Islam

Dobro došao, cico

Lijepo je pročitati razložni komentar bez zle krvi na ovim temama

Pričati pravilno o vjeri je teško jer smo ipak ljudi podložni svakom uticaju , a vjera je data od Boga vrhovnog bića, jednom sa pročao o vjeri sa prijateljem, koji baš upražnjavna vjeru, muslimani smo obojica, ja ne praktikujem odlazak u džamiju, i on kaže: mrzim kad neko kaže da je neko veći musliman od drugog, i kaže što sam ja veći muslima od tebe, ti kad dođeš kući i kad ti je teško sigurno se obratiš Bogu i zatražiš pomoć od Njega, kad nešto dobro prođe zahvališ se Bogu, onda drugi prijatelj kaže: presto sam da idem u džamiju, pitao ga što: kaže jednom odem i hodža mi je reko da glasam za SDA(za one koji ne znaju to je politčka stranka u Sarahevu), i kaže više od tada ne idem u džamiju, i za kraj, dosta ljudi samo govori kako poštuje druge vjere a ustvari nije tako, i nijedna vjera je odobrava niti podržava ubistvo niti nasilje

Što je islam?

Islam je naziv za religiju, ili ispravnije rečeno ‘način života’, što je Bog (Allah) u objavi obznanio i po kojoj su živjeli svi poslanici i vjerovjesnici koje je On slao čovječanstvu. Arapski korijen riječi iz kojeg je izvedena riječ islam podrazumijeva mir, sigurnost, pozdrav, zaštitu, blagoslov, predaju, prihvat, otkup i spasenje. Islam konkretno znači da si u stanju prihvatanja Allaha, obožavanja samo Njega, te prihvatanja i slijeđenja Njegovog Zakona. Dakle, musliman ili muslimanka je osoba (muško ili žensko) u tom stanju pokoravanja. A pripadnici islama (muslimani, vjernici) slabe činjenjem grijeha,neznanjem, te pogrešnim radom, a anulira se pridruživanjem Allahu druga ili nevjerovanjem u Njega.

Tko su Muslimani?

Arapska riječ “musliman” doslovno znači “neko ko je u stanju islama (podvrgavanja volji i zakonu Allaha). Poruka islama je namijenjena cijelom svijetu, i bilo tko tko prihvati ovu poruku postaje musliman. Islam je oduvijek bila univerzalna poruka za sve ljude. To se može vidjeti u činjenici da su neki od ranih drugova (ashaba) poslanika Muhammeda (s.a.v.s.) bili ne samo Arapi, već i Perzijanci, Afrikanaci i vizantski Rimljani. Biti musliman podrazumijeva potpuno prihvatanje i aktivnu poslušnost na objavi učenja i zakona Uzvišenog Allaha. Musliman je osoba koja slobodno prihvaća i zasniva svoja ubjeđenja, vrijednosti i vjeru u volju Boga Svemogućeg. U prošlosti, iako se danas to ne vidi toliko, riječ “muhamedanci” često se koristi kao ime za muslimane. Ovo je ime neispravno, i predstavlja rezultat ili svjesnog iskrivljavanja ili velikog neznanja. Jedan od razloga za predrasudu je da su evropljani stoljećima učili da muslimani obožavaju Poslanika Muhammeda na način na koji kršćani obožavaju Isusa (Isaa a.s.). To je potpuno netočno, jer nijedan musliman ne smatra da se mimo Allah Uzvišenog obožava bilo tko drugi.

Što znači riječ "Allah"?
Često pri raspravama u vezi islama, najviše korištena arapska riječ jeste Allah.

Riječ “Allah” je jednostavno arapska riječ za svemogućeg Boga.

Tko je Muhammed?

Posljednji i konačni poslanik kojega je Bog poslao čovječanstvu je poslanik Muhammad. U dobi od četrdeset godina, on je primio objavu od Allaha. On je zatim proveo preostali dio svoga života u objašnjavanju, i podučavanju ljudi islamu, vjeri koju mu je Allah objavio. Poslanik Muhammad, je najveći od svih poslanika iz mnogo razloga, ali prije svega zato što je on izabran od Allaha da bude posljednji poslanik, čija je misija da bude vodič čovječanstvu do zadnjeg dana - jer on je poslat kao milost čovječanstvu (svim svjetovima). Njegova misija rezultirala je time da je najveći broj ljudi prihvatio čistu vjeru u Jednog Jedinog Boga od bilo kojeg drugog poslanika. Od početka vremena, Allah je slao poslanike na zemlju, za određene narode. Međutim, poslanik Muhammed (s.a.w.s.) poslan je kao posljednji Poslanik čitavom čovječanstvu – svim ljudima.

Poslanik Muhammad, s.a.w.s., uvijek je naglašavao za sebe da je on samo ljudsko biće, sa misijom prenošenja Allahove poruke. On je učio Muslimane da je on samo “Allahov rob i Allahov poslanik”. Kroz svoj život i učenje poslanika Muhammeda, Allah ga je učinio savršenim primjerom muslimanima i ostalim ljudima, bio je primjeran; poslanik, državnik, vojskovođa, vladar, učitelj, susjed, muž, otac i prijatelj. Za razliku od ostalih poslanika i vjerovjesnika Muhammed, s.a.w.s., živio je u punom svijetlu povijesti i sve njegove riječi i djela su studiozno evidentirana i prikupljana.

Od vremena kada je objavljen islam, njegova jednistvena poruka je neizmjenjena i ostaje važeća do kraja. Allah će čuvati ovu vjeru od iskrivljenja i zaborava (što nije bio slučaj sa ranijim objavama). To je neophodno, jer je On obećao da je Muhammed posljednji Poslanik poslije kojeg više nema poslanika i poslije Kur’ana nema više objava. Svi Allahovi poslanici propovijedali su poruku islama, tj potčinjenost Božijem zakonu i Njegovom obožavanju, i Muhammed s.a.w.s je posljednji od tih poslanika koji je donio konačnu i potpunu poruku koja nikada nije promijenjena do posljednjeg dana.

Čemu podučava Islam?

Od samog objavljivanja, vjera islam poziva u čisti monoteizam (vjerovanje u samo Jednog Boga). To znači da vjerujemo da postoji samo jedan Stvoritelj, Održavatelj svega u svemiru i da ništa i nitko drugi nije dostojan obožavanja osim Njega. Postoje brojne religije koje tvrde da vjeruju u jednog Boga i da vjeruju da je samo jedan Stvoritelj, ali istinski monoteizam je vjerovati da je samo jedno istinsko božanstvo koje se obožava na način koji je u skaldu sa objavom koju je On poslao preko svoga poslanika. Islam također zabranjuje korištenje posrednika između čovjeka i njegovog Stvoritelja i zahtijeva izravan pristup u obraćanju Bogu.


Potpuno je pogrešno tvrditi da Bog ne može (ili neće) direktno (bez posrednika) oprostiti grijehe stvorenju. Često prepotenciranje tereta i kazne zbog grijeha kao i tvrdnje da Bog ne oprašta grijehe direktno (bez posrednika) ljude dovodi do očajanja i gubljenja nade u Božiju milost. Nakon što su postali (pogrešno) uvjereni da oni ne mogu izravno pristupiti Bogu, oni su se obratiti za pomoć lažnim (izmišljenim) božanstvima, kao što su razni heroji, politički lideri, (samozvani)spasioci, sveci i anđeli. U Islamu, postoji jasna razlika između Stvoritelja i Njegovih stvorenja. Nema dvosmislenosti ili misterija po pitanju božanstva: sve što je stvoreno ne zaslužuje da se obožava, samo je Allah – Stvoritelj dostojan obožavanja.

Muslimani vjeruju da je Bog Uzvišen, On je Jedan i izvan spekulativnog razumijevanja, On definitivno nema partnera, suradnika, vršnjaka, suparnika ili potomstvo. Prema muslimanskom vjerovanju, Allah nije rodio i rođen nije, ” – ni doslovno, alegorijski, metaforično, fizički ili metafizički. On je potpuno Jedini i Vječni. On kontroliše sve i Savršen je. Zato su i neka od Njegovih imena: Svemoćni i Milostivi. Allah je svemir stvorio za čovjeka i želi najbolje za sva ljduska bića.

Što je Kur’an?


Kur’an je konačna objava, Allahova uputa za sve ljude, prenesena od anđela (meleka) Gabrijela (Džibrila) Poslaniku Muhammedu (s.a.w.s.) da je dostavi i prenese ljudima. Kur’an je zatim prenošen poslanikovim drugovima (ashabima) koji su ga doslovno pamtili i kasnije sastavili u pismenom obliku. Časni Kur’an je neprestano u usmenoj i pismenoj formi prenošen od ashaba pa sve do danas. Kratko rečeno, Kur’an je Allahova Knjiga ljudima, uputa sa smjernicama za njihov spas na ovom i budućem svijetu.

I dan danas se Kur’an pamti i uči od strane miliona ljudi iz raznih dijelova svijeta. Jezik Kur’ana je arapski i za razliku od drugih religija i njihovih knjiga Kur’an se i dalje čita na izvornom jeziku (jeziku na kojem je i objavljen). Kur’an je i danas sam po sebi čudo arapskog jezika i poznato je da je neusporediv u svom stilu, obliku i duhovnom uticaju, te kao i jedinstveno znanje koje on sadrži.

Kur’an je poslaniku objavljivan u periodu od 23 godine. Kur’an je recitovan od strane muslimana i nemuslimana još za života poslanika Muhammeda, s.a.w.s. ali i nakon njega. Kompletan Kur’an je sastavljen još za života Poslanika ali i pamćen od strane brojnih ashaba (drugova poslanika) riječ-po riječ kako je i objavljivan. Kuran je uvijek u rukama vijernika i sa činjenicom da je Božija riječ pamćen je od strane velikog broja muslimana te je savršeno očuvan (potpuno je očuvan od izmjena; dodavanja i brisanja). Nikada nije bilo koji dio promijenjen . Učenje Kur’ana obuhvaćaju univerzalnu poruku upućenu čitavom čovječanstvu, a ne samo određenoj grupaciji, plemenu ili narodu. Poruka koju on donosi nije ništa novo i nepoznato, to je ista poruka svih poslanika: ‘dođite Allahu jedinom Bogu i obožavajte samo Njega, i slijedite Allahove poslanike za uspjeh na ovom i budućem svijetu ‘.

Zanimljivo da li možda znaš, da li postoje smjernice kako treba živjeti jedan muslimanski vjernik. U Bibliji su date dvije zapovjedi ljubavi, deset božjih zapovjedi i slične "zapovjedi" kojih bi se trebao držati svaki kršćanin. Da li tako nešto postoji i u Kur'anu?

Naravno da postoje smjernice...


5 osnovnih dužnosti svakog muslimana su islamski šarti:

1. očitovati pripadnost Islamu (Kelime-i šehadet), Kelime-i-šehadet glasi:
“Ešhedu en la ilalie illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluh”,

što u prijevodu znači: „Ja potpuno svjesno, slobodno i namjemo svim svojim bićem vjerujem, očitujem, svjedočim i izgovaram da nema, da nikada nije bilo i da nikada neće biti boga osim jednog jedinog Allaha, dž.š. i da je Muhammed, a.s., Allahov rob i poslanik.

2. klanjati propisane namaze (Salat),
3. postiti mjesec Ramadan (Sauvm),
4. davati propisani dio od imovine (Zekat),
5. izvršiti propisanu posjetu Ka'bi (Hadždž).

U imanskom vjerovanju (Imanski šarti) sadržano je šest temeljnih istina vjere.

1. Amentu billahi- Ja vjerujem Allaha Uzvišenog
2. we melaiketihi - i meleke Njegove
3. we kutubihi - i objavljene kitabe (knjige)
4. we rusulihi - i poslanike Njegove
5. wel jewmil ahiri -i Sudnji dan
6. we bil kaderi hajrihi
we šerihi minellaahi teala -i vjerujem da sve što se događa
biva s Božjom voljom i određenjem.

Ovo su osnovne dužnosti i osnovna vjerovanja muslimana.
Ako nešto nije jasno, slobodno pitajte.

e ja bih htjela nešto pitati. naime, umrla mi je jedna kolegica dok sam još išla u srednju školu, islamske vjeroispovjesti, i sad naravno svi smo išli na pokop. bilo je dosta ljudi, držali smo se podalje, i jedino što sam primjetila je bilo da samo mi cure iz razreda smo, zajedno s razrednicom bile ženskog roda..... je li to pravilo ili slučajnost? iz razloga što znam da je cura imala sestre i majku.

Po islamskom zakonu ,šerijatu, ženama nije zabranjeno da prisustvuju dženazi(pokopu), čak i da klanjaju dženazu, ali moraju se strogo pridržavati svih uvjeta koji vrijede i za druge namaze, i trebaju se ponašati onako kako se ponaša u džamiji, znači ako klanjaju, moraju stati u safove (redove) iza muškaraca.
kod nas, na našim prostorima, nije uobičajeno da žene klanjaju dženazu, a također nije ni preporučeno da prate dženazu, niti se ne preporuča da žene prisustvuju samom činu pokopa umrle osobe.
Dozvoljeno je žaljenje i plakanje za umrlom osobom, ali je strogo zabranjeno naricanje i jadikovanje.
Koliko ja znam, ženama se ne preporuča da prisustvuju činu ukopa baš iz razloga što se teže kontroliraju u slučaju velikog žaljenja, pa se može desiti da počnu glasno plakati ili jadikovati
na mezaru, a to je po islamu zabranjeno.

e hvala Zona, i inače mi je to bilo zanimljivo, jer sjećam se pokopa Alije Izetbegovića, pratila sam na tv-u i nigdje niti jedne žene, i sad kad budu reportaže od nekud i džamije, povodom bajrama, opet nigdje žena...

Što se tiče izlaska žena na bajram- namaz u džamije ili mjesta predviđena za klanjanje bajram-namaza, to je također u našim krajevima zapostavljeno, i nije uobičajeno. Dakle, ženama nije zabranjeno, pod uvjetom da u njihovom izlasku nema nikakvih šeri'atskih prekršaja, kao što je, recimo, nepropisno oblačenje.

Zona ovo što si gore nabrojala je samo forma, da li je to dovoljno, naime što mi znači postiti ili posjetiti sveto mjesto ili pak dati dio imovine, ako činim loša djela

aaaa, pa to je samo temelj, osnovna načela, ali postoji milion drugih propisa, do najsitnijih detalja...ovisi što te konkretno zanima.
to je toliko opširna tema, da sam navela samo to što spada u glavne dužnosti svakog muslimana, pojedinca...ali naravno u islamu za sve postoje određena stajališta, i uglavnom za sve u životu postoje propisi, što je dozvoljeno, što je zabranjeno...nešto je odobreno ali nije preporučljivo itd.

možda kad bih ti svaku od ovih dužnosti i vjerovanja, posebno objasnila, da bi ti bilo puno toga jasnije?

Baš razmišljam koju dužnost da izaberem, evo recimo da li možeš malo više napisati o dužnosti muškarca i dužnosti žene u obitelji?

Evo neke od osnovnih dužnosti i prava muškarca i žene u obitelji:


Žena je majka i ona je upravitelj domaćinstvom dok muž stiče sredstva za život. Muž je, po islamu, jedini dužan izdržavati obitelj , makar bio i slabijeg imovinskog stanja, tako da je dužan raditi i zarađivati kako bi izdržavao svoju suprugu i potomke. Izdržavanje podrazumijeva i obuhvata stan, odjeću, hranu, piće i sve ostale životne potrebe. Žena, psihom i tjelesnom građom je pripremljena da bude majka, tj. ona čiji je zadatak odgoj čovječanstva. Zbog ove važne uloge, koja iziskuje svo njeno vrijeme, ona je oslobođena rada i zanimanja van kuće. Islam je ženi dozvolio da radi i zarađuje, ali pod sljedećim uvjetima:
- da joj muž dozvoli da radi, ako je udata,
- da se na svom poslu ne osamljuje sa stranim muškarcima ili dolazi u dodir s njima,
- da njen posao bude u skladu s njenom ženskom prirodom,

Zarada koju muž donese, bila ona mala ili velika, za ženu treba biti bolja od svega na svijetu. Njena dužnost je onda podesiti potrošnju domaćinstva u njenim granicama.

Muž u islamu ima određena prava kod svoje supruge. To su ustvari obaveze kojima je islam zadužio ženu prema mužu i one su proporcionalne obavezama kojima je čovjek zadužen prema ženi. Obaveze žene prema mužu su najveće obaveze kojima je žena zadužena, nakon obaveza prema Allahu.
Islam je suprugu zadužio da se pokorava mužu u svemu što nije grijeh :da ne izlazi iz kuće osim uz njegovo odobravanje; da u kuću svoga muža ne prima onoga s kim njen muž nije zadovoljan, bez obzira radilo se o ženi ili muškarcu; obavljanje kućnih  poslova i nastojanje žene da osigura svome mužu odmor u njegovoj kući; itd. Dakle, žena je obavezna poštivati navedena prava svoga muža, ali i on njena, za koje postoje razumna objašnjenja .
Što se tiče odgoja djece, odgovornost je oba roditelja podjednaka u obavezi starateljstva, odgoja i obrazovanja.

Eh sto bih volio da sam musliman,tek tada bih bio gazda u kuci...

Ovo moje *ebeno Hriscanstvo odgovara samo zenama...

U današnje vrijeme, nije nužno ako si musliman da si gazda u kući, jer malo je muslimana
(i muslimanki) na našim prostorima koji se slijepo drže Islama.

Jos da izbace sunecenje eto Fantoma na hadzu u Meki i vracam se kao pravi hazija...

Bjezim od sunecenja kao djavo od krsta...

P.S.
Žali se musliman Bogu:
- Bože, što si takav, i Srbi i Hrvati imaju svoju državu, jedino je nama muslimanima nisi dao.
- Dao sam ja vama i kurac, pa ste ga unakazili.
Što bi tek od države napravili!?

Šalu na stranu, ali sunećenje nije tako strašno ko što ti se čini, i od toga nema nikakve štete, samo koristi.
A što se tiče muslimanske države, moglo bi se desiti u skoroj budućnosti da muslimanske države postanu one koje to nikad nisu ni sanjale da će postati i to na sljedeći način:
"Godisnja stopa porasta broja muslimana je 6,40% sto je zaista mnogo, a radi poredjenja, krscani imaju stopu porasta 1,46%. Prema ovome u 1997. godini muslimana je bilo 1 577 483 000, a procjena za 1998. je 1 678 442 000. Mozda je najbolji pokazatelj velikog porasta broja muslimana podatak da se u posljednjih pedeset godina taj broj povecao za nevjerovatnih 500% dok se broj krscana za isto vrijeme povecao za samo 47%, Hindusa za 117% i Budista za 63%. Svakako da je najveci uzrok ovome izrazito veliki natalitet kod muslimana, ali je sigurno da ovom broju znacajno doprinosi i primanje Islama od strane nemuslimana sto svjedoce podaci o velikom porastu broja muslimana na Zapadu." izvor

@Zona iz moje perspektive izgleda da je žena podređena muškarcu. U idealnom svijetu bi taj odnos super funkcionirao, no u ovom našem gdje se sva prava zloupotrebljavaju, mi se čini da i ne funkacionira.

No daj ti meni reci kako se muslimani trebaju ponašati prema ljudima druge vjere ili pak prema ateistima i agnosticima.

Evo jedan prilično opširan tekst, ali koji će dati većinu odgovora mnogima. Možda se nekima neće neki djelovi svidjeti, ali tako je kako je.


Opšti principi i odredbe
u odnosu muslimana prema nemuslimanu

1. Poziv u Allahovu vjeru s mudrošću i lijepim savjetom

Kaže Allah, dželle šenuhu: "I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na na najljepši način, ne sa onima među njima koji su nepravedni, i recite: 'Mi vjerujemo u ono što se objvaljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste jedan, i mi se Njemu pokoravamo.'" U komentarima ovog ajeta, naglašava se da ajet poziva korisnoj i konstruktivnoj raspravi, utemeljenoj na iznošenju jasnog dokaza, a sa ciljem uzdizanja istine i pobijanja laži. Onaj koji se raspravlja, mora to činiti na najljepši način, lijepim ponašanjem i blagim govorom. Njegovo je da na najljepši mogući način dostavi istinu i predstavi je u najljepšem svjetlu. Rasprava u koju čovjek ulazi sa namjerom da nekoga ponizi, pokaže svoju superiornost nad njim, i sposobnost za raspravljanjem nije propisana. Na kraju, ako onaj kome je upućen poziv u istinu ne pokaže spremnost za istinom, i uvidi se da on želi samo raspravljati i dokazivati svoju sposobnost za pobijanjem tuđih argumenata, sa njim se rasprava prekida, jer ne donosi željenu korist – njegovo izvođenje na pravi put (Pogledaj: Tejsirul-kerimil-mennan fi tefsiri kelamil-mennan, 632.).

Raspravu, dakako, može voditi samo onaj ko dobro poznaje istinu, i zna odgovor na sve eventualne nejasnoće i sumnje koje preovladavaju kod onih koje želi izvesti na pravi put – put islama; te sumnje i nejasnoće oni će sigurno koristiti kao argument u odbrani svoga vjerovanja i ubjeđenja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šalje Muaza, radijallahu anhu, u Jemen, radi pozivanja sljedbenika Knjige, i na ispraćaju ga podsjeća ga na ovaj jako bitan momenat: "Znaj da ideš sljedbenicima Knjige..." (Buharija i Muslim) Tj., znaj da sljedbenici Knjige imaju određene nejasnoće i sumnje koje ćeš, samo dobrim poznavanjem istine i pravilnog odgovora na sve ono što oni iznesu kao argument, moći pobiti i neutralizirati. Neuzimanje u obzir ovog faktora može biti kobno, kakao za daiju tako i za cijeli ummet, postoji mogućnost da iziđe na javnu raspravu, nedovoljno pripremljen, i neupućen u argumente onoga sa kime se raspravlja, te zbog toga ne bude u stanju odgovoriti na njih, i doživi poraz. Time samo učvršćuje nevjerstvo i neistinu kod ljudi i slabi ubjeđenje kod onih koji su na istini, a cilj rasprave je potpuno suprotan od toga.

2. Pravednost

Kaže Allah, dželle šenuhu: "Zato ti pozivaj i budi ustrajan, onako kako ti se naređuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: 'Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i nareženo mi je da budem pravedan prama vama, Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama vaša djela...'" (Eš-Šura, 15.). "Neka vas mržnja koju umate prema nekom narodu, ne navede da nepravedni budete, pravedni budite, jer je pravednost bliža bogobojaznosti..." (El-Maide, 8.). Allah, dželle šenuhu naređuje pravednost prema svim ljudima, bez obzira na vjeru koju ispovjedaju, što, između ostalog znači pravednost u suđenju, prihvatanje istine, pa makar ona dolazila od najljućeg neprijatelja, istinito svjedočenje, i sl. Rekao je Ibn-Kesir: "Ne dozvolite da vas mržnja koju imate prema nekome spriječi da budete pravedni. Pravednost nije ograničena samo na prijatelja i onoga ko pripada nama, nego je opća, na nju ima pravo i prijatelj i neprijatelj." (Tefsir Ibn-Kesir, 5/117.). Pravednost naših ispravnih prethodnika prema nemuslimanima bila je uzrokom ulaska pojedinaca i čitavih skupina u islam. Omer ibn-Abdulaziz je naredio muslimanskoj vojsci da napusti nemuslimansku zemlju, nakon što su mu se njeni stanovnici požalili da im, osim rata, nije ponuđena nikakva druga alternativa i kada se muslimanska vojska spremila za povalaćenje, svi oni su zejdno prihvatili islam.

3. Dobročinstvo i lijep odnos

Kaže Allah, dželle šenuhu: "Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone, Allah zaista voli one koji su pravični." (El-Mumtehine, 8.). Riječ dobro je općeg karaktera i obuhavata meterijalnu i fizičku pomoć, lijep i blag govor, posredovanje u dozvoljenim stvarima, odvraćanje na pozdrav, ukoliko on nije u suprotnosti sa islamom, posjećivanje, potpomaganje u općekorisnim stvarima, ugošćavanje. Prvenstveni cilj dobročinstva je prikazati islam lijepim u očima nemuslimana, razbiti sve predrasude koje imaju prema njemu i ispraviti pogrešnu predstavu o islamu kojoj su, nažalost, često uzrok i sami muslimani. Ima onih koji svoj odnos prema nemuslimanima temelje na par ajeta, koji su specifičnog karaktera – odnose se na određene okolnosti ili na određenu grupaciju. Oni smatraju da se prema nevjernicima uvijek treba biti žestok, strog, da je njihov život bezvrijedan, da njhov imetak nema nikakvu svetosti (dozvoljeno ga je uzeti na bilo koji način), da su oni koji se lijepo odnose prema njima kukavice, ulizice, ili čak nevjernici. Žestina, strogost, uzimanje imetka nemuslimana i njegovo ubistvo jesu propisani, ali ne u svakom slučaju, odnose se samo na one koji su u ratnom odnosu sa muslimanima, koji ih iz kuća njihovih istjeruju, koji se protiv Allahove vjere bore i postavljaju sve moguće prepreke njenom širenju. Allah, dželle šenuhu, je u Kur'anu pokudio i prezreo vjerovanje u jedan a odbacivanje drugog dijela Njegovog časnog govora, prihvatanje jednog a odbacivanje drugog dijela vjere. Njegov govor i vjera moraju biti prihvaćeni u potpunosti. U Njegovoj knjizi se nalaze ajeti koji podstiču na borbu protiv nevjernika, i drugi koji dozvoljavaju primirje, ajeti koji naređuju žestinu i drugi koji dozvoljavaju i propisuju lijep odnos i pravednost. Naravno, između njih nema kontardiktornosti, svaki ajet ima svoje tumačenje, i odnose se na različite situacije i različite vrste nemuslimana, kao što se to i iz samih ajeta može zaključiti.

4. Čvrsto ubjeđenje da je samo islam ispravna vjera,
koju Allah prihvata od ljudi

Kaže Allah, dželle šenuhu: "Jedina prava vjera kod Allaha je islam", (Alu-Imran, 19.). "A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati." (Alu-Imran, 85.). Ovi ajeti su jasni, kategorični, ne ostavljaju prostora sumnji, njima se u potpunosti pobija ideja o jednakosti religija, koju nam nude i plasiraju naš neprijetelji. Nije uopće čudno to što oni rade, jer dobro znaju da su vjeru koju im je Allah objavio preko svojih Poslanika za leđa bacili, i zamijenili je za ono što malo vrijedi, i žele nas učiniti takvim, kako nikakve prednosti nada njima ne bi imali, ali je čudno da među pripadnicima ovog časnog ummeta ima onih koji se povode za njihovima pozivima, oni na taj način, htejeli to ili ne priznati, prihvataju izjednačavanje Božje autentične istine sa onim od čega se pametnom i razumnom čovjeku koža ježi, i onim što je, kao vjerovanje, sramota iznijeti ljudima, a kamoli braniti ga i pozivati druge u njega. Njima treba jasno dati do znanja da pregovaranje može biti samo u onome što ljudima pripada, ono što pripada Allahu – pravljenje razilka među vjerama, i davanje nekima od njih karakteristike ispravnog, a nekima karakteristike neispravnog, ne može biti predmet pregovora, prihvatanja i usvajanja. Allah je neispravnim progalsio sve vjere mimo islama, i niko, bez obzira kakve okolnosti bile i kavi se pritisci na njega vršili, ne smije laž nazvati istinom, i izjednačiti istinsko sa lažnim obožavanjem. Akaidolozi su nevjernikom proglasili onoga ko bude smatrao da je nečija uputa jednaka ili bolja od Poslanikove, upute. Ovdje je bitno naglasiti da postoji velika razilka između pojma tolerancije i pojma jednakosti ili izjednačavanja vjera. Tolerancija je, prema islamskom učenju, dozvoljavanje ljudima, da, u šerijatski uokvirenoj državi, ispovjedaju svoju vjeru, žive u miru sa muslimanima, sa svim svojim različitostima, slobodno privređuju i zarađuju za život, uče i rade, vesele se i raduju. Ona, ni iz bliza, ne znači priznavanje ispravnim onoga što oni vjeruju i slijede, i njegovo izjednačavanje sa Allahovom istinskom vjerom.

5. Poštivanje ugovora

Islam pridaje veliku pažnju poštivanju ugovora i ispunjavanja dogovorenog. Treba li većeg dokaza od toga da jedna od sedam velikih Kur'anskih sura (El-Maida) počinje sa imperativom: "i poštujte ugovore" i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onome koji se ne drži dogovora i ne poštuje ugovoreno, pripisao svojstvo licemjera?! Prije svakog polaska u boj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je savjetovao ashabe, i govorio im da ne pronevjeravaju ugovore koje su sa nemuslimanskim vojskama sklopili, i da, ako se odluče na prekid ugovora, pravovremeno obavijeste onoga sa kim žele raskinuti ugovor.izvor

Zona je napisao/la:

U današnje vrijeme, nije nužno ako si musliman da si gazda u kući, jer malo je muslimana
(i muslimanki) na našim prostorima koji se slijepo drže Islama.

Da,u pravu si...

Evo sta Mesa Selimovic kaze na tu temu:

Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti.

Ja sam tek nova na ovom forumu, ali me ova tema pravo zainteresovala. Ja sam muslimanka i volim svoju vjeru. Nekada dok sam bila manja nisam mogla shvatiti ljude koji ne vjeruju u ono sto ja vjerujem ili koji ne razmisljaju isto kao i ja. Ali danas razmišljam drugacije. Mislim da je nasa vjera samo nasa, da mi mozemo vjerovati u sta god hocemo. Da svako ima pravo da vjeruje u sta hoce, da je svakome Bog dao mozak s kojim moze razmisljati i ustanoviti sta je za njega dobro a sta ne. Ne volim citati rasprave oko toga ko je upravu a ko nije, cija je religija ispravna a cija nije. Neka svako vjeruje u ono sto hoce i zeli. Znate ono voli svoje, postuj tudje. Nasa vjera je u nasim srcima i neka tamo ostane, najgore je kada covjek izgubi vjeru, kada mu je svejedno sta ce biti s njim kada se prepusti zivotu. Najbitnije je ne gubiti vjeru, ma u šta god vjerovali. Pozdrav svima!

Dobrodošla Zugar_free

Lijepo razmišljaš

Dobrodošla Zugar_free

Da, slažem se s tobom, no ja mislim da su religija i vjera različite stvari i da osoba može biti vjernik bez obzira da li pripada ili ne pripada nekoj religiji.

Po meni je religija proizvod čovjeka a vjera je nesto od samog Boga. Mi se mozemo roditi u nekoj krščanskoj porodici ali ne znaci da smo automatski vjernici. Vjera je ono sto duboko u sebi osjecamo, u sta vjerujemo bez sumnje. Ali opet mislim da postoji razlika između vjerovanja u Vise sile i u neke obicne zemaljske stvari. Hvala na dobrodošlici

Zugar_free je napisao/la:

Znate ono voli svoje, postuj tudje.

Slažem se!

Zugar_free je napisao/la:

Najbitnije je ne gubiti vjeru, ma u šta god vjerovali.

Lijepo rečeno......sviđa mi se kako razmišljaš.
Dobro došla!