Starost duše

@Alpha, slažem se. Da smo prošli sve, ne bi još uvijek bili tu-u učionici. I mislim da puno stvari nema veze s odgojem. I ja sam odrastala s djecom koja su odmalena mučili životinje i svoje vršnjake bez obzira na starce.

I ne samo djeca, ja znam i odrasle koji muče životinje, ali i druge ljude.

@Gea nadam se da nisi u pravu kad kažeš da moramo sve iskusiti i dobro i loše. Ako činimo loše onda nije da samo mi proživljavamo to iskustvo nego to proživljava i druga/druge osobe kojima to činimo. Možemo mi naučiti neke stvari i iz iskustava drugih ljudi, nije da moramo baš sve probati

Ja isto mislim da ne sve. Ta to se niti teoretski ne može ostvariti

Jedna pjesma, mislim da je zgodna za ovu temu

Što ako je moguće pronaći način da svoja iskustva prenosimo na druge ljude iako oni to prethodno ne prožive. Nije li to način na koji bismo mogli popraviti mnogo stvari? Nekako preko kolektivne svjesti
Jel bi tada samo prenositelj trebao biti na toj nekoj razini ili i onaj koji prima. Možda je moguće od sebe slati vibre koje druge ljude potiču na neke stvari. Ne u potpunosti, ali koje mogu pomoći...
Znam da to ne bi imalo smisla i da je to trenutno neizvedivo. No trenutno. Možda ne znamo dovoljno.

Mislim da ne jer kada se vratimo u duhovni svijet mi postajemo svjesni greski, a i komunikacija je drugacija u smislu prijenosa emocija i sl. Ipak, mi moramo sami nauciti...zato se vracamo...
Pozitivne vibracije mogu pomoci. Ne mogu direktno utjecati ali mogu mozda 'otvoriti' svijest pojedinca (ili grupe) da postanu prijemcljiviji za neke druge opcije/ideje. Konacna odluka ipak ostaje na pojednicu.

Sada sam procitao na internetu, da mjesec u zemljanim znacima oznacava najstarije duse, a ako se jos taj mjesec nadje na poslednjem stepenu bika, djevice i jarca, moguce da ta dusa zavrsava svoj ciklus na zemlji.

Moram ovo provjeriti....

Pojednostavit ću pitanje.
Što bi pojam kritična masa značio? Kako bi se on odrazio na kolektivnu svijest?

Legionar je napisao/la:

Pojednostavit ću pitanje.
Što bi pojam kritična masa značio? Kako bi se on odrazio na kolektivnu svjest?

Ti opet trazis 100-tog majmuna........trazeni predplatnik je trenutno odsutan,ostavite svoju poruku ..tu...tu...tuuuuuuuuuuuu...

I kako bi kritična masa utjecala na pojedinca?

Fantome, zvat ću ga i 101 puta, valjda će se tada 100-ti majmun odazvati

@Omega ovo je inače pjesam koja je potakla bunt u meni u srednjoj i koja je bila moja himna dugo vrijeme

O kakvom ovdje prenosu iskustva govorimo?
To me podsjetilo na onu : Učenje na tuđim pogreškama.
Zar to isto nije jedan uvid u tuđe iskustvo?
Ja naprimjer imam veliku moć upijanja tuđih iskustava do te razine da imam osjećaj da sam ih i sama proživjela, ali to mora biti vizualno izvučeno koliko se da izvuči.... imam osjećaj da sam proživjela nešto što nisam i tako se pomašam prema tome i učim iz toga Doduše neke stvari koje sam i tako naučila moram, jednostavno moram doživjeti u ptraksi, kao da mi nešto govori da moram doživjeti u potpunosti...

Zanimljiva tema u svakom slucaju. Smatram da nema tu sada nesto posebnog "napredovanja" vec smatram da kada dusa tijekom mnogih zivota nauci i iskusi dolazi do jedinstva sa samim sobom i sa "kozmosom" tj sa svime sto jest. I onda se dusa vrati u tu vodu iz koje je i iskapila na materijalni svijet i onda to ucini opet i opet i opet, jer smatram da je upravo smisao, biti ovdje i uzivati.
Nema tu neke piramide pa se stalno ide na neke nove nivoe ko u super mariu. Vec kada vam igra dojadi vratite se nazad, ostavite to tamo i idemo opet iznova.
Ponekad znam imati snove o egiptu i gradnji hrama i sjecam se diskudije bili li trebali taj hram posvetiti Ra-u ili ozirisu ili nesto slicno. A i mislim da nisam bio ovdje vec jako dugo, da mi je zadnji posjet ovdje bio jos u srednjem vijeku.

Mislim da se onda kada bi duša jednom uronila u ''kozmos'' te opet izronila ne bi sjećala onog prije. Hoću reći, to bi bila ta duša, to bi došlo od te energije, no mislim da bi izgubila svoj identitet.

@Star...u jedno sam sigurna...ovdje ne dolazimo da bi uzivali. Ovo je slicnije cistilistu sa momentima pakla nego icem drugom.

@Alpha, moram se sloziti sa time no mi smo ti koji smo od raja ucinili pakao. Mi smo ti koji odlucujemo sto cemo napraviti od ovog planeta i kako cemo zivjeti. Tu dolazimo do manipulacije, iluminata ( bez obzira vjerovali u to ili ne ) i ostalih sila ukljucujuci onu najjacu ( pohlepu ) koje predstavljaju snazan otpor da iz ove hrpe kamenja isklesemo raj.

@Legionar, da moram se sloziti, na to sam i mislio. Smatram da kada se dusa vrati u tu "JA jesam" koje je sve i svasta dusa se ponovno odcjepljuje od toga i ide ponovno, tako da netko mozda broji starost od pocetka vremena ako takvo sto postoji, a da je zapravo tu prvi puta. Zato jer nije bitan identitet u "Ja jesam" mi smo svi zapravo ista dusa, samo ja i ti smo drugaciji aspekti sebe = ) . To je ono sto ja vjerujem. Ovaj zakljucak je kulminacija 6 godina promatranja, razmisljanja, greski uz naravno povezivanje znanosti fizike sa time.

Bez obzira tko i sto ti bio pred 1000 zivota, kada se vratis nazad u "sebe" tj u "nas" onda si opet JA/MI i drugi aspekt tebe/nas ce se odvojiti i otici prozivljavati svijet koji je stvoren od strane nas.
Samo zato jer smo bedasti ne znaci da ovo nemoze biti raj, ovo je mjesto odlicno jer tu mozemo stvoriti ono sto zelimo za sebe.
Samo treba imati dovoljno suosjecanja da ovo ne krene na jos gori pakao.

Tocno bi bilo da mi imamo mogucnost stvaranja dobrog i loseg okruzenja. Ima stvari na koje ne mozemo utjecati. Recimo bolest. Ali na puno toga mozemo. Ipak, na ovaj Planet dolaze razne duse na raznim nivoima razvoja. Oni su upravo ovdje radi mogucnosti tog nekog izbora. Da smo htjeli samo Nirvanu mogli smo se inkarnirati na takvom Planetu

Malo bih komentirala ovo sto se pricas sa Legijem...Kolektivna svijest u jednu ruku postoji ali nas djelic energije uvijek ima svoju idividualnost. Inace to uopce ne bi bili mi. Dakle, mi "zaboravljamo" dok smo inkarnirani kako bi mogli uciti dalje ali zapravo sve znamo na visoj razini svijesti. Kada se vratimo sjecamo se svih lekcija. I sve to zajedno nas unaprijedjuje i cini nas ovim sto jesmo. Po ovome sto ti kazes bi netko tko se inkarnirao kao Isus iduci puta dosao kao kriminalac i silovatelj. Mislim da to tako ne ide.

I jos malo o Raju i Paklu...to je vrlo relativan pojam jer, npr. Hitleru je Raj ono sto je mnogima bio Pakao. Znaci tu se najvise radi o stanju svijesti.

Mislim ako smo htjeli nirvanu ostali bi u toj svijesti tj ne bi se isli odcjepljivati od sebe. Zato i jest poanta toga da smo ovdje jer ne zelimo biti u totalnoj nirvani vec zelim izazov, zelimo iskusiti.
Pa pogledas oko sebe i vidis nesto skavidasnje no zapravo si u tijelu koje osjeca, imas okus, dodir, ljubav, samocu, sve dobre i ne bas tako dobre stvari zbog kojih tezis onome boljemu.

Smatram da je ta svijest sveznajuca, cisto iz razloga jer ona jednostavno "jest" neki to zovu bogom neki bozicom neki sofijom itd. nije uopce bitno. Isus kaze "ja sam sin boziji" to je rekao iz razloga jer on to doista i jest, on je to shvatio, i Bog je njegov "otac" on je samo jedan aspekt tog "svega". Svi smo mi u stvari sinovi i kceri boziji samo to jos ne kuzimo, tj bolje receno mi jesmo Bog barem jedna emanencija ili aspket te sveobuhvatne svijesti.

Nisam htio negirati individualnost, dapace mislim da bas zato jer ta svijest trazi individualnost tj mi trazimo, smo ovdje. Individualnosti nema kada znas i poznajes sve. Kada ti svijest obuhvaca sve onda jednostavno jesi i ostajes u tom stanju nirvane i savrsenosti. Zato mislim da se cesto govori o palim andelima, to smo najvjerojatnije mi, jer tezimo nizem obliku zivljenja, izazovu.

Tesko je shvatiti, zamisli sebe i sada napravis nekoliko "personal disordera" u sebi i sada svaki nesto za sebe misli, to si sve jos uijek ti, kada jedan personal disorder shvati da je zapravo dio tebe on se vrati nazad i izlazi novi personal disorder i tako stalno. Naravno upotrijebio sam personal disorder samo kao primjer da se lakse moze shvatiti. Isus je mozda shvatio da je dio te svijesti i vratio se natrag, on sada vise nije "isus" on sada jest. Cijelo vrijeme je bio sve kao i mi sada.

Sto se tice raja i pakla, primijetio sam kod ljudi da sto su vise odvojeni od sebe pa tako i drustva dolazi do raznih "poremecaja" tipa kada netko ne prihvaca svoju seksualnost ili ju rabi kao orude za cisti uzitak postaju nastrani. Slicno je sa svime ostalim. Onda dolazi do promjene svijesti u covjeku i dusa ode malo "nahero". Tada ljudi uzivaju u mucenju drugih, nanosenju zla, pohlepa i moc im postaju gospodari jer nemaju nista drugo cime bi ispunili tu prazninu. Novi personal disorder nemora izici kao silovatelj, niti mislim da se to dogadja, on to postane tek kasnije. Kako ima onih koji su sebe prihvatili tako ima i onih koji sebe odvajaju i seciraju. A ti koji su "odvojeni" mogu uciniti vise stete nego sto 10 ispunjenih ljudi mogu popraviti.
Hitler je bio jedna dusa koja je prosla puno sranj* i tko zna sto se njemu odigravalo u zivotu.
Oni koji zele napraviti dobro kroz silu su najopasniji jer imaju volju i zelju djelovati na vecim skalama, i uzimaju si cesto na pravo da kontroliraju zivote drugih pod zastavom "ja to radim za vas". Hitler je bio jedan od takiv po mojem misljenju.

E, mislim da treba bit bolestan u glavu da se dojde na ovaj Planet samo eto tek tako bez nekog viseg cilja koji bi, po mom misljenju, bio ucenje i razvijanje upravo kroz ovaj vid postojanja. Zasto je upravo tako, sto je bilo prije, sto ce doci kasnije...to sada nije nasa briga.

Alpha je napisao/la:

E, mislim da treba bit bolestan u glavu da se dojde na ovaj Planet samo eto tek tako bez nekog viseg cilja koji bi, po mom misljenju, bio ucenje i razvijanje upravo kroz ovaj vid postojanja.

A tko zna, mozda je cijela poanta sa visim ciljem zapravo samoobmana, ljudski mozak tj um mora imati neku svrhu pa onda izmisljava razne "vise" ciljeve. U to ime neki progone nevjernike, neki se zatvaraju u sebe a pak neki zele postici totalnu nirvanu.
Nekima je visi cilj da kada umru dobiju svoje mjesto na oblaku a drugima pak da vladaju u paklu.
Mnogo je prica i teorija a samo je jedna istina, a nju mislim da nitko ovdje nemoze potvrditi.

Citat :

Zasto je upravo tako, sto je bilo prije, sto ce doci kasnije...to sada nije nasa briga.

Opet jako relativno = ( . Ovisi u sto zelis vjerovati, primjerice okultisti uvijek misle kako je bas proslost najbitnija, oni zive u proslosti i korijenima pocetaka. Pokusavajuci tako otkriti buducnost.

Ne, ne...ne pricam o tom visem cilju. Dapace, negdje sam bas i napisala kako se previse petljamo u univerzalni smisao i cilj, a niti nas se to sada tice niti mozemo spoznati. Ono sto bi trebali jeste pojmiti ovo sada. Zasto, sto iz toga ucimo, kako biti bolji....

Slazem se da je proslost vazna...buducnost se temelji na proslosti. Ali mi nemamo uvid u nasu proslost. Prosle zivote. Ipak, oni (vjerojatno) postoje i ova sadasnjost temelji se na svemu tome. Sadasnjost je trenutak u kojem odlucujemo spoznati ili ne spoznati nesto sto ce utjecati na nasu buducnost. Ako spoznamo dovoljno mi hocemo ici naprijed kao u nekom Super Mariu sto si bio rekao. Nema potrebe da se vracamo nazad. Ipak, postoji sansa i da se vratimo. Da se u iducoj inkarnaciji precijenimo u odnosu na dotadasnji razvoj i da ne uspijemo savladati tijelo i zadatke. Onda stagniramo ili se cak vracamo...ne znam... Ipak, mislim da uvijek pokusavamo izabrati ono sto ce biti najbolje za nas. Kao sto kaze izreka 'Bog ti natovari tocno onoliko koliko mozes nositi'...

Star je napisao/la:

A tko zna, mozda je cijela poanta sa visim ciljem zapravo samoobmana, ljudski mozak tj um mora imati neku svrhu pa onda izmisljava razne "vise" ciljeve.

Mnogi kažu da saznaju da je tako da bi putovali oko svijeta, imali mnogo partnera, uživali u životu, ne bi pazili na zaradu ili bi se mahnitalo htjeli obogatiti, mnogi misle da bi imali opsesiju za ostavljanjem traga ovdje na Zemlji. Neki bi u konačnici htjeli pronaći idealnog partnera i smjestiti se, no prije toga vidjeti svijeta i ljudi. No što je onda sa ateistima? Zašto oni vode iste živote kao i mi? Zašto se oni nisu odlučili na te poteze iako nemaju utjehu što im je život takav kakav je? Jel oni kao imaju bolje živote? Jel oni nemaju rutine odlaska na posao/školu, ne bude li se u istom krevetu i ne borave li 95% života svakodnevno na istom mjestu?
Niti ateisti, niti ''neateisti'' ne znaju na čemu su. Ne znamo točno imamo li neki defekt na mozgu pa si pričinjavamo neke dokaze postojanja nečega Višega. Astralna projekcija je zgodan dokaz da postoji izvantjelesno, nefizičko. No onda dolazi pitanje jel to bilo priviđanje ili ne. Zatim dođu neka druga iskustva, telepatija, povezanost, sinkronicitet pa pomisliš jel to neki dokaz postojanja duše? Što bi to bilo kada postoji 'nas' više u tome, kada isključimo mogućnost da više ljudi halucinira isto? Tada niti ne znamo kakvi su naši potencijali. Jel moguće gledanje na daljinu, telepatija, astralna projekcija. Jel to uopće ima veze s postojanjem nefizičkog ili to jednostavno radi na principu nama nepoznatih znastvenih zakona? Samo redanje pitanja. Tražimo odgovore gdje mislimo da ćemo ih pronaći, a svaki odgovor nudi previše novih pitanja i sumnji. I kako te to kopka, stalno si na oprezu, paziš da ne izgubiš smisao, no niti da ne zaludiš u traženju Višega. Stalno se pitaš trebam li raditi ovo što sada radim, prihvatiti nekakvu rutinu, raditi na poboljšanju sebe radi napretka svoje i tuđih duša umjesto gledanja svijeta prije stravičnog dolaska smrti, odnosno možebitnog ništavila.
I cijelo to neznanje nama znači samo još jednu kušnju. Samo još jedno pitanje. Samo još jednu bubu u uhu. Samo još jedan test.
Imamo li dovoljno čvrsta uvjerenja da se trudimo težiti onome u što vjerujemo da je najbolje za sve nas, jesmo li dovoljno snažni da prebrodimo svoju krizu i svoje osjećaje i da činimo ono što smatramo ispravnim, jer vjerujemo da postoji smisao, jer vjerujemo da postoji nešto bolje što nas čeka, odnosno jer ne znamo čeka li nas nešto i postoji li nešto drugo?
To je test nas samih. Kušnja, neznanje, sumnja, vapanj za bilo kakvom potvrdom, znakom, istinom je samo test našeg potvrđivanja samih sebe. Radi naših uvjerenja i radi onoga što jesmo činimo kako činimo, a da znamo nešto više, da znamo da ćemo saznati, jel bi se ponašali drugačije?
Da znamo da postoji Više ovo mjesto ne bi bilo što je sada, naša ljudskost i naša ovozemaljnost ne bi bile ono što su sada. I zato se postavlja vječno pitanje ima li nešto iza praga smrti, a sama činjenica da sada, ovdje, nikada nećemo dobiti čvrst i isključiv dokaz bez sumnje nas tjera i kopka da se trudimo, da se razvijamo, da smo znatiželjni i da se pitamo. Da se pitamo i da se preispitujemo.
Ako postoji ono Više mi taj dokaz u ovakvom stanju u kakvom smo sada, u ovim uvjetima i ovakvim ponašanjem nećemo nikada dobiti jer tada bi prestali preispitivati same sebe ''što ako ne postoji ono Više, tada uistinu nikada nećemo saznati postoji li ili ne'', a ako postoji, slijedom ovog razmišljanja opet čemo zaključiti da uskoro nećemo dobiti potvrdu. I zato se varamo kada mislimo da bi znanje o Višemu bilo dodatni poticaj, motivacije. Ne, ne bi.
U ovom slučaju, neznanje je poticaj i motivacija da preispitujemo, nadograđujemo i poboljšavamo same sebe.
I to je, u jednu ruku, ljepota ovoga Života

Citat :

U ovom slučaju, neznanje je poticaj i motivacija da preispitujemo, nadograđujemo i poboljšavamo same sebe.

Moram se sloziti sa time, jer da znas sve, onda cemu.

Sto se tice ostatka price, ono... vau. Ako ce te biti strah dali ces pogrijesiti vjerujuci u nesto onda se neces nikuda pomaknuti, ako iza smrti nema nista, samo nistavilo onda ti je tako svejedno.
Meni je osobno dovoljno to da cinim ono sto bi htio da se meni cini. Krecem prvenstveno od suosjecanja a da ne zadirem u tudje i toga se drzim.
Kao nekakav "dokaz" duse koristim znanost, jer sve je energija, nase misli, nase emocije sve to ima energetsku vrijednost. Tijelo moze umrijeti, i vjerojatno veliki dio toga umire sa njime, no postoji energetska podloga koja opstaje nakon tijela. Primjerice ljudi gube 23 grama? nakon smrti. Sto tocno tih 23 grama jest nemogu reci, no znanost isto tako nemoze sve uvijek objasniti, djelomice jer ne zeli priznati neke stvari pa makar ju lupale po glavi.
Pitanje duse meni osobno uopce vise nije pitanje.

Mislim da nikome ne bi bilo svejedno kada bismo znali da poslije smrti slijedi ništa.
Ostatak priče je mene doveo do krajnjeg zaključka. Ako se slažeš s njime onda nemoj podcjenjivati ostatak priče jer je on put kojim sam ja došao do tog zaključka. Svatko ima svoj način razmišljanja i lijepo je kada dođemo do istog zaključka različitim putevima jer to potvrđuje pravovaljanost tog zaključka.
Što se tiče postojanja duše, ja isto vjerujem da ona postoji i praktički mi je to neupitno, no i dalje postoji to kopkanje da idem dalje... i kako idem dalje više saznajem.
Mislim da je to oko 23 grama nedovoljno istraženo. Zašto bi duša težila? Tada bi ona bila ograničeno na ovodimenzionalno. Tada bi bila ograničena čak i fizikalnim zakonima tijela. Tada bi i bila poput tijela. Inkarnacija na drugim planetima odvijala bi se u prevelikim vremenskim razmacima. Energija potrebna za prijenos duše i ulazak duše u tijelo bila bi golema. Uostalom, zašto mi imamo naviku sve mjeriti? Znanost ne poznaje drugi način spoznavanja prirode. Kuda bi kasnije duša s masom otišla? Bit duše je da nije ograničena ovom dimenzijom. Trenutno smatram da pozivajući se na znanost, pogotovo tih 23 grama, nećemo doći predaleko u otkrivanju duše.

Često spominješ 10 godina svojih razmišljanja koja su te dovela do nekih spoznaja. Što si ti točno radio u tih deset godina? Razmišljao, proučavao, istraživao? Kako? Jel bilo određenih ljudi koji su te vodili u tome ili si samo slušao sve oko sebe? Ili si slušao samo sebe?
Što je bilo s prvih 10 godina. Zašto njih ne ubrajaš?
Ja sam plod 15 godina mojih razmišljanja, stvaranja, nadograđivanja i preoblikovanja, s moje i tuđe strane. Moja razmišljanja uključuju svih mojih 15 godina i ono što sam bio i mislio sa 4 godine smatram jednako važnim kao ono što sam bio i mislio sa 14 godina. Možda bih mogao ići i dalje, mogao bih razmišljati i o prošlim životima, ali mislim da moje 'teoretsko' znanje o duši sada ne ovisi o tome što sam i koliko sam znao u prošlim životima. Samo moja razmišljanja...
Zašto posebno izdvajaš svojih 10 godina spoznavanja? Po čemu su ona omeđena?

E...paz' te ovu teoriju. Sve je slucajnost. Dusa ne postoji. Bog ne postoji. Reinkarnacije, Raj, Pakao i tome slicno isto ne postoje. Argument za to je: Tko bi se iole normalan isao inkarnirati ili utjeloviti u ovom sveopcem Sranju sa velikim S??? Ono, ajmo maknut sa strane vise ili manje sretno djetinjstvo i par dobrih trenutaka kad smo se nasmijali od srca...sve ostalo je drek. Mi smo ovdje debelo povlasteni. Ej, imamo racunala! Znate li sto to znaci? Da spadamo u mali postotak najbogatijeg dijela zemaljske populacije! Vecina ih zivi u neimastini, prljavstini, bolestini i totalno ugnjetavajucem sistemu. A mi tu kontempliramo o smislu zivota.

Alpha
Ovakvo razmišljanje podvojava, zbunjuje, s razlogom. U jednu ruku, pripadnici naše vrste suočavaju se s tugom uzrokovanom na fizičkoj razini, radi bolesti i gladi, dok mi tu isto tugujemo, iz sasvim drugih razloga, kao što su emocionalna bol i povrijeđenost. A mi imamo ovo što ovi nemaju. A ovi bi bili najsretniji da imaju što mi imamo. A neki koji nemaju ovo što mi imamo, imaju ono što mi hoćemo i ne žele što mi imamo. Kad bismo mi uistinu bili sretni. Zašto je negdje čovjek manifestiran kao psihičko, a negdje kao fizičko biće?
Što mi ovdje radimo? Zašto smo tu? Što nas zbunjuje? Mi stalno imamo neka očekivanja, nikad nismo zadovoljni. Zašto smo tako naivni da vjerujemo da može biti bolje od ovoga? Pa očito je da neće biti bolje sve dok ćemo očekivati i primoravati druge i sebe da mora bolje i da hoćemo još, da hoćemo hranu, zdravlje, iPhone. Onda se sveznajuće pojavi misao da mi hoćemo ljubav, koju ne dobivamo. E, ja mislim da je to gluuuupost. Mama i tata su nam je davali koliko su mogli, imamo braću, imamo prijatelje, imamo sinove i kćeri, ujake, tete, bratiće sestrične, bake, prabake, šukunbake, djedove, stričeve, kumove, najbolje prijateljice od kumova moje sestrične, susjedinog tatu i njegovu nećakinju. I njihova ljubav nam nije dovoljna? Ajmo malo prestat lagati. Evo, ja ću prvi. Idem za početak primit malo ljubavi od samog sebe. Možda onda shvatim da je imam izobilje od drugih.