Sokratov klub neznalica (chat)

U stvari i je tako, te mašnice su svakim danom sve ljepše i ljepše, a sadržaj tog pakiranja sve gori i gori.

No očekivao sam od naših pisaca malo veću objektivnost, ipak mi nismo pod tako snažnim utjecajem zapada i kapitalističkog načina razmišljanja, no izgleda da jesmo.

Zasto mora biti tako...ne znam...definirano, kruto, po spagi, pedantno i izpicajzlirano i kada nije tako i kada ja napravim da nije tako onda ispadne da sam zbrkala i izmjesala stvari i ispadam kriva radi toga...mislim...neki ljudi nisu za ljude ili mozda svi ljudi nisu za ljude samo sto ja ne kuzim pravila igre...mozda svatko za se travu pase i prvo gleda sebe i svoje zelje, a ostatak svijeta pokusava uklopiti u to...dok ja pokusavam sebe uklopiti u svijet...a to mi ne ide jer je svijet totalno naopak i lud gledano iz moje perspektive...mislim da idem spavat.

Jesi li se naspavala?

Alpha je napisao/la:

...mozda svatko za se travu pase i prvo gleda sebe i svoje zelje, a ostatak svijeta pokusava uklopiti u to...

Neki ljudi žele iskorištavati druge, a neki pak žele biti iskorišteni, možda ne svjesno, ali nesvjesno da, obzirom se baš tako ponašaju. Na kraju ispada da je jako malo onih normalnih ako ih uopće ima, ponekad ni sebe ne bi svrstao u tu skupinu

@MoW...i ne bas previse al ne zalim se

@Chak...definitivno nema normalnih

Znači Alpha skoro pa da je normalno to da nismo normalni

Laku noc neznalice... :zzzzz:

Alpha je napisao/la:

Laku noc neznalice... :zzzzz:

Laku noc Jadranka....

Fantom je napisao/la:

Alpha je napisao/la:

Laku noc neznalice... :zzzzz:

Laku noc Jadranka....

Laku noc Ivo

Ne znam gdje bih pisala o ovome, a pošto je ova tema za sve i svašta, valjda nisam fulala

Da li se koji put zapitate , što ako vam neka jako draga osoba odjednom umre?
Mene takve misli ne napuštaju u zadnje vrijeme. Izluđuju me. Još non stop sanjam kako mi je netko blizak umro. Malo po malo mi se uvuklo u podsvijest i sad me tokom dana uhvati iracionalan strah i panika.
S jedne strane, dobro mi dođe jer shvatim koliko sam sretna u ovom trenutku. S druge strane, osjećam se nezahvalno i sjetim se situacija kada sam prema toj istoj osobi bila bezobrazna. Tada me pak zahvati užasan osjećaj krivnje za one događaje koje ne mogu ispraviti. I stalno si mislim kako ne provodim dovoljno vremena s dragim ljudima, obitelji. Zapravo se radi o više osoba.
Progone me te misli. Je li vama ikad tako bilo? Ak je, kak ste se riješili tih misli?

Jako često mi se to događa.
Zapravo, meni se događa da konstantno zamišljam neke potencijalno crne scenarije.
Jednostavno, takve misli me često znaju izbaciti iz takta.

Ipak, nekad ih teško eliminiram, vjerojatno me strah da se nešto loše ne dogodi meni bliskim osobama i onda unaprijed kreiram neki scenarij, koji mi služi kao neka prividna sigurnost predvidljivosti, unaprijed.

Nije nimalo ugodan osjećaj, definitivno.

Mislim da bi ova tema mogla ići i pod psihologiju, iako ovdje stvarno ima puno prostora za razglabanje.
Uh, ovo mi je bilo jako teško napisati...

Athena je napisao/la:

Uh, ovo mi je bilo jako teško napisati...

ja uvijek imam osjećaj da ako "naglas" kažem ono čega se bojim, da će time to izgubiti na snazi i baš se zato neće obistiniti

Ok, prebaci ako misliš da treba

Inače, sad me puca potreba da svima dragima napišem pismo i iznesem im sve što sam im htjela reći, prenijeti, a nikad nisam. Zahvaliti na svemu i ispričati se na svojim greškama. I naravno, reći im koliko mi je stalo do njih.

Malčice sam editirala post, ali pročitala si sve.
Ja ne znam trebam li naglas pričati o tome ili time samo potenciram neke crne misli, ali treba se suočiti sa svim.

Ja ne mogu prebaciti na psihologiju, ali to mogu modovi i uz to otvoriti naslov odgovarajuće teme.
Ako ne, budemo ovdje filozofirali.

Što se tiče pisanja pisama, odlučila bi se na pisanje zato jer su ti bliski ljudi daleko ili zato jer se teško suočiti u 4 oka?

Nisu daleko, svi su mi jaako blizu. Ma ne doslovno pisama. Nekima mailom, a nekima pismo samo zato da ga čuvam negdje u sobi u slučaju da se "nešto dogodi" pa da pronađu. A zapravo, najviše zato da si sama složim u glavi pa da popravljam s vremenom sve više svoje ponašanje prema njimai ponašam se na način da osjete što im želim prenijeti i koliko mi znače.
Nadam se da sam bila koliko toliko jasna

Da, nekad je učinkovito i sam sebi napisati neka pisma ili misli, barem da se složi mozaik u glavi.
I povremeno je dobro podsjetiti se i pročitati ono što si zapisala.
Barem meni to koristi.

imam sličan problem. i pitala sam se da li to i drugi rade, jesam li normalna ili koji mi je k?
zaključila sam da je to neka unutarnja potreba za tugom, jer se obavezno rasplačem na kraju tih nekontroliranih vizualizacija. i onda me još muči grižnja savjesti jer vjerujem da takvim svojim mislima činim drugima loše.

odvojila bi ovo i napravila novu temu, samo dajte ideju za naslov.

I meni se to često dešavao, meni se čini da se ja na taj način pripremam na te stvari. Na kraju krajeva svi ćemo mi umrijeti. Ako smo toga svjesni, a tim mislima toga postajemo svjesni, onda ćemo se puno bolje odnositi prema tim osobama, bez obzira na poneke ljutnje ili svađice, sve je to u konačnici prolazno i nevažno, važno je kako ćemo iskoristiti vrijeme do te smrti bilo naše ili te osobe.

Mislim da nije nužno pisati pisma, da ja primjerice dobijem takvo pismo, odmah bi se pitao što je sa tom osobom i da li je možda depresivna. Naš odnos sa drugim ljudima ne proizlazi samo iz konverzacije bilo usmene ili pisane, već i iz svega ostalog. Puno toga dolazi iz nevrbalne komunikacije iz koje se vide naše namjere, naši stavovi, naše želje... to druge osobe koje su nam bliske mogu osjetiti. Same riječi su ponekad nevažne i suvišne

Nadovezao bih se na Chakov zadnji ulomak.
Pogotovo bi loše bilo nekome poslati osjećajno pismo kojim bi verbalno/napismeno drugoj osobi zbog grižnje savjesti rekli nešto što je u neskladu s našim gestama i ponašanjem (onim neverbalnim). Takvo pismo, osim što bi bilo znak pažnje, ali i da nešto nije u redu, zapravo ne bi ništa poboljšalo ako se ne popravi ona neizravna komunikacija. Tako da bih prvo na njoj poradio (što je duži i teži proces). Pisma mogu biti samo okidač i poticaj na promjenu, ali ona sama po sebi ne bi ništa promijenila.

Što ste zapeli za pismo. Pismo je sasvim nebitno u cijeloj priči. Kad sam ga spomenula, nadodala sam da ga ionako nisam mislila poslati, nego ga imati u "pričuvi".

Pitanje je kako biste se osjećali da netko naglo ode s ovoga svijeta, a da mu niste pokazali koliko vam je stalo do njega i koliko vam je žao zbog lošeg ponašanja prema njemu. A kad vas uhvati takva pomisao, zar nemate potrebu istog trenutka popraviti situaciju? Ispraviti sve pogreške, odnosno ispričati se za njih jer prošlost ne možete promijeniti. Riječi se ne trebaju podcjenjivati. Ponekad je lakše reći nešto i na taj način pokazati osobi da to mislite, makar vam postupci ponekad izgledaju drugačije. Zato je bolje na bilo koji način prenijeti ono što osjećate prema osobi, nego nikako ne prenijeti i nadati se da ona zna koliko vam je značila.

ps. s tim osobama ne morate biti trenutno u lošem odnosu. Ne znam za vas, ali ja se znam loše ponijeti prema svakome, bez obzira u kako smo dobrom odnosu.

Mene to naročito ne brine. Nastojim koliko mogu uvijek biti korektan prema ljudima tako da ne bih imao problema s time da netko od njih naglo ode.
A što se tiče toga da mi netko jako blizak naglo umre, to svakako ne bi bilo dobro. Bio bih jako tužan i puno bi o toj osobi razmišljao. No opet, ne bi me mučilo to što sam se loše ponio prema toj osobi. Ona je to tako i tako već oprostila budući da je gore i da me sad posve razumije.

I ja se slično kao i MoW nastojim ponašati prema svima korektno i dobro, pa čak i kad su drugi prema meni loši tako da si nemam što predbacivati, pa niti u najgorim situacijama. Naravno tuga i žal uvijek postoje za onima koji naglo umru. No ja vjerujem da smrt nije potpuni kraj i to mi daje nadu da ću ih ponovo vidjeti na nekoj drugoj razini gdje ćemo biti još više povezani.

flory je napisao/la:

...ali ja se znam loše ponijeti prema svakome, bez obzira u kako smo dobrom odnosu.

Mislim da je to samo tvoj dojam i da ti nisi tako loša, no ako je to doista tako, onda bi to trebala promijeniti tj. raditi na tome da ne budeš takva. Riječi ili pak neko pismo u kojem se ti ispričavaš, a onda kasnije ponovo nastaviš po starom ništa ne mijenja, no ako ti postaneš bolja, to će ljudi uočiti vrlo brzo

Ja se ne brinem toliko o tome šta bi bilo da mi umre neko blizak jer održavam jako dobre odnose sa ljudima koji su mi važni. Nastojim uvijek biti najbolji što mogu prema njima.
Ali u zadnje vrijeme se sve više i više počinjem brinuti o tome šta bi bilo sa ljudima oko mene da ja umrem, to moje razmišljanje nije potaknuto nečime nego eto.. iz čista mira. U zadnjih dva tjedna otprilike svaka 2-3 dana sanjam svoju smrt na različite načine što me još više brine :/

Možda je to samo simbolički, možda doživljavaš neku transformaciju, nešto staro u tebi umire i nešto novo se rađa. Probaj tako gledati na te snove.

Sjedim danas na klupi pored HNK s frendicom i prolazi neka ženskica i počne pjevati. Ali ne onako pjevušiti nego počne pjevati operno..
Ljudi su se okretali, a ni meni nije bas bilo jasno jel ženskica misli da ju se ne čuje ili ju je baš briga. Ugl bila je sve samo ne tiha

A zapravo, kakvo je to naše društvo postalo da je čudno ako netko počne pjevati ili smijati se ili plesati nasred ulice. Ionako svi to (bar mislim) radimo kad smo sami... koja onda razlika. Meni je baš slatko vidjeti kad se netko nasmije nečemu iz čistog mira ili kad netko pjevuši uz slušalice.

Da, baš mi je glupo to što te ljudi gledaju ko ludog ako počneš nešto pjevati ili ako se veseliš. Postalo je čudno pokazivati svoje emocije... a zašto je to tako? Jer ljudi misle da su onda ranjivi. Ne znam... prije je to sve drugačije funkcioniralo. Nije bilo izruge za takve emocije. Najbolje bi bilo uopće ih ne skrivati. Što nas briga što prolaznici mislili o nama