Na prostoru današnje „Vile Elise“ nalazio se stari renesansni ljetnikovac obitelji Gučetić – Gozze koji je bio sagrađen krajem 15.st. zvan „Lorko“ . Bio je među starijim ljetnikovcima na području Gruža i Lapada. Lorko se nalazio neposredno uz morsku obalu, pročeljem orijentiran prema Gružu. Tek sredinom 19.st. nasipanjem obale, izgrađen je put uz Lapadsku obalu. U sklopu ovog starog renesansnog ljetnikovca nalazila se obiteljska kapela, a uz padine Gimana, terasasti vrtovi i prostrani zeleni perivoj Gučetića. Adamović navodi da je ljetnikovac najvjerojatnije stradao 1806.g. u pustošenju crnogorske i ruske vojske koji su te ratne godine na dubrovačkom području ostavili iza sebe sve opljačkano, popaljeno i sama pusta zgarišta. Tada je stradao i ladanjsko – gospodarski objekt u Šipčinama u blizini zgrade „Karingtonke“ (s njene zapadne strane), koji je bilo visok i većih dimenzija. Tada je stradao i ljetnikovac Sorkočevića, poviše gradskog bazena u blizini Lapad stanice, od kojeg su ostali samo goli zidovi i zapušteni i zarasli vrtovi. Stari ljetnikovac Lorko graničio jeo s istočne strane s gotičko – renesansnim ljetnikovcem Petra Sorkočevića iz 1521.g., a sa zapadne strane s renesansnim ljetnikovcem „Mleci“ ili „Mala Venecija“ iz kraja 16.st., u vrijeme Republike vlasništvo Sorga, Gradia i Marinice Đurđević. U ovom ljetnikovcu je posljednji dubrovački knez Sabo Đurđević ugostio 1808.g. francuskog generala Marmonta. Omirine starog Lorka srušene su 1880.g. Ostala je narodna predaja da je iz Lorka navodno plašilo, i narod je noću izbjegavao tuda prolaziti. Ostatke Lorka 1911.g. kupuje bogati povratnik iz Južne Amerike, Mitrović i na tom prostoru gradi neorenesansnu zgradu s dugim balkonima nazvanu „Vila Elisa“ u kojoj je danas Fakultet za ekonomiju i turizam. Skoro svaki naš ljetnikovac i ladanjsko – gospodarsko zdanje imaju svoju legendu iz vremena kada su u njima boravila dubrovačka vlastela. Na ovu verziju legende o Lorku pozivam se na knjigu Ante Stražičića: „Vlastelinova kći kopilanka“. Pretpostavljam da se ova legenda događa pred kraja18.st, negdje pred sam suton Dubrovačke Republike. U vrijeme Republike, u Dubrovniku je važio stari zakon (koji je bio stariji i tvrđi od gradskijeh mira), da vlastela mogu sklapati brak samo međusobno. Vlasnik ljetnikovca Lorko na lapadskoj obali bio je stari vlastelin Melko Gučetić koji je bio u braku s puno godina mlađom i lijepom suprugom Cvijetom. Cvijeta je bila kći starog vlastelina i pomorskog kapetana. Udala se za starog vlastelina Melka mimo svoje volje, na nagovor oca. U braku je bila hladna i nezainteresirana za starijeg muža kojega je varala sa mladim pučaninom. Cvijetu, mladu vlastelinku željnu života i ljubavi, donekle i razuzdanu nije bilo teško zavesti. I ona je ostala trudna s mladim pučaninom. Kada je Melko uvidio i shvatio da mu je žena trudna s drugim muškarcem, u velikoj svađi i srdžbi ubije Cvjetina oca. Cvijeta je rodila kćer koju su nazvali Marija. Malo vremena nakon poroda, od srama Cvijeta je pobjegla iz Grada ostavivši muža i novorođeno dijete. Svijet u gradu je već naveliko pričao o ovom događaju i Mariju su prozvali – vlastelinova kći kopilanka. Marija je rasla u uvjerenju da joj je stari Melko otac, a on je uvjerio da joj je majka umrla pri porodu. Marija se zaljubila u mladog vlastelina s kojim, je zatrudnjela. U to vrijeme stari Melko se razboli i nije ustajao iz kreveta. Dvoje mladih odlučilo se vjenčati i Marija zamoli bolesnog oca za blagoslov – pristanak za njen brak. Otac nije htio ni čuti za to. Kada je već osjećao da mu je kraj, otkrije Mariji istinu i obiteljsku tajnu, i zbog čega se ona ne može udati za vlastelina. Da mu je posljednja želja da kada rodi dijete, da ga obavezno preda u hospital - nahodište. (osnovano 1432.g.u današnjoj Zlatarićevoj ulici i jedno je među najstarijim u Evropi. Svake godine o nahodištu su se brinula tri vlastelina). Nakon poroda Marija preda novorođenče, djevojčicu, primalji da ga ona obavezno preda u nahodište. Na djetetovu sreću, jedan svećenik je saznao za namjeru vlastelina Melka i sve ispriča mladom vlastelinu, ocu novorođenčeta. Kod svog dvorca na Boninovu vlastelin sačeka primalju koja je umotano novorođenče nosila u Grad u nahodište. Za izvjesnu sumu novca uspije je pridobiti. Preuzme dijete, a babica se zakune da će čuvati ovu tajnu. On dijete odvede u Rijeku dubrovačku i predade ga povjerljivoj obitelji s nekoliko djece, na odgajanje. Redovito ja davao novac za djetetovo uzdržavanje sve do njene udaje. U velikoj tuzi što je izgubila dijete i što nije ostvarila ljubav svog života, Marija je živjela u nadi da joj je majka živa i željela je pronaći. Često je odlazila na groblje na Mihajlu gdje je bio sahranjen njen otac. Izbezumljena je molila na očevu grobu da nađe majku. Sva izvan sebe tražila ju je noću po tamnim katovima dvorca Lorka u nadi da će je sresti. Teško se razboli i parti na živce. Dvorila ju je jedna stara sluškinja. Bolesnu i prikovanu za krevet želio je posjetit svećenik koji je pomogao mladom vlastelinu da njihovo dijete ne završi u nahodištu. U međuvremenu ovaj svećenik je bio i krstio dijete. Već na samrti, Marija je dozivala majku i svog ljubljenog vlastelina. Slugi prenese želju da bi više voljela da njeno dijete radije čuva stoku po Konavlima nego da nosi vlastelinsko prezime njenog oca, lupeža i ubojice. Ujutro svećenik urani s djevojčicom u dvorac Lorko, želeći da bar na samrti malo umiri bolesnu Mariju i da ona vidi svoju djevojčicu. Sluga ih uvede u sobu ali nažalost, Marija je već bila mrtva. Njezin ljubljeni vlastelin koji je nije nikada prežalio, organizirao je Marijin sprovod i sahranio je na Mihajlu među stoljetnim čempresima, gdje počiva većina dubrovačkih gospara i vladika. Dugo su stari Lapađani prepričavali kako nemirni Marijin duh noću luta mračnim i hladnim hodnicima starog ljetnikovca Lorka. (Crtice i legende iz života dubrovačkih ljetnikovaca objavljene su u časopisu „Dubrovnik“, br.3 / 2005.)
sub oľu 11, 2023 11:33 pm
