Koliko intenzivno prozivljavamo emocije - nekoc i danas

Koliko intenzivno prozivljavate emocije? Koje su to najcesce? Da li primjecujete razliku izmedju emocija kakve ste imali kad ste bili mladji i sada...npr. osjecaj zaljubljenosti u srednjoj skoli i danas ili izljevi bijesa nekoc i danas?

Cini li vam se da osjeti opadaju s vremenom ili to mozda ovisi o iskustvima?

Sto ako vise ne osjecate intenzivno neke emocije? Da li je to dobro ili lose?

Ja jako intenzivno proživljavam svoje emocije, i to ne smatram izričito pozitivnim, a ni negativnim, ali mislim da su neke emocije, kao npr. zaljubljenost potpuno drugačije nego u srednjoj školi, sad imam dojam da stvaram neku barijeru da svi ne vide da sam zatreskana ko zadnja budala, a u srednjoj me nije baš bilo briga kako izgledam izvana
Izljevi bijesa su, kad bolje razmislim, jako slični, još uvijek me razbijesne iste stvari, ok, ne baš sve, ali nazivnik im je isti, i reagiram možda još burnije...
Vjerujem da vremenom neki osjeti opadajau, ali da emocije ne slabe, već ih mi naučimo držati pod svojom komandom, pa možda nisu tako izražene, na što uvelike utječe iskustvo, jer, iskustvo nas mijenja u svemu, htjeli mi to priznati ili ne..
Nisam sigurna da je baš najbolja stvar na svijetu ne osjećati intenzivno neke emocije. Možda nije ni skroz loše, ali nekako to intenzivno izražavanje, osjećanje mi osavlja dojam ljudskosti, ranjivosti, ali i borbenosti, i ne bih voljela da mi se smanji intenzitet osjeta, ljubavi, ali i bola, jer se tad više osjećam kao čovjek..

Ja sam sve cesce u "prostoru" u kojem gotovo pa ne osjecam nista. Recimo, sad sam (bila) bolesna. Inace imam dosta dobar imunitet i nisam cesto bolesna ali me zadnjih mjeseci nesto iznevjerio i svako malo me strefi nekakava prehlada/viroza/nesto. Kad sam bolesna obicno sam ljuta (na cinjenicu sto sam se uspjela razbolit). Smiijesno ali je tako. Sada mi je sve ravno nekako. Isto vrijedi i za ostale emocije...nekako je ravnica...

Da li smo i koliko smo manje ljudi ako ne prozivljavamo intenzivne emocije?

Nije li u neku ruku dobro odmaknut se od emocija koje zamagljuju um?

Citat :

Da li smo i koliko smo manje ljudi ako ne prozivljavamo intenzivne emocije?

Nije li u neku ruku dobro odmaknut se od emocija koje zamagljuju um?

Naravno da nismo 'manje ljudi', ako ne doživljavamo emocije (po našem mišljenju) vrlo intenzivno.
Nekad osoba prioritetno želi proživjeti intenzivno neke emocije, bez obzira na cijenu 'zamagljenja uma', a nekad ne želi potencijalno izražene emotivne amplitude.

Mislim da svaka osoba u nekoj svojoj 'fazi života', drukčijim intenzitetom doživljava neke emocije. Nekad možda neku emociju i 'preskoči', jer je jednostavno ne može prepoznati u nekoj situaciji i određenom periodu života.

Npr. netko je nedavno izuzetno intenzivno osjećao ljubav ili zaljubljenost pa se razočarao, nakon toga neko vrijeme bio tužan/depresivan i (za)sad jednostavno nije spreman za ponovnu turu 'ekstatičnih' emocija. Možda 'organizam' sam sebi određuje 'kad mu je dosta' i kad iz nekog razloga ne može izuzetno intenzivno proživljavati emocije, zapravo traži neki period oporavka/slegnuća koji može individualno varirati.

Naravno, mi bismo željeli osjećati intenzivno neke pozitivne emocije, a izbjeći one negativne, ali sve uzima svoj danak.
Mislim da životna razočaranja koja dolaze vremenom, također posredno utišavaju potencijal za nekim intenzivnim pozitivnim emocijama.

Inače, čini mi se da jednakim intenzitetom doživljavam neke negativne emocije, kao i ranije, dok npr. zaljubljenost ne mogu proživljavati intenzivno kao sa kojih 16,17 godina. Što se tiče pak ostalih pozitivnih emocija, čini mi se da sam ih sada sposobnija osvijestiti i nositi se s njima na jedan zreliji, stabilniji način. Kao da se otvara prostor za neku širinu i dubinu, ali ih ne doživljavam pretjerano 'entuzijastično'.

Emocije ......u više rangova!!!!!!!
Nekoć.....kada sam bila mlađa kontala sam .....umirem za ,,tim''i to je to smak Svijeta:lol:ali dođu neke ,,zlatne godine''pa se počne racionalno ilti pametno razmišljati.

Za sve nedaće ovoga Svijeta postoji rješenje .E sada od osobe do osobe je kojim će putem ići a postoje samo dva.Učiniti sebi ili ostalima!!!!!!!

Proslo je evo dve godine od ni traga ni glasa i isti intezitet ima..
Proslo je sad ce u maju biti 42 i isto je
Samo sto imam manje misljenje o sebi...

riječi su linearne kao i brojke one su govor mozga, a osjećaji su govor duše. duša nikad ne griješi, ono što nam kaže duša je uvijek točno, samo mnogi nemogu čut riječ svoje duše kraj gomile misli koja im ne kotrolirano teče po glavi. što je duša jača i veća osjećaji su intenzivniji( to ne znači da se oni i intenzivno prikazuju, o tome odlučuje mozak, ako može odlučivati)osijećaji su multidimenzionalni, njih razumiju svi, na bilo kojoj dimenziji.

djeca imaju najjače emocije, jer još nisu, hmm... amm.. kak da to kažem.. još ih nije obuzeo ne kontrolirani um.

jedina emocija koju intezivno osjećam je ljutnja i bjes...
ostale sam hvala Bogu totalno umanjio, tako da mi život o tom ne "ovisi"...
inače emocije smatram kao smetnju čovjeku u napredovanju(u bilo kojem smislu napredovanja, psihičkom, fizičkom, duhovnom)..

u srednjoj su me zvali flegma, sad me pojedini zovu besosjećajnim gadom, samo zato što se ne rastapam kad vidim bebu(bebu čovjeka, životinje), što ne plačem na neke gluposti zbog kojih drugi plaču, što sam rijeđe depresivan nego ostali narod kojeg poznajem.

da se razumijemo.. imam ja emocije. znam ja šta je tužno, šta je slatko,šta lijepo, ovo ono... ali nemaju takav utjecaj na mene da bi im se ja prepustio...

Interesantno što @LJUBAV kaže o osjećajima... ja osobno ne mislim da su osjećaji nešto posebno ili više u odnosno na razum. I jedno i drugo je daleko inferiorno pravom govoru duše, odnosno pravom razumijevanju. Pravo razumijevanje je intuitivno, ono dolazi onkraj razuma i onkraj osjećaja, ono nije kategorijsko niti se da klasificirati. Intuicija dolazi od Duha, odnosno onoga što je nesvjesno, a duša ju preuzima i, ako ju ispravno interpretira, za što se mora manje ili više vježbati, ovisno o predispozicijama, tada ne griješi. Kada duša djeluje iz osjećaja tada često griješi jer njezina involviranost čini pogrešku. Također, iako u manjoj mjeri, duša griješi kad djeluje racionalno, budući da svijet nije samo racionalan, a istina je također da za racionalno rasuđivanje nikad nemamo dovoljno prikupljenih informacija.

biga je napisao/la:

jedina emocija koju intezivno osjećam je ljutnja i bjes...
ostale sam hvala Bogu totalno umanjio, tako da mi život o tom ne "ovisi"...
inače emocije smatram kao smetnju čovjeku u napredovanju(u bilo kojem smislu napredovanja, psihičkom, fizičkom, duhovnom)..

u srednjoj su me zvali flegma, sad me pojedini zovu besosjećajnim gadom, samo zato što se ne rastapam kad vidim bebu(bebu čovjeka, životinje), što ne plačem na neke gluposti zbog kojih drugi plaču, što sam rijeđe depresivan nego ostali narod kojeg poznajem.

da se razumijemo.. imam ja emocije. znam ja šta je tužno, šta je slatko,šta lijepo, ovo ono... ali nemaju takav utjecaj na mene da bi im se ja prepustio...

potpuno te razumijem... kod mene je doooonekle slična situacija


kod mene je najjače istaknuta emocija sram a onda dolaze ljutnja i bijes... zaprevo to su jedine emocije koje netko može prepoznati na meni jer eventualnu razdraganost kad vidim bebu nadjača sram da pred ljudima idem "oooooo bu bu bu bi". Ali zato kad sam ljut, svi primjete. Još kad dodamo da mene rijetko koja stvar koja proizađe iz ekrana može nasmijati (znači nema šanse da me neka komedija/serija nasmije), i mene ljudi smatraju , kako ti kažeš, bezosjećajnim gadom.
Stvarnost je zapravo drugačija, relativno sam često depresivan jer zapravo svaku emociju snažno proživljavam - samo što se to ne vidi jer mi neugodno kukati, žaliti se nekome ili po fejsu paradirati kako sam strahovito tužan sada.

Tako da se slažem sa ovim podabljanim. Lakše je kada si flegma nego kada te neka emocija spriječava u nečemu. Osobno još nisam primjetio da te neka emocija potiče da napraviš nešto...

biga je napisao/la:

jedina emocija koju intezivno osjećam je ljutnja i bjes...

Za muške su to prihvatljive emocije, tako nas uče od malena. Zamislite mušku osobu koja se ne ljuti i ne kritizira druge. Malo bi čudno izgledala

Ja za sebe nisam primjetio da su mi emocije slabijeg intenziteta možda ih malo rjeđe pokazujem, ali one su jednako snažne kao i prije.

ljudi ne razumiju snagu i korisnost emocija. emocije su dar pomoću kojeg čovjek jako može napredovati, jedini problemčić je što se ljudi kao i svim pametnim stvarima ne znaju koristiti, ali se zato stvarima koje će ih samo vratiti natrag(a koje se čine korisnim a i pametnima) savršeno znaju služiti. ahhh

uzmimo na primjer strah...
to čovjeka mnogo češće sputava i koči mu napredak nego li ga potiče da se s tim suoči i pobjedi.
emocijama se ne smije prepuštati..

@korplikan.. razumijem te.. i ja sam prije u sebi jako doživljavao neke stvari, skupljao u sebi i onda bih ponekad jednostavno puknuo.... sada nisam... jednostavno zaboravim stvari koje bi mogle dovesti do toga da puknem nekad. a to radim samo iz razloga da netko drugi ne nastrada zbog mog naleta "bjesa" ni kriv ni dužan...

tako je, a ako pomoću razuma dođemo do toga da nas većinu stvari ne treba biti toliko strah, strah će postati smo jednim aspektom ljubavi(npr. kad majka zaštiti djete zbog straha ili kad sami zbog straha brzo reagiramo da spasimo živu glavu iz ljubavi prema sebi i životu) kad bi nam se oduzeli ti osjećaji tek tada bi shvatili koliko puta smo zbog njih spašeni. ništa nije dobro kad je u prevelikim količinama tako i strah može preći u paranoju, to je taj strah koji blokira. emocije trebaju biti u balansu kad to nisu ili su preslabe ili prejake, tada nam kao i sve što je preslabo i prejako smetaju i sputavaju u svemu i svugdje. zato i jesmo to što jesmo ljudi, jer imamo između ostalog osjećaje.

da,
-isto tako poznajem djevojčicu koja kad se prestraši nečega jednostavno zaspe... kaže spava mi se, legne i zaspe... kakva je to prirodna obrana??
-znam curu koja se boji preskočiti bilo šta... npr na tjelesnom smo radili skok u vis. spustio sam letvicu na 20 cm, ona se 3 puta zaljetala al od straha nije smjela preskočiti...
-poznajem čovjeka koji je u lovu na čeki od straha svaki put znao zapucati i poplašiti lovinu.
-znam ženu koja se boji svake sitnice vezane za njenu djecu. tako im npr brani voziti bic da ne bi pali, trčati i druge stvari...

a nije da se hvalim, osim mene ne poznam nikoga tko namjerno prkosi strahu. npr bojim se visine, al me to ne sprečava da namjerno dolazim u situaciju da sam na nekom balkonu, da se penjem do 5 metara na drvo, da oberem svaku trešnju na bilo kojoj visini..

sve je to stvar što taj strah ne puštam da me blokira. tako bi svaka emocija trebala biti... prisutna, ali da ne upravlja čovjekom, nego čovjek njom. previše ljudi pušta da strahovi ili druge emocije upravljaju njima, jer nisu dovoljno "jaki"...

pjesma nas uvek podseti

Jako intezivno proživljavam emocije ali je malo jako malo ljudi koji umeju da to primete na meni....inače sve preživim noću uz muziku sama i ujutru sam kao nova......
Ali ako je reč o ljutnji uh...mogu preć i gutat dosta ali kada puknem onda beže svi oko mene jer znaju kakva sam.....I istinu uvek isteram