Zen priče

zato ti ćesto navračaš kod ikd da vidiš na kojem si stupnju

floridanamana je napisao/la:

zato ti ćesto navračaš kod ikd da vidiš na kojem si stupnju

floridanamana je napisao/la:

zato ti ćesto navračaš kod ikd da vidiš na kojem si stupnju

jep, on je ultimativni test

na muci se poznaju junaci

floridanamana je napisao/la:

na muci se poznaju junaci

I od njega sam nesto naucio, nikad ne pustaj u svoj dom covjeka sa Biblijom pod rukom

Galilei Galileo je napisao/la:

floridanamana je napisao/la:

zato ti ćesto navračaš kod ikd da vidiš na kojem si stupnju

jep, on je ultimativni test

Nije, nažalost, ima puno ozbiljnijih testova od propovjednika koji se nabacuje citatima.

Svako vrijeme ima svoje breme
Svaki covjek ima svoj kriz

I to što kažeš. Sjećam se vremena u kojima sam stalno nailazila na takve tipove i nije mi pomoglo bježanje od njih

Jasna spoznaja

Buddhistička je svećenica, poznata kao Rionen, rođena 1797. godine. Bila je unuka glasovitog japanskog ratnika Shingena. Imala je pjesničku dušu i bila toliko zanosne ljepote da je već u sedamnaestoj godini bila u caričinoj pratnji kao jedna od dvorskih dama. Očekivala ju je slava već i u ranoj mladosti.

Voljena carica iznenada umre i time iščezoše i Rionenini snovi prepuni nadanja. Postade svjesna nestalnosti života u ovome svijetu, te poželi izučavati zen.

Njezina se rodbina s time ne složi, te je prisili neka se uda. Uz obećanje da može postati svećenica kada rodi troje djece, Rionen pristade. Prije no što je napunila dvadeset i petu godinu, ispunila je postavljeni uvjet. Suprug i rođaci nisu je više mogli odvraćati od njezine želje. Obrijala je glavu, uzela ime Rionen, što znači jasno spoznati, te krenula na svoje hodočašće.

Stiže u grad Edo, te zamoli Tecugua neka je primi za učenicu. Bacivši letimičan pogled na nju, učitelj je odbije, jer je bila isuviše lijepa.

Rionen otiđe do drugog učitelja, Hakua.

Hakuo je odbije iz istog razloga, rekavši joj kako bi njezina ljepota stvarala samo neprilike.

Rione tada uzme vruće željezo i prisloni ga na svoje lice. Za nekoliko trenutaka zauvijek nestade njezine ljepote.

Hakuo je tada prihvati za učenicu. U spomen ove zgode, Rionen napisa pjesmu na stražnjoj strani ogledala:



Prije odlaska sa ovoga svijeta, Rionen je napisala još jednu pjesmu:

Kada si umoran

Učenik jednom upita svog učitelja,
"Učitelju, što je prosvjetljenje?"
Učitelj odgovori,
"Kada si gladan, jedi. Kada si umoran, spavaj."

Okus mača

Matajuro Jagju bijaše sin znamenitoga mačevaoca. Otac ga se odrekao jer bijaše uvjeren kako je sinovljev rad i odviše prosječan da bi dostigao majstorstvo.

Tako se Matajuro zaputi na planinu Futara, te ondje pronađe čuvenog mačevaoca Banzoa. Ali Banzo potvrdi ono što je rekao mladićev otac. "Želiš da te podučavam mačevanju?" upita on mladića. "Ali, ti ne ispunjavaš niti jedan uvjet!"

"Kada bi naporno i ustrajno vježbao, koliko bi mi godina trebalo da postanem majstor?", mladić je bio uporan.
"Cijeli ostatak života!", odgovori Banzo.
"Toliko dugo ne mogu čekati! Radije ću pretrpjeti sve teškoće, samo kada bi me ti podučavao. Ako postanem tvoj vjerni sluga, koliko bi tada moje naukovanje moglo trajati?"
"O, možda deset godina", popusti Banzo.
"Moj otac postaje sve stariji i uskoro ću morati preuzeti svu brigu za njega. Ako bi radio još napornije i ustrajnije, koliko bi mi tada vremena trebalo?"
"O, možda trideset godina", odvrati Banzo.
"Kako to?" upita Matajuro. "Prvo kažeš deset, a sada trideset godina. Podnijet ću sve teškoće kako bi postao majstor ove vještine za najkraće moguće vrijeme!"
"Ako je tako", odvrati majstor, "morat ćeš kod mene ostati punih sedamdeset godina. Čovjek koji žuri kako bi postigao uspjeh, rijetko kada brzo savlada vještinu."
"U redu" složi se mladić, shvativši naposlijetku da je bio prekoren zbog svoje nestrpljivosti. "Pristajem."

Matajuri bijaše zapovjeđeno da nikako i ni u kojoj prigodi ne govori o mačevanju, te da nikada niti ne dodirne mač. Svojem je učitelju pripravljao jela, prao je posuđe, pripremao mu postelju, čistio dvorište, uređivao vrt, ali nijedne riječi ne izusti o mačevanju.

Tako minuše tri godine. Matajuro je još uvijek obavljao iste poslove. Bio je tužan, pomišljajući na svoju budućnost jer još uvijek nije počeo proučavati vještinu kojoj je posvetio cijeli svoj život.

Jednoga dana Banzu mu se prikrade potajice iza leđa, te ga silno uplaši udarivši ga drvenim mačem.

Narednog dana, dok je Matajuro kuhao rižu, Banzo iznova neočekivano skoči pred njega.

Nakon ovog događaja, Matajuro je bio prisiljen dan i noć braniti se od neočekivanih napada. Niti jedan trenutak tijekom dana ne bi minuo, a da Matajuro nije bio primoran misliti na okus Banzova mača. Postao je tijelo bez želja i misli - samo vječna spremnost.

Vještinu je mačevanja savladao takvom brzinom da je to vabilo osmjehe na licu njegova učitelja.

Matajuro postade najveći mačevalac u zemlji.

Prvi dio priče je sličan jednoj ranije napisanoj priči

Otvori svoju riznicu sa blagom

Daiju posjeti učitelja Basoa u Kini. Baso mu se obrati pitanjem: „Što tražiš?“
„Prosvjetljenje“ odgovori Daiju.
Imaš svoju riznicu s blagom. Zbog čega lutaš uokolo tražeći?“ upita Baso.
Daiju uzvrati pitanjem: „Gdje je moja riznica?“
Baso odgovori: „To što tražiš, to je tvoja riznica.“
Daiju bi prosvijetljen! Od tog je trenutka neprestano poticao svoje prijatelje: Otvorite svoju riznicu sa blagom i koristite ta blaga.

Kameni um

Hogen, kineski učitelj zena, živio je posve sam u jednom malenom hramu, daleko u pustopoljini. Jednog dana naiđoše onamo četiri lutajuća redovnika te ga upitaše bi li mogli u njegovu dvorištu pripaliti vatru da se ugriju.
Dok su pripremali drvlje, Hogen ih začuje kako raspravljaju o subjektivnosti i objektivnosti.
Priđe im i reče: „Evo ovdje jednog velikog kamena. Po vašem sudu, je li on u vašem duhu ili izvan njega?“
Jedan od redovnika odgovori. „S budističkog gledišta, sve je objektivizacija duha, stoga bih rekao da je taj kamen u mojem duhu.“
„Zacijelo imaš osjećaj da ti je glava vrlo teška“ primijeti Hogen „ako ideš uokolo noseći posvuda u duhu jedan ovakav kamen.“

Ukrasti Mjesec

Zen učitelj je živio vrlo jednostavnim životom u maloj kolibi podno planine. Jedne večeri, dok je bio odsutan, lopov se ušulja u kolibu i shvati da u njoj nema ničega i da ne može ništa ukrasti.

U taj trenutak vrati se Zen učitelj i ugleda ga. "Prošao si dalek put da bi me vidio", kaže on lopovu, "i ne bi se trebao vratiti praznih ruku. Molim te, uzmi moju odjeću kao dar."

Lopov je bio zbunjen, ali mu uzme odjeću i pobježe. Učitelj ostane sam pa sjedne gol gledajući mjesec.

"Jadan čovjek", pomisli on, "Da sam mu barem mogao dati ovaj predivan Mjesec".

S kakvim se raspolozenjem uma covjek treba poducavati istini?

Ne postoji um koji se treba oblikovati, niti ikakva istina kojoj se treba poducavati.

Ako nema uma kojeg treba oblikovati niti istine o kojoj treba poducavati, zasto svaki dan okupljas redovnike koji proucavaju zen i koji se poucavaju istini?

Nemam ni centimetra suvisnog prostora i gdje bih onda mogao okupljati redovnike? Nemam jezika i kako bih onda mogao savjetovati druge da dodju k meni?

Kako mi mozes u lice izreci takvu laz?

Kad nemam jezika da savjetujem druge, je li moguce da kazem laz?

Ne mogu pratiti tvoje rasudjivanje.

Ni ja sebe ne razumijem, zakljuci zen ucitelj.

Sve je najbolje

Dok je jednom zgodom šetao tržnicom, Banzan u prolazu uhvati razgovor između mesara i nekog kupca koji je k njemu svratio.
"Daj mi najbolji komad mesa što ga imaš" zatraži kupac.
"U mojoj trgovini je sve najbolje" na to će mesar. "Ovdje nećeš naći nijedan komad mesa koji nebi bio najbolji."
Na te se riječi Banzan prosvijetli.