Bog

Nitko nije savrsen dok se ne zaljubimo u njega.....

Tacno i kratko!Hvala

Sjecam se jednom sam bio u "debati" s dvojicom prijatelja, jedan je ateist, i kaze ovaj treci "Ja vjerujem u Boga, ali ne vjerujem u Boga u kojeg ti vjerujes, niti vjerujem u Boga u kojeg ti ne vjerujes."

Dobro im je rekao.

ficoom666 je napisao/la:

Jedno mi nije jasno...Bog bi trebao biti savrseno i idealno bice koje nam prasta i pruza sve sto je potrebno.Zasto se onda vjernici mole?On im pruza sve sto je potrebno.On uvjek oprasta i pruzi drugu sansu,pa zasto onda neki ljudi idu u pakao.On se ljuti ako ne vjerujes u njega i kaznice te zbog toga(to je ljudska osobina/mana).Bog vise nije savrsen ako ima ovu manu.Neka mi neki vjernik objasni ovo.

Ljudi koji se klanjaju tom "Bogu" zapravo se klanjaju mogućem tvorcu ljudskog roda koji je samo nešto napredniji od nas. Drugim riječima onom što bi danas nazvali vanzićima.

a sta rec vise o bogu,a da nisan vec reka...@

Bog ne želi ništa drugo nego da se osjećamo dobro, da se stvarno osjećamo dobro na Njegovoj zemlji.

Da to Bog zaista želi, onda bi nam i bilo dobro. Jer je Bog svemoguć, zar ne?

Ja ne mislim da Bog išta želi u našem smislu želja.

Mi smo Bog, a ne neko odvojeno biće koje nas gleda i sudi nam kad umremo

Zar to znači da si sami sudimo kad umremo? Ili nas ipak netko drugi vrednuje? Možda ne Bog...

Ta finta da smo mi kao tobož odvojeni od boga, tj. da je to zasebni entitet koji pazi i sudi kad se umre je dio manipulacije nametnute od svjetovnih vladara kroz više stoljeća. Sve akcije podliježu kozmičkim zakonima, ali to ne znači da je bog zadužen za njihovo provođenje. Ostvariti temelj Uma i djelovati Ispravno je oslobođenje Boga u sebi i shvaćanje da ste jedno. Primitive bi tu mogao dosta reći.

Shvatiti da Bog i ja imamo istu izvornu kvalitetu u smislu jednosti s Bogom je jedna stvar, ali reći da je moj izvorni identitet jednak Bogu, to je sasvim nešto drugo. I netočno. Jer, iako svi ljudi jesu Bog, Bog nije svi ljudi.
Stoga se opet postavlja pitanje tko je taj tko nas vrednuje kad umremo? Je li to Bog, je li to moja duša sama, ili postoje i druge duše koje su jednako tako dio Boga, a možda nas vrednuju. Pitanje nije trivijalno.

MoW je napisao/la:

Da to Bog zaista želi, onda bi nam i bilo dobro. Jer je Bog svemoguć, zar ne?

U tom slučaju Bog bi se morao miješati u slobodnu volju, u slobodu izbora mnoštva na zemlji. Zašto bi se netko morao miješati u nečiju slobodnu volju? Nije li to nasilje? Taman da nečija volja nije dobra? Bog je svemoguć ali ne želi kompromitirati nečiju slobodnu volju. Naravno, on može izbrisati tu individuu i izmisliti novu, ''sretniju'', ali onda on cijelo vrijeme kolo vodi, onda nema mnoštva, onda je on jedan i sam. Nije li to tužno za njega da postoji samo jedna, njegova volja? Zato mora postojati mnoštvo, mnoštvo nesavršenih i svi ti nesavršeni u svom nesavršenstvu moći će spoznavati savršenstvo. Ne čini li upravo to ljepotu svega što postoji? Gdje bi sve bilo da je sve gotovo i savršeno? Nego baš to što je nesavršeno čini cjelinu koja je onda kompletna i savršena i nesavršena - tada uviđaš (kroz to ''nesavršeno'') da ljepota nadilazi postojanje, da postoji nešto ljepše od onoga što je savršeno. Ali da bi to uvidio potrebno je savršenstvo i njegova suprotnost.

Međutim, nekima se izrazito na kako da to kažem, nekima se na izrazito PACLASTI, na izrazito P A C L A S T I način - sviđa zlo,   sviđa to nesavršeno, na taj način da uživaju u samoj patnji,    da im se sviđa kako teče nečija krv, da im se sviđa onaj osjet kada ih druga osoba šamara (uz simpatično namrgođeni pogled), da im se sviđa kada plane požar i kada drugi ljudi plaču jer im umiru krave, da im se sviđa kako zadržavaju vezane druge ljude u svojem podrumu i da im se sviđa dok ih tamo fizički unazađuju - sviđa im se taj najprljaviji dio stvarnosti. Jednostavno im se to sviđa i oni su tako odlučili da im se to sviđa. Oni ostaju vezani za tu omanu, za te prijevare, za te crne utvare. Zašto bi im Bog to morao oduzeti? Zašto? Je li to dio nesavršenog? Je. Je li i to jedan dio svega što postoji? Je. Što će se dogoditi ako Bog odluči ukloniti taj aspekt postojanja? Da nema požara, da nema krvi, da nema onog zlobnog osmjeha, da nema onih grdih štakora, da ne smrdi onaj stajski izmet? Onda toga ne bi bilo, bilo bi cakleno savršeno kristalno izglancanih predmeta, bilo bi ''savršene ljubavi'' i svi bi odabirali ''sve dobro'' i sve savršeno. Ali onda bi najednom jednog smiješnog dana teta Ružika primijetila da joj se više sviđa crvena drška od zelene i evo problema, zašto je Bog stvorio zeleno? Zašto nije sve ružičasto-crveno? Tetak Nežiko se ne slaže, on se pita zašto je Bog stvorio uopće bilo što ružičasto, zašto nije sve plavo? ''Plavo je TAKO ljepša boja''. Onda Bog treba likvidirati i Ružiku i Nežika i stvoriti one čočleke koji neće postavljati tako bedasta pitanja. I doista imamo nove kreature, nitko od njih ne postavlja nikakva pitanja, svi su mumije koje uživaju. Ali te mumije onda postanu toliko svjesne da vide da su ograničene, pa se pitaju zašto su one ograničene? Onda i njih Bog treba razrušiti i stvoriti nove koje su neograničene. Ali sada te neograničene kreature postavljaju neugodna pitanja, jer vide da mogu sve, pa i to da mogu sami sebi nanijeti bol, da mogu sami sebe uništiti, da im se dapače ponekad sviđa nasilje, da im se sviđa kompromitacija tuđe svijesti drugih (nižih) kreatura; onda ih treba ograničiti, ali čim ih se ide ograničavati, onda ona postavljaju neugodna pitanja jer uviđaju da su ograničena. Na kraju krajeva Bog jedini izbor koji ima je da postoji samo on i njegova volja  i da on bude zadovoljan bilo sam ili preko svojih lutki kojima upravlja. Tada on uviđa da te lutke nemaju same po sebi nikakvog smisla i da on ne da može, nego da mora bez njih. On uviđa i da njegovo savršenstvo traje beskonačno dugo i da je vrijeme ''za nešto novo''. Jer ono staro savršenstvo već vrti septilijunima godina. Tada on uviđa da to novo ''savršenstvo'' je da iz njega nastanu mnogi i da nužno postoje savršeni principi, savršene radnje koje ako se čine vode do savršenstva, koje ako se čine vode u konačnosti do onoga što ''nadilazi staro savršenstvo'' - e ali da se do toga dođe trebaju mnogi i mnogi prijeći trnoviti put nesavršenstva, treba prijeći nesporazume jednih s drugima, ali za taj put se isplati ići jer jedino takav put kroz uvid u ono nesavršeno, u ono raspadljivo, može doći do uvida koji pored ostalog nadilazi i sva lica i njihove suprotnosti, koji nadilaza sva stara savršenstva, koje beskonačno streli prema sve savršenijem a to savršenstvo samo po sebi nema nikada svog ograničenja, nego se stalno mijenja i uvijek traži još savršenije. Sve drugo ''kroz ono staro savršeno'' je već poznato i ne donosi ništa novo.

Citat :

Stoga se opet postavlja pitanje tko je taj tko nas vrednuje kad umremo

Vrednuju nas sami najviši principi polja sila koje postoje u multiverzumu. Polje sila postoji (čak i) na materijalnoj subatomskoj razini. Za vrijeme života, cijeli organizam je udruženi mehanizam od organa, stanica, molekula (ca. 10^28 atoma). Iskonsku svijest je izgradilo polje da sve uvijek streli ka boljem do u beskonačnost, da svijest uvijek teži ka višem. Ako je tvoj život doprinio razvoju svijesti, doprinio napretku polja sila u multiverzumu - taj učinak bit će poznat polju sila jer će vidjeti razliku između točke kada si ti nastao i točke kada si ti nestao. Kada se tvoje tijelo kao mehanizam raspadne natrag na molekule - tada sama sila utvrđuje kuda si strelio, koje plodove si ostavio u potprostoru. Ti plodovi mogu biti sama sila koja te vodi dalje, sam potencijal koji te vodi dalje - odatle ta vezanost za objekte u fizičkom i zašto je pogubno vezati se za materijalno budući da materijalno je samo po sebi čista mrtva projekcija koja inercijski koči daljnji razvoj svijesti. Koja inercijski priječi svijesti da bude sve savršenija i savršenija.

Mene je uvijek zanimalo, kako se vrednuje osoba koja radi ono sto mi razumijemo kao "zlo", ako ta ista osoba ima psihicke poteskoce zbog kojih ne razumije vaznost svojih dijela?

zavisi kako definises termin Bog,termin rodjenje,smrt,licnost,Ja,ostali,mi vi oni...Prvo se trebaju definisat ti rjeci a onda raspravljati na sta oni upucuju...

Ako je sav materijal u nedualnoj Svjesti koje je jedna,zapravo Kreacija onda je i sve za sta se vezemo od toga materijala Kreacija.Dakle to je sve Jedno,moje tjelo nije samo moje nego svacije,svaka cestica je svacija,i pitanje je samo trenutnog a ne permanentnog vlasnistva nad necim a samim tim i odgovornosti za to.Iza Kreacije i iza Svjest je temelj Volje/Uma koji je apsolutno slobodan od svih posljedica,i od radjanja i umiranja i to jeste Slobodna Volja u cistom nerodjenom "obliku".Problem je manifestovati tu Volju u Kreaciji ostajuci nedirnut Kreacijom.

Ako je Bog nedualna Svjest u kojoj se vrte posljedice djelovanja (Kreacija,sve sto moze biti rodjeno i umrijeti,tj promjeniti formu),onda je temelj Uma/Volje Bozja Volja,ali ni jedno ni drugo nemaju formu,dakle ne moze se na osnovu forme donositi zakljucak jeli neko djelo Ispravno il nije.I nijedno ni drugo nije licnost,dakle tu Bog nije monoteisticki princip niti je njegova volja monoteisticki princip,i svako ko uskladi Volju sa tim principom je manifestacija te Volje,Namjere,a formu sam bira kako ga Volja.

Onaj ko ne razumje svoja djela ce biti testiran i dovodjen kroz lekcije da skapira to,makar moro da milione godina zivi ko bubashvaba.Sama presuda odmah nastaje,ne ceka se smrt,i te presude ja zovem kauzalne sjemenke,koje cim "nastanu" cekaju priliku da se isprazne i "nestanu" iako kad ih Gledas iz temelja Volje nikad nisu nastale niti nestalu,niti su posljedice djelovanja ikad nastale ili nestale,jer ni cjela Kreacija nikad u nerodjenoj Stvarnosti nije nastala ili nestala.

Ti mozes ubiti svakoga,unistiti cjelu Kreaciju ako je Namjera tvoje Volje da odvedes sva "bica" u temelj Volje kada ona mogu vidjeti da nikad nisu bila ni rodjena,a kamoli da ih neko moze ubiti.Eto,to je velika zajebancija,i pokriva sve slucajeve.Kreator Svemira nije Bog,nego Kreator Kreacije.Kao Arhitekta Matrixa.Takvih Arhitekti moze biti neograniceno.

Ali niko od njih nije Kreator neceg sto je vjecno nekreirano,tako da niko nema pravo da te uslovljava realizacijom istog niti da ti nabacuje krivnju,jer uvjek mozes sva prijasnja djelovanja povezat sa Ispravnom namjerom i osloboditi se lanca koji te povezuje sa proslim djelovanjem.

Sedežničar je napisao/la:

MoW je napisao/la:

Da to Bog zaista želi, onda bi nam i bilo dobro. Jer je Bog svemoguć, zar ne?

U tom slučaju Bog bi se morao miješati u slobodnu volju, u slobodu izbora mnoštva na zemlji. Zašto bi se netko morao miješati u nečiju slobodnu volju? Nije li to nasilje? Taman da nečija volja nije dobra? Bog je svemoguć ali ne želi kompromitirati nečiju slobodnu volju. Naravno, on može izbrisati tu individuu i izmisliti novu, ''sretniju'', ali onda on cijelo vrijeme kolo vodi, onda nema mnoštva, onda je on jedan i sam. Nije li to tužno za njega da postoji samo jedna, njegova volja? Zato mora postojati mnoštvo, mnoštvo nesavršenih i svi ti nesavršeni u svom nesavršenstvu moći će spoznavati savršenstvo. Ne čini li upravo to ljepotu svega što postoji? Gdje bi sve bilo da je sve gotovo i savršeno? Nego baš to što je nesavršeno čini cjelinu koja je onda kompletna i savršena i nesavršena - tada uviđaš (kroz to ''nesavršeno'') da ljepota nadilazi postojanje, da postoji nešto ljepše od onoga što je savršeno. Ali da bi to uvidio potrebno je savršenstvo i njegova suprotnost.

Ljepotu dakle treba tražiti i u iluziji u kojoj se nalazimo. Dodatno, treba nam biti dobro u toj iluziji kako bi to bilo Bogu po volji. Onda se još nametne i pitanje slobodne volje. Da sami otkrivamo ljepotu u nesavršenom, ako to želimo.
Ako smo mi Bog, onda bi nam trebalo biti jasno što je ta ljepota jer smo to mi sami. Onda se nameće očiti zaključak da mi jednostavno ne znamo da smo božanski, jer inače bi nam bila potpuno jasna priroda svega oko nas. U svemu bi vidjeli samog sebe i sve bi nam bilo savršeno. Veo iluzije bi nestao i ostala bi samo gola istina - razumjeli bi nas same i sve oko sebe. Znali bi da smo samo manifestirana energije koja je potekla iz svijesti našeg pravog Ja koje je vječno, ali koje je pak dio nečega još većega, nečega što smo mi nazvali Bog, jer nemamo za to bolji naziv.

To se zapravo svodi na to da je da je dobro samo posljedica toga koliko smo svjesni samog sebe. U konačnici, zlo ne postoji, jer ništa ne može postojati, a da nije Božje, dok je dobro osvještenost samog sebe.

Citat :

Međutim, nekima se izrazito na kako da to kažem, nekima se na izrazito PACLASTI, na izrazito P A C L A S T I način - sviđa zlo,   sviđa to nesavršeno, na taj način da uživaju u samoj patnji,    da im se sviđa kako teče nečija krv, da im se sviđa onaj osjet kada ih druga osoba šamara (uz simpatično namrgođeni pogled), da im se sviđa kada plane požar i kada drugi ljudi plaču jer im umiru krave, da im se sviđa kako zadržavaju vezane druge ljude u svojem podrumu i da im se sviđa dok ih tamo fizički unazađuju - sviđa im se taj najprljaviji dio stvarnosti. Jednostavno im se to sviđa i oni su tako odlučili da im se to sviđa. Oni ostaju vezani za tu omanu, za te prijevare, za te crne utvare...

Tamo samo znači da takvi nisu osvijestili samog sebe. Jer nikome koji je samog sebe osvijestio "zlo" se neće svidjeti. Jer, kako bi im se moglo svidjeti nešto što ne postoji?

Citat :

Vrednuju nas sami najviši principi polja sila koje postoje u multiverzumu. Polje sila postoji (čak i) na materijalnoj subatomskoj razini. Za vrijeme života, cijeli organizam je udruženi mehanizam od organa, stanica, molekula (ca. 10^28 atoma). Iskonsku svijest je izgradilo polje da sve uvijek streli ka boljem do u beskonačnost, da svijest uvijek teži ka višem. Ako je tvoj život doprinio razvoju svijesti, doprinio napretku polja sila u multiverzumu - taj učinak bit će poznat polju sila jer će vidjeti razliku između točke kada si ti nastao i točke kada si ti nestao. Kada se tvoje tijelo kao mehanizam raspadne natrag na molekule - tada sama sila utvrđuje kuda si strelio, koje plodove si ostavio u potprostoru. Ti plodovi mogu biti sama sila koja te vodi dalje, sam potencijal koji te vodi dalje - odatle ta vezanost za objekte u fizičkom i zašto je pogubno vezati se za materijalno budući da materijalno je samo po sebi čista mrtva projekcija koja inercijski koči daljnji razvoj svijesti. Koja inercijski priječi svijesti da bude sve savršenija i savršenija.

Možda bi se moglo reći da su ti "najviši principi polja sila" nešto suštinsko, neka kozmička bit. Bi li to bio "duh" Božji? Informacijska struktura iz koje se manifestira naše tijelo i kojemu se vraćamo? Kolika je uloga u vrednovanju našeg istinskog Ja, a kolika je nečijeg drugog Ja, to nije odmah jasno. Pitanje je da li nam je zaista potrebno nečije tuđe Ja da bi naše vlastito Ja moglo provesti vrednovanje. To bi bila diskusija vječnih energija o nečemu što se događa u prolaznom svemiru. Ima li uopće vrednovanja ili si mi to samo tako predstavljamo?