Duhovi - naša i tuđa iskustva

Dogodilo se to prije gotovo dvadeset godina. Mama i ja došle smo u posjet baki i djedu. Djed je taj tjedan na poslu radio drugu smjenu. Budući da je živio u jednom selu, a radio u drugom, i nije bilo javnog prijevoza, na posao je išao pješke. Tako se djed jedne noći vratio s posla blijed kao krpa i rekao je baki, mami i meni da je vidio duha. Nismo mu vjerovale, mislile smo da je preumoran i da je možda malo i popio. Drugu večer opet je ispričao istu priču, treću isto i naposljetku, kada je vidjela da je djed zaista uplašen i izbezumljen, mama je rekla da ćemo sutradan otići pred njega na posao tako da ne ide sam kući. Te noći mjesečina je bila zaista jaka. Otišle smo pred djeda. Kada je izašao s posla i kada smo krenuli kući, mama mu je rekla neka nam pokaže mjesto gdje je vidio duha. Naravno, rekla je to apsolutno uvjerena da duh ne postoji. I tako smo hodali i došli do jednog dijela ceste na kojem je bio mali grm. Djed je stao i rekao:»Evo, ovdje se pojavi duh!»
I tog trenutka, iza tog malog grma pojavio se visoki muškarac. Mislim da je bio viši od dva metra. Ja se sjećam da sam pogledala u mamu koju sam uhvatila za rub suknje, jer sam se nadala da ga samo ja vidim. Međutim, svi smo stajali kao ukopani. Duh je stao ispred nas i odjednom pljesnuo dlanovima i ispred naših očiju nestao. Da oprostite na izrazu, usrali smo se od straha.
Mama me podigla i držala u naručju i počeli smo bježati. I tada se dogodilo još nešto. Dok smo trčali čuli smo neobičan zvuk. Nešto kao zvuk kotača na kolima, na primjer konjskim zapregama. Zvuk je bio toliko glasan da je bio gotovo zaglušujući. Okretali smo se da vidimo tko nas to lovi, ali nikoga nije bilo, a zvuk je ostavljao dojam kao da su kola iza nas.
Što mislite o ovome? Mislite li da je to doista bio duh ili nešto drugo? Čovjek nije bio jer, ne znam kako vi, ali ja još nisam upoznala čovjeka koji je u stanju u sekundi iščeznuti...Jeste li imali sličnih iskustava?

pa kako je izgledao taj covjek, normalno, boja koze, odjeca?

Ovo je stvarno jeziva priča.

Dugo nisam uopće vjerovala da duhovi postoje, no onda sam jednom gledala zanimljiv dokumentarac o kućama u kojima ima duhova (u Americi, ne u V. Britaniji). Privukla me teorija koja mi je zvučala uvjerljivo, iako sam onda, a prošlo je možda dvadesetak i više godina, bila puno zatvorenija za sve ovo i vrlo skeptična prema raznim prepričavanjima.

Ukratko, u filmu su obradili slučajeve kuća čiji su prijašnji stanari bili ubijeni i posebno sam upamtila jednu ženu koja je mučki i polako ubijena i u čijoj su se kući još godinama nakon toga čuli jauci, stenjanje i slični zvukovi koji su se mogli ne samo čuti nego i snimiti. Ekipa istraživača najprije je pregledala kuću da nema podmetnutih mikrofona ili neke druge podvale živih ljudi i stanara željnih medijske pozornosti, no navodno nisu ništa našli. A to je sad i nebitno za ovo - htjela sam reći o toj teoriji, istraživač koji se bavi takvim paranormalnim pojavama zaključio je da se u prostor gdje je netko doživljavao agoniju urezuje nekakav engram svega toga koji može tamo trajno ostati.

Ja inače vjerujem da su mjesta zločina prepuna ljudskog, pa i životinjskog užasa trajno obilježena na nematerijalnoj razini. Zato sam kao planinarka nekoliko puta izbjegla proći pored Jazovke u Žumberačkom gorju, a nisam mogla ni zamisliti da uđem u jedan nacistički logor kad mi se pružila prilika... I sve to je samo jedan aspekt priče o duhovima. Jesu li to astralna tijela ili samo astralne ljuske koje neki od nas mogu vidjeti kad se slučajno s njima sretnu, varka naše vkastite psihe, neki entitet koji se zabavlja plašeći ljude, ne znam. Nisam nikad imala ovako izravan susret s duhom kakav je gore opisan i drago mi je da nisam.

U toj priči bi, ako je moguće nakon toliko godina, trebalo isključiti ljudski faktor - npr. da se djed zafrkavao i s nekim dogovorio da stvori tu priču, ili je njega netko želio prestraviti na taj način. Zatim bi trebalo provjeriti nije li se na tom mjestu dogodio kakav zločin ili nesreća, možda da su nekoga pregazila kola s obzirom na zvukove koji su se čuli. Nažalost, slično kao i u Tulkasovom doživljaju s nezemaljskim stvorovima sve ostaje samo na iskazima pojedinaca koji njima očito jesu važni i vrlo uvjerljivi, ali je nevjerojatno teško u njih uvjeriti druge (iz očitih razloga)

Lilith, ono što bih se ja danas upitala, a pitam se u svezi vlastitih neobičnih događaja koji doduše nisu bili tako dramatični, dosad, bilo bi - zašto se to dogodilo upravo meni i što ja trebam iz toga naučiti, kakvu pouku izvući u kojem životnom razdoblju, jer i pouka se s vremenom mijenja...

lilith je napisao/la:

Dogodilo se to prije gotovo dvadeset godina. Mama i ja došle smo u posjet baki i djedu. Djed je taj tjedan na poslu radio drugu smjenu. Budući da je živio u jednom selu, a radio u drugom, i nije bilo javnog prijevoza, na posao je išao pješke. Tako se djed jedne noći vratio s posla blijed kao krpa i rekao je baki, mami i meni da je vidio duha. Nismo mu vjerovale, mislile smo da je preumoran i da je možda malo i popio. Drugu večer opet je ispričao istu priču, treću isto i naposljetku, kada je vidjela da je djed zaista uplašen i izbezumljen, mama je rekla da ćemo sutradan otići pred njega na posao tako da ne ide sam kući. Te noći mjesečina je bila zaista jaka. Otišle smo pred djeda. Kada je izašao s posla i kada smo krenuli kući, mama mu je rekla neka nam pokaže mjesto gdje je vidio duha. Naravno, rekla je to apsolutno uvjerena da duh ne postoji. I tako smo hodali i došli do jednog dijela ceste na kojem je bio mali grm. Djed je stao i rekao:»Evo, ovdje se pojavi duh!»
I tog trenutka, iza tog malog grma pojavio se visoki muškarac. Mislim da je bio viši od dva metra. Ja se sjećam da sam pogledala u mamu koju sam uhvatila za rub suknje, jer sam se nadala da ga samo ja vidim. Međutim, svi smo stajali kao ukopani. Duh je stao ispred nas i odjednom pljesnuo dlanovima i ispred naših očiju nestao. Da oprostite na izrazu, usrali smo se od straha.
Mama me podigla i držala u naručju i počeli smo bježati. I tada se dogodilo još nešto. Dok smo trčali čuli smo neobičan zvuk. Nešto kao zvuk kotača na kolima, na primjer konjskim zapregama. Zvuk je bio toliko glasan da je bio gotovo zaglušujući. Okretali smo se da vidimo tko nas to lovi, ali nikoga nije bilo, a zvuk je ostavljao dojam kao da su kola iza nas.
Što mislite o ovome? Mislite li da je to doista bio duh ili nešto drugo? Čovjek nije bio jer, ne znam kako vi, ali ja još nisam upoznala čovjeka koji je u stanju u sekundi iščeznuti...Jeste li imali sličnih iskustava?

Nisam imao sličnih iskustava ali sam se naježio čitajući ovo

silver je napisao/la:

pa kako je izgledao taj covjek, normalno, boja koze, odjeca?

silver, zaista se ne sjećam detalja. izgledao je "normalno", bio je vitak, imao je običnu odjeću na sebi, tamnu kosu, nije bio star nego srednjih godina, lica se ne sjećam.
jedino što je bilo neobično u vezi njega, osim što nam je nestao pred očima, je njegova visina.

svjetloisjena je napisao/la:

Ja inače vjerujem da su mjesta zločina prepuna ljudskog, pa i životinjskog užasa trajno obilježena na nematerijalnoj razini. Zato sam kao planinarka nekoliko puta izbjegla proći pored Jazovke u Žumberačkom gorju, a nisam mogla ni zamisliti da uđem u jedan nacistički logor kad mi se pružila prilika... I sve to je samo jedan aspekt priče o duhovima. Jesu li to astralna tijela ili samo astralne ljuske koje neki od nas mogu vidjeti kad se slučajno s njima sretnu, varka naše vkastite psihe, neki entitet koji se zabavlja plašeći ljude, ne znam. Nisam nikad imala ovako izravan susret s duhom kakav je gore opisan i drago mi je da nisam.

U toj priči bi, ako je moguće nakon toliko godina, trebalo isključiti ljudski faktor - npr. da se djed zafrkavao i s nekim dogovorio da stvori tu priču, ili je njega netko želio prestraviti na taj način. Zatim bi trebalo provjeriti nije li se na tom mjestu dogodio kakav zločin ili nesreća, možda da su nekoga pregazila kola s obzirom na zvukove koji su se čuli. Nažalost, slično kao i u Tulkasovom doživljaju s nezemaljskim stvorovima sve ostaje samo na iskazima pojedinaca koji njima očito jesu važni i vrlo uvjerljivi, ali je nevjerojatno teško u njih uvjeriti druge (iz očitih razloga)

Lilith, ono što bih se ja danas upitala, a pitam se u svezi vlastitih neobičnih događaja koji doduše nisu bili tako dramatični, dosad, bilo bi - zašto se to dogodilo upravo meni i što ja trebam iz toga naučiti, kakvu pouku izvući u kojem životnom razdoblju, jer i pouka se s vremenom mijenja...

Baka i mama mislile su da djeda netko zeza ili, kao što sam već napisala, da je možda malo popio. Ako je netko djeda htio prestrašiti, uspio je. Mislim da nas nisu htjeli prestrašiti (ako je to sve bio nekakav dogovor) jer nitko nije znao da ćemo te noći otići pred djeda da se i sami uvjerimo u njegovu priču.
Djed je rekao da je jedan čovjek za vrijeme 2.svj.rata ubijen tamo, rekao je njegovo ime i prezime. Je li to bio njegov duh, ne znam.
Da sam bila sama, poznavajući sebe, mislila bih da mi se dogodio poremećaj koji je izazvao halucinacije, ali u ovom slučaju, nas četvero vidjelo je i doživjelo istu stvar.
Nije mi namjera nikoga uvjeravati. Zanimala su me vaša mišljenja, ali ipak se potajno i nadam da je barem netko doživio slično iskustvo i da ga je spreman podijeliti s nama.

vjerujem ti,imala sam par iskustava.

@Lilith... Da li je i nakon toga vise tko vidio tog duha?

@Malenaivi... Koja su tvoja iskustva?

@Svjetloisjena... Ono gore si jako lijepo opisala/objasnila...dalo bi se o tome dosta razgovarat...

Namcor je napisao/la:

@Lilith... Da li je i nakon toga vise tko vidio tog duha?

ne znam. mama i ja vratile smo se kući i nismo više nikada vidjele duha kao što smo tada, a djed je u tom selu gdje je radio unajmio neki mali stan, a kada se vraćao kući, nije više išao onim putem ni pod razno.
svjetloisjena je zaista dobro napisala post na ovu temu, ali ono što mene zanima je, ako su već duhovi zapeli negdje na pola puta zbog nasilne smrti ili nečega sličnog, na koji način se mogu maknuti u svoj svijet?

@malenaivi, što si ti doživjela?

lilith je napisao/la:

...ali ono što mene zanima je, ako su već duhovi zapeli negdje na pola puta zbog nasilne smrti ili nečega sličnog, na koji način se mogu maknuti u svoj svijet?

O tome smo dosta polemizirali na temi Poltergist iz Enfielda...

mogu,

evo jedne kad nisam bila mala tako da mi to ne pripišete dječjoj mašti!

dogodilo se prije nekoliko godina. dida mi je bija na samrti. on i cijela obitelj su bili u šibeniku a ja sam bila u splitu.
u svakom slučaju, jednog od tih tužnih dana ja sam sjedila u svojoj sobi i čula užasnu buku. pogledam kroz prozor, nema ničeg.
imala sam osječaj da ogromna kamenja udaraju u prozor i šta je najjezovitije to se i događalo samo staklo ne bi puklo nego se samo rasteglo i vratilo u prvobitno stanje.
ame šta me je bilo strah.
nakon kojih 5 min,tišina,i ugledam svog,tada već mrtvog,dida pored sebe.
nakon toga je samo iščezao.
ubrzo je zvala mama i rekla da je dida preminuo.

lilith je napisao/la:

svjetloisjena je zaista dobro napisala post na ovu temu, ali ono što mene zanima je, ako su već duhovi zapeli negdje na pola puta zbog nasilne smrti ili nečega sličnog, na koji način se mogu maknuti u svoj svijet?

U onom filmu nije nitko tvrdio da duhovi postoje, nego da se strahovito jaka i negativna ljudska emocija utisnula u prostor i ostala tamo. To je bio pokušaj gotovo znanstvenog objašnjenja koji me onda zadovoljio, danas samo donekle.

Mislim da mi pod pojam duha trpamo sve i svašta, a ta zabuna datira od davnine i nije čudno što je tako. Da bismo objasnili pojam duha morali bismo jako puno shvatiti o pojmu prostora i vremena, svega što nas okružuje i onoga što je u nama. Mi možemo smatrati duhom astralno tijelo nekog čovjeka koji je preminuo, duša je otišla kamo duše moraju otići, a to je tijelo zadržalo neke karakteristike ličnosti koja ga je napustila. To bi bio takav astralni zombi koji se s vremenom i sam izgubi kako slabi ono što ga drži na okupu. Navodno spiritisti prizivaju upravo takve niškoristi duhove, ali ne bih ovdje o tome. O svemu tome sam čitala kod teozofa, no oni astral koriste i za svoja putovanja - tzv. astralne projekcije, a on je nastanjen i astralnim bićima, ne samo tim ljušturama koje se nalaze u donjoj astralnoj razini. Sad bi se trebalo upustiti u priču o tome što je astral, odnosno što se smatra astralom.
Meni su zanimljive i teorije o paralelnim svijetovima koji su međusobno i slični i različiti pa se može dogoditi da se netko iz svijeta u kojem je živ na čas preseli u svijet u kojem je umro i tamo bude smatran duhom. I toga ima još...

Da sad ne duljim, mislim da bi se duhove moglo klasificirati kao i vanzemaljce ovdje na forumu u puno kategorija. Možda bi ovo o čemu sad pričamo bilo ipak najbolje nazvati strašilima, jer njih se uvijek uplašimo, dok smo često zahvalni ako nam u snu ili na javi dođe poruka od nekoga tko nam je bio drag a preminuo je ili nam netko koga nismo nikad vidjeli donese pomoć u teškoj životnoj situaciji i zatim nestane - ode i nikad ne saznaš tko je, ne raspline se kao strašilo - onda su to vjerojatno duhovni vodići raznih vrsta.

E sad, koliko ima vrsta duhova, toliko ima i načina da ih se makne onamo kamo spadaju. Jedini koji uvijek funkcionira je ljubav prema njima, no mi je obično nismo u stanju pružiti. Postoje skupine ljudi koje rade na iscjeljivanju zemlje i posebno se zadržavaju na mjestima velikih tragedija pomažući tako dušama (koje također ponekad zapnu, kažu upućeni) da što prije nađu za sebe najpovoljniji put.
Postoje i razni načini za čišćenje prostora od entiteta (vrlo širok pojam za svakakva nematerijalna bića) od paljenja mirisnih štapića, postavljanja magneta ili kristala na određena mjesta, do energetskog rada, npr. reikija. Time se mogu osloboditi oni zarobljeni entiteti kojima je vrijeme da budu oslobođeni, jer i oni imaju svoj put i moraju postojati, kao bakterije, žohari i slična stvorenja na materijalnoj razini. Zanimljiva je i tehnika excallibura koja se neko vrijeme mogla naučiti i kod nas, ja sam samo čitala knjigu.

Sad da ne bi netko pomislio da sam baba roga ili vještica (a znam da bi mi prije dva ili tri stoljeća fino potkurili zbog svega što me zanima). Nemam gotovo nikakve prakse, ali čitam svašta i na taj način stvaram svoj sistem. Osobno bih duha pokušala osloboditi molitvom za koju mislim da mora biti iskrena i iz srca kako bi pomogla, a vjerujem da bi i mene zaštitila od straha. Pritom ne mislim na nijednu određenu molitvu nego onu koja mi je najbliža i za koju bih osjetila da zrači svjetlošću od mene prema strašilu A možda bih se toliko uplašila da mi ništa i ne bi palo na pamet

ja osobno nisam imala nikad takvo iskustvo (i nadam se da neću
ali moja baka je, i pričala mi je.iskreno, ja nisam vjerovala u njenu priču u doba tog njenog prepričavanja. bila sam mala.
ali kako su god. prošle i kako sam čula više takvih doživljaja od ljudi koji ni na koji način nisu povezani jedan s drugim. vjerujem!!!!

btw zaintrigiro me onaj dio s kolima i konjima, tj. kočijom koja juri za vama. zvuk!!!!
lilith, daj molim te pogledaj moj post na Poltergist iz Enfielda - zvuk!!!
jel to to???

sorry krivo sam rekla - pogledaj posto Vjera u Boga u Duhovnosti

mene samo čudi što, ako se radi o vojniku iz 2. svj. rata, nije bio obučen tako već moderno (rekla si da je bio normalno obučen). Obično, po pričama, duhovi zadrže i odjeću u kojoj su umrli, ili bar obris te odjeće.. al nikad nisam čuo da se 'presvuku' u suvremenu.

E, da, ovo sa pričom maleive me sjetilo..
Kad je moj nono umro, none ga je narednih nekoliko noći sanjala, dolazio joj je u snu.. Ona se toga užasno bojala te mu je rekla da ode. Nakon toga prestao se pojavljivati u snu.. mislim da nije on ni imao nikakve loše planove, samo pozdraviti se..
Ovo bi opet bila, kao što kaze svjetloisjena, skroz drukcija vrsta duha, ona koja te ne mora nužno prestrašiti.. ali ipak je fascinantno. daje nadu, ako ništa drugo..

Da, i mene je moj djed neposredno nakon smrti pohodio u snu. A bilo je to neposredno pred buđenje i bilo je tako živo - sjedio je u svom stolcu i gledao me tako živo i sretno, nisam onda znala, kasnije sam shvatila da mi je došao reći da je sve u redu...

Ne mogu reci da sam dozivio kontakt sa duhom. Ali, smrt bliznjeg sam osjetio. Setao sam gradom i odjednom me je obuzela velika tuga. Samo sam znao da se nesto jako lose desilo. Sutradan sam saznao da su mi rodaka u Bosni ubili. Ubio ga je covjek iz susjedna sela. Znali su se. Moj rodak je samo isao pokupiti pakete sa hranom koje su izbacivali iz aviona. Culo se kasnije kako se tip hvalio svojim "djelom". Zanima me samo jedna stvar, kako spava? Pucao je na njega iz snajpera. Zanima me kako i jedan snajperista moze spavati (vidi smrt svoje zrtve, koja je samo sekundu ranije bila ziva i nista nije sumnjala).

Vjerujem da sve to prije ili kasnije dođe na svoje...

Ma ne mrzim tog covjeka. Vjerujem (bila su takva vremena) da bi rodak sigurno stradao negdje drugdje (kismet). Zao mi je tog snajperiste. Mozda je ta hvala samo zelja da izbaci sve to iz sebe, pa pricajuci drugima , misli , zaboravit ce, olaksat ce dusu. A ja vjerujem u besmrtnost duse. Samim time su moguce i pojave duhova, astralne itd. Ali, to je i prokletstvo. Opterecenje duse takvim djelom. Puno ciklusa ciscenja ce trebati.

Eto, sad si izrekao i moje mišljenje

Drago mi je.

svjetloisjena je napisao/la:

Mi možemo smatrati duhom astralno tijelo nekog čovjeka koji je preminuo, duša je otišla kamo duše moraju otići, a to je tijelo zadržalo neke karakteristike ličnosti koja ga je napustila. To bi bio takav astralni zombi koji se s vremenom i sam izgubi kako slabi ono što ga drži na okupu. Navodno spiritisti prizivaju upravo takve niškoristi duhove, ali ne bih ovdje o tome.

Prema teoriji reinkarnacije, nakon fizičke smrti duša prvo napušta fizičko tijelo, zatim astralno, pa na kraju mentalno pri čemu bi duša zapravo bila nešto kao svijest. međutim, zanimljivo je da se sva ta tijela raspadaju nakon što ih napusti duša...zbog toga ne bih rekla da je duh astralno tijelo preminule osobe, ali opet, ništa ne možemo sa sigurnošću tvrditi jer nitko se nije vratio iz mrtvih i ispričao konačnu istinu.

svjetloisjena je napisao/la:

Jedini koji uvijek funkcionira je ljubav prema njima, no mi je obično nismo u stanju pružiti.
Postoje i razni načini za čišćenje prostora od entiteta (vrlo širok pojam za svakakva nematerijalna bića) od paljenja mirisnih štapića, postavljanja magneta ili kristala na određena mjesta, do energetskog rada, npr. reikija.

Sada si me podsjetila na ono što sam pisala na temi o čakrama. Još jedna vrlo jednostavna tehnika zaštite i otpuštanja "zarobljenih" entiteta je, kada u nekoj prostoriji osjetimo negativnu energiju ili bilo što slično tome, samo raširiti ruke tako da dlanovi budu okrenuti prema gore i otvorena srca, tj. otvorenom srčanom čakrom, zarobljene entitete poslati u svjetlo.

gloria_g je napisao/la:

btw zaintrigiro me onaj dio s kolima i konjima, tj. kočijom koja juri za vama. zvuk!!!!
lilith, daj molim te pogledaj moj post na Poltergist iz Enfielda - zvuk!!!
jel to to???

evo, pročitala sam sada tvoj post na duhovnosti.
hm, kako nas riječi ograničavaju kada trebamo opisati iskustva koja nadilaze ona koja svakodnevno doživljavamo, zar ne?
kako bih opisala taj zvuk? opisala bih ga kao sveprisutan, posvuda ga je bilo iako stvarnog izvora zapravo nije bilo.

Nisam ih videla nikada, ali sam ih osecala nekoliko puta i nije mi se dopalo... nije me bio strah, ali sam ih osecala kao visak u prostoru... U porodicnom posedu smo pre mog rodjenja imali jedan objekt u kojem su spavali radnici, zapravo nisu mogli spavati od buke posudja, i raznih drugih zvukova. Kada je postalo nepodnosljivo, deda je, cuvsi da je to bilo mesto stradanja velikog broja vojnika u ratu, pozvao tri svestenika da odrze opelo nepoznatim mrtvim ljudima i sve je prestalo...
A objasnjenja za Lilitinu pricu je mnogo, od hologramske projekcije pa do zaglavljenje duse. Poruka bi mogla biti taj pljesak dlanovima. Pitam se sta bi on mogao simbolisati...? *

lilith je napisao/la:

gloria_g je napisao/la:

btw zaintrigiro me onaj dio s kolima i konjima, tj. kočijom koja juri za vama. zvuk!!!!
lilith, daj molim te pogledaj moj post na Poltergist iz Enfielda - zvuk!!!
jel to to???

evo, pročitala sam sada tvoj post na duhovnosti.
hm, kako nas riječi ograničavaju kada trebamo opisati iskustva koja nadilaze ona koja svakodnevno doživljavamo, zar ne?
kako bih opisala taj zvuk? opisala bih ga kao sveprisutan, posvuda ga je bilo iako stvarnog izvora zapravo nije bilo.

da, mislim da si dobro to opisala. ja bih još samo dodala da je "moj zvuk" dolazi iz "međuprostora" - tu odmah do mene, a ipak kao da nevidljiva brana stoji između nas. kao debelo staklo, čujem, a ipak malo drugačije....
al istina, zvuk je bio svugdje oko mene...ispunio cijelu prostoriju...