Da li je moguć prelazak na kolektivno viši duhovni nivo?

Primjera da su oni duhovno manje razvijeni sa sobom "povukli dolje" one više razvijene ima na bacanje više od obratnih situacija.

A što se tiče duhovnosti usporedba s IQ-om nema baš nikakve veze. Netko s manjim IQ-om ne može shvatiti stvari koje može shvatiti netko s većim IQ-om (barem ne u istom vremenskom periodu) dok za duhovno uzdizanje uopće nije potrebno znanje i učenje koje se stječe korištenjem IQ-a ili mozga, odnosno, ako osoba više zna o duhovnim stvarima i shvaća npr. proces reinkarnacije jako dobro jer ima visok IQ ne znači da je duhovno uzdignutija nad osobom koja nema pojma o reinkarnaciji.
Također ta usporedba ne vrijedi jer ako osoba ima IQ 170, a ne koristi ga i vidi nekoga tko koristi 110% svog IQ-a 70, ovaj s IQ-om 70 je svakako duhovno uzdignutiji od ovog sa IQ170.

Slažem se s vama da međusobno bliski jače utječu na sebi međusobno bliske

Onda ti "povuceni" nisu bili dovoljno "gore" ili su samo brijali da jesu

Sto se tice primjera. Ja stvarno ne znam zasto je, zabogamiloga, ljudima tesko shvatit cemu sluzi primjer i primjenit to na potrebni kontekst.

Al ajd...kad treba pojasnit...evo...poanta primjera sa IQ-uom. Ako netko sa IQ-om od 170 vidi kako se ovaj od 70 trudi 110% onda mozda i njemu padne na pamet napravit isto umjesto da koristi samo 10% koliko je, recimo, koristio do tada. Naime, osoba moze razmisljati ovako: "Gle, kako se on samo trudi, a nije mu lako. A meni, kojem je Bog dao puno vise, ne trudim se niti pola od ovog sto ovaj covjek radi." I onda ta osoba od 170 se mozda potrudi vise te sukladno svom IQ-u dobije totalno super, ludilo rezultate.
Medjutim, ako ovaj od 70 se ne trudi i to vidi ovaj od 170 on, najvjerojatnije, nece reci: "Gle kako se ovaj od 70 ne trudi pa sad necu ni ja." Nego ce reci: "Ah, on se ne trudi ali ionako nema bas ni cime."
U toj prici ovaj od 170 moze i ne mora koristiti svoj puni kapacitet.
Poanta. Ovaj sa 70 bi lako mogao inspirirati ovog sa 170 ali tesko da bi ga mogao povuci na svoj nivo ako ovaj sa 170 to nije odlucio jos i prije.

Dobro onda ako je primjer

Bitno je i koliko je ljudi na ovom višem nivou, jer ako ih je malo onda je njima jako teško, što ih je više to je lakše biti na višem nivou. Naime mi smo i fizička bića i potrebne su nam i fizičke stvari, pa ako je netko pošten i želi pošteno živjeti bit će mu to jako teško u društvu u kojem su svi nepošteni, no ako živi u društvu u kojem su i svi ostali pošteni, to će mu biti puno lakše.

I naravno pitanje je da li ovi sa nižih razina žele na višu razinu, za to je potreban trud, rad, odreći se nekih stvari, ustvari odreći se puno stvari. Naravno dobiju se neke stvari za koje se ne zna dok si na nižoj razini, ali ljudima je teško mijenjati sebe, svoje navike, razmišljanja...

@Chak...slazem se, iako mi se cini da sto je netko na visem nivou ne ovisi vise toliko o okolini tj. o tome gdje su ostali.

Vjerujem da svi streme ka necem visem ali se tesko pokrecu plus ih tijelo vuce nazad. No, to valjda i jeste zadaca tijela.

Kontam da smo svi povezani nekom nevidljivom silom i da ce i oni na nizem nivou osjetiti potrebu za promjenom kako se bude povecavat broj ovih na visem.

Pa čuj ništa nije fiksno i svi mi idemo pomalo gore, dole. Cilj je ići više gore nego dole, ali to ovisi i o okolnostima, jer da se mi sada nađemo u potpuno promijenjenim uvjetima npr. rat, prirodna katastrofa ponašali bi se potpuno drugačije. Doduše i u takvim uvjetima se neki ljudi istaknu kao pozitivci, ali se neki i izgube pa sami sebe pitaju što im se dogodilo, zašto su se tako ponašali. Mislim da se mi moramo svaki dan dokazivati, naravno situacija se ne mijenja tako drastično, ali opet sve oko nas utječe na nas i na naše ponašanje.

@ Alpha, ono sa ovcama ti je dobra usporedba. Ali ja mislim da mentalitet stada prevladava i kod ljudi.
Ajmo krenuti od toliko spominjanja osobnosti svakog čovjeka.
Što je to osobnost? Tko je ima? Rađamo li se s njom ili je izgrađujemo jer nam je dana kao potencijal?
Čovjek koji je ima je osoba i kao takav je samoosviješteno i slobodno biće. Koliko danas ima slobodnih ljudi? Malo.
Ja znam iz viđenja par klošara koji su najbliži tom izrazu – slobodni ljudi. Svi ostali koje poznam nisu slobodni i ne znam kada će i da li će biti.
Vjerojatno nikad. Uključujem tu i sebe.

Kako ćemo izgraditi planetarnu svijest kad smo taoci i živimo u iluziji slobode. Živimo u Platonovoj pećini i vidimo ono što želimo vidjeti.
Živimo po obrascu plemenske kulture u kojoj nećemo nikad biti svrha već samo sredstvo pastirovim ciljevima.
Mislimo da slijedimo svoje odluke i ideje, a zapravo radimo ono što je netko već davno odlučio.

Sto tebi znaci biti slobodan? Da li to podrazumijeva zivot ispod mosta? Ne znam...ne mislim da je zivot ispod mosta nuzan. Vazno je rjesit se pohlepe. Danas bi svaki covjek mogao pristojno zivjet da nije pohlepe.

Ima ona prica o mudracu pustinjaku kojeg je jedan kralj uporno htio dozvat u svoju palacu pa da mu bude savjetnik i njegov osobni ucitelj. I toliko dugo ga je opsjedao dok ovaj nije prista. Medjutim kad je pustinjak dosao u palacu poceo se ponasati sasvim suprotno od svega do tada. Fino se oblacilo, pio, jeo, lumpovao. Kralj se naljutio i prozvao ga laznim mudracem i sarlatanom misleci da ga je ovaj iskoristio. Na to se pustinjak nasmjesi, skine odjecu koju je imao, obuce svoju staru i krene nazad u pustinju. Kralj ga je sokiran gledao. Pustinjak mu rece: "Biti ces slobodan kada budes u stanju ostaviti sve bez da se osvrnes." I ode...bez osvrtanja.

Super pričica, ima još jedna slična o kralju koji je posjetio mudraca i nakon razgovora s njim je bio impresioniran njegovom smirenošću, mudrošću, lijepim i ugodnim riječima i tako na odlasku zamoli kralj mudraca da mu dade jednu svoju košulju koja bi ga uvijek podsjećala na ovaj susret. Naravno kaže kralj platiti ću Vam koliko god Vi tražite. Nato mu mudrac odgovori, darovao bi ja vama svoju košulju drage volje i to potpuno besplatno, ali žao mi je, ja nemam niti jednu košulju

Da, kad ne bi bilo pohlepe svi bi mogli bolje živjeti i oni koji imaju malo, jer bi mogli imati više i oni koji imaju puno jer bi mogli živjeti bez straha i stresa da će izgubiti to što imaju.

Nije loše imati materijalne stvari, ali ne treba o njima ovisiti.


Mnogi ljudi nisu egoistični. Mnogi ljudi uopće nisu naučeni samokritično razmišljati. Mnogi ljudi. Mnogi ljudi uopće nemaju sklopku u glavi, put razmišljanja koji bi ih doveo do toga da možda i oni nešto krivo rade i imaju krivi pristup
Koliko se to u dijete urode odgojem, a koliko same po sebi?

Legi, aj ponovi ovo sutra kad se otrijeznis. Al da bude smisleno

U originalu post je započinjao
"Nije loše ovisiti materijalne stvari, ali ne treba o njima misliti"

Htio sam reći da neki (većina) ljudi uopće nisu naučeni razmišljati samokritički. Ne samo da se radi o egu koji im ne dozvoljava da priznaju grešku ili nekome drugome da je u pravu (pa im se čini kao da će im pasti vrijednost ako priznaju da su pogriješili), nego se radi i o tome da uopće nemaju procese razmišljanja koji bi ih naveli do toga da se problem krije i u njima! Mislim da se samokritičko razmišljanje dobro usađuje i odgojem, a djeca u staromodnom režimu odgoja baš to i nemaju prilike učiti.

Odgoj u tome sigurno ima neke uloge, ali opet ne možeš se stalno izvlačiti na odgoj i na roditelje. Postoji i naša odgovornost bilo za preuzimanje stvari u naše ruke ili pak za pasivnost. Eh kritiziraš (i to opravdano) staromodni režim odgoja, a što je sa novim, on je još gori, kroz takva odgoj ne da se djete ne ući samokritičkom razmišljanju, nego ga se uopće ne ući razmišlati.

Cek, cek...koliko se ja sjecam starog rezima (a sjecam se) tamo si itekako ucio samokritiku za razliku od sada kada iste uopce nema. Ono sto je onda falilo je pruzanje samopouzdanja jer uz kritiku je tesko imati samopouzdanje. Danas su klinci tuplji no ikad (zahvaljujuci buljenju u tv i sto ja znam cemu sve ne) a misle da su bogom dani.

Pa nije se tada baš puno davalo pažnje samokritici, više kritici. Što je moglo dovesti i do samokritike, ali one negativne, jer ako ti netko stalno govori da si loš, glup, lijen i ti tako počneš razmišljati o sebi, to neće dovesti do ničega dobrog. Važna je pozitivna samokritika gdje mi sami sebi kažemo što smo pogrešno učinili i da ćemo to od danas ispraviti. Prije je bilo previše te negativne kritike koja je bila općenita, pa samim time beskorisna, a danas uopće nema kritike.

Savršeno, Chakotay, odlično
Upravo tako. Baš tako. I ne samo to, nego roditelj apsolutno nikada nije priznavao svoju grešku, odnosno nije bio samokritičan, pa dijete nije niti od koga moglo naučiti samokritičnost, samo to da je ono loše i da radi krivo

To je stvar autoriteta.

@Chak...ne bih se slozila.

@Legi...uopce nije tako.

@Chak i Legi...evo da objasnim zasto. Prije, ako bi dijete poslalo profesora u k***c onda bi dijete dobilo ukor, doma bi dobilo batine, a roditelj bi se crvenio. Dakle roditelj se jeste osjecao odgovornim kao sto je i bio sto je - samokritika.
Danas dijete posalje profesora u k***c, dijete posalju psihologu (mozda), roditelj dojde i izpsuje i profesora i psihologa da sto oni maltretiraju njegovo dijete i da mogu bit sretni sto ih nije mali poslao jos nekud. Tu nema ni kritike ni samokritike ni nicega.

Alpha je napisao/la:

Danas dijete posalje profesora u k***c, dijete posalju psihologu (mozda), roditelj dojde i izpsuje i profesora i psihologa da sto oni maltretiraju njegovo dijete i da mogu bit sretni sto ih nije mali poslao jos nekud. Tu nema ni kritike ni samokritike ni nicega.

Dobra

Za ovaj citirani dio se slažem, danas nema ni kritike ni samokritike. A prije? Prije je bilo svega No ni prije se nije djecu učilo samokritici, već ih se samo kritiziralo, pa su i ona naučila samo kritizirati, a ne i predlagati nešto konstruktivno kako bi se promijenilo to što se kritizira. U tvom primjeru sa školom, prije su uvjeti u školama bili gori nego dana i imali smo neke profesore koji su bili užasno loši, ali im se nije moglo ništa. Tada kad bi koji takav profesor rekao nešto, učenik bi automatski bio kriv, nitko ne bi pitao da li je to doista tako. Danas se ide u drugu krajnost pa nitko ne provjerava priče djeteta. Prije je bilo teže djeci u školama, a danas je teže učiteljima.

No izgleda da kako god okrenuli nikako da krenemo u pozitivnom smjeru, prema naprijed, već stalno idemo stranputicom

Da, kuzim. Hoces reci da u onoj prvoj varijanti je roditelj krivio dijete, a nije preuzeo krivicu na sebe. Moguce. Ali pazi sad ovo. Ako te krive za nesto (sto i jesi kriv) i dobijes kaznu i blabla to u tebi osvjescuje cinjenicu da zbilja jesi kriv. Dakle, svakako stvara osjecaj samokritike jer se pocinjes krivit. E sad. Drugi je problem sto onda nije bilo dovoljno pohvale. Zato su se, u kombinaciji sa kritikom, dobijali ljudi koji su kriticni i samokriticni ali tesko konstruktivni (kao sto i govoris).

Ali ako usporedimo s ovim danas...bokte...ono prije je bio makar neki odgoj. Pa se bar ucilo i neko postovanje i tako to. Danas...brrrr...

Možda ste krivo shvatili, ja uopće ne tvrdim da je ovaj odgoj bolji nego spominjem što je loše u onom starom.

@Alpha, tvoj primjer nije valjan jer roditelj koji tako postupa tako ionako ne kritizira svoje dijete. Dakle, on nema niti samokritike niti kritike. Radi se o nemarnim roditeljima koje ti spominješ.
Ali da, roditelji "nove klase" se ne crvene pred psihologicom i profesoricom kada čuju takvo nešto o djetetu, iako kritiziraju dijete. Roditelji nove klase se ne crvene jer djeluju zajednički s nastavnikom, pa prema tome, oni nemaju potrebu prikazati svoje dijete u boljem svjetlu pred nastavnikom, nego rade na popravljanju djetetovih pogrešaka. Dapače, nekada i sami govore o djetetovim manama i mole nastavnika da im pomogne oko njih.
Razlog zbog kojih bi se roditelj mogao crveniti je taj da je dječak te stvari naučio doma ili da mu fali manjak odgoja, no to ne znači nužno to.

Uglavnom, moja prvotna misao... Po "starom režimu" roditelj i kada ne bi bio u pravu, on to ne bi priznao. On bi nastavio dalje, a dijete bi moralo progutati. Što bi ono starije bilo, to bi djetetu očitije bilo da roditelj nije uvijek u pravu. E, a dijete koje je kritizirano i 90% za ispravne stvari naučeno je da te stvari radi pravilno. I utjecaj stvari koje to dijete radi pravilno se može proširiti i na neki novi skup stvari koje dijete radi pravilno, kada već uči nešto novo. No i obrasci za učenje novog su usađeni samim time što dijete, tj. već odrasla osoba, radi ostale stvari pravilno pa su se, igrom pogotka i pogreške, pravila poopćila. Samim time, poopćio se i princip po kojem osoba uči i nadograđuje se, ali ne i kojim se samokritizira.
No kada će osoba ući u sfere kojima njezini poopćeni principi (kroz već opisani proces učenja velikog broja stvari pravilno) ne koriste ili se njihov utjecaj ne širi dovoljno snažno, osoba u sebi neće imati ugrađen osjećaj samokritičnosti. Ona će morati naučiti učiti ponovno i nadograđivati se ponovno, i iako će proces na vanjski, a i unutarnji pogled biti istovjetan onome osjećaju samokritičnosti, to nije samokritičnost.

Upravo mi je nešto sinulo na prošlu raspravu koja se vodila na ovoj temi.
Često oni duhovno razvijeniji povuku za sobom one manje razvijenije, no izjavljivanje nekih naprednijih ili ekstremnijih ideja duhovno razvijenijih može potaknuti ostatak da izgubi povjerenje zbog neshvaćanja. Često ga i proglase ludim. Tako se sav onaj napredak zaustavi, a možda čak i poništi. U povijesti imamo jako puno primjera takvih ličnosti.
Zapravo, ljudi jako loše usvajaju naučeno. Netko tko je učio uz nekoga, makar taj bio i lud, neće odbaciti ono što je naučio unatoč činjenici da ga je učio ludi. Onom istinski naučenom nije važno kakav je izvor naučenog. Šteta što mnogi ljudi to ne shvaćaju

Pravi duhovni napredak se može postići (1) radom i (2) odricanjem jer samo one ((1) i (2)) garantiraju da je osoba sklona istinskoj promjeni, istinskoj duhovnoj transformaciji. To je dugi put od individue pa polako do kolektiva i on se ne može odvijati sam po sebi, ono što se odvija samo po sebi (tj. inerciji) to je iskrivljena (izrelativizirana) duhovnost (gdje primjerice nema odricanja, gdje je sve dobrodošlo od petardi do etera) i toga se treba čuvati jer najgore je kad se počne relativizirati, tada prava (apsolutna) duhovnost ne samo da (trenutno) prestaje, nego je se time može dugoročno zakinuti.

Prava duhovnost počinje iz pojedinca i svaki pojedinačno treba raditi, jer niti je itko uklet da bi mu slučaj određivao sudbinu ili da bi mu drugi ((ne)budni) ljudi krojili sudbinu. Različiti ljudi mogu pojedincu samo pomoći u pokazivanju vrata, ali svatko mora skupiti VOLJU da prođe kroz vrata, jer pored tolike inercije to je zahtjevan zadatak. Drugi mogu svakome bilo olakšati bilo otežati ali ne mogu ni 700000 Isusa i(li) Buddha dovesti nadrogiranog ljenivca bilo gdje ako on to izrazito ne želi, nego njemu može biti tek jako olakšano, no ultimativno ne mogu drugi u potpunosti raspolagati tuđom voljom, tuđom odlukom. Ali (ja mislim da) kapitalni kolektivni skok će biti tek onda kad ZADNJI Mujo odluči izaći iz svoje pijane birtije (ne kada neki veliki postotak to odluči).

No opet sada se tu postavlja pitanje, zar ne postoji bitna razlika između 0,5 %, 10 %, 40 %, 55 %, 80%, 99 % + zadnji postotak manje onaj zadnji? Sigurno da postoji bitna razlika između 2 % i 70 % jer svaka duhovna individua se broji, tj. svaka njegova odluka koju donese se broji, ali sve te odluke (ako su prave, istinske duhovne odluke) mogu voditi samo do toga da svi, svaka individua (prije ili poslije) postane duhovna. Naravno neki se ne bi složili s ovim podcrtanim jer misle da je Zemlja poligon za rast starih i novih duša i neke duše koje dođu mogu biti vrlo nisko u svojem razvoju pa mogu sve opstruirati, no o tome se ultimativno NE radi. Ovo nije jednostavno, pa ću pokušati pojednostavniti što je više moguće...

(1) Ne može netko s jedne strane biti duhovan ako s druge strane zanemaruje izgubljenu ovcu (bez obzira kakva ta ovca bila). Tako da iako mogu 97 % ljudi biti visoko, ako oni svojim aktom ponekad namjerno zanemaruju onih 3 % tada ih taj isti akt može povući nazad u neduhovno stanje!

(2) Ne može netko biti duhovan ako NA SILU nastoji ići protiv tuđe volje (bez obzira koliko ta tuđa volja bila neduhovna). Svatko ultimativno mora biti duhovno čist i donositi ispravne odluke i ponekad ispravna odluka može izgledati kao da je zanemarivanje ostalih neduhovnih ali ona ultimativno je takva da na najbolji mogući način pomaže ostalima. Ti ostali koji možda izgledaju da su zanemareni, oni nisu zanemareni i njih drugi indirektnim postupcima mogu dovesti u duhovno stanje na način da ti zanemareni prvotno misle da su sami to ostvarili, da su sami uspjeli, a istina je još ljepša a ta je da su svi uspjeli, svi su pobjednici.

(3) Ne postoji izolirani sustav. Sve je u određenoj mjeri povezano.


Kada se poveže ovo (1)-(3) tada je razjašnjeno ono iznad podcrtano.


Za sada, toliko...

Sedežničar je napisao/la:

Pravi duhovni napredak se može postići (1) radom i (2) odricanjem jer samo one ((1) i (2)) garantiraju da je osoba sklona istinskoj promjeni, istinskoj duhovnoj transformaciji.

Dobar post Sedežničar

No da malo prokomentiram ovu rečenicu, sa tim odricanjem je uvijek jako teško, prvo čega se odričemo? Sigurno ne nečega dobrog i pozitivnog jer tada nazadujemo, drugo ako se odričemo nečega lošeg moramo znati zašto je to loše za nas i što je ono što smo ustvari željeli postići, a to loše nam je samo supstrakt za nešto dobro. Uzmimo primjer da gladan čovjek ode u McDonalds, on želi zadovoljiti glad, no hrana koju će tamo pojesti nije zdrava, ali je dosta fina i može se lako navući na samu tu hranu. Ako se pak navuče, on bi se trebao odreći te hrane, ali pri tome početi jesti zdravu hranu, a ne nešto slično tome. U stvari duhovno razvijena osoba se ne odriče ničega nego izabire dobro i na taj način ispunjava sve svoje želje. Jednostavno zna da će sve drugo samo privremeno zadovoljiti njegove želje i zato to ne bira, nego ono drugo što ga ispunjava i čini dugoročno čini sretnim i zadovoljnim.

@Chak, mislim da je Sedežničar htio reći da se trebamo odreći nekih stvari zbog kojih bi nam ego rastao, dakle onoga što se smatra luksuzom u životu.
Također, koji put ćemo trebati se odreći vlastitog užitka da bi drugome pomogli u nečemu. Primjerice, nećemo gledati neki dobar film na televiziji ako nas prijatelj pozove da mu pomognemo pri preseljenju. To su sitne žrtve i odricanja koja nas čine duhovnijim osobama.