Zen priče

funderbar?

O zmaju. Ja sam to samo aeronautički doživljaj podijelio sa vama. Ako ste našli dublji smisao, drago mi je, to mi je i bio cilj
(Ma i ja sam nešto pomislio dubokoumno )

Naravno, nitko nije ni posumnjao

Učenik Zena rekao je svome učitelju,
“Učitelju, imam nekontroliranu narav.
Pomozite mi molim vas osloboditi je se.”

“Imaš nešto vrlo čudno,” reče mu učitelj.
“Pokaži mi tu narav.”

“Pa baš sada vam je ne mogu pokazati.”

“A zašto ne?”

“Pa zato što se ona javlja iznenada.”

“To onda ne može biti tvoja istinska priroda,”
reče učitelj, “jer ako jeste, bio bi u stanju
pokazati mi je u bilo koje vrijeme.
Zašto dozvoljavaš nečemu što zapravo nije
tvoje da te muči u životu?”

Poslije, kad god je učenik osjetio kako se
u njemu javlja osjećaj bijesa, sjetio bi se
učiteljevih riječi. S vremenom je u sebi razvio tihu
i spokojnu narav.

Galileo Galilei je napisao/la:

Tada ronin, demoraliziran tim stavom, baci svoju katanu i prostre se pred Tajimu, ponizno tražeći oprost za svoje nečuveno ponašanje.

Komentare i vase misljenje molim ...

E,ove zen priče mi se jako dopadaju, iz njih zbori visemilenijumska azijska mudrost.

Ova gore parabola ilustruje najveću pobjedu koju čovjek može za života izvojevati: pobijediti sebe u drugome. Ova dva borca su oba izašla iz borbe kao pobjednici - jedan je pobijedio svoj fatalizam i vratio vjeru u sebe, a drugi je u svom neprijatelju vidio dotad njemu nedostizni ideal - mir sa sobom i svojim umom, i njemu je iskazao poštovanje.

Crv i njegova krasna hrpa balege

NEKI SE LJUDI JEDNOSTAVNO NE ŽELE osloboditi problema. Ako već nemaju dovoljno svojih problema o kojima bi brinuli, okrenu televizijske sapunice da bi se brinuli oko problema nekih izmišljenih likova. Mnogima je tjeskoba stimulativna; takvi ljudi odnose se prema patnji kao prema zabavi. Oni ne žele biti sretni jer su previše vezani za ono što ih muči.

Dvojica redovnika bili su cijeloga života bliski prijatelji. Nakon smrti jedan se rodio kao deva, nebesko biće, u raju, dok mu se prijatelj rodio kao crv u hrpi balege.

Devi je ubrzo počeo nedostajati stari prijatelj te se pitao gdje je ponovno rođen. Nije ga mogao naći u svom raju pa ga je potražio u drugim nebeskim prostranstvima. Tamo ga nije bilo. Uz pomoć svojih nebeskih moći, deva je pretražio svijet ljudskih bića, no ni tamo ga nije bilo. Nikako, držao je deva, njegov se prijatelj nije mogao roditi kao životinja, ali pogledao je i u životinjski svijet, za svaki slučaj. No ni tu nije bilo traga njegovu prijatelju iz prošlog života. Deva je potom pretražio svijet koji mi zovemo “jezovitim” i na svoje iznenađenje upravo ondje našao svog prijatelja, koji se ponovno rodio kao crv u odvratnoj hrpi smrdljive balege!

Prijateljske veze ponekad su toliko jake da nadžive i smrt. Deva je osjećao da mora spasiti svog starog prijatelja iz tako nesretnog stanja, bez obzira što ga je tamo doveo zakon karme.

Tako se deva pojavio ispred hrpe balege i zazvao svog starog prijatelja: “Hej, crve! Sjećaš li me se? Bili smo redovnici u prijašnjem životu, a ti si mi bio najbolji prijatelj. Dok sam se ja ponovno rodio na rajskim nebesima, ti si se rodio u ovoj odurnoj hrpi kravlje balege. No, ne brini, mogu te povesti sa sobom u raj. Dođi, stari prijatelju!”

“Pričekaj tren”, reče mu crv. “Što je to tako divno u tom “raju” o kojem stalno melješ? Ja sam jako sretan ovdje u svojoj mirisnoj, ukusnoj i prijatnoj balegi. Hvala ti lijepa.”
“Ne razumiješ”, na to će deva, koji mu je potom opisao sve divote i ugode raja.
“Ima li tamo kakve balege?”, upita ga crv koji je odmah prešao na stvar.
“Naravno da nema!”, odgovori mu deva.
“Ma onda nema šanse da odem tamo, makni se!”, reče mu crv, vrativši se u svoju hrpu balege.
Deva je mislio, kada bi crv samo mogao vidjeti raj, razumio bi o čemu mu govori. Tako je deva začepio nos i zabio svoje nježne, nebeske ruke u odurnu balegu, tražeći prijatelja crva. Našao ga je i izvukao van.
“Ej! Ostavi me na miru!”, izderao se crv. “Upomoć! Uzbuna! Uzbuna! U pogibelji sam!” Nekako se uspio izvući iz devine ruke i zaronio ponovno u svoju hrpu balege.
Dobri je deva ponovno gurnuo ruku u smrdljivu gomilu, opet je pronašao crva i pokušao ga izvući. Skoro je uspio, no kako je crv bio klizav od balege i nije želio izići, pobjegao mu je i drugi put, sakrivši se dublje. Stotinu i osam puta deva je pokušavao izvući jadnog crva iz njegove hrpe balege, no crv je bio tako vezan za svoju dragu hrpu, da bi mu svaki put pobjegao!
Na kraju se deva vratio u raj, ostavivši budalastog crva u njegovoj “krasnoj hrpi balege”.

Zapamtit ću da sam ja stvorio ovaj svijet, da ga mogu promijeniti i poboljšati svojim sugestijama kad god to poželim.

Richard Bach, Let iznad oblaka

Ovo zadnje danas i primjenio.

Imao jedan seljak naprasita gazdu. Na svaku je gazda povikao i tuko.
Jednom je seljak, neznajući pogriješio. Nije to bio ni veliki grijeh, ali bojao se gazde. "Vikat će" mislio je. A još gore je bilo isčekivanje te kazne. Sati su prolazili, ali gazde nikako da dođe i da se izviče na seljaka. I tada seljaku sine "Pa ček' ako će več vikati na mene, što se mene tiče, to je već i napravio". I nasmješen nastavi dalje sa poslom.
Nakon nekog vremena sretne seljak gazdu. "Pa gdje si bio" reče gazda i samo se dobrohotno nasmija. Nije vikao.

Mnogo bre gljupa priča. Ali izbacite zadnji red i dobije smisao.

Trajno se prosvjetliti izmedju ostalog znaci i probuditi se iz sna i nastaviti zivjeti u jednoj skroz drugacijoj vrsti svjesti.Kad god se tada krenete sjecati bilo kojeg dogadjaja iz neprobudjenog djela zivota,on vam zaista izgleda kao san,tj nema razlike izmedju pravog sna i tog neprobudjenog zivota,u odnosu na ovu novu kosmicku,istinitu svjest.

Zbog toga,evo jedne zen price koja to odslikava:

~Veliki Ucitelj Taoa Chuang Tzu je jednom sanjao kako je on preljepi leptir koji ide i leti tamo vamo.U snu nije imao svjesnost o sebi kao o nekakvoj licnosti.Jednostavno je bio leptir.Odjednom se probudio,i shvatio da on lezi u krevetu,sklupcan.Opet je bio licnost.

Ali onda pomisli u sebi:Da li sam ja prije bio covjek koji je sanjao da je leptir,ili sam pak sada leptir koji sanja da je covjek?

I naravno jedna od najglupljih pitanja koje neko moze postaviti prosvjetljenom covjeku je iskazano u sljedecoj prici:

Japanski car je pitao Ucitelja Guda:Sta se desava prosvjetljenom ucitelju nakon njegove smrti?

Gudo: Odakle bi ja to znao?

Car:Pa zato jer si ti prosvjetljeni ucitelj !

Gudo:Da,naravno da jesam.Ali jos nisam umro,tj i dalje sam ziv!

I evo jos i zadnju za jutros,jer nekako su tri price taman.Naime,kada god prilazite prosvjetljenoj osobi pa bila ona ucitelj ili ne,to je kao da prilazite bicu iz druge dimenzije.A ako zelite nesto da saznate od njega,to najcesce niste ni sposobni da shvatite zbog vase nesvjesnosti i ne-mudrosti.Tacnije,vi ni ne znate sta znaci biti njegov ucenik....

Ucitelj je meditirao pored rjeke,kada ga je mladi momak prekinuo sa pitanjem:Gospodaru,ja zelim da postanem vas ucenik!

Ucitelj: Zasto?

Ucenik odgovori nakon kratkog razmisljanja : Pa zato jer zelim da nadjem Boga!

Ucitelj kad je to cuo,od osobe potpune mirnoce se pretvori u nekakvog manijaka,uze momka za vrat i ruke,baci ga u plicak rjeke,te mu glavu zagnjuri duboko pod vodu.Momak se koprcao,mahao nogama i rukama,ali cvrsta ruka Ucitelja mu nije dozvoljavala da izroni po vazduh.To je trajalo oko jedan minut.

Napokon,Ucitelj popusti.Momak izroni,pljuvajuci vodu iz rjeke,te kasljajuci poce da dise duboko.Oci su mu bile krvave i iskobecene.Sav se tresao.Ucitelj ga je pustio da se malo smiri i stisa,te ga onda upita : Reci mi,dok si bio pod vodom,sta je bilo to sto si htio NAJVISE NA SVJETU U TOM TRENU ?

Momak odgovori cjelim svojim bicem : Pa vazduh !

Ucitelj : Dobro.Sada molim te podji sto dalje od mene,i vrati se kad budes htio da saznas Boga sa tolikom zeljom sa kojom si maloprije zelio vazduh !

Sta vise reci...Ko shvati prosvjetljeno bice,shvatio je SVE....

Dang dang doko dang...Udar gonga se cuo,idem skuvati caj,a vama zelim dobro jutro !

Dobro jutro i tebi! Super priča

zahvali se zenu:))) i sebi ))

Nove tri price idu za par sati,jer nema nocas spavanja:))) jer zelim da saznam gdje se jos nalazi taj lik koji hoce da sanja....Sto je sanjo,sanjo je...Dosta brate tih snova,stvarno je momak nerealan...

Ljudi zele da su srecni.Da iskusavaju radost svakog trena svog zivota,i to i treba da bude tako.Otici u prirodu,pokisnuti na kisi,trcati za psima,slusati galebove kako kriste ujutro na obali,ubrati cvjet i odnjeti ga nekome.Za sve ovo navedeno razum i znanje uopste nisu bitni,potreban je sponatnost,sloboda i zelja za zivotom.Takvu radost knjiga ne pruza niti nikakvo sveto znanje.

Jedan filozof i ucenjak se je posvetio ucenju zena,spisa i sutri.Nakon mngoih godina ucenja i praktikovanja meditacije,dosao je do trajnog prosvjetljenja.Nakon toga,otisao je isped manastira,zapalio vatru i sav srecan je uzeo da spaljuje sve knjige koje je skupio u toku svog zivota.

Kada ste obuzeti sobom i zivite u skladu sa unutrasnjim osjecajem koji je istinit i zaista vas,nista vas ne moze poremetiti.To je vasa sustina i niko na nju ne moze uticati.Plovite zivotom i ne obazirete se puno,jer sta god da se desi,vi imate to vase nesto sto vam niko ne moze ukrasti.Jos ako je ta sustina ljubav prema svemu,zaista ste srecni.


Dva monaha su prala svoje zdjelice za hranu,kad su vidjeli skorpiona kako se utapa u rjeci.Jedan monah je odmah uzeo skorpiona i podigao ga na obalu.U tom procesu skorpion ga je ubo u jedan prst.Monah je bez puno obaziranja nastavio da cisti zdjelu.Medjutim,skorpion je ponovno upao u rjeku.Monah ga opet podigne i dok je krenuo da ga stavi na pjesak obale,skorpion ga ubode,u drugi prst.

Drugi monah ga upita:Pa zasto nastavljas da spasavas skorpiona kad dobro znas da je u njegovoj prirodi da te ubode?

Prvi monah odgovori:Zato,jer je u mojoj prirodi da spasavam!

Kad god je poducavao svoje ucenike o zenu,ucitelj Gutei bi podigao svoj kaziprst u vazduh.Jedan ucenik je poceo da ga imitira,i to iza njegovih ledja,dok bi ovaj poducavao.Ili bi dok bi objasanjavao drugima kako on shvata zen,imitirao ponasanje ucitelja.

Gutei je cuo za ovo bezobrazno ponasanje ucenika.Sacekao je ucenika kad je on opet poceo da ga imitira,zgrabio ga je za ruku,i sa nozem mu okinuo kaziprst.Uzasnut prizorom,krvlju i prstom koji je pao na pod,mladi ucenik se okrete i u totalnoj panici i placu poce da bjezi od ucitelja,ka sumi.

Gutei se tada prodere na njega i naredi mu da se vrati nazad odmah.Ucenik se okrete i sav uplakan pridje ucitelju.Gutei podize svoj kaziprst.Ucenik je sa ocima punim suza gledao u ucitelja i krenuo da podigne svoj prst.Medjutim kada je vidio da mu fali prst,opet se sokirao .U tome trenu se trajno prosvjetlio.Pun milosti,pao je na koljena ispred ucitelja i poceo da mu ljubi stopala i place od srece.

Sta reci? Ucitelj mora biti jako siguran u napredak nekog ucenika i mora da ga poznaje,prije nego uradi nesto ovako cudno.Medjutim,definitivno je da ucenik mora to i da zasluzi,i da u njemu ipak postoji jaka sansa za iznenadnim prosvjetljenjem.Ucenik se pak osjecao nadmenim dok je oponasao ucitelja.Vjerovatno je ispod toga imao duboko postovanje prema njemu,jako duboko.Kad mu je ucitelj otkinuo prst,on se sokirao.Nastala je ogromna,nezamisliva bol.Odjednom je ucenik zaboravio na sve i pretvorio se u bol,strah i paniku.Zivot mu je bio ugrozen.Bio je na samoj ivici sloma,u soku,transu.Poceo je da bjezi ko muva bez glave,hipnotisan.Skoro bez uma.

Ucitelj ga je pustio da malo trci u toj panici.Onda se je izderao,jako.To je opet sokiralo ucenika i vratilo ga u realnost,ucitelj kojeg voli ga je zvao nazad.Zbog te silne ljubavi se okrenuo i posao ka ucitelju.Tada je vjerovatno bio skroz slomljen,sa jedne strane je vidio ucitelja kojeg voli najvise na svjetu,a opet krvario je i bio u soku.Tresao se.Ucitelj podize prst.U tome trenu se u uceniku javi ona njegova zelja da ga imitira,ona nadmenost,ego.

Medjutim kad je vidio da nema prsta,potpuno i apsolutno se slomio.Postao je svjestan da on nije ego,da on nije razum,da on nije tjelo koje se trese ,drhti i krvari.Tad se prosvjetlio.

Bio je zahvalan ucitelju,jer mnogi bi mjenjali prst za prosvjetljenje...

Ne znam dal spada u zen price ili dal je neko pisao sam sad poceo da pratim temu ali evo neke lepe price

Sveucilisni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje: Je li Bog stvorio sve sto postoji? Jedan student mu je smjelo odgovorio: Da, Bog je stvorio sve sto postoji! Bog je sve stvorio? upita profesor jos jednom. Da, profesore odgovori student. Profesor ce potom: Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Buduci da zlo postoji a uzevsi u obzir princip da nas odredjuje ono sto radimo, onda je i Bog zao! Student je ostao sutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je jos jednom dokazao da je vjera zapravo mit. Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nesto pitati. Naravno odgovori profesor. Student ustane i rece: Profesore, postoji li hladnoca? Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno? Studenti su se zakikotali na kolegino pitanje. Mladic je odgovorio: Zapravo profesore, hladnoca ne postoji. Prema zakonima fizike, ono sto mi smatramo hladnocom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proucavanju ima ili prenosi energiju, a toplina je ono sto cini da tijelo ima ili prenosi energiju. Apsolutna nula znaci potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoca ne postoji. Mi smo stvorili tu rijec da opisemo kako se osjecamo ako nemamo toplinu. Student nastavi s pitanjem: Profesore, postoji li tama? Profesor odgovori: Naravno da postoji. Student ce na to: Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo mozemo proucavati, ali tamu ne. Zapravo, mozemo se posluziti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proucavati razlicite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne mozemo mjeriti tamu. Najobicnija zraka svjetla moze prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako mozete znati koliko je odredjeni prostor mracan? Mjerite kolicinu prisutnog svjetla. Nije li ovo tocno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opisu sto se dogadja kada nema svjetla. Na kraju, mladic upita: Profesore, postoji li zlo? Sad vec pomalo nesiguran, profesor odgovori: naravno, kao sto sam vec rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najcesce u svakodnevnim primjerima covjekove necovjecnosti prema drugim ljudima… u zlocinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu nista drugo nego zlo. Na to ce student: Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Bas kao i tama i hladnoca, to je pojam kojeg su ljudi stvorili da opisu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje bas kao sto postoje svijetlo i toplina. Zlo je posljedica onog sto se dogodi kada u covjekovom srcu nije nazocna Bozja ljubav. Bas poput hladnoce koju dozivljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se dogadja kada nema svjetla. Profesor je sjeo. Mladic se zvao Albert Einstein

Dosli turisti u selo posjetiti cuvenog mudraca. Usli u njegovu kucu i iznenadili se. Cijela se kuca sastojala od jedne prostorije "od poda do stropa" ispunjene knjigama. Turist tiho pridje mudracu: "Htio bih pitati..., a gdje Vam je namjestaj?" Ovaj odgovori: "A gdje je Vama namjestaj?" Turist se malo zbuni: "Nemam ga...pa ja sam u prolazu." Mudrac pouci:" I ja sam u prolazu:"

Albert je bio vješti retoričar i igrač mislima tuđih umova, zapravo nije predvidio da onda negira "svemogućnost" Boga, ili pak je, samo je htio napraviti porugu nad religijom pred svima, a da toga niti oni sami nisu svjesni. Ovo gore je samo retorička smicalica, ali i živi dokaz koliko je ljudski jezik nedovoljan za komuniciranje o metafizici, nadrealnim i nadljudskim temama, pa je lako biti zaveden u spletu riječi i misli koje vode slušatelje ili čitaoca.

Ni ja sad ne znam što da točno mislim o Einsteinovom retoričkome pothvatu sa predavanja, ali svakako mu je za čestitati na odvažnosti i karizmi.

Uznemiren Učiteljevom težnjom dа uništi svаki izrаz vjerovаnjа u Bogа, jedаn je učenik povikаo: “Nije mi ostаlo ništа zа štа dа se uhvаtim.”

“To ptić kаže kаda gа gurnu iz gnijezdа!”, reče Učitelj.

Kаsnije je dodao: “Zаr očekuješ dа letiš dok si bezbjedno smješten u gnijezdu svojih uvjerenjа? To nije letenje. To je mаhаnje krilimа!”

Učitelj se žalio na loše strane takmičenjá i borbi.

“Pa zar takmičenja i borbe ne izvlače ono najbolje iz nas?” – upita neko.

“Ne! Već vam naprotiv donose ono najgore – uče vas da mrzite!”

“Kako to mislite, da mrzimo?” – upitaše neki zbunjeno.

“Uče vas da mrzite sebe, zato što dozvoljavate sebi da vaše aktivnosti određuju vaši protivnici a ne vaše sopstvene potrebe i ograničenja! Uče vas da mrzite sebe zato jer pokušavate da napredujete o njihovom trošku.”

“To bi onda značilo, da sve promjene i sav naš napredak treba da jednostavno sa sobom u grob ponesemo.” – usprotivi se jedan.

Učitelj odgovori: “Jedini napredak koji postoji – je napredak Ljubavi. Jedina promjena koja ima smisla je težnja ka tome da se mijenjamo u srcu.”