koljena na koljeno generacijama i to je u principu prijenos bez razmišljanja.

Sama ideja je toliko apstraktna i sveobuhvatna da se u nju može svašta utrpati.
Ali u principu bit same ideje boga je čovjekov odnos sa stvarnošću.
Svaki pojedinac je u tom odnosu sam i u svom unutarnjem svijetu kreira onakav odnos i doživljaj stvarnosti kakav je njemu potreban.
Odnos sa samim sobom je jedan od najintimnijih i najvažnijih odnosa u čovjekovom životu.
Kroz taj odnos se kreira dijalog između unutarnjeg i vanjskog svijeta, a istovremeno je on i temeljni motiv za preživljavanje.