Starost duše

Sad mi je jasnije, hvala

@Flame složio bi se s tobom, tako to nekako ide, nama bi se u životu trebale dešavati stvari sukladno onome što smo odabrali. I na taj način bi trebali proživjeti ono što smo željeli. S time da se tu ne radi o učenju, već o proživljavanju, mi želimo iskusiti nešto i onda to proživimo. Je da na taj način i učimo, ali to je malo više od toga. Učiti možemo i iz knjiga i od drugih, ali kad nešto proživimo onda je to puno intenzivnije.

@Legi imaš pravo mnogi kad govore o sebi misle na svoje fizičko tijelo, a kad govore o duši, govore o svojoj duši, ne znajući da smo mi, naša duša i ako se s nečime možemo poistovjetiti to je naša duša, a ne naše tijelo.

@wanderer, s takvom svjesnošću ćeš sigurno napredovati u tome

Ja mislim da mi svoj životni put možemo donekle izgubiti, no mislim da jako teško možemo u potpunosti promašiti. Mi smo jedan oblik, jedan obrazac koji se ponaša tako i on sam po sebi privlači, nailazi na stvari koje odgovaraju našem životnom putu. Bombardirani smo svakakvim pojmovima, osobama i hobijima, no naše oko zapinje samo za određene. One koje mi primjećujemo iznova su stvari kojima je poželjno posvetiti se i za koje smo definirani, za koje smo ''takvog oblika'' da dolaze k nama.

Hm baš razmišljam o tome što si rekao Legi i mislim da se može i potpuno promašiti. Pada mi na pamet Hitler, teško da je on izabrao da iskusi što znači poubijati 20 tak milijuna ljudi. Možda je on trebao biti slikar, jedno vrijeme se time i bavio, ali je onda nešto krenulo krivo i on je sve zabrljao. Nas će život usmjeravati u nekom smjeru, ali mi smo ipak slobodni i možemo otići na krivu, ali i na neku još bolju stranu.

Chakotay je napisao/la:

@Legi imaš pravo mnogi kad govore o sebi misle na svoje fizičko tijelo, a kad govore o duši, govore o svojoj duši, ne znajući da smo mi, naša duša i ako se s nečime možemo poistovjetiti to je naša duša, a ne naše tijelo.

@ Chakotay, svatko na svoj način doživljava realnost u kojoj živi i sebe u toj realnosti. Ja mogu govoriti samo ono što ja doživljavam.
Za mene je tijelo jedan entitet, a duša drugi. Izbalansirati i dovesti ta dva emtiteta na istu frekvenciju nije baš lako. Nekom je taj dar urođen drugome nije.

Netko ima dara za astralnu projekciju, a da nije uopće ništa učio o tome. Netko vidi auru dok drugi provede dane i mjesece u vježbanju i ne vidi ništa.
Jednostavno nekom je ''dato'' nekom nije. Tko smatra da se može poistovjetiti sa svojom dušom neka mu bude. Nemam ja ništa protiv, dapače.

Chakotay je napisao/la:

Pada mi na pamet Hitler, teško da je on izabrao da iskusi što znači poubijati 20 tak milijuna ljudi. Možda je on trebao biti slikar, jedno vrijeme se time i bavio, ali je onda nešto krenulo krivo i on je sve zabrljao.

Mislim da ga nisu primili na akademiju lijepih umjetnosti u Beču, iako je jako lijepo slikao. Čak se dvaput prijavio, ali su ga odbili. Pogreška profesora. Hmm... baš se pitam koliko su kriyamana i agama karme nehotično sami sebi nakupili dotični profesori zato što su ga odbili.

Mislim da to ne ide tak da ikad itko dojde sa misijom da pocini genocid. U tom i je kvaka. Eto slobona volja na djelu. Samo si je onda tom slobodnom voljom navuko 'predivnu' karmu.

Da izgleda da je on negdje zalutao, ali Alpha nije za to kriva slobodna volja, nego njegove odluke, on je odlučio ići u nekom drugom smjeru iako sam siguran da mu je savjest govorila da to nije dobro i da to ne čini, no savjest je tako tihi glasić koji lako možemo ušutkati, ako želimo.

No, to nam daje i nadu, ako se može otići u negativnom smjeru, onda se može i u pozitivnom, tako da možemo učiniti i više od onoga što smo si prije života da li kao neke smjernice.

A to je slobodna volja Jer nase odluke su rezultat slobodne volje i zato smo mi odgovorni za svoje postupke. A savjest...pa ima emocija koje nadglasaju savjest. Recimo mrznja. Pa onda ima ljudi koji svoje postupke opravdavaju. Uopce ne smatraju da cine krivo (naravski, da to netko drugi radi onda ne bi valjalo ). Neki nisu svjesni da cine krivo jer im je ego toliki da niti ne vide dalje od sebe samog. To je ona energija tijela

Da, slazem se, mozemo biti i bolji. Ja se nadam da sam barem u okvirima zadanog

Da slažem se s tobom Alpha, ponekad smo ljuti na to što imamo mogućnost odabira, da barem nemamo, tada ne bi morali snositi posljedice

Da mržnja prema sebi i drugima koja se može očitovati kao ljutnja, osveta, razne ovisnosti...vrlo lako ušutkaju našu savjest.

Alpha je napisao/la:

Da, slazem se, mozemo biti i bolji. Ja se nadam da sam barem u okvirima zadanog

Čim si postavljaš takva pitanja i čim kritički preispituješ svoja djela i svoje ponašanje, onda si na dobrom putu

Chakotay je napisao/la:

Čim si postavljaš takva pitanja i čim kritički preispituješ svoja djela i svoje ponašanje, onda si na dobrom putu

E, nisam sigurna da je to bas povezano. Znas kako se kaze "Put do Pakla je poplocan dobrim namjerema". Mogu ja imat dobru namjeru ili, u svakom slucaju, ne imati losu pa da svjedno razocaram i povrijedim druge. Da sam druacije postupala mozda bi bilo drugacije. Mozda bi bilo bolje. Sto ako sam, recimo, povrijedila/razocarala X ljudi? Nije da sam to planirala. Ali rezultat je opet tu takav kakav je. OK, netko ce reci da su i drugi mogli ovako ili onako i da bi i to onda utjecalo na moje postupke. Da, to je tocno ali ja ne mogu upravljati nikim drugim osim sama sobom.

Eh, kad god krenem razmisljat o toj temi zakljucim isto. Ja ljude ne kuzim, a niti oni mene bas. Ne snalazim se dobro u toj populaciji. Ne znam se kontrolirat. Sve u svemu promasaj. Nisam ja za ljude

Nisi ti jedina koja si postavlja takva pitanja. No nije dobro gledati samo unazad, možeš analizirati svoje postupke, ali bi trebali izvući i neku pouku iz njih. Znači ako zaključimo da smo nešto loše učinili, trebali bi sami sebi reći, to je bilo loše i tako se više neću ponašati. Nama je jako teško prihvatiti da radimo nešto krivo, kod drugih to možemo vidjeti, ali kod sebe baš i ne, uvijek imamo neko opravdanje za sebe. I nekako nam se čini da je to ispravno zato što to baš mi radimo. Ali nije tako, možemo pogriješiti, možemo raditi nešto krivo, ali možemo to i ispraviti, ako to želimo.

Kažeš da se ne možeš kontrolirati. Možeš jednostavno probati se ponašati potpuno drugačije u tim situacijama. Probaj biti neka druga, bolja Alpha u tim situacijama. Prvo će ti se možda činiti da glumiš i da nisi svoja, ali kad god mijenjaš neko ponašanje, treba neko vrijeme da se naviknemo sami na sebe

Da, ljudi cesto opravdavaju svoje postupke ali skontala sam da je to zapravo ponekad i dobro tj. nuzno. Niti prevelika samokriticnost nevalja. Ako se krivimo radi svega i nista si neoprastamo na kraju stetimo sami sebi. Opravdavanje je jedna vrst samozastite. Ali, naravno, oper treba imati onaj MoW-ov balans ili si makar znati oprostiti. Meni to uglavnom fali. Ne mogu se dovest u stanje da prijedjem preko nekih stvari. Jednostavno ne mogu. A koristi od toga nema. Grizem se radi svojih greski, a jos preuzimam i tudje govoreci "da sam ja drugacije onda...". To me ne vodi nikud (ako izuzmemo psihijatriju ).

Ti si u pravu kad kazes da trebamo uciti i pokusati biti bolji. OK, to mi donekle ide ali me koci to sto ne mogu prec preko stvari koje se vise mijenjat ne mogu. Pitam se da li sam ja zbilja naucila nesto pa bih se zato u slicnim situacijama znala bolje ponasat ili bih se druagcije ponasala zato jer su me one prve situacije dovele do takvog sloma da vise nemam snage mrdat tako da je moja nova reakcija zapravo izostanak reakcije sto je opet bolje nego reakcija jer ljudi, zapravo, ne vole da im se ista kaze nego da bude po njihovom.

Alpha je napisao/la:

Mislim da to ne ide tak da ikad itko dojde sa misijom da pocini genocid. U tom i je kvaka. Eto slobona volja na djelu. Samo si je onda tom slobodnom voljom navuko 'predivnu' karmu.

Samo sam mislio reći da profesori moraju biti jako oprezni kako procijenjuju studente. Nije dobro odbiti nekoga koji ima potencijala, kao što nije dobro niti puštati nekoga koji ništa ne vrijedi. Zato se treba i razumno, ali i intuitivno prosuđivati tako da nam karma ostane neokaljana.

@Alpha, samokritičnost u stvari nije dobra, ako ostanemo samo na tome, tj. ako sebe cijelo vrijeme krivimo za sve i svašta, a ništa ne radimo da popravimo svoje ponašanje. To bi bila ona neodređena samokritičnost kojoj su sklonije žene, gdje osoba sama sebi govori, loš sam, nisam sposoban za ništa... bez da konkretiziranja u čemu je to loša ili nesposobna i slično. U tom slučaju se teško može nešto popraviti, naučiti ili promijeniti, jer nitko nije loš sam po sebi, a niti dobar. Isus je to lijepo rekao:"...prema njihovim djelima ćete ih prepoznati" tako da je važno da se pitamo u čemu smo to loši i da li možemo popraviti to što radimo loše, pa ako možemo da se onda to trudimo i popraviti.

Baš sam sa flory raspravljao da jednoj drugoj temi, da mi zbog svojih pogrešnih odluka možemo izgubiti puno vremena. No što možeš, jedino što možeš je od danas više ne raditi te pogreške. Prošlost ne možemo promijeniti, ali budućnost ipak možemo

Kako karma utječe na nas, na našu dušu, i što je ona zapravo?

@Chak...to je sve tocno i slazem se. Mislim da ja ucim iz pogresaka i zato smatram da je samokriticnost dobra. Medjutim meni fali onaj moment kad si oprostis gresku ili kako da to vec nazovem. Razocaram se i onda se tu zakocim. Ako me kuzis :conf:

@Legi...karma funkcionira po principu klatna tj. obicno se objasnjava tom prispodobom. Dakle, u ovisnosti sto i kako smo ukakili u nekom zivotu tako u iducem idemo u suprotnom smjeru. Recimo ako je netko u jednom zivotu kralj i moze radit sto hoce, a on svoju funkciju upotrijebi tako da ugadja svom egu bez brige za druge ljude onda bi u iducem zivotu mogao se roditi kao netko tko ce, ne neki nacin, biti prisiljen voditi skruseni zivot.
Na nasu dusu tj. na nas to utjece tako da dozivimo i spoznamo neku lekciju. Kao sto sam negdje bila kazala nije isto procitati knjigu i uziviti se u neki lik (ma kako nam to dobro islo) kao i prozivjeti to.

A što, hmmm, čini karmu?
Da definiram svoje pitanje, možda si odmah mogla pretpostaviti da ću karmu odbiti kao jednu zakonitost koja takva mora biti i koja na nekom univerzalnom, višem ili inom stupnju postoji kao zakon i pravilo, nego mislim da je ona stvar našeg izbora, opet ono što ste već spomenuli, na stupnju na kojem nismo ograničeni. Uglavnom, je li karma opet stvar našeg izbora ili zakon kojemu ne možemo uzmaknuti? Mislim, iako će duša koja je kralj htjeti idući život provesti skrušeno (meni trenutno) nije svejedno hoće li to biti stvar njenog izbora ili nešto što mora.

@Alpha kužim te, kako te ne bi kužio, mi ponekad mislimo da je neka pogreška toliko velika, da ju nećemo moći ispraviti cijeli život. Ono što ja tada radim je da idem dan za danom, bez obzira koliko ti današnji dan bio loš ili dobar, sutra je novi dan u kojem daješ sve od sebe. I nakon nekog vremena bi ona pogreška koja se činila ogromnom trebala biti sve manja i manja jer će ti se nakon nje desiti i neke dobre stvari.

@Legi to je dobro pitanje, no čini mi se da karma radi po principu uzroka i posljedice. Pa primjerice ako smo se mi loše ponašali prema ljudima u prošlom životu, za pretpostaviti je da će se većina ljudi loše ponašati prema nama u ovom. Mi u tom slučaju možemo stalno ulaziti u konflikte sa ljudima ili pak strpljivo to podnositi s nekakvom intuitivnom sviješću da postoji razlog zašto se svi ti ljudi tako ponašaju prema nama. U prvom slučaju mi ne bi odradili našu karmu i ne bi ništa naučili, pa bi se lekcija vjerojatno ponovila, a u drugom slučaju bi mi odradili ono što smo trebali i na taj način svladali lekciju.

Chakotay je napisao/la:

@Legi to je dobro pitanje, no čini mi se da karma radi po principu uzroka i posljedice. Pa primjerice ako smo se mi loše ponašali prema ljudima u prošlom životu, za pretpostaviti je da će se većina ljudi loše ponašati prema nama u ovom. Mi u tom slučaju možemo stalno ulaziti u konflikte sa ljudima ili pak strpljivo to podnositi s nekakvom intuitivnom sviješću da postoji razlog zašto se svi ti ljudi tako ponašaju prema nama. U prvom slučaju mi ne bi odradili našu karmu i ne bi ništa naučili, pa bi se lekcija vjerojatno ponovila, a u drugom slučaju bi mi odradili ono što smo trebali i na taj način svladali lekciju.

Razumijem, tako i ja shvaćam karmu, na temelju uzroka-posljedice.
Međutim, pitam se ima li onaj drugi slučaj smisla?
Da li zaista trebamo strpljivo podnositi loše ponašanje prema nama samima, jer je činjenica da se mi ne sjećamo čime smo to zaslužili. Je li to pravi način odrađivanja karme, pod pretpostavkom da je tuđe ponašanje ničim izazvano?

Čisto vjerovanje u karmu kao zakon je isto vjerovanju u pakao, neki to odabiru vjerovati, no po meni to je samo laž duhovnih vođa da ljude uplaše i da im dadnu razlog zašto trebaju biti dobri/bolji. Zato me zanima ono moje postavljeno pitanje,

Legi djelomično imaš pravo, ali mislim da karma nije kao pakao, pakao je kazna i to vječna kazna. Jednom kad tamo završiš to je to, nema povratka. Naravno tako barem kažu, ja baš nisam siguran u to. Karma je više posljedica našeg ponašanja, nešto što mi svojim djelima, svojim mislima privučemo, npr. ako smo stalno ljuti, razdražljivi, mrzovoljni tada ćemo i privlačiti takve energije tj. takve ljude, takve situacije i sl. Ali mi to možemo promijeniti, možemo uvidjeti da to nije uredu, da to ne želimo i možemo se ponašati drugačije. Možemo činiti dobro i tada ćemo stvari okrenuti u našu korist.

@Athena to što se mi ne sjećamo nečega, ne znači da se to nije dogodilo. Na kraju krajeva, mi se ne sjećamo mnogo stvari niti iz ovog našeg života, pa to ipak ima utjecaj na nas. U biti onoga čega smo svjesni ne utječe toliko na nas, jer to možemo kontrolirati

@ Legionar

Mislim da je kod tvog pitanja problem u samoj definiciji karme. Ona bi bila ono što Chakotay kaže, na temelju uzroka i posljedica, nešto što ne biramo. Druga je stvar dok recimo netko želi sam sebi odrediti ''karmu'' u sljedećem životu, pa da tim putem nauči lekciju. No to bi definicijski bio izbor, ne karma.

@ Athena

Nebitno je sjećamo li se mi razloga ili ne, trebamo li mi nešto učiniti ili ne valja procijeniti u pojedinačnoj situaciji. Općenito mi ne trebamo podnositi tuđe loše ponašanje prema nama, s tim ne činimo uslugu niti sebi niti drugima. Život je velika borba i treba se naučiti boriti, svatko za sebe. Ako ćemo vječno podnositi nečije gluposti, onda će se ta osoba vjerojatno naučiti da si to smije dopustiti, pa dok jednog dana naleti na ''morskog psa'', ostat će bez noge. Bolje da od nas dobi šamar i da uvidi nešto nego da ostane bez noge.

Mislim da mi i te kako određujemo i biramo svoju karmu svaki dan tokom cijelog našeg života.
Svaka misao ili postupak je akcija koja izaziva određenu reakciju, a koju ćemo osjetiti bilo u vanjskoj ili unutarnjoj stvarnosti.
Odrazit će se na naš život u obliku posljedice zbog koje ćemo se osjećati dobro ili loše.
Zakon akcije i reakcije ili karma je univerzalan zakon bez kojega se ne događa ništa. I ništa se ne događa slučajno
Cijeli svemir je jedno opće polje svijesti i ne postoji niti jedna čestica koja je izdvojena iz njega, sve je podređeno tom zakonu.
Sami stvaramo svoju realnost i za svaki problem na koji naiđemo uzrok trebamo potražiti prvo u sebi.

Definitivno biramo svoju karmu svojim izborima i ponašanjem, međutim pitanje je je li karma posljedica našeg izravnog izbora, tipa da ju mi krenemo namjerno namještati svojim ponašanjem i da ona ispadne upravo takva kakvu smo namjerno ciljali. Na to sam mislio
Možda i ispadne, a možda nam se obije o glavu. Slažem se da se ona odražava na naš život u obliku posljedice.