Starost duše

Lijep post, zbilja...

A evo...da i ja tebi preslozim...ja sebe ne volim. Nikad se ni nisam naucila voljet iz prostog razloga sto kada si stalno kritiziran i podcjenjivan onda si postanes bezvrijedan. Druga stvar mene do sada isto nitko nije uspio voljet. Ne za zbilja. Ne bas mene. Ono tko ja jesam. Ne pricam o ljubavi prijatelja/ica, dalje i blize rodbine i tome slicno...ljudi koji od tebe uzmu dio koji im se svidja. Pricam o kompletnom prihvacanju nekoga kao osobe.

Ajmo onda naučiti voljeti. Ajde... prvo ću sebe voljeti, onda ću tebe i druge voljeti takve kakvi jesu. A jesmo li mi udaljeni od samih sebe da je to strašno. Prazna mi je glava kako uopće naučiti voljeti. Imaš kakvu knjigu za to?
Pada mi na pamet jedna pjesma, da parafraziram, mi smo samo blijeda sjena naše duše. Evo, dijagnosticirali smo problem.
Ajmo postupno. E, da, i krenimo od nas samih.
Kritiziran si. Nisi prihvaćen. Nisi shvaćen. Osamljen si. Osjećaš se udaljeno od društva. Osjećaš se udaljeno od drugih, a zatim i od samoga sebe.
I onda gradiš sliku. Gradiš želje, ciljeve. Maštaš. Imaš planove. Želiš. Nadaš se. A istovremeno se bojiš, strahuješ, strepiš.
I onda kada kužiš da te ta okolina koja te ne prihvaća i udaljuje od samoga sebe pomisliš da se želiš maknuti od nje i napraviti svoj put. A što onda radiš?? Gradiš svoj put i očekuješ da ćeš dobiti pohvalu od te iste okoline. Ne samo to, nego sve radiš samo kako bi jednom ispunio očekivanja tih starih ljudi.
Mislim, što s nama ne valja onda? Dokazujemo se nekome za koga znamo da mu se ne možemo dokazati.
I tako si neko vrijeme gradio put, činio što smatraš da je tebi ispravno i pokušavao sve druge koji su se našli u istim okolnostima kao i ti usmjeriti, pomoći im, pokazati na svojem primjeru, ne želiš da ponove tvoje greške.
I onda skužiš da su svi oko tebe takvi. Svatko nekome želi udovoljiti, svatko se nekome želi dokazati. Taj kompleks, ta opsesija, uzrokuje različite probleme, kod nekoga jedne negativne osobine, kod nekoga druge. I svi smo onda takvi. Za*ebano. A uzrok je isti. Posljedice drugačije. Zapravo, u jednom spektru nekih osobina.
Većina onih koji su prošli taj put u međuvremenu puknu i ponašaju se prema svojim nasljednicima isto kao što su se i prema njima njihovi prethodnici. Jedan dio nije takav, ali i dalje dokazuje to nešto, imaginarno dokazuje, no ne može postati normalna okolina drugim bićima jer živi odvojeno od sebe.
I sada... jel to put k ljubavi?
Ajmo se prestati dokazivati, ajmo prestati ispunjavati tuđa očekivanja, i ajmo svoje želje položiti na svjetlo dana, prihvatimo se i shvatimo se. Nitko nije iskren. Budimo iskreni. Bez ljutnje, bez panike. Bilo je kako je bilo. Bit će bolje. Bit će bolje ako mi nećemo prošlost gurati u budućnost. Ako očekivanja tada prestanu biti ciljevi do tada. Ako shvatimo, ako napokon shvatimo, da naše greške prije nisu negativna stvar. Ako shvatimo da pogriješiti je sasvim normalno i ništa što treba skriti pod tepih. E... i evo ti recepta za ljubav.

Ne brini za moje greske, mane, slabosti i tome slicno...moja okolina mi uredno ne dozvoljava da ih zaboravim cak ni kad bih to htjela...

Sto se tice ljubavi...mozda neki drugi dan...mozda...

Hvala Legi

A što to drugi dan? Do tog drugog dana ćeš napraviti stotine Carnotovih procesa i manje ćeš znati gdje si nego sada. Barem si zadaj kada će biti taj dan. Neka ne bude možda. Neka bude. Postavi si cilj, sada, neka ne ostane sve na razmišljanjima i željama. Neka želje zatim poteknu u budućnost - samo radom.

P.S. Ne brinem za tvoje greške, mane i slabosti, ali brinem zašto i dalje radiš i dozvoljavaš isto.

Sada kazes...da...sada nisam u stanju vidjeti dalje od ovog trenutka koji izmice, a kamoli da percipiram postojanje tako necega kao sto je 'sutra'...

Zasto si dozvoljavam...zato jer...nemam pojma...jer se ponekad umorim od pokusavanja shvacanja ljudi i sebe i smisla i svega...i onda, kad se umorim, ustanovim da sam valjda pala s marsa, da sam glupa jer nisam u stanju nauciti prostu lekciju koja glasi 'pusti ljude na miru i drzi jezik za zubima' i jer ne vidim smisao...

Onda si u pravu. Onda ćemo o tome 'sutra'. A sada... sada idemo na lake droge

Laku noc Legi

@Legionar, nisam mislio podcjenjivati tvoju teoriju, niti sam to ucinio. Oprosti ako se mozda cinili tako = ) . Naucio sam vec davno da svatko ima svoju viziju i svoj svijet i da nema previse smisla dirati u tudje ( iako se ponekad zaboravim ) jer time mogu samo nanijeti zlo.

U svojim 10 godina od njih sam se 6 god. bavio okultnim. Ako bas hocete bavio sam se sotonizmom. U tome sam iskusio najgore od sebe sto sam mogao vidjeti, nisam bio bogzna kako mudar ili star u toj dobi ali sam naucio jako puno i to uglavnom ono najgore u covjeku ( ne nisam zrtvovao nikoga ). Prve 4 godine sam prosao kroz nekakvu vrstu "budenja" neznam kako da to drugacije nazovem.
To je vrijeme u kojem sam mentalno obuhvatio veliki dio svijeta oko sebe, pocevsi od loseg krecuci sada prema boljemu. Iako ne svrstavam svijet na dobre i lose ima samo pozitivnih i negativnih rezultata.

Proucavao sam ljudsko ponasanje, kako tudje tako i svoje i promatrao. Gledao sam kako se ljudi krecu i sta rade, kako djeluju i kako reagiraju. Tijekom tog vremena sam dosao do pojma koji sam nazvao "slobodnom voljom" i dosao do zaljucka da covjek u stvari nema slobodnu volju vec da reagira onako kako ga njegova okolina povuce, poceo sam vjezbati slobodnu volju i razvijao sam dalje tu filozofiju. Nisam ja htio ni na koji nacin nametnuti svojih 10 godina kao autoritet ovdje kojem bi se itko mogao pokoriti, to su bili trenutci kada mi ponesto izleti, jer nemam obicaj pricati o sebi = ) .

Sa svim postovima koje si napisao u razgovoru sa Alphom se moram sloziti jer sam i sam dosao na isto. Nakon nekog vremena sam takodjer shvatio da je covjek drustveno bice vise nego sto ga se prikazuje. Trazimo paznju, zato jesmo ovdje, zato imamo facebook i zato imamo prijatelje. Zelimo da nas okolina prihvati, ide se na fakseve kako bi imali bolji status u drustvu i bolje zivote uz "bolje" ljude i kako bi nasi roditelji bili ponosni a poneki prijatelji zavidni. Nije u tome problem, vec to sto ljudi pokusavaju biti "bolji" od drugih jer su nezadovoljni sto ih drustvo ne prihvaca, u pravilu se 90% ljudske populacije medusobno ne prihvaca osim onako povrsno. Ljudi rijetko kad imaju toleranciju i suosjecanje da bi razumijeli drugoga.

Ja zelim biti drustveno prihvacen, to nije laz, zelim da me okolina voli za onoga koji jesam i trudim se ako vec oni meni ( ne svi ) ne pruzaju potporu pruzit cu ja njima, jer netko mora poceti ciklus. Najveci cilj u zivotu mi je naci djevojku koju cu voljeti jer sam sposoban za bezuvjetnu ljubav i provesti svoj zivot sa njom i evenutalno djetetom ali opet najvise od svega bih htio da me voli kakav jesam i to bezuvjetno. To ti je jedina istina ljudske psihe. Ljubav je najuzviseniji cilj koji mozes dostici, to ja najvisa tocka koja ce te pokrenuti dalje u svojem napretku.

Nije poanta postati prosvijetljen ili nadici materijalno, mislim da je poanta prihvatiti materijalno, jer to je ustvari dar nama samima.

Sto se tice 23 grama: Fizicko gledam na sasvim drugaciji nacin, samo zato jer je nesto energija ne znaci da nemora imati masu, posebno jer neznamo vrstu energije, cak i ova tipkovnica na kojoj pisem je u stvari energija samo nizeg denziteta od recimo elektricne. Sto je energija nizeg denziteta to na nju gravitacija vise moze utjecati, primjerice gravitacija crne rupe savija svijetlo u takom maniru da ju nemozes vidjeti a svijetlo tj foton je cista energija. Naravno i gravitacija je energija pa utjece na svijetlo itd. Sve je povezano.

@Star, pitanje je što znači bezuvjetno nekoga voljeti i je li to uopće moguće?
Postoje razne stvari koje bi mi htjeli, to želimo sada u ovom trenutku, možda ćemo željeti i za 10 godina, ali pitanje je što će biti nakon toga.
Život je nepredvidljiv, postoje okolnosti na koje možemo utjecati, ali i one koje će izvan našeg dosega, a opet tako bitne za kreiranje našeg života.

S druge strane, što se tiče prihvaćanja neke osobe, sumnjam da je moguće u potpunosti prihvatiti neku osobu, dakle pozdraviti i podržati ne samo one pozitivne osobine, nego i one negativnije, koje ne smatramo takvima.
Mislim da je to utopija.
Roditelji će reći "ti si jako dobra osoba, ali mogao bi poraditi na ovom ili onom..."
Prijatelji, ostali bliski ljudi, stranci, isto tako.
Uvijek postoji ono "ali".

Naposljetku, kad mi promatramo druge (barem ja) o kome god da se radilo, reći ćemo (ili barem misliti) da ipak postoji ono nešto, što mijenja početni ton rečenice i daje joj dozu kritike, objektivnosti.
Npr."moj otac je pošten čovjek, ali često nema takta i to mu ne odobravam"...

Što bi to značilo u hipotetičnom slučaju?
To da ja cijenim svog oca, ali ipak teško da ću prihvatiti neke stvari koje me smetaju. Zašto bih to opravdavala?

Vjerujem da je tako sa svima, nema bezuvjetnog prihvaćanja, nema bezuvjetne ljubavi.
Pitanje je u kakvom bi "stanju" netko od nas morao biti da bezuvjetno prihvaća drugu osobu, žmireći na sve njegove/njezine mane (vjerujem u nekom patološkom ), koje nedvojbeno svatko od nas ima.

Zato mislim da je bitno da radimo na sebi, da prvenstveno u sebi osvijestimo pozitivne kvalitete koje imamo, ali isto tako da smo sposobni spoznati i svoje mane, do neke razumne razine i voljni raditi na njima.
Upravo time, postajemo bolje osobe.
Naravno, činjenica je da nikad nećemo moći zadovoljiti sve.
Naposljetku, zašto bismo?

Trebamo krenuti od sebe, jer samo "sebe" možemo mijenjati, a ne druge, kako često naivno vjerujemo da možemo.

...ali da li možemo bezuvjetno voljeti sebe, da li može prihvatiti sebe kakvi jesmo, da li možemo sebi ispuniti ono što će nas usrećiti, a uskratiti si ono što će nam škoditi?

Mislim da su o tome Legi i Alpha govorili kad su govorili ajmo naučiti voljeti, ajmo prvo naučiti voljeti sebe, jer ustvari teško je prihvatiti i voljeti druge ako ne možemo to učiniti sami za sebe. Na kraju krajeva najbolje poznajemo sebe i sve svoje dobre i loše strane.

Ja osobno ljude koji su mi dragi prihvaćam takve kakvi jesu uključujući i njihove loše strane, nekako mi se lako nositi s tim lošim stranama njih, dok ljudi koji su mi onako ne baš previše omiljeni, gledam potpuno drugačije, ustvari s njima se rijetko i družim pa ako baš moram onda se trudim biti što ljubazniji prema njima tak da to što bezbolnije prođe

E sad zašto ja lakše prihvaćam loše strane nekih ljudi, a teže onih drugih. To ni sam ne znam, ali mi se čini da je to zato što su mi ovi prvi sličniji pa nekako suosjećam s njima i lakše se prepoznam u njima. Dok ove druge ne mogu nikako razumjeti.

@Alpha znaš što je najgore kad te drugi kritiziraju i zašto nas to toliko pogađa, barem je to kod mene slučaj zato što su oni u pravilu u pravu, te kritike kao takve stoje, ono što je meni najgore što ti ljudi kad meni upućuju kritiku uopće ne razmišljaju da ja možda nisam znao ili mogao nešto bolje učiniti, možda sam u tom trenutku pogriješio, možda mi se nije dalo učiniti ono što sam morao, njima to uopće nije važno, za njih je važno samo to da nismo ispunili njihova očekivanja. Eh ali to je ustvari najmanje važno, mislim da je najvažnije da ispunimo svoja vlastita očekivanja i zato ti ja predlažem da budeš blaga prema sebi i da ispunjavaš svoja vlastita očekivanja, tuđa tako i onako ne možeš ispuniti što god učinila

@star dobro došao na forum, sviđa mi se tvoja ideja da moramo prihvatiti materijalno, jer kroz ovaj materijalni svijet se mi i ostvarujemo, tako da ako negiramo materijalno negiramo i velik dio sebe.

@Athena, moram se sloziti no opet imam drugaciju definiciju sto za mene tocno znaci bezuvijetna ljubav, to ne znaci nekoga prihvatiti u potpunosti, ili mu prolgedati kroz prste za svaku manu ili stalno hvaliti pozitivne osobine.
Ljubav majke prema djetetu je bezuvijetna primjerice. Ako volim neku osobu, onda joj necu govoriti kako je super sto ima neke negativne mane, vec cu joj pomoci da ih rijesi ukoliko to sama nemoze. Bezuvijetna ljubav znaci biti tu za nekoga bez obzira tko ili sto ta osoba jest, ako je to losa osoba onda biti tu za nju da joj pomognes.
Jedini uvijet mojoj "bezuvijetnoj" ljubavi jest da bude moj tip i to je to. Ja zelim da ona ima svoje ja i svoje mane, ne zelim da bude savrsena, dovoljno je da uzvrati ljubav i to je uglavnom to. Znaci zelim ju zbog nje, a ne zbog njezinih pozitivnih ili negativnih kvaliteta. Neznam kako da to drugacije objasnim, treba velika doza romantike za to.


Mislim da se nitko nema ispricavati za svoje negativne mane ukoliko one nikome ne naude, iako se slazem da se treba usredotociti na poboljsavanju samog sebe.
Nedavno sam razgovarao sa starom prijateljicom koja se stalno pokusava ocistiti od losih utjecaja ovog svijeta i kaze kako ju to koci. To je kao da ides lopatom premjestiti himalaju, jedna lopata, dvije lopate ... sto lopata.
Zato sam se usredotocio na jedno sasvim drugacije rijesenje koje bi prebacilo himalaju a da ne kopamo lopatom, a to rjesenje je ljubav.
Ljubav te nadahnjuje i kada si u stanju ljubavi, nijedna mana koju imas ili strah ne predstavlja prepreku, posebno ako tu ljubav dijelis sa drugom osobom. Ona te oplemeni, to je kao kada rudaca dojde u pec i iz rudace nastane sjajan celik, slicno i ljubav ucini sa ljudima ako je to doista ljubav.

@Chakotay, da mislim da je materijalno dio nas, dio naseg titraja samo nesto nizi od nase duse i to je to. Nase tijelo jest "iluzija" jer atomi su u pravilu prazan prostir ispunjen meduatomskim silama, za koje vjerujem da su ustvari zivot.

@Alpha, ma koga briga sto te kritiziraju, kao da oni sami nisu takvi. Tudje kritike nisu nikoga ucinile onim sto ta osoba vec nije.

@Star, lijepo rečeno.
Što se tiče bezuvjetne ljubavi, posebno u slučaju roditelja-djeteta, već se puno raspravljalo na drugoj temi, pitam se što bi rekao Archangel o tome.

Ja bih rekla da je ljubavi ipak uvjetovana. Čak kad smo "tu" za osobu koja ima neke mane, kao i svi mi ostali smrtnici, ipak očekujemo nešto za uzvrat.
Ljudi su nesavršeni, grešni. Volimo jednim velikim dijelom zato da bi sami sebe ostvarili i ispunili, iako često toga nismo svjesni.

S druge strane, pitanje je kako definirati bezuvjetnu ljubav ili samu ljubav.
Ukoliko je ona više od riječi, slova na papiru, već traži konkretna djela, onda ona zahtijeva angažman. Primanje, ali i davanje.
Međutim, ako mi ne možemo sami sebi dati ljubav, teško da ćemo je moći pružiti i drugima, zato mislim da je veoma bitno da prvo naučimo funkcionirati i prihvaćati same sebe. U protivnom, ovisimo o drugoj osobi, njegovoj/njenoj inspiraciji, koji mnogi zovu ljubavlju, čak kada ona to i nije.

A propos kad govorimo o ljubavi, odnosu koji izgradimo prema sebi i drugoma, pitam se koliko ona govori o starosti nečije duše.
Jesu li ljudi koji su se već formirali, prihvatili sebe i druge, dakle oni koji žive "mirno" sami sa sobom, osobito ako su u mladim godinama, ujedno oni čija je duša "stara"?

Što je sa onim drugima, koji se bore sami sa sobom poput ptica u krletci, traže to prihvaćanje/ljubav prema sebi da bi je mogli osjećati u svojoj punini prema bližnjima svojima? Pripadaju li oni dušama koje su na početku svoga puta?

Athena je napisao/la:

A propos kad govorimo o ljubavi, odnosu koji izgradimo prema sebi i drugoma, pitam se koliko ona govori o starosti nečije duše.
Jesu li ljudi koji su se već formirali, prihvatili sebe i druge, dakle oni koji žive "mirno" sami sa sobom, osobito ako su u mladim godinama, ujedno oni čija je duša "stara"?

Što je sa onim drugima, koji se bore sami sa sobom poput ptica u krletci, traže to prihvaćanje/ljubav prema sebi da bi je mogli osjećati u svojoj punini prema bližnjima svojima? Pripadaju li oni dušama koje su na početku svoga puta?

Moglo bi se to reći Athena, da ljudi koji mogu prihvatiti druge, njihove mane i njihove pozitivne strane jednako, kao da znaju nešto više, kao da već imaju neko iskustvo, moglo bi se reći da su to razvijene duše od onih koji su u stalnom konfliktu sa drugima i sa samim sobom.

No opet s druge strane to ne mora vrijediti za svaku osobu, npr. osoba koja je proživjela mnoge živote na nekim drugim puno razvijenim planetima zna da mi možemo puno bolje i takva osoba bi trebala biti u stalnom konfliktu sa svima koji ne misle kao i ona. Naizgled bi to bila nerazvijena duša, ali u stvari nije, ona je toliko iznad ostalih da joj se teško vratiti ili spustiti na ovaj naš nivo.

A što se tiče bezuvjetne ljubavi teško da tako možemo voljeti i sami sebe, a kamoli druge jer to je ipak cilj, ideal kojim težimo i koji u ovom životu ne možemo dostići iako je veliki uspjeh samo se približiti tom cilju

Moram se sloziti sa chakotayem, razvijena dusa bi bila iznimno ogorcena i razocarana ovim svijetom. Doci na planet gdje nitko nezna sto zeli i prepun preseravanja mora da je doista muka.

Ali opet moram se sloziti i sa Athenom, jer ustvari svi mi imamo nesto u sebi sto pokusavamo sakriti, primjerice pretvaramo se najcesce da nekog volimo radi nje/njega dok to radimo radi nas samih. No opet bezuvijetna ljubav i dalje rusi sve te prepreke ega i nadilazi ga ( ne gazi ) ukoliko ju uspijemo dostici .

Mora da bi stara duša trebala imati debelo dobar razlog da dolazak ovdje

Mi, ovakvi kakvi jesmo, mislimo da bi se takva duša tako ponašala, ali vjerojatno se to tako nama čini iz naše 'niske', odnosno 'niže' perspektive. Zato mislim da ne možemo dati adekvatan odgovor kako bi se netko razvijeniji od nas ponašao u ovim, našim uvjetima.

Ako je taj netko toliko razvijen da je doslovno svjestan druge strane onda to niti nije fair play igra. Recimo, Isus je doslovno znao da je Sin Bozji, a svi ostali moraju vjerovati. Nije bas isto.

Da ali mi se ne sjećamo tko smo i gdje smo prije bili i zašto smo uopće došli ovdje, pretpostavimo da isto vrijedi i za naprednije duše, takve duše bi samo intuitivno znale da se može puno, puno bolje, ali ne i kako to učiniti ili još bolje zašto se tako ne ponašaju svi ostali.

Tu u stvari ne govorim o Isusu i duhovnim učiteljima koji su na njegovoj razini, oni su daleko iznad nas i oni to znaju, zato se i mogu prilagoditi ovom svijetu. Da li je to fair igra, ja mislim da je, jer Isus nije rekao da je bolji od nas i da očekuje da se mi ponašamo kao on ili da mu služimo na bilo koji način. Upravo je bilo suprotno rekao je da je on došao služiti, iscjeljivao je bolesne, opraštao grijehe, unosio mir kamo god da je došao, čak je i uskrsavao mrtve. Uz to je i nas učio kako da i mi to činimo. Pri tome nikoga nije prisiljavao na ništa, dao nam je potpunu slobodu, mi smo nažalost tu slobodu zloupotrijebili i njega razapeli, no on se i dalje držao onoga što je propovijedao i čak nam i to oprostio. Naravno i dalje imamo izbor vjerovati ili ne i ponašati se u skladu s time i ponekad iskusiti da je to doista istina. Zašto mi ne vidimo «cijelu sliku» i zašto mi kad iskusimo nešto to vrlo brzo zaboravio. Tko bi ga znao, valjda ćemo i to saznati jednog dana

Sto vise idem dalje sve mi je prica o isusu sumnjivija. Sve vise vjerujem da taj covjek uopce nije postojao, no uglavnom mislim da on nije znao od kuda je i mislim da se nije sjecao sto je.

Jednostavno je znao, osjecao je to u sebi. Njegova priroda je vjerojatno vristala da se oslobodi. Na kraju je svojom pojavom mozda htio uciniti dobro no kasnije kako to inace ide ljudi su to pokvarili. Katolicka crkva je kocila ljudsku vrstu dobrih 1000 godina, makar mozda bi se umjesto nje stvorilo jos nesto gore.

Stara dusa mislim da nemora nuzno biti i pametnija/mudrija od mladje duse. Mislim, tko zna.

Alpha je napisao/la:

Koliko je stara nasa dusa?

Sto mislite, koliko ste zapravo stari? Da li ste se vec inkarnirali na Zemlji (ili igdje)? Mislite li da ste stara ili mlada dusa i zasto? Radujete li se buducim inkarnacijama ili bi radije da je taj proces priveden kraju? Sto mislite, kako napredujete po tom pitanju?

Nemoguće za saznati (valjda), pošto nitko nikad nije dokazao istinitost mogućnosti reinkarnacije.

Alpha je napisao/la:

Ako je taj netko toliko razvijen da je doslovno svjestan druge strane onda to niti nije fair play igra. Recimo, Isus je doslovno znao da je Sin Bozji, a svi ostali moraju vjerovati. Nije bas isto.

Nije istina da smo prepušteni samo vjerovanju, ako spoznamo postojanje vlastite duše, onda to iskustvo daje temelj vjeri, nosi nas kroz život i daje nam odgovore, kao i razumjevanje svrhe Isusovog dolaska na Zemlju. Ja vjerujem na temelju duhovnog iskustva, a ne nekih teoretskih spisa ili nećeg sličnog.

Sto se tice inkarnacije...slazem se...ne znamo da li postoji ali znamo da postoje apsolutno neobjasnjiva svjedocanstva ljudi koje se sjecaju proslih zivota. Nedavno je bilo spomena o klincu koji se savrseno sjecao zivota nekog pilota koji je poginuo. Njegova svjedocanstva su potvrdjena. Od prepoznavanja kolega do sestre i njihovog djetinjstva. E sad. Je li to prosli zivot? Mozda jeste, mozda nije. Ako nije, sto je onda? Dakle, u 99% svojih postova naglasavam taj dio "u slucaju da inkarnacija postoji" ali u ovom uvodnom postu to nisam napravila jer je nuzna predpostavka da postoji ako pricamo o starosti duse.

Sto se, pak, tice ovog drugog...mislim da pricamo o potpuno drugim stvarima. Mogli bi kazati da su mnogi (nadam se) svjesni postojanja duse tj. postojanja sebe pa ipak nisu priklonjeni niti jednoj religiji ili su pripadnici raznih vjerovanja koji nemaju veze sa katolicizmom. Ja sam namjerno navela Isusa jer je On taj koji je upravo pricao sa Ocem i vidio ono sto drugi ne vide. Iako taj post je napisan vise kao provokacija na razmisljanje nego kao neka poruka.
Osobno ako bih opisivala kako vidim Isusa onda bih se posluzila teorijom Aura pa bih kazala da ako predpostavimo da postoje Aure i da one, ne neki nacin, opisuju nasu bit onda bi Isus bio na najvisoj skali te gradacije boja. Danas kazemo da su Indigo i Kristalne Aure neki visi stupanj razvoja. Primjera radi kazemo da netko cija je priroda krajnje dobrostiva i usmjerena prema dobrobiti covjecanstva (cak i na ustrb vlastite propasti) ima Kristalnu Auru (znam da to nije bas tako ali ovo je samo primjer pa malo karikiram) ta ce osoba slijediti neki svoj put koliko god trnja bilo na njemu i nece odustati jer jednostavno ne moze. Za njega je pokusaj da pomogne poput disanja. E sad, u usporedbi s time Isus bi bio neka recimo Zlatna boja Aure sto bi prikazivalo njegovu prirodu, njegovu dusu tj. njega i bilo bi jasno da je njegov put duboko zacrtan i da On niti ne moze drugacije jer ne moze protiv sebe...previse osjeca sve ostale...
To bi, dakle, bilo neko moje vidjenje ali ja nisam mjerilo kao sto nisi ni ti pa to sto ti vjerujes na temelju necega, a ne na temelju neceg drugog je, sto se mene tice, prava stvar ali kriticna masa je nesto drugo i ona trazi odgovore na neke "klasicnije" nacine.

@Alpha Lijepo pojašnjeno.

Pa recimo, pred par godina sam cuo za djecaka od 5 godina koji je znao nekoliko jezika ukljucujuci materinji. Recimo covjek je imao na prsima puno madeza i kada je otisao na progresivnu terapiju vidio je da je u proslom zivotu na to mjesto nastrijeljen sačmom jos na divljem zapadu. Lik je bio indijac ako se dobro sjecam. Jedan je znanstvenik radio na tome i vidio je kako su madezi dosta povezani sa bolnim ranjavanjem u proslim zivotima, nemogu tvrditi da je to istina ali se pouzdam da covjek zna sto radi.

Aura postoji i snimljena je kirlianovom kamerom, ta kamera odasilje visokofrekventna magnetska polja i iscrtava nase visokofrekventno polje ili ti auru na sliku. Snimljene su mnoge razlicite boje pa tako i mali milijun nijansi tih istih boja i raznih kombinacija.

Citao sam nesto o indigo djeci i takvim slucajevima. Puno se toga prica tko i sto no jeli doista istina da su to vise duse ili cisto djeca koja imaju spiritualne potrebe poput nas samih okupljena na jedno mjesto i brendirana isto ne bih mogao tvrditi. Znam par ljudi koji mogu ocitati auru na daljinu ili vidjeti na blizinu, cak sam se nesto sam time bavio malo.

Moram se sloziti sa Alphom

Citat :

Za njega je pokusaj da pomogne poput disanja. E sad, u usporedbi s time Isus bi bio neka recimo Zlatna boja Aure sto bi prikazivalo njegovu prirodu, njegovu dusu tj. njega i bilo bi jasno da je njegov put duboko zacrtan i da On niti ne moze drugacije jer ne moze protiv sebe...previse osjeca sve ostale...

Iako mislim da nije poanta u tome sto on/ona mora, vec tome sto je on/ona odlucio da tako ide dalje i da pomaze, cisto zato jer razumije.

To sa Aurom sam napisala na taj nacin jer ne volim nista tvrditi da je apsolutno

Star je napisao/la:

Moram se sloziti sa Alphom

Citat :

Za njega je pokusaj da pomogne poput disanja. E sad, u usporedbi s time Isus bi bio neka recimo Zlatna boja Aure sto bi prikazivalo njegovu prirodu, njegovu dusu tj. njega i bilo bi jasno da je njegov put duboko zacrtan i da On niti ne moze drugacije jer ne moze protiv sebe...previse osjeca sve ostale...

Iako mislim da nije poanta u tome sto on/ona mora, vec tome sto je on/ona odlucio da tako ide dalje i da pomaze, cisto zato jer razumije.

Slazem se ali kao sto je MoW negdje jednom napisao - sto se osoba blizi vrhuncu svog duhovnog razvoja na Zemlji to mu je zivotni put sve uzi tj. precizniji. Izbor se gotovo posve eliminira tako da se moze cak i upotrijebiti glagol 'morati'. Naravno, apsolutno se slazem da ta osoba ide bas tim putem jer razumije

Što se tiče svjedočanstva ljudi koje se sjećaju prošlih života, možda je to samo retrospektivna vidovitost?
A što se tiče odgovora na "klasične" načine o postojanju duše, to je nemoguće, jer je duša energija koju je potrebno probuditi u sebi (i drugima), kako bi je spoznali, radi se o trećoj dimenziji ljudskog postojanja - duhovnosti, koja postoji uz fizičku i intelektualnu. Ići pojašnjavati nešto duhovno samo na intelektualnoj razini nema smisla (ima, ali potrebno je dodati i duhovnu dimenziju na iskustvenoj razini kako bi se dokazala).

Goran, a zašto misliš da je nemoguće dodati i duhovnu dimenziju na iskustvenoj razini?
Kao što si sada sam rekao, iz tog razloga dodavanja duhovne razine takve stvari (još) nije moguće dokazati na znanstveni način. Tu je već pitanje razlike u duhovnom i znanstvenom pristupu. Mislim da za ova istraživanja treba imati duhovne motive i blago znanstveni pristup da bi mi ostali 'na mjestu'