Bog sve zna - kontradikcija?

zvezda je napisao/la:

Mislim da je raskrsnica bezbroj i da izbor ne pravimo jednom za uvek... Svaki put bira se ponovo i uvek su nove šanse za puteve i stranputice... Nema opuštanja... *

Da i meni se tako čini, bilo bi besmisleno da ako jednom pogriješiš, to je to, gotovo, nema više povratka. Sutra je uvijek novi dan, i možemo promjeniti ono što smo krivo napravili prije toga. Možda čak niti smrt nije nešto nakon čega nema povratka.

@Fantom, lako je Bogu kad ima materjal i energiju može uzimati od kud hoće i koliko hoće iz cijelog Svemira. Nije mu teško imati veliku memoriju

A još mi je besmislenije da ako jednom uradiš dobru stvar, posle se možeš zezati kako hoćeš... *

da, to samo vrijedi u školi, jel tak zvezdo?
znaš ono: živiš na staru slavu

zvezda je napisao/la:

A još mi je besmislenije da ako jednom uradiš dobru stvar, posle se možeš zezati kako hoćeš... *

Treba ponekad uzeti i godišnji

Omega je napisao/la:

zvezda je napisao/la:

A još mi je besmislenije da ako jednom uradiš dobru stvar, posle se možeš zezati kako hoćeš... *

Treba ponekad uzeti i godišnji

Od čega, od života, to mi ustvari i radimo svaki dan, više manje po osam sati

zvezda je napisao/la:

Archangel je napisao/la:

A sto se vjernika tice, vjeruj u ono sto pise u Svetom pismu i ne pitaj previse, jer ako nastavis propitkivati crkvene dogme... ja znam gdje to zavrsava. U ateizmu! samo je pitanje koliko ce ti trebati vremena. to znam iz iskustva.

Pozdrav, Archangel!
Zanimljiv nick.
I svakako zanimljiv post...
Misliš li da svaki vernik treba verovati u sve što piše u Svetom pismu? Starom ili Novom Zavetu, ili oba?
I zašto bi se u slučaju razumne skepse u to što u knjigama piše moralo završiti u ateizmu. Možda tvoj slučaj jeste takav, ali nismo svi isti i rekla bih da nema pravila...
Izjednačavaš li veru u Boga sa poštovanjem dogmi crkve? Po meni, to je veoma bitno. Ja ne. Verujem u Boga, ali crkvu kao instituciju smatram daleko odmaklom od njega... A Sveto pismo... je ipak delo čoveka, zapravo, više ljudi, verovatno i može se čitati na mnogo načina i u mnogo nivoa razumevanja...
Nisam za slepu veru. Vernik mora da OSEĆA da nešto postoji. To ne mora da mu kaže neko ko je završio bogosloviju. Za mene je vera nešto privatno i intimno, nešto između mene i Njega, za šta mi posrednik nije potreban....
Dakle, propitivanje crkvenih dogmi ne vodi obavezno u ateizam... *

Pozdrav i tebi!

Ne. SVAKI vjernik ne treba vjerovati u sve sto pise u Bibliji.Hriscanin-da.Autoritet Svetog pisma pociva na postavci da je on nastao nadahnut Duhom Svetim,tj. da je Bog govorio, a ljudi pisali. A ako Bog nesto kaze, tko si ti da mu se kao njegov vjernik suprotstavljas?A buduci da se hriscanstvo rasirilo po svijetu od strane propovjednika koji su propovijedali iz te knjige, dakle, zasnovano na njoj, trebala bi biti jasna neraskidiva i presudna povezanost Biblije i hriscanstva.
Da li u slucaju propitkivanja neizbjezno stizes do ateizma? Jok, bolan! Mnogi ljudi ne zive toliko dugo. Da li ce za zivota stici dotle-velika vecina tek oko katolickog Bozica svog zivota pocne da sumnja u dogme koje su cijelog zivota vjerovali.Sve ovisi o tome koliko je neko promucuran, uporan, znatizeljan, na kraju svega koliko mu je stalo do spoznaje istine.Jer, spoznaja istine nije uslov odrzanja covjeka u masi slucajeva,naopako, tamo gdje jest, gdje ti zivot ovisi o tome, pjevaju drugacije ptice pjevice...
Zapitaj se zasto postoji Biblija, zasto je nastala, kako je nastala?Domaci zadatak. Znas li da je u praskozorju hriscanstva postojalo preko 30 Jevandjelja? Kako se od 30 doslo do 4, preporucujem da pogledas dokumentarac National Geographic- Jevandjelje po Judi.

Sto se tice toga da vjernik "mora da osjeca da nesto postoji", predlazem da najprije ustanovis redoslijed dogadjaja izmedju postajanja vjernikom i osjecanja da "nesto postoji". To na kraju i nije sporno, ja svaki dan osjecam da nesto postoji. Ali, pretpostavimo da ti mislis da treba osjecati da njegovo znanje o svijetu nije konacno i da postoji sijaset stvari, bica, zakonitosti koja nece nikad spoznati. Ali za to nema lijeka. Da kao vrsta zivimo 10 na 15-tu godina uvijek ce nesto ostati, ili na kraju, nastati.
Medjutim, problemi nastaju kada pocnemo lansirati pretpostavke sta je to "nesto". Da li je za nas bitno da to spoznamo, koje su reperkusije ako nam to ne podje za rukom? Da li, ako ti "osjecas" da nesto postoji, to i postoji?Zasto nesto "moras" da osjecas? Nisu li osjecaji odvojeni od logike i rasudjivanja, ne djeluju li oni zato sto oni tako hoce, a ne zato sto ti mislis da moras da ih imas?

Da bar imam prikljucen internet, mogao bih napisati jos bar milion strana o ovome, a ovako nemam kad.Krajem septembra cu proviriti da vidim je li ima sta novo.

Ovo Bog koji diktira knjige je totalna glupost. Uz to, jevanđalja u prvim vekovima hrišćanstva nisu smatrana nadahnutim tekstovima, već sećanjima apostola. Čitala sam Jevanđelje po Judi, kao i odlomke mnogih drugih apokrifnih jevanđalja. Znam da ih je bilo mnogo, tek nekoliko vekova kasnije odabrana su 4 koja su uz to prošla dodatna seckanja i dopisivanja kako bi odgovarala onoj struji novonastale vere - hrišćanstva koja je preovladala. Poruka je izokrenuta, mistični elementi i priče o inicijacijama banalizovani ili sasvim izbačeni.
Kako se došlo od 30 do 4? Glasanjem...
Osnovna funkcija religije onakve kakvu je danas propovedaju je KONTROLA.
Krštena sam sa 7 godina. Mnogo pre toga sam osećala da nešto postoji. Taj osećaj je bio prisutan oduvek. Osećaje cenim mnogo više od logičkog rasuđivanja. Logika je jednostavna i dosadna stvar koja se lako savlada. Osećaji su i širi i dublji od nje. Da li je bitno spoznavati? Kako kome. Meni je od ključnog značaja... *

zvezda je napisao/la:

Ovo Bog koji diktira knjige je totalna glupost. Uz to, jevanđalja u prvim vekovima hrišćanstva nisu smatrana nadahnutim tekstovima, već sećanjima apostola. Čitala sam Jevanđelje po Judi, kao i odlomke mnogih drugih apokrifnih jevanđalja. Znam da ih je bilo mnogo, tek nekoliko vekova kasnije odabrana su 4 koja su uz to prošla dodatna seckanja i dopisivanja kako bi odgovarala onoj struji novonastale vere - hrišćanstva koja je preovladala. Poruka je izokrenuta, mistični elementi i priče o inicijacijama banalizovani ili sasvim izbačeni.
Kako se došlo od 30 do 4? Glasanjem...
Osnovna funkcija religije onakve kakvu je danas propovedaju je KONTROLA.
Krštena sam sa 7 godina. Mnogo pre toga sam osećala da nešto postoji. Taj osećaj je bio prisutan oduvek. Osećaje cenim mnogo više od logičkog rasuđivanja. Logika je jednostavna i dosadna stvar koja se lako savlada. Osećaji su i širi i dublji od nje. Da li je bitno spoznavati? Kako kome. Meni je od ključnog značaja... *

Vrlo dobro!

1. "Osnovna funkcija religije onakve kakvu je danas propovedaju je KONTROLA."

2. "Osećaje cenim mnogo više od logičkog rasuđivanja. Logika je jednostavna i dosadna stvar koja se lako savlada. Osećaji su i širi i dublji od nje."

Šteta! Malo ti je falilo.

Kad hoćeš razmišljati, vidim da znaš. Ali...Hm... Komentar br. 2...Ne znam šta bi na to rekao.

To što ti cijeniš osjećaje više nego logičko rasuđivanje jer ti je logika "jednostavna i dosadna"- to ja ne mogu popraviti, a i kad bi mogao, sačuvaj Bože da nekoga uvjeravam u suprotno. Lična stvar. Čak neću ulaziti ni u razloge za takvo nešto.

Ali tu sve prestaje.

Vise nema smisla diskutovati.

Meni - logika (makar moja!) nije ni jednostavna ni dosadna! Svakim sljedećim korakom otvaraju mi se novi i nepoznati predjeli, lijepi i ružni, prepuni svakojakih životinja, zaista, dostojan plijen i za najizbirljivijeg lovca!
Osjećaji, kao i logika, su lijepi dorati koji vuku moja kola kad ja hoću i kud hoću, ne obrnuto. Biti rob ijednog od ovo dvoje nije dobro za čovjeka koji hoće da saznaje. Ovo dvoje je ljubomorno jedno na drugo, i svako hoće komad tebe za svoje ciljeve. A ako te ijedno dočepa prečvrsto, goniće svoju stoku na tvoj pašnjak, a tvoja će skapati...

3."Da li je bitno spoznavati? Kako kome. Meni je od ključnog značaja... "

Hm...Hm...

ma rekli su ja mislim u Bibliji da je normalno da se propitkujemo mislim da su mi citali

Archangel je napisao/la:

Šteta! Malo ti je falilo.

...

Hm...Hm...

Za šta mi je malo falilo?

Samo da se razumemo: Logika je deo matematike i bavi se proveravanjem istinitosnih vrednosti. Mogući rezultati su "tačno" i "netačno", a operacije su strogo definisane. To je logika, zapravo, i kao takva meni je dosadila...

No, ako je posmatramo malo šire, tj. životnije, imamo i neke druge i zanimljivije priče. Logika bi (meni) mogla biti uzročno-posledična povratna sprega, npr. Ako taj izraz upotrebimo kao što ga koristimo u svakodnevnom govoru, onda bi se o tome moglo pričati. Mene je reč "logika" povukla na ono što sam učila o njoj...

A što se tiče ovoga "hm..." na moju izjavu o važnosti spoznaja, to stoji. Samospoznaja pre svega i sve kroz nju... *

zvezda je napisao/la:

Archangel je napisao/la:

Šteta! Malo ti je falilo.

...

Hm...Hm...

Za šta mi je malo falilo?

Da skontaš jednu veliku misao i staviš tačku. Mislim na ono:

Citat :

Osnovna funkcija religije onakve kakvu je danas propovedaju je KONTROLA.

Dalje sam očekivao da ćeš krenuti nekako ovako, deduktivno razmišljajući: „Kontrola? Kontrola čega, koga? Raje! Dobro! Danas? A jučer, prekjučer? Da li je ikad imala drugačiju funkciju? Zašto bi se promijenila?Ako se ona promijenila, znači da su se promijenili elementi koje je obuhvatala, ljudi? Rewind through history...književnost koja nam je ostala iz tih vremena - teme, ideje, motivi...iste! Okolnosti drukčije, neki detalji takođe – ljudi – ne! Dobro! Znači, nije se promijenila! A kako je to religija postigla? Šta je sačinjava? Šta joj je osnovna snaga? Ona kaže da postoji Bog, moramo ga slušati, inače ćemo debelo naje*ati! Nosioci te kontrole su istovremeno i jedini tumači njegove volje. Ali, kako natjerati ljude da se pokore? Strah! Lako se uzrokuje, dugo traje, i najvažnije, moćan je! Dakle, nije zasnovana na uvjeravanju i dokazivanju! A šta je strah? Osjećaj! Dakle, glavna snaga religije zasnovana je na osjećajima, emocijama! A ljudi imaju mnogo veći kapacitet za osjećanje, jer se dešava instinktivno, nego za rasuđivanje, jer se čini svjesno! Za generisanje osjećaja u sebi nije potrebno uložiti nikakav napor, a za generisanje racionalnih zaključaka itekako jeste!...“

Itd, itd...

Dalji tok ove rijeke može ići u raznim pravcima, kao i što sama rijeka može teći oko drugačijih brda, ali...sve rijeke prije ili poslije nađu svoj put do mora...

(Inače, u navedenom primjeru dedukcije, u sljedeća tri koraka dobijamo zaključak da je vjera u Boga zasnovana na strahu, a pokoravanje religiji na lijenosti – inače, jedan od sedam smrtnih grijeha po hrišćanskom učenju – ironija par excellence...)

Umjesto toga, još se nije ni ohladila a ti je već antiteziraš sa:

Citat :

Osećaje cenim mnogo više od logičkog rasuđivanja. Logika je jednostavna i dosadna stvar koja se lako savlada. Osećaji su i širi i dublji od nje.

Pogledavši neke druge tvoje postove, zaključio sam da ti inače mišljenje ide, pa i logiciziranje.

Primjer:

Citat :

Jeste bolje imati dobrog vladara nego lošu demokratiju. Problem sa demokratijom je upravo u njenoj definiciji kao vladavini naroda. Ko je samo došao na tu sumanutu ideju da je narod u stanju da vlada? Pogledavši oko sebe, zaista vidim ljude koji nisu u stanju vladati ni svojim životom, a kamoli životima drugi ili jednom državom. I takvih je većina. Sposobni su u manjini. Ako iz njih izdvojimo one voljne, broj se još više smanjuje. Tako da je samo malo podobnih...

Zato sam par dana bio neutješan, isplakao sam more suza, čak su se i ajkule bile počele kotiti u njemu.
Doduše, iako sad imam mesa za godinu dana, (ipak neka sreća u nesreći) kao što rekoh, osjećaji i dijalektika se nužno moraju sukobljavati, jerbo svako od njih tjera svoju politiku. Ma nije bitno, idemo dalje...

Citat :

Samo da se razumemo: Logika je deo matematike i bavi se proveravanjem istinitosnih vrednosti. Mogući rezultati su "tačno" i "netačno", a operacije su strogo definisane. To je logika, zapravo, i kao takva meni je dosadila...

Sad mi je jasno na kakvu si logiku mislila, dobro, u redu, opraštam...
You are absolved!
Od sada ćemo koristiti termin dijalektika, m'kay?
(Đe me nađe sad na matematičkoj indukciji kad pričamo o Bogu da mi je znati... )

Citat :

No, ako je posmatramo malo šire, tj. životnije, imamo i neke druge i zanimljivije priče. Logika bi (meni) mogla biti uzročno-posledična povratna sprega, npr. Ako taj izraz upotrebimo kao što ga koristimo u svakodnevnom govoru, onda bi se o tome moglo pričati. Mene je reč "logika" povukla na ono što sam učila o njoj...

Pa može se i taj šejtan iskoristiti, evo, ovaj gornji primjer se može matematički objasniti, tu je zapravo i korišten matematički princip implikacija i ekvivalencija A=>B=>C=>D=>...=>ŽNJ. Dalje se ovi elementi A, B, C, D,... mogu rastaviti na A(a, a1, a2, a3,...), isto tako B, C, D,...te nastaje lančana reakcija u kojoj svaki podelement ima svoje logičko drvo koje potencira beskonačnosti... Ali, ovo je samo pretjerano elaboriran način da kažem što sam već rekao...

Citat :

A što se tiče ovoga "hm..." na moju izjavu o važnosti spoznaja, to stoji. Samospoznaja pre svega i sve kroz nju...

Ovo moje „hm...“, m'lim da je već objašnjeno. Dakle, suprotstavljenost sredstva i cilja.
A ovu tvoju zadnju rečenicu valjalo bi uklesati u kamen i skloniti s kiše. Najbolje kakvu pećinu, samo, čuvaj se međeda, požuri dok nisu krenuli na zimski odmor...
Jest, jest, svaki krug počinje u centru...(Osim ako ga ne crtaš trokutom...muhahaha!)

Naravno da mi ide logiziranje... zato sam i radila svu onu tautologiju klincima za popravni iz matematike... i zato me je logika podsetila na matematičku logiku
Osećaje cenim iz nekoliko razloga. Prvo, neprocenjivo su dragoceni meni koja nad njima imam kontrolu. Oni mogu biti vrata i mogu odvesti daleko ako se njima zna služiti. Ne sme se pasti u zamku prepuštanja i uvek se moraju kanalisati. Tako postaju izuzetno korisni za koračanje putevima kojima ja idem. Postaju prevozna sredstva za ono što želim da izvučem iz sebe. Racio se uvek buni i negira te stvari. Ali su zato tu kontrolisani osećaji od neizmerne pomoći u spoznajama... Ako znaš o čemu pričam - znaš.
Što se vere tiče (ovo ne važi za religiju, već za veru kao subjektivnu stvar pojedinca, u momentu kada je pokuša nametnuti drugima, to postaje religija i izvrće se za 180 stepeni), meni je najbliža Kabala, iako nisam Jevrejka i ne prihvatam je sasvim. Prosto mi se dopada koncept Drveta Života (preuzet od Asiraca) i nalazim veliko zadovoljstvo u radu sa njim. Kabala zapravo i nije ni vera ni religija, ali liči...

Ha... pećine. Odlična mesta. Za svašta. Oduvek bile.
A medvedi... ne poznajem strah. *

Neka, neka... Upoznaćeš strah kad te medo ćapi za guzu...!

Dobro, dobro... Ovo je već mnogo bolje.

Osjećaji i jesu zapravo incijalna sila spoznaje. Tjeraju čovjeka da spoznaje stvari, izazivaju glad za znanjem, znatiželju, na kraju krajeva oni usmjeravaju čovjeka kuda, u kom pravcu će saznavati... Ali ako se desi da se otrgnu s lanca, ako oni sami počnu da filozofiraju, u smislu da oni naprave neki zaključak i da onda siluju razum da dokaže taj zaključak... Razum najčešće to nije u stanju. Barem u početku. Kasnije, treningom, vlastitim ispiranjem mozga, on popušta, snizi kriterijume provjere, i počne prihvaćati bilo kakve poluargumente da bi udovoljio svemoćnoj furiji osjećaja-filozofa.

I ja sam na neki način vjernik. Vjerujem u slobodu misli, nezavisnost, čist vazduh na planinskim vrhovima. Vjerujem da svoju misao ne treba sputavati, maltretirati, prisiljavati je da krene u ovom ili onom pravcu ili, ne daj bože, da nešto DOKAZUJE! Pri tom mislim na dokazivanje pri kojem neko svoje uvjerenje, primisao, čak želju srca stavlja kao cilj koji onda pokušava da sebi opravda kako bi sebe ili druge ubijedio da je do njih došao racionalnim kanalima... Teško je navesti teži primjer veće nepravde, nedostatka čestitosti, nedostatka savjesti, veće i opasnije obmane.

Kao što već jednom rekoh, KO HOĆE DA VJERUJE - NEKA VJERUJE! Išao u crkvu, džamiju, sinagogu, podrum ako hoće - ako ne tangira mene ili one za koje sam odgovoran - sve mi je to savršeno nebitno i petoga reda.

Ali, često se zbiva da takav neko, čak i nehotice, preraste svoju vjeru, i sad se on mora da suoči sa strašnim posljedicama: borba protiv sebe je najstrašnija borba koju neko može zapodjenuti, jer je čovjek sebi najveći neprijatelj. Koliko muke mora takav čovjek da pretrpi da bi našao izlaz iz lavirinta koji je sam izgradio! S jedne strane vjera, na koju se navikao, zavolio je, koja mu je ušla duboko u kosti, a s druge strane njegov um koji više nema streljiva da bi je odbranio i sebi opravdao.

Kad se neko takav nađe na mom teritoriju, dužan sam mu pomoći koliko mogu, da ne strada i ne padne kao žrtva vlastitih demona koji su došli s njim, ali, na kraju krajeva, to je bila i ostaje njegova bitka, i on sam mora sa svojim dušmanima da izađe na kraj. Pođe li mu to za rukom, tim više će cijeniti svoju pobjedu, samim time i sebe, a to je prvi veliki korak ka samospoznaji. Ako voliš ono što radiš i na čemu radiš, utoliko ćeš to bolje uraditi. Tako imaš i razum i jak osjećaj koji rade zajedno na radost i slavu obe strane.

Ali - ne mogu ovo dovoljno naglasiti - u ovakvim stvarima treba biti krajnje oprezan, ovaj savez je jak, ali istovremeno i najopasniji koji se može smisliti, današnji prijatelj i saveznik u minut poslije ponoći lako postane najveći dušmanin.

Ja jednom bijaše napomenuo kako su nastala 4 Jevanđelja od njih 30. S druge strane, jasno mi je da većina ljudi i ne vjeruje u Boga koga propovijeda Biblija, ali kad ih priupitam vjeruju li, smatraju li se vjernicima, većinom kažu da „ima nešto“ ili da vjeruju u to „nešto“.Kako je to dvoje povezano?

Mislim da ovdje trebam da ponudim nekoliko riječi kao objašnjenje, da bi izbjegao nesporazume.

Kao prvo, POTREBA da se vjeruje uvijek kauzalno prethodi samom PREDMETU vjere. I ne samo u tom slučaju, potreba uvijek prethodi zadovoljenju iste. Ono što je episkop Irinej 180. g. uradio, naime, izabrao samo 4 Jevanđelja od njih 30, uradio je da bi spasao hrišćanstvo od propasti, jer su tada hrišćani bili proganjani, mučeni, umirali u arenama, a u opticaju je bilo masa jevanđelja, srodnih, ali i temeljno različitih. Crkvenim ocima toga vremena ili bilo kojeg može se prigovoriti ovo ili ono, ali nikako da su glupi ili da ne znaju šta rade i zašto. Znali su da je jedini način da se suprotstave uništenju svoga učenja da se organizuju, preciznije, da organizuju hrišćane, da ih ujedine u borbi protiv Rima. Da bi to opet postigli, bila im je potrebna brojnost, slično kao kod nekih vrsta životinja, npr. morskih kornjača, da brojnošću nadoknade ono što nemaju u snazi. Problem je bio sto su u to vrijeme gnostici većinom propovijedali, recimo, iz Jevanđelja po Mariji Magdaleni, po Tomi, Filipu i sl. a to su bili spisi koje običan puk nije mogao razumjeti, jer su bili mnogo filozofskiji, mnogo dublji, tražili su da se o njima razmišlja. Ljudi kojima se čitalo iz takovih spisa bili su veoma slični nama koji o ovome sada razglabamo, rođeni mislioci i filozofi, propitkivači koji svijet gledaju kao na zagonetku koju tek treba odgonetnuti. Njihov koncept Boga je sledstveno bio daleko složeniji, dublji, ali puku nerazumljiv. Za njega je bilo potrebno stvoriti Boga koga on može razumjeti, koji nagradjuje poslušnost, kažnjava neposlušnost, koji je izvor nade, zaštitnik, moćan saveznik protiv neprijatelja, neko ko će garantovati da muke i nevolje koje ljudi trpe nisu uzaludne, da će sve sjesti na svoje mjesto – kad umru. To je koncept koji je preživio do današnjih dana i još živi, jer iako se priroda trpljenja potčinjenih i potlačenih od tada bitno promijenila, ne samo da je opstala, već još cvjeta punim cvatom. Jednom ugniježđen tako u srcima i umovima ljudi vise ga sto đavola nije moglo iščupati. Svakog gosta tri dana dosta, a od ovog gosta ukućanin posta! Čak i ako sretnim sticajem okolnosti nastupi trenutak kada vjera u Boga više nije od presudne važnosti za održanje, ili ako rođeni propitkivači, ne mogući odoljeti svom nagonu stanu da nalaze u svom dojučerašnjem vjerovanju jednu po jednu protivrječnost, kao današnji nesuđeni gnostici, koncept postojanja nekoga kome si se pokoravao toliko dugo vremena ostaje.

Stoljeća indoktrinacije, stotine generacija na kojima je indoktrinacija vršena, strah, što od Boga što od vlasti, poštovanje predaka i njihovih vrijednosti, mučenici i njihov očaravajući utisak, koji u čovjeku stvara osjećaj divljenja i poštovanja, te nameće i nehotice zaključak da kad su spremni da toliko pate zbog nečega, da u tome nečemu „ima nešto“. I sad, nakon gotovo dvadeset stoljeća, recite mi, ko više ima dovoljno hrabrosti da napadne „zvijer nad zvijerima“. Ili dovoljno ludosti? Nakon dvadeset stoljeća sna – kome je još do buđenja! Pa tako slatko sanjamo! A kad dođe čas da se, svako malo, oglase pijetlovi praskozorci, Kopernik, Galileo, Bruno, Darwin, Nietzsche, pospanci samo navuku ćebe preko glave i okrenu se na drugi guz…Toliko vremena je prošlo, crv straha se već duboko ukopao…Šta da se radi? Čak su i naša gospoda filozofi, ma koliko se trudili da objasne svoja zapažanja (ili da ih zamagle), ma koliko nastojali da ih prikažu kao svoje vlastite misli, do kojih su došli vlastitim dijalektičkim naporima – ipak pali u startu kao žrtve stare ideologije. Iskonstruišu neko učenje, a na rupe i tom učenju prišiju zakrpe, krste ih Bogom, (izuzev onih koji se stide, pa koriste skromnije i opskurnije termine) i krug je još jednom i još dvaput – zatvoren…

A za one pomenute nesretnike, kojima više nije dovoljan opšteprihvaćeni pojam boga da bi zadovoljili svoje potrebe, ostaje jedino da sebi stvore boga koji je dorastao tome. Jadni, nesretni Bog! Sada mu preostaje samo da bespomoćno promatra kako sa njega otpadaju epiteti jedan po jedan. Prvi na udaru je epitet ljubavi. Zatim svemoćnosti. Milosrđe. Premudrost. „-Ali čekaj, nešto mora da ostane, to je ipak Bog!“ Malo prekasno! Domino efekt je već povukao gorivo! I mic po mic, ostade Bog gol. Bogu bi strašno neugodno tako obnaženom, pa brzo promijeni ime da ga niko više ne prepozna. Nadjenuo si je ime „nešto“ i to sa malim prvim slovom. Proširi se među ljudima vijest da ima „nešto“, da postoji „nešto“. I biše zbunjeni. „Dobro,“ rekoše oni, „i šta onda? Šta da mislimo o tome? Ništa o tome ne znamo, a što smo nekad znali, više ne važi.“ A „nešto“, ne mogući podnijeti da je sad nastupilo vrijeme kad se njegova tvorevina tako poigrava s njim, zadubljen u misli, odjednom naglas reče: „…Sve je već otišlo u ku*ac, šta dođavola ja još čekam?!“ I uze pištolj i prosvira si glavu. Sutradan ide poštar njegovoj kući, nosi paket epiteta za novo božanstvo. „Evo, ljudi ti šalju ovaj paket, čestitam…“ A onda ugleda bivšeg boga kako leži mrtav, baci paket i pobježe da javi svima šta se desilo. Prvi na koga je naišao je bio jedan mladić, profesor filologije na univerzitetu. Ime mu je bilo Friedrich. Nastavak priče je dobro poznat…

Rani crkvenjaci su se pribojavali ovakvog scenarija, zato su i našli za potrebno da jasno definišu šta JESTE Bog, a šta NIJE Bog. Time što su ga vezali za neku knjigu, a istovremeno su bili gotovo jedini koji znaju čitati, osigurali su mu budućnost u dobu nepismenosti, istovremeno bivajući jedini tumači njegove volje. A danas? Danas se mnogo teže pravdati nepismenošću kao prije. Sad i mi obični smrtnici možemo zaviriti u tu „Knjigu nad knjigama“. I šta nalazimo? Nalazimo da neke stvari u njoj nemaju smisla, Bog jednom kaže jedno, a onda učini suprotno, na primjer. A ako su popovi tu pogriješili, jesu li uopšte igdje u pravu? Na kraju krajeva, zašto bi Bog povjerio spasenje roda ljudskog, prema kojem navodno osjeća beskrajnu ljubav i naziva ih svojom djecom, šačici ljudi, pa da oni onda razglase sta je Božja volja. Kao da se ne želi baktati s time sam, pa je delegirao drugoga da uradi njegov posao, a on će laganini noge uza zid…“Ko takvog Boga naziva Bogom ljubavi, taj o samoj ljubavi nema baš najbolje mišljenje,“ rekao bi Nietzsche. Zato sam rekao da je epitet ljubavi prvi koji mora spasti s Božjih pleća.

Ali, dosta, već sam rekao daleko više nego što sam mislio…

Oglas.......

Prodajem Bibliju sa potpisom autora.........

Ma bog ne postoji......................................

M474 je napisao/la:

Ma bog ne postoji......................................

Zavisi od definicije Boga...

Ja mislim da nazovimo to tako "sudbina" okreće naš život u određenom pravcu. U takvom "predodređenom okviru" čovjek uvijek ima slobodu volje i djelovanja. Netko bi tu sudbinu nazvao Božjom voljom.
Kako god, nedvojbeno je da postoje neke okolnosti (uvjetovane Božjom voljom ili po tumačenju drugih nekim nizom slučajnosti) koje itekako imaju reperkusije na na naš život. Na neki način, iako sa potpunom slobodom djelovanja, mi voljno djelujemo unutar limitiranog prostora u kojem smo se našli.

Teza da Bog sve zna obično propagiraju vjernici, ali mislim da to ne znači da nam Bog nameće inertnost, jer je naš život već unaprijed odredio. Mislim da to znači da Bog unaprijed zna našu posljednju "riječ" na životne datosti koje nisu bile produkt našeg djelovanja.

Ja se uopce ne slazem s ovakvim ili slicnim razmisljanjima. Sami odlucujemo o apsolutno svemu. Ako nam je nesto krenulo ili propalo, nebi rekao da je tu imala prste sreca ili peh ili sudbina, bog ili tko zna sta. Jednostavno smo se negdje zaje****, nepromisljeno nesto napravili ili riskirali. Vjerujem u slucajnost vise nego u sudbinu i mislim da smo svaku odluku u zivotu samostalno donjeli bez bozje pomoci. Bez obzira na definiciju boga, mislim da ne postoji jer niti jedna definicija koju sam ja cuo nema smisla. Nikakvog. To je jedna velika zabluda stvorena tko zna zasto. Mozda zavjera? Neka lova je u pitanju garant

Nadam se da se nitko nece uvrjediti ali mislim da bi svaka osoba zdravog razuma trebala razmisljati svojom glavom a ne povjerovat u svakakve gluposti.

Bog sve zna, a to je jednostavno, zato smo smo mi On, mi smo samo njegovi manji aspekti u koje se on podijelio radi skupljanja iskustva. Pretpostavljam da kada dodemo do izbora da se oba ili vise putova ako ih ima odigraju, a mi odigramo samo jedan, kad shvatite da sve sto pomislite moze, a i na jednoj razini postane stvarno uvidit cete jedan aspekt Boga. Tocnije bi bilo reci da Bog ne zna sve jer nakon sto zavrsimo sa ovim fizickim svijetom i nakon sto se svi ujedinimo, sva iskustva budu prikupljena tada ce nastati novi Bog, s iskustvima koje je prikupio od nas svih, odnosno od samoga sebe. Tad ce se nesto novo stvoriti, a najbolji nacin da se isproba krecija je da ju se prozivi u svim njenim aspektima, tako to ide u krug do Bog zna kada, hehe. Prema mojim shvacanjima i spoznajama to se tako odvija.

Prema ovome sto si ti napisao, zakljucujem da onda na kraju bog ipak ne postoji, nego nekakva kolektivna svjest (u tom drugom svjetu). Kako ona utjece na nas fizicki zivot, i kakve veze uopce ima sa nama dok smo "zivi"?
Puno mi tu rupa ima, i ne mislim da je to bas tako. Ovo me cak malo podsjeca na astralnu projekciju.

Bog postoji, zamisli bice toliko razvijeno da bi brze isprobao svoju kreaciju, ono se podijeli na manje aspekte, kao sto sam rekao radi brzeg prikupljanja iskustava. No nista od ovoga nije bitno, na kraju se dolazi do pitanja samo da li je bitno postoji li ili ne Bog uopce?

Znaci mi u svemu tome nismo uopce bitni? Ako sam ja-ja, znaci svjestan sam sebe. Da li je "dio boga" u meni pa prikuplja moja iskustva? Ne vidim svrhu u svemu tome. Koliko sam shvatio, (a nisam), mi svi sluzimo tom "bicu" da bi se desilo sta?