sudbina

evo, otvaram....
vjerujete li da postoji sudbina???

meni u trenucima izgleda kao da postoji, u trenucima mi se čini da je to glupost.

npr. čovjek nastrada u saobraćajnoj nesreći. ljudi kažu: to je sudbina. ja mislim također u trenu, valjda je....
no onda pomislim, pa nema to nikakve veze sa sudbinom, nego sa znanjem predviđanja.
da je znao da će nastradati nebi išao na to mjesto.... znači stvar je znanja a ne sudbine

što vi mislite??

Ja bih temu stavila na duhovnost.

ok, svejedno mi - hoćeš ju preselit s&s?

Tu je, budem se ja kasnije uključila, o ovome se može jako puno pisati a sad već imam nekih dugova, nikako da se izvučem iz zavrzlame

Sudbina ove teme je da završi na duhovnosti. Vidiš da postoji.

Inače ja to sa sudbinom uopšte ne kontam. Onaj ko vjeruje u sudbinu, u šta on zapravo vjeruje?

burnme je napisao/la:

Sudbina ove teme je da završi na duhovnosti. Vidiš da postoji.

Inače ja to sa sudbinom uopšte ne kontam. Onaj ko vjeruje u sudbinu, u šta on zapravo vjeruje?

Da su stvari nekako zacrtane i predodređene, ali da ih svojom slobodnom voljom možeš i promijeniti.

priča glasi;
mi kao duše, prije rođena određujemo svoj životni put, i iskustva koja ćemo steći - zbog čega se utjelovljujemo.
pitam se dali to fakat tak funkcionira.....

ako, da. di mi je bila pamet!!!!!

gloria_g je napisao/la:

priča glasi;
mi kao duše, prije rođena određujemo svoj životni put, i iskustva koja ćemo steći - zbog čega se utjelovljujemo.
pitam se dali to fakat tak funkcionira.....

ako, da. di mi je bila pamet!!!!!

To se pitamo svi mi koji smo došli do spoznaje da je ovo što si napisala istinito ili barem vjerojatno istinito. E sad je na nama da tražimo objašnjenja. Igra počinje

Meni se čini da su nam neki događaji sudbinski zacrtani, a da na neke ipak možemo utjecati.
Tako sam npr. svoju 2. saobraćajku "vidjela" u kartama i na sve moguće načine sam ju pokušala izbjeći (inače, nemam vozačku i nikad nisam sjela za volan).Vozila sam se biciklom i 10-ak km, samo da nekome ne sjednem u auto. I kad sam prvi put sjela u auto, bum! Auto skršen a mi u jarku!
Hoću reći, ma koliko se trudila, jednostavno me "dočekalo" što me moralo dočekati.
A opet, s e strane, mislim da nam nije baš sve zacrtano pa da idemo ko ovce kroz život.

Svako zato ima svoje zasti, a svako zasto ima svoje zato. Znaci sudbina ne postoji.

Svako zato ima svoje zašto (samo zato što postoje živa bića), a svako zašto ima svoje zato ('zašto' je produkt ljudskog razmišljanja, a isto tako je 'zato' subjektivna istina kao produkt toga razmišljanja)...

I zato ne možeš znati ima li sudbine ili ne budući da subjektivno gledamo na stvarnost.

Doslovno shvatiti sudbinu nebi po meni imalo smisla.bili bi samo roboti kojima je određeno šta će raditi,NO ipak je moguće da su neke stvari radi nekog višeg cilja predodređene,tome u prilog idu razna ispunjena proročanstva.

Saroman je napisao/la:

Doslovno shvatiti sudbinu nebi po meni imalo smisla.bili bi samo roboti kojima je određeno šta će raditi,NO ipak je moguće da su neke stvari radi nekog višeg cilja predodređene,tome u prilog idu razna ispunjena proročanstva.

Mudro rečeno

Meni se čini da je ono što nazivamo sudbinom povećana šansa da se nešto dogodi, nikako sto postotna sigurnost.

gloria_g je napisao/la:

priča glasi;
mi kao duše, prije rođena određujemo svoj životni put, i iskustva koja ćemo steći - zbog čega se utjelovljujemo.
pitam se dali to fakat tak funkcionira.....

ako, da. di mi je bila pamet!!!!!

Koliko sam ja to sve shvatio mi ne biramo iskustva koja cemo steci, nego samo situacije u kojima mozemo steci iskustvo, na tebi je hoces li steci sva iskustvo i u kojoj mjeri, ali sudbina je jako povezana nasim odlukama i bezbrojnim mogucnostima, a sto si napisala ono o automobilskoj nesreci, negdje sam citao da covjek sam osjeca kad ce umrijeti, kad je skupio dovoljno znanja u ovom zivotu i kad vise nista ne moze iz tog zivota naucit, ne pitajte me kako su to saznali, jer sam to davno citao. Ja vjerujem u reinkarnacije i stalno skupljanje znanja iz zivota u zivot, s ciljem osobnog razvoja dok ne budem postigao tu razinu da se vise ne moram reinkarnirati, odnosno neko prosvjetljenje, ne bojim se smrti nimalo, jer znam da sam besmrtan i da ovo tijelo nisam ja, nego to je moje tijelo, ali to nisam ja, nekima to moze biti smijesno, ali za mene je to nesto jace nego samo vjerovanje, to jednostavno osjetim u sebi.

Danas ne znam zasto ali pocelo me jako zanimati jedno pitanje, a to je pitanje za starije pripadnike foruma, mislim vecina vas cita takve knjige o sudbini, zivotu, o pitanjima tko sam ja i sl. nadam se da shvacate, pa me zanima kako vi gledate na ovaj zivot, rodili ste se, zavrsili skolu, faks, zaposlili se, ozenili/udali, imate djecu, ona se ozene, imaju svoju djecu itd. vi umrete, jedino sto imate od ovoga zivota su lijepe uspomene i sl. Mislim jeste vi zadovoljni s takvim zivotom, znam da kazu da je bogat onaj tko je zadovoljan s sitnicama, ali kakva su vasa razmisljanja, to mene jako zanima, razumijem ako ne zelite o tome, jer iskreno takav zivot kakav sam gore naveo meni nije nimalo primamljiv, znam da ce reci neki mlad si, jos ne znas nista o zivotu, da imam velika ocekivanja, ali ne znam, ja zelim vise od ovoga zivota, zelim da shvatim, zelim istinu, bit, znam da ovo bas nije mozda prigodno za ovu temu, pa ako hocete premjestite gdje smatrate da spada, ali samo obavijestite gdje, hvala vam unaprijed.

Kad sam bila dijete užasno sam se bojala da ću izgubiti nešto kad odrastem, da ću se promijeniti na način koji mi se neće svidjeti. No kako je vrijeme prolazilo i kako sam obavila sve što si gore naveo do djece od djece i umiranja shvatila sam da sam iznutra uvijek ista. Možda sam se stara rodila, a možda je to normalno. Uglavnom, moji strahovi koji su bili slični ovima koje si tu opisao, naprosto se nisu obistinili. I nemoj misliti da se radi o samozavaravanju. Što sam po godinama starija, bez obzira na fizičke probleme kojih ima više, sve sam sigurnija u sebe i u svijet koji me okružuje (vidljivi i nevidljivi) i ni za koju cijenu se ne bih htjela vratiti ni minutu unatrag, a kamoli u ove godine iz kojih ti sad promatraš ono što vidiš kao budućnost. Tvoj život i tvoja sudbina su u tebi, ne u paravanu kakav vidiš oko drugih ljudi.

Svjetloisjena je napisao/la:

Meni se čini da je ono što nazivamo sudbinom povećana šansa da se nešto dogodi, nikako sto postotna sigurnost.

Individualan je pogled na sudbinu. Recimo za mene je sudbina točno određena budućnost koja se svakako mora dogoditi, a upravo zbog toga bi bila neizbježna po mom mišljenju.

Saroman je napisao/la:

Doslovno shvatiti sudbinu nebi po meni imalo smisla.bili bi samo roboti kojima je određeno šta će raditi,NO ipak je moguće da su neke stvari radi nekog višeg cilja predodređene,tome u prilog idu razna ispunjena proročanstva.

S obzirom na moje mišljenje o samom pojmu sudbine, tada je apsolutno nemoguće i nerealno da ju spoznamo, barem ne na ovoj duhovnoj razini. Mi kao bića imamo svoju volju, slobodni smo. To znači da mi jednostavno ne možemo spoznati sudbinu, jer ako bi je spoznali, tada se više ne bi radilo o sudbini jer bi ju mogli izbjeći. Spoznavši sudbinu došli bi do paradoxa, ali upravo zato ako sudbina postoji mi ju nikako ne možemo spoznati zbog slobode koju imamo.

Znaci ti si zadovoljna sa svojim zivotom, ako sam dobro shvatio iz tvog odgovora svijetlo, ti si navele strahove moje, to nisu strahovi, moj jedini strah je da necu imati dovoljno vremena, sto mozda zvuci smijesno kad to govorim u ovim godinama, kao sto sam rekao mene onaj zivot sto sam ga naveo ne privlaci, ja zelim odgovore, zelim istinu, zelim da znam sve kako je i zasto je tako, spreman sam odreci dosta toga za to najbolje cu to objasniti ovim rijecima:" U ovom tijelu je mnostvo dragocijenih stvari, ali netko ih ugleda samo onda kad sretne pravog Gurua; zatvarajuci devet vrata, jedna deseta otvara, vrata ka slobodi, i tu cuju melodiju nezapocete muzike." Na ove podebljanje rijeci mislim, osjecam da mi je doslo vrijeme da moram da otkrijem tajne, zato sam pitao, jel ne znam imam li samo ja takav osjecaj ili imaju i drugi.

A to pitaš Ja u svakom slučaju imam takav osjećaj stalno. Ali otkrivanje tajni ne mora značiti da ti se mora nešto posebno događati, nešto spektakularno. Meni su se tajne otkrivale sasvim prirodno kroz jedan naizgled "normalan" život kakav si prije opisao kao da ga se bojiš. Ali svatko ima svoje pute, ne znam što je tebi namijenjeno, nadam se sve najbolje

Hehe, jos jednom hvala na odgovoru, opet moram da ponovim da se ne bojim takvog zivota, nego on mi se jednostavno cini neispunjen, neadekvatan, a sta ja znam, mozda se opet zaljubim pa onda ne mozes biti normalan, hehe, u svakom slucaju hvala na odgovoru.

Mislim da znam o cemu pricas. U drustvu postoje neki obrasci ponasanja...ono sto je uobicajeno i noramlno. Vecina ljudi zivi po tim obrascima i tezi istima. Smatraju uspjehom kada to ispune. Dakle zavrse skolovanje, zaposle se, ozene, imaju djecu i tako to...to ih ispunjava.
Tvoj 'problem' je da ti niti zelis takav zivot niti te privlaci niti bi te ispunio. Barem se to sada tako cini. Ono sto bi tebe ispunilo je nesto vise...iako mozda jos ne znas sto. Jos nije dovoljno opipljivo makar mozda naslucjujes. Naravno, to ne iskljucuje i sve ovo gore navedeno...ove 'obrasce'...
Mogu reci ovo...jos si mlad i mozda se osjecaj promijeni. Mozda pozelis obitelj i sve kako je uobicajeno...a mozda i ne... Mozda ostvaris sve ovo sto i drustvo od tebe ocekuje ali ako ne pronadjes i ne ostvaris i ono sto ti zelis osjecat ces tu neku prazninu.
Ako je ovo sto sam rekla ono o cemu govoris onda vjerujem da kuzis kako i zbog cega te razumjem...

E Alpha upravo sam na to mislio, svaka cast, tocno si rekla ono na sto sam ciljao, ali upravo to, mene ne zanima sto drustvo ocekuje od mene, ja na cijeli ovaj zivot gledam u nekom sirem planu, mada se to cini smijesnim, imam svoj cilj kao sto si ti rekla nije tocno odreden, ali znam kojim putem da dodem do njega, e moram ti reci da mi je drago sto sam nasao nekoga tko razumije o cemu pricam.

Drustvo ocekuje da se uklopis u kalup normale. A sto ti zelis?

Tvoji roditelji zasigurno ocekuju da zavrsis skolu i zaposlis se i ozenis i sve tako...
Tvoji prijatelji ce tako napraviti i sigurno ce ti govoriti i ocekivati da i ti tako napravis (ukoliko ne budes)...

No, pa znas vec kako to ide...

Ali...sto ti zelis? Imas li neku, makar kakvu predodzbu ili osjecaj?

Hehe, imam, iskreno zelim si zivot posvetit istini, odnosno otkrivanju istine, sebe, volim meditirati, jedini problem je sto nemam bas neko mjesto za sebe, gdje mi nitko nece smetati, zato mi nekad dode da se najradije pokupim i odem u neku kolibu daleko od svijeta, da se mogu potpuno posvetiti tim stvarima, zelim jednostavno da znam, da mogu, da vidim, da iskusim, jer za ove sve stvari koje drustvo ocekuje imam osjecaj "been there, done that" tako da me to bas i ne privlaci, mislim moj cilj je osobni razvoj. E al jedini problem kod toga svega su mi prijatelji, mislim ne svi, ali vecina, dosta njih to ne shvaca i one spike de ti si glup, i tako to.

Hehe...prijatelji...rekoh ti ja Al cekaj dok ti roditelji skuze da si ozbiljan u toj nakani

Kuzim te

Mislim da se ljudi generalno razvijaju na svom zivotnom putu. Dakle, nije stvar da se to radi/desava samo u nekoj kolibi...ali svatko ima svoj put. Tvoj bi, znaci, mogao biti taj koji opisujes.

Imam isti taj feeling...covjek/okolina ocekuje/misli kako ce to proci, kako je to faza, kako ce(s) s godinama/vremenom ipak pozeljenti ono sto i vecina. Ne znam...meni ne prolazi... Ipak nije faza...osjetis to...tocno znas...