Sve je zapravo san

Komad “mesa” između nogu

30Petak
ožu. 2018

"Sjedili smo u nekom popularnom restoranu, vegetarijansko-veganskom restoranu, gdje se okupljala današnja tzv. duhovna elita. Zadnjih mjesec dana imao sam zadatak da prekinem sa bilo kakvim opravdanjima sebe, svog života, svojih postupaka, ili da objašnjavam ili se trudim pojasniti zašto sam nešto rekao ili učinio. Sama vježba mi se u početku činila lakom, ali kako je vrijeme odmicalo, kako sam je radio sve dublje i dublje, počeo sam uviđati koliko je opravdavanje života i mene duboko usađeno, čak i u stvarima, ili rečenicama za koje nikad ne bi ni pomislio da su opravdanje.

Kad god smo bili zajedno, opušteno pričali, primijetio sam, iako ne u početku, kako me suptilno navuče da se opravdam, da joj pojasnim neki svoj stav, a onda, ta svijest iza njenih očiju, prodre van i pogleda me. U tom momentu uvidim da se pravdam ili objašnjavam. Par puta sam odlučio da “nema pravdanja” ispred nje i uložio napor u to. Mislim da sam ličio na klinca koji je u otporu sa svim oko sebe. U grču kojim sam pokušavao potisnuti opravdanje, ali ne i uvidjeti ga. Onda bi se zapitao “šta ja to radim?” i otpustio grč i nakon nekoliko minuta bujica opravdanja i pojašnjavanja izletjela bi iz mene kao voda koja probije branu i poplavi cijeli grad, odnese sa sobom svaki tračak postojanja i za sobom ostavi pustoš opravdanja i pojašnjenja. Moram priznati, što sam duže radio tu vježbu to mi se manje sviđala. Iako sam bio oduševljen vježbom prva dva ili tri dana, dok je ona bila na površini, kako sam ulazio sve dublje u sebe, oduševljenje je nestajalo. Kroz priču sa njom došao sam do saznanja da pravdanje, pojašnjavanje sebe i svojih djela, ispunjavaju velik dio ljudskog života, a on nije bio pošteđen ni potrebe da tražim dozvolu od nekoga ili nečega. Nečega kao nevidljive projekcije “boga” koji mora da dopusti da nešto uradim, da nešto izgovorim, da budem nešto što mislim da treba da budem. Vježba je otkrivala smrdljivu močvaru ispod moje kože. Površina je bila mirisna, ugodna, divna sama po sebi, ali ispod nje, ispod nje bio je nesnosni smrad koji je navukao masku mirisa i smisla, dobrote i ugode samo s jednim ciljem – sakriti sve što bi moglo narušiti tu idealnu sliku sebe, tu projekciju sebe koja je podržana svakim čovjekom kojeg poznajem, svakom strukturom društva.
Jutros je odlučila da danas idemo na ručak u ovaj restoran. Ni manje ni više, nego u vegetarijansko-veganski restoran. Niti je ona bila vegan, niti sam ja bio vegan, niti je Bernard bio vegan. Drugi problem koji sam imao krio se u tome da je to okupljalište duhovnih somnambulista, duhovnih mjesečara koji bauljaju u močvari laži i pretvaranja, umišljanja i fantazije, koji na sebi imaju više maski i uloga od bilo kojeg dobrog i poznatog glumca.
Došao sam do restorana u vidnom otporu. Mislim da je otpor, danas, imao tijelo mene. Namrgođen, ljutit, prepun otpora uđoh u restoran i mahnuh rukom konobaru koji me je spiritualno-srdačno dočekao sa “namaste”. Ovo me je posebno živciralo. Prođoh kraj njega i sjedoh za stol za kojim su ona i Bernard već odavno, koliko sam procijenio, sjedili.
– O, mladi gospodin nas je umilostio svojim prisustvom. – sarkastično je dobacila ne pogledavši u mom pravcu. Bernard se osmjehnuo i nije ništa komentirao. Nekad mi se čini da Bernard mnogo bolje radi vježbu od mene, iako je bio samo njen batler.
“Nema pravdanja” – ponovih u sebi. “Nema pojašnjavanja” – dodao sam prvoj afirmaciji. Kiselo se osmjehnuh. Jebiga, ne izdržah. Shvatih, i to je opravdanje. Bernard podiže lijevu obrvu i osmjehnu se. Pokunjih se još više.
– A šta radimo ovdje ako smijem da pitam?
– Jedemo. Ili barem ćemo jesti. Kava?
– Naravno. – Konobar je došao po narudžbu i ja mu mehanički izbrbljah kroz zube – kratka kava sa malo mlijeka i sok.
Pogledao sam u njenom pravcu, ali kao da nisam postojao za nju u tom trenutku. Sama i sebi dovoljna. To je bio njen izraz. Dotjerana kao i inače, sa atmosferom samo-dovoljnosti oko sebe privlačila je mnoštvo pogleda. Bernard u svom stilu nije ni primjećivao da se nalazi u nekom restoranu. Opušteno je sjedio i promatrao oko sebe. Uhvatih njegov pogled usmjeren na neke duhovne sise sa moje lijeve strane. Bile su veoma duhovne. Izbačene u vis, podignute koliko je to bilo moguće, utegnute u tri broja manju majicu, treskale su se dok je vlasnica tih sisa skakutala u vitalnoj ekstazi na neku “hare krišna” pjesmicu. Naravno, pomislih, sve je otišlo u sise. Ništa u dupe, a o struku da ne pričam. Htio sam započeti neku priču sa njom, ali njena neprisutnost bila je jača od moje želje da je nešto pitam. Osjećao sam njenu prisutnost u prostoru, ali to je u isto vrijeme sličilo i dubokoj neprisutnosti u tom istom prostoru. Dobro, već sam navikao na ta njena stanja. Opet sam ostavljen sam sa sobom i svojom trijadom unutarnjeg monologa. Nekad prosto nisam mogao raspoznati koji um s kojim umom se svađa u meni, ili koji s kojim priča. Ja kao nijemi slušatelj, čas stanem na stranu jednog uma, čas na stranu drugog uma.
Sisice proskakutaše kraj mene. Moj seksualni um izražen mojim očima isprati skakutanje. Izdajico, pomislih u sebi. Zar i ti sine Brute? Ako do sada niste primijetili da svaki vaš um može da misli, osjeća, ima svoju zanimaciju i pored generalnog raspoloženja koje ste im nametnuli, onda nikada niste promatrali sebe. Svaki od tih umova ima svoju priču, svoju zanimaciju. Natjerati ih da rade jedan sa drugim, zajednički, e to je bio duhovni izazov. Taman kada pomislim da sam uspio u tome, ulažući krajnji napor, neki par duhovnih sisica ili dupenceta proleti kraj mene i pokaže mi da ima neki um koji ima neku svoju priču. Poražavajuće.
Ponovo pogledah u njenom pravcu i ponovo vidjeh isto. Pogledam ka Bernardu, a on i dalje zagledan u treskavicu ispred nas. Al ovaj put u njegovim očima nisam vidio infantilnu zainteresiranost, već nešto što je ličilo na promatrača, nešto što je bilo svjesno sebe i tog prizora. Okrenuo je glavu ka meni i namignuo mi. “Šta propuštam, jebem ti sunce? Šta ne vidim? Šta znači ova maskarada u ovom VIP duhovnom restoranu? Zašto smo ovdje? Šta želi da uvidim?” Pitanja su se rojila u glavi čineći me živčanim. Ona ništa ne radi slučajno. Bernard, koliko god ličio na batlera nije samo batler. Nisam mogao otkriti njegovu ulogu u svemu ovom što sam imao sa njom, ali nisam bio ni naivan. Nekad sam imao dojam da je on nešto, pa manje-više u njenom rangu, ali to nikad nisam mogao potvrditi. Dokaze za to nisam imao osim unutarnje podozrivosti prema cijeloj toj slici koju su oboje predstavili u odnosu na mene.
– Vidiš Damiane, svatko igra svoju igru. I nitko od njih ne razumije da su samo lutke u kazalištu lutaka. Da ih različite sile i zakoni povlače, kontroliraju, daju um uloge i značenje sa samo jednim ciljem. Da odigraju igru što vjernije, da se izgube u toj igri u kojoj nema milosti čak i onda kada pomisliš da je na djelu najveća moguća milost.
– Ne kužim.
– Evo, te tvoje duhovne sisice koje si primijetio zajedno sa Bernardom. Ta vitalna ekstaza izražena tijelom te jadne djevojke. Ta predstava koju igra samo s jednim ciljem. Udati se. Dobiti komad mesa između nogu. Biti primijećena, prihvaćena, poželjna. Biti duhovna. Biti Krišnina pastirica. Zar sve to što vidiš u njoj ne pokazuje nešto? Zar si slijep pored očiju?
– Naravno da vidim. Ali, to vidim kao njen život. Njen interes, njenu predstavu i to u skladu sa tim što si opisala.
– Nije ona bitna. Zaboravi na nju. Nisu bitne ni njene sise, ni ukrućeni kurci one četvorice duhovnih biznismena koje zovete instruktori i gurui, sve je to igra sila. Besplatna hrana za sile, za razine koje se hrane ljudima. I moram reći, jako profinjena i ukusna hrana. Bitno je da ste nitko i ništa koje glumi da ste netko i nešto. A to netko i nešto nije vaše, već vam je nametnuto da mislite da ste to vi. Samo gledaj bez prosuđivanja. Odbaci svaku analizu, svaku prosudbu, svaki cilj gledanja i samo gledaj.
Poslušao sam je i u tom momentu kao da je netko skinuo nešto sa mojih očiju. Vidio sam pustoš. Sivkastu boju prostora kojim smo svi okruženi. Svaki čovjek u tom prostoru bio je kao svjetlosni balon. Svaki balon je imao svoje pipke koje je kao hobotnica pružao ka nekom drugom balonu, također sa pipcima. Kraci su se dodirivali, izmjenjivali nešto, uzimali bez pitanja iz balona nekog drugog. Ono što mi je zapelo za oko jeste da svaki taj balon nema nikakve veze sa prostorom u kojem se nalazi, niti sa nekim drugim balonom, da se ti baloni ne dodiruju uopće, već pružaju krake koji kradu, izazivaju, prodiru u druge balone i bezpoštedno uzimaju ono što im treba. Svaki balon je tu sam za sebe i bez obzira na druge. Okrenuo sam glavu prema njoj i Bernardu. Tu sam vidio drugačiji prizor. Nije bilo balona već neko zračenje svjetlosti. Ta svjetlost nije imala oblik, niti je imala neke pipke u dodiru sa drugima. Kao svjetlost ogromne svijeće, ili sunca bez sunca u sredini svjetlosti zračila je ravnomjerno svuda oko sebe. Pipci drugih su ulazili u tu svjetlost bez bilo kakvog prodiranja, prosto su bili primljeni, ali onda sam iznenada vidio da oni samo prođu kroz tu svjetlost, ne mogu da se zadrže u njoj kao što se zadržavaju u svjetlosti balona kod drugih. To me je iznenadilo. Obratio sam pažnju na one koji su usmjeravali te suptilne pipke ka našem stolu i uskoro vidio da se ti pipci koji su prošli kroz njihovu svjetlost vraćaju nazad i kao da napadaju balone svojih vlasnika, prodiru u njih i njihovu svjetlost čine mračnijom, tamnijom, u nekim slučajevima crvenijom.
– Šta je to? – upitah je.
– Agresija vitala vraćena sebi.
– Zašto?
– Zato što nije našla odgovor koji je tražila, nije našla potvrdu koju je htjela, tada se vraća onom iz kojeg je došla i u samooptuživanju napada samu sebe.
– Zašto se ne kači na vas kao na ostale?
– Nema na što da se zakači. Ona prolazi kroz nas, ali nema ničeg što bi odgovorilo na nju.
– Šta je odgovor na nju?
– Bilo šta. Nije bitno da li je to potvrdan odgovor, odgovor prihvaćanja igre ili odbacivanja igre. Tome nije bitno da li prihvaćaš ili odbacuješ, bitno je da reagiraš. Čim reagiraš uhvaćen si u igru sila. Drugim riječima, “dobro i zlo” su jedno te isto u ovoj igri. Unutarnja ravnodušnost, svjesna ravnodušnost koja dolazi iz tvoje prirode je ono što neutralizira sve oko tebe, sve sile, sve zakone, ili bilo koja djelovanja na ovoj razini. Ali, nju ne možeš imitirati. Ona mora biti tvoja priroda. Zato tvoj balon skoro da i ne postoji.
– Kako misliš “skoro da i ne postoji”?
– Pogledaj – rekla je i izbacila me iz tijela. Vidio sam nešto što je okruživalo moje tijelo. Izgledalo je kao balon, ali jako tanke opne. U njemu je bila oluja reakcija. Munje su sijevale na sve strane mijenjajući mu boju, oblik, unutarnju strukturu. Pipaka nije bilo, ali umjesto njih bile su neke zrake, kao zrake sunca na crtežima, koje su bile zakačene na svaki pipak koji je dolazio do mene. – To sve su tvoje pozadinske reakcije.
– Ali kako kod njih toga nema – odjednom sam se našao ponovo u tijelu – kako to da oni imaju tako jasan balon, a ja ne?
– Interes. Rad za sile koje ih posjeduju. Opsjednutost različitim silama vitala, fizičkog, intelektualnog. Još to ne možeš da prepoznaš, pa ne vidiš. Gledaj. – ponovo je rekla i izbacila me iz tijela.
Mogao sam ući u svakog od njih, osjetiti ih, doživjeti sebe kao da sam oni. Osjetiti njihovu strukturu, misao, emocije, osjete, želje, očekivanja. Osjećao sam se kao prostor koji obuhvata cijeli ovaj restoran. Nisam morao ulaziti u njih, dovoljno je bilo samo da usmjerim svoju pažnju na njih i kao da sam u isto vrijeme mogao biti i oni i ja. Osjećaj je bio kao da je to moje, a opet nije bilo moje. “Ulazio” sam u različite strukture, slojeve, procese u njima i kod svih njih sam vidio nešto čega kod mene nije bilo. Jasno znanje o tome što su i tko su, šta žele ili ne žele, šta umišljaju i kako to umišljaju.
– Vidiš. Ti nemaš to. Ti si rasut.
– Trebao bi imati to? – progovorih iz tijela, ali osjećaj da sam cijeli prostor nije nestao.
– Ne.
– Zašto onda oni imaju, a ja ne? Čini mi se da sam ranjiviji nego oni.
– Jesi. Oni imaju, jer to što je preuzelo duhovnost, veganstvo nisu oni. To je osobnost za koju misle da su oni. Vrlo jasna osobnost. Osobnost koja se prekrila maskama i ulogama različitih ciljeva. Kod tebe je ta osobnost u nestajanju. Zato vidiš rasutost i nemaš oštrinu balona oko sebe. Propustan si za sve, a opet, srećom, svjedok je dovoljno jak da ne dopušta da se to zadrži u njemu. Ali, nije to bitno. Pogledaj malo bolje. Šta vidiš? Šta još postoji, a ne obraćaš pažnju na to?
Ponovo se pojačao osjećaj da sam prostornost bez tijela. Vidio sam sebe kako sjedim, oblak oko mene, ili ako hoćete balon oko mog tijela, i neku malu, jedva primjetnu svjetlost koja je zračila slično kao kod nje i Bernarda.
– To je tvoja svjesnost, tvoja svijest, tvoj Puruša. Probija se. I samo zahvaljujući njemu to oko tebe ne može da te uhvati, da te zaposjedne. – Šta je mislila pod “to oko tebe”, zapitah se. Šta da me zaposjedne?
Otpustih pažnju sa nas, drugih, čak i sa osjećaja prostora i vrisnuh. Primijetio sam da je vrisak bio stvaran, tj. tjelesan, jer mi je tijelo poskočilo sa stolice i svi su pogledali u mom pravcu. Ja jesam bio prostornost, ali zbog tog osjećaja, tog suptilnog osjećaja prostornosti nisam vidio šta je ispunjavalo taj prostor. U stvari, ono što sam opisao kao sivkasta svjetlost ili boja nije bila boja prostora ili atmosfere. To je bilo nešto kao neko bestjelesno biće, ogromno, bezlično. I svi smo bili u njemu. Ono nas je okruživalo.
– Nije to biće Damiane. To je sila. Ili mogu reći skup različitih sila koje odgovaraju nizu podsila i sila u svakom od vas. Kroz svaku od tih podsila ili sila ta sila se hrani. Bio ti duhovan ili ne, bio ti intelektualan ili vitalan kao naša plesačica. Pogledaj još bolje.
Prizor oko mene se promjeni. To što sam nazvao bićem promjeni strukturu, promjeni boju i sad sam mogao ući u “to” i osjetiti svaku njegovu namjeru, svaku silnicu sila. Ali, nije to bilo interesantno. Ono što mi je bilo interesantno, sada kada se sjećam toga, jeste da je svaka ta silnica sila postojala u nekom balonu koji je okruživao svakog od nas. Na to se ovo “biće” kačilo. Istovjetnost sila u nama i njemu. Razlika je bila samo u, kako bih to rekao, u količini ili razmjeru tih sila. U nama su te sile bile kao kapilari. A u njemu kao vene. Ali su bile spojene.
– Pogledaj našu plesačicu, Damiane. Osmotri sile u njoj i vidi šta se dešava.
Pogledao sam u njenom pravcu. Nje kao strukture nije bilo. Nije da nema tijela, ili osobe, ali to tijelo i ta osoba nisu bile ona. To su bile zgusnute sile i silnice tog “bića” oko nas. Sjetio sam se lutkarske predstave i onih konopčića koji su vezali udove lutke, te se ona pomjera nošena nevidljivom rukom i nevidljivim koncima. Skoro pa isto kao to. Samo nekako mnogo nevidljivije i jače. Osoba je bila kreirana od tog “bića”, želje su bile od tog “bića”, pokreti tijela su bili orkestrirani od tog “bića”. Sve što je bilo u njoj nije bilo njeno. Odlučih potražiti purušu u njoj, to nešto što je moglo biti odvojeno, svjesno, nedodirnuto time. Nađoh neku točkicu koja je ličila na Svijest, ali samo ličila i ništa više. Proletjeh na brzinu i po ostalima u prostoru u želji da nađem tu svijest kojoj svi teže, o kojoj priča sva duhovnost i nađoh istu sliku, ali samo kod nekolicine.
– Šta je to? Kako to da oni nemaju to što ja imam, ili kako to da neki imaju neki tračak toga, a drugi nemaju ni taj tračak?
– Ne vidiš dublje. Svi imaju to, ali nisu u kontaktu sa tim. Pojedeni su već odavno i samo završavaju svoj “ples” do kraja. Biće nikada nije dotaknuto time. Ali problem je što nemate kontakt sa tim Bićem. Ono je kap Apsoluta, Boga, ali vi i pored sve duhovnosti niste u kontaktu sa tim. – Gurnula mi je svijest dublje i ugledah to što je rekla.
– Ali..
– Nema tu “ali”. To je prosto tako. Vrijeme je da se vratiš u tijelo. – rekla je i povukla me nazad isključujući svaki osjećaj prostornosti koji sam netom imao. Pogledao sam oko sebe i vidio svakodnevnu sliku. Sve je bilo “normalno”. – Privukao si previše pažnje te sile oko nas. Zato sam te vratila.
– Kako misliš privukao sam previše pažnje? Zar vaša svjetlost ne privlači još veću pažnju od mene?
– Ne. Ono, kako si ga nazvao “biće”, ne vidi našu frekvenciju svjetla. Ali, tvoju vidi. Tj. iznenadilo se šta ti tražiš tu. Kako si sve više vidio, tako se tvoja struktura ispunjavala strahom, nemoći, bolom, patnjom i to je zgusnulo tvoju svijest na njegovoj razini i ono te je počelo primjećivati. Problem je u tome što je i ono bilo iznenađeno time. A kada je “to” iznenađeno nečim, tome s čim je iznenađeno ne piše se dobro. Zato sam ti snizila vibracije i umanjila svjetlost. Nisi još dovoljno jak da se suočiš sa svim tim što te sile mogu projicirati u tebe.
– Kao što to radi drugima, na to misliš?
– I mnogo gore. “To” ne želi da uništi svoj izvor hrane. Zato uvijek projicira samo onoliko koliko vi možete izdržati. Ali, kada osjeti opasnost od vas tada projicira mnogo više, i ako nema svijesti koja je kristalizirana i razvijena, te može umaći tom djelovanju, sruči na vašu glavu strahovite pritiske sila koje vas ili ubiju ili poludite ili polu-poludite i sve što ste stekli nekim imaginarnim radom nestaje i bivate potpuno opsjednuti od strane tih sila. Vi više niste korisni, ali ste korisni zbog drugih i njihove patnje koju im izazivate time što ste postali. Nebitno za sada.
– Ovo je užasno. Da li je sve ovo istina što sam vidio, ili je to bila samo igra koju si odradila kako bi nešto uvidio?
– Istina. Ali, istina samo te razine. Ne dublja istina. Dublje razine od ovoga su mnogo gore i opasnije. Ovo sam ti pokazala da uvidiš da sve što imaš u sebi nije tvoje i projicirano je od razina u kojoj se nalaziš, ili koje ispunjavaju ovu razinu, daju ti osobnost i strukturu uma koju imaš. One ne mogu da ti daju um, kako se inače priča, jer um dolazi iz više razine, ali ti mogu dati imitaciju uma unutar uma, tj. stvoriti osobnost sa svim njenim težnjama, strahovima, očekivanjima, itd. Tada ti misliš da si ta osobnost, braniš je, razvijaš je, koristiš je kao da si to ti.
– Vjerujem. Moja svijest je mala i skoro neznačajna.
– Nije.
– Kako nije kada sam to vidio.
– Tako sam ti prikazala.
– Znači to što sam vidio da sam kao svijest nije bilo takvo.
– Nije. Mnogo je veće i moćnije. Ali, nije bilo korisno da pustim to zračenje tvoje svijesti u ovom eksperimentu. Prosto što tvoja svijest još nema iskustva koje joj je potrebno kako bi mogla proći kroz ovo što si vidio. Tvoja osobnost, pored cilja da te drži uspavanog, ima i cilj da te zaštiti. Sve dok se ne izgradi ta snažna svijest, svjesna sebe, iza i preuzme svoju ulogu koju treba da preuzme.
– Kažeš da tebe i Bernarda to “biće” nije ni primijetilo iako sam vidio da je vaša svjetlost izrazito jaka.
– Rekla sam ti. Naša svjetlost nije sa razine tih sila. Kao ni tvoja. Ali, to tek treba da otkriješ.
– A njihova? – Pokazao sam glavom oko sebe.
– Njihova priroda je ista kao i naša, kao i tvoja. Ali to je njihova priroda. To što je njihova priroda takva, nema nikakve veze sa njima. Oni su se odlučili čemu žele da pripadaju.
– Kako to misliš?
– Mnogo je stvari koje tek treba da naučiš i vidiš, tako da moja pojašnjenja ne mogu biti direktna i ukazati na pravu, čistu stvar. Naravno, moraš znati da možeš samo da vidiš u skladu sa svojim konceptom. Tako da ovo što si vidio može da se vidi i na drugačiji način. Ali, svi načini na koje vidiš vode istom zaključku. Ti vidiš ljude, ja vidim sile. Ti vidiš mene, a ja sam određena Sila. Ta Sila ima inteligenciju, znanje, sposobnost, sve što možeš da zamisliš. Tako je i kod vas, ali na drugim razinama. Postoji Sila koja je vi i svatko od vas pripada određenom izražaju te Sile koja se kombinira različitim strukturama u svom silasku ka ovoj razini. I samo Biće je Sila. Vi ćete reći da je ono izražaj Apsoluta, ili Boga, kao kap u oceanu. To je zbog toga što na taj način shvaćate Boga, Svijest koja je izvor. To što je za vas Bog, za mene je određena Sila. To što vi shvaćate Bogom, za mene je univerzalno polje Sila koje kombinacijama kreiraju sve ispod sebe. To što shvaćate kao Boga Iza, ili neizraženo, za mene je izraženo i ja vidim nešto sasvim drugo. Ali, to sada nije bitno. Pitanje koje si postavio nema puno odgovora. Iako svi imaju sve, sve nije dostupno svima. Vaša duhovnost, ili ono što bi ona trebala biti, pod komandom je tih sila ili ove specifične kombinacije sila koje si ti nazvao “bićem”, a ja sam to nazvala “to”. Pokazat ću ti. Onaj čovjek tamo – pokazala je očima na nekog lika koji je bio okružen sa par muškaraca i duplo više žena. – On je neka vrsta učitelja. Gurua, kako to volite reći. Ali, riječ “guru” ne odgovara tome. Tu ste riječ nalijepili na sve koji uče nekoga nečemu, nije bitno kakvi su oni. Riječ “guru” označava mnogo visoko Biće, visoko razvijenog čovjeka koji ne uči druge, već spušta Svjetlost ili Silu u ljude i donosi koncepte učenja koji odgovaraju trima faktorima manifestacije. Prostoru, vremenu i pojedinačnim bićima. Tj. on pravi strukturu učenja koja odgovara tim faktorima, dok je sam izvan djelovanja tih faktora. Taj lik, učitelj koji ima oko tristotinjak učenika, imao je neki prodor u povišeno stanje. Osjetio je nešto što pripada višem umu, tj. višem stanju svijesti izvan ograničenja osobnosti i ljudskosti. Taj bljesak koji je imao, taj prosjaj kako to nazivam, trajao je nekoliko minuta, ali posljedica je trajala nekoliko dana. On misli da je probuđen, iako s tim više nema kontakt, niti je u živom i svjesnom dodiru sa tom razinom. Njegova osobnost je lavovska, tj. superiorna, prepuna sebe, arogantna, orijentirana na svoju slavu i ambiciju. On želi biti kralj životinja, zato sam i rekla da je lavovska osobnost. On je to iskustvo uzeo kao temelj sebe, umislio da je postigao nešto, da je probuđeno biće, skoro kao avatar, barem tako misli o sebi i utisnuo je to iskustvo u svoju osobnost. Njegova osobnost nije inteligentna, tj. on nema razvijen intelekt, ali ima jako rasprostranjen vital. On o sebi misli kao o inteligentnom čovjeku, sposobnom čovjeku, avataru, božanskom biću sa specijalnim zadatkom. Ne mogu reći da neke stvari koje on prenosi nisu višeg nivoa, ali su motivirane nižim nivoom i nižim ciljem. “Ovo biće” koje si vidio upravlja njime kroz njegov vital i time upravlja drugima oko njega. On nema svjesnost kao što je tvoja svjesnost, ali ima povjerenje u sebe, umišljenost da je on “taj”, da je on “bog”, a taj osjećaj dolazi iz “tog” bića kojeg si vidio. Ono se zakačilo za njega i kroz njegov otvoreni vital ubacuje mu ideje. Neke od tih ideja daju rezultat, ali su vitalne i nemaju kontat sa višim sferama svijesti. On je u biti zatvoren za te više sfere i, osim tog iskustva, on nema niti jedno jedino drugo iskustvo koje bi mu dalo potvrdu toga za što se predstavlja. Mnogi vaši učitelji su tog nivoa. Začudio bi se kakve sve “veličine” pripadaju tom nivou, kao i ovaj ispred nas. On je poznat naravno, čuo si za njega i znaš o kome je riječ. On daje bajku ljudima. Bajku o bogu, o jednosti, o božanskoj prirodi svakog od njih, čak im daje i vježbe koje si ti radio.
– Kako onda te vježbe ne osvijeste te ljude?
– Zato što ih rade iz pogrešnog dijela sebe. A kad pogrešan čovjek uzme ispravnu stvar, ta stvar postaje pogrešna. Ono što oni imaju kao osjećaj božanskog, kao i on sam, to je opsjednutost od “toga” iliti tvog “bića”. To “biće” mu daje dojam širine, prostornosti, stabilnosti. To si vidio kao prostor koji je sivkaste boje, ali tek kada si uspio da se, uz moju pomoć, odvojiš od tog osjećaja, uvidio si da to nije prostor već to “biće”. To “biće” mu daje osjećaj širine, stabilnosti, osjećaj moći. Tada on misli da je to njegovo i to daje drugima, te ih uvezuje u splet vitalnih sila koje ih koriste za svoje ciljeve.
– Koji su to ciljevi?
– Ima ih mnogo. Nije to bukvalno “hranjenje” kao što sam rekla ili možda ti pomislio na to. “Hranjenje” znači da nešto uzima nešto od vas i koristi za sebe, kao što uzimate hranu, jedete je i koristite za rad svoje mašine. Ali kao što rekoh, mnogo je ciljeva koje to “biće” ima. Ono što to “biće” ne zna jeste da se i ono nalazi u mnogo većem “biću” od njega samog koje mu daje osjećaj koji ono ima, snagu, sposobnost, znanje za koje ono misli da je njegovo. Baš kao i naš “guru” tamo. Sve što dobiva od njega isto je ono što daje onom jadniku koji je umislio da je “guru”. To je hijerarhija univerzuma. Možeš reći da je univerzum predatorski, ali to nije istina. Liči vam na to, jer ste u tom konceptu. Jedini način da se iščupaš iz kandži tih sila jeste razviti nešto što te sile ne mogu da dotaknu. To je svjetlost koju si vidio u nama. To je ono što ti radiš kroz sve te vježbe koje ti dajem. Naravno, dajem ti kroz određeni koncept koji je prihvatljiv tvom umu, kako bi koliko-toliko odradio što ti dajem. Mogu to dati i kroz druge koncepte. Koncepte koji ti se ne sviđaju, ali samo onda kada to od mene zatražiš. Ovo sam ti dala samo kako bi vidio u  čemu se nalaziš, šta te sve iskorištava, šta vas koristi, kakva je vaša duhovnost, kakvi ste vi, koje potencijale imate. Kasnije ćeš vidjeti mnogo više stvari od ovoga, ali tek kada se tvoja svijest razvije da može podnijeti to što vidi, i da to što vidi ne utječe na nju.
– Da li je taj čovjek, taj naš “guru”, posumnjao u to što osjeća?
– Nije. Zato i kažem da je on odabrao to što je, odbacio više zarad ambicije, slave, tjelesnosti, zarad “biti netko i nešto”. To je isti slučaj kao i sa svima u ovom restoranu. Vi odabirete izgubiti svoju moć zarad nečega što imitira tu moć i dobrovoljno se dajete kao “hrana” za ove vitalne, fizičke i umne razine sila. Kada treba da se borite za sebe, umjesto da se uhvatite te borbe kao “pijan plota”, vi eskivirate, bježite, tražite izgovore. Sada barem znaš i zašto to radiš. Ne radiš to ti, to radi to tvoje “biće”, te “sile” koje si vidio i nazvao tim imenom. Ali ti misliš da si to ti. Baš kao što i oni misle da su to oni. Svi igrate igru u kazalištu lutaka, zavezani koncima koje pokreću sile, umišljajući da ste netko i nešto. Ne Damiane. Niste vi netko i nešto, vi ste nitko i ništa u najgorem smislu te riječi. Sav vaš osjećaj koji dobivate nije vaš. On dolazi od “toga” i ostalih koji sliče “tome”. Od oprečnih sila čiju svrhu ne možete znati, ali možete naslutiti.

Ne moram vam reći koliko sam poslije ovog događaja prionuo na vježbe koje mi je davala. Znao sam se pitati da li je to sve što sam vidio samo njena kreacija da me uplaši? Da li je to bila istina? Znao sam da je spremna da stvori bilo šta kako bi me natjerala na Rad. Ali bez obzira na tu moju podozrivost, koja više i ne bi smjela postojati, prionuo sam na Rad svom snagom.

– Možeš li mi u nekoliko riječi pojasniti transformaciju kroz promjenu točke percepcije ili iskustva identifikacije sa višim u sebi?
– Jednostavno je. Učenje ti daje smjernice za koje ne možeš sa sigurnošću znati da li su istinite ili nisu. Obično nisu, ali ima iznimaka. Bit je da te ideje i smjernice prihvatiš svjesno. Svjesno u smislu kako te učim. Jer na taj način zaobilaziš strukture uma koje imaš, mijenjaš točku percepcije, premještaš fokus energije fokusom svoje pažnje i svijesti. To je tlo na koje moraš da usadiš ideje i učenje. Moraš naučiti kako da se poistovjetiš sa tim stanjem i pomoću te poistovjećenosti odbaciš sve ostale poistovjećenosti koje imaš. Ono je kao “sidro” ka Višem. Odbacivanjem promišljanja, osjećanja, osjeta, čula kao temelja tvoje identifikacije, te prebacivanjem na tu točku svijesti slabiš utjecaje koji do tebe dolaze i koji te preuzimaju, kako svoje tako i od svijeta oko tebe, sila oko tebe. Pojačavaš tu, nazovimo je “ispravnu identifikaciju” i ona pojačava djelovanje odbacivanja, razlučivanja, kristalizira tu strukturu na koju si “zakačen”. Tada moraš učiniti drugi korak, stvoriti sebe u skladu sa tom strukturom koja si tada. Kreirati sebe, novog sebe. Sa kvalitetama o kojima ti učenje govori sve dok ne budeš sposoban ubaciti svoje kvalitete, kvalitete Bića u tijelo i um. A tada ih izraziti van kao što sada izražavaš svoj um kroz svoje tijelo u atmosferu oko sebe i u svijet. Transformirati znači pretvoriti nešto u nešto drugo. Po mogućnosti više od prethodnog. U smislu, pretvoriti to u svjesno, u namjerno, u kvalitete koje osjećaš u pozadini, a onda to izraziti iz sebe kao svoj život, kao sebe. To je osnova. Ali prije no što to učiniš moraš jasno znati da ti nisi to što si do sada mislio da jesi.
– Zašto?
– Kako bi se to odlijepilo od tebe. To je jedan način. Možeš to vidjeti kao ove sile koje si vidio danas. Ali i ne moraš, ako si uplašen od toga. Možeš to vidjeti kao advaita ili gjani, da nema nikakve stvarnosti bilo čega, osim stvarnosti tvog sjećanja sebe, tvoje svijesti. To će te zaštiti. Ali će i umanjiti razvoj tvoje inteligencije. Opet, to možeš vidjeti i kao sile, ali onda moraš vidjeti još nešto, svoju unutarnju Silu i kroz nju ući u sve to. To mnogi žele, a samo malo njih je spremno na taj korak. Možeš to vidjeti kao tvoja različita “ja” i težiti jednom, autentičnom Ja, istinskom Ja i kroz to odbaciti i stvoriti. Možeš to vidjeti dualno, kao Božansku Silu iznad i privući je u sebe te pomoću nje odbaciti sve te niže, oprečne sile. Možeš to vidjeti kao ocean svijesti i kap koja je umislila da je ona ocean i odbaciti i tu kap poistovjećujući se sa oceanom u potpunosti. Možeš svoje unutarnje Ja, svjesno ja, poistovjetiti sa božanskim i kroz to poistovjećivanje odbaciti sve što tome ne pripada, ali uz pomoć ideja učenja koje ti se daju. Ima mnogo načina. Za tebe osobno želim da prođeš kroz sve te načine, ali ovaj jedan koji sam ti osobno dala, moraš posebno odraditi.
– Zašto moram proći kroz sve te različite načine?
– Zato što možeš. Tvoja svijest je spremna na ogromnu igru, ali ti to još ne shvaćaš. Kroz to što ćeš proći sa svim tim vježbama, spoznati to kroz niz koncepata, inteligencija tvoje svijesti će rasti i zauzeti mnogo veću prostornost, nego da prođeš samo kroz jedan od načina. Ti nisi došao ovdje da se igraš igrica kao ostali duhovni tragaoci. Ti si došao zarad nekoliko ciljeva. Neke od njih ti mogu reći, druge ćeš morati sam otkriti.
– Reci mi te koje možeš.
– Stvoriti igru, novu igru, dodatno kristalizirati sve mogućnosti svijesti koje imaš u potencijalu, razumjeti principe različitih načina izražavanja Bića, ovladati svim sposobnostima i moćima svog Bića, odbaciti zaostale dijelove koje Duša nije osvijestila do kraja, preuzeti svoju ulogu na prostoru gdje se nalaziš..
– Koju ulogu?
– Nebitno za sada. I tako dalje. Ali ništa od toga se neće desiti, ako ne radiš na sebi. Otuda, igumane, putuj."BhK

Čim se čovek probudi na trenutak, i otvori svoje oči, sve sile koje su ga navele da zaspi počinju delovati na njega deset puta jačom energijom, i on bi odmah zaspao ponovo, vrlo često SANJAJUĆI DA JE BUDAN.

G.I. Gurđijev

Bajka o Kalii nije stvarnost Kalii

10. prosinca 2018.Bhaerava Kaala

Smiješne su vaše predstave o Kalii.
– Smiješne? U kom smislu su smiješne?
– Kao kod djece koja imaju predstavu o nekom super junaku, spasiocu svijeta i čovjeka, junaku sa moćima, sposobnostima, znanjima koje vi kao djeca nemate. Taj junak je i ljubavan, i voli, i prihvaća vas, i reže glave onima koji su vas povrijedili ili pred kojima osjećate nesigurnost. Vaša Kalii je super junak, super žena, opasna majka, ratnica zaštitnica. Ona je proizvod vaše mašte. Mogu reći i podivljale mašte. Čak joj ni Šiva, glavom i bradom, ne može ništa. Ona je simbol podivljale žene koja ruši sve norme, dominaciju muškaraca, dominaciju društva koji, po vašem mišljenju i uvjerenju, zarobljava ženu. To je smiješno.
– Logično je da stvaramo te predstave i one upravo govore o nama i onom potisnutom, zarobljenom, povrijeđenom u nama. Potrebi da imamo zaštitnika, spasioca koji vidi našu patnju i ubija sve što narušava našu sigurnost, zadovoljstvo i dominaciju. Naravno, mi smo ispravni, pravi i pošteni, s punim pravom na zadovoljstvo, naše uvjerenja i stavove, pravom da nas se uvaži, da nam se da značaj i vrijednost.
– Da, to vam omogućavaju vaši super junaci. Oni su odraz vaše podsvijesti, vaše povrijeđene emotivnosti. Jadni oni sa vama.
– Imaš neku ideju kako to promijeniti? Kako dati pravo značenje bogu, smislu duhovnosti, tebi samoj?
– Ne. To je nemoguće. To traži zrelost vas samih. Sjeti se svojih predstava o Kalii, svojih predstava o super junacima. Kako si ih odbacio?
– To je trajalo godinama.
– Naravno. Ali kako?
– Najjednostavnije rečeno sazrio sam.
– Kako si sazrio?

– Razočarao se, jednostavno rečeno. Vidio sam da je to moja mašta a ne stvarnost. I da moja mašta ne može odgovarati stvarnosti. Prosto joj ne odgovara. Ono što me zbunjivalo u odrastanju iznutra jeste što sam osjećao da tu nešto ima, da se nešto krije iza toga svega, ali nisam mogao provaliti šta. Znao sam da predstava o Kalii nije ništa drugo do predstava i da je to uljepšana verzija bajke za klince u duhovnosti. Ali nisam mogao razaznati šta je tu stvarno, šta ona stvarno predstavlja. Koji je pravi smisao te simbolike, i slično. Osjećao sam da bajka mora da probudi interes, radoznalost ali nisam znao ka čemu? Na što bajka ukazuje? To je bilo slično onom što danas imao kao ostatke nekih drevnih tradicija, značenja tih tradicija iako su nam predstavljene kao bajke. Osjećamo da nešto ima, ali razum sve to negira. Tko je tu u pravu? Osjećaj ili razum?
– Niti jedno od ponuđenog a opet svaki taj dio u tebi krije srž te bajke. Recimo aspekt Kalii krije zamku ali i oslobođenje ako razumiješ. Kalii je boginja u vašoj predstavi. Neka vrsta ženskog super junaka, boginje sa super moćima koja štiti svog devotija, obožavaoca, sljedbenika, svog vjernog bhaktu. I ta predstava idiota predstavljena viđenjima autoriteta čiji nivo svijesti odgovara vašem vrtiću kruži već stoljećima vrteći u krug vaš vital i nedovoljno razvijen intelekt. Vi nikad niste pokušali razumjeti simboliku Kalii, simboliku tantričkih učenja, već ste ih prihvaćali onako kako su vam nadobudni duhovni autoriteti to prikazali. S druge strane pomiješali ste stvarnost i fantaziju s tim da ste naglasak stavili na fantaziju i način na koji nerazvijeni klinac u vama razumije fantaziju. Vaša mama i tata nisu radili svoj posao, osim večernjih pet minuta dahtanja i tada ste našli predstavu super junaka koji treba da vam bude i mama i tata, i djeda i baba, i autoritet i guru, i onaj koji će sve vaše neprijatelje uništiti za tili čas. Povrijedila vas je vaša nesuđena ljubavnica i eto Kalii da riješi problem. Muž vas vara i eto teta Kalii, sad će ona da mu sjecne obje glave. Šef vas gnjavi i eto Kali da mu sve po spisku. To su vaše predstave jadne i napaćene Kalii. No, novost je da Kalii nema veze sa tim.
– Onda je vrijeme da objasniš samu tu simboliku, ono što ti stvarno jesi.
– Objašnjavano je nekoliko puta ali nije dalo rezultat jer vi se rađate kao djeca koja moraju da odrastu a samo nekolicina odraste. Samo nekolicina dobije tu milost da ih život, kao manifestacija Kalii, sazrije. Kalii je vrijeme koje uništava sve ono što nije stvarno. Ona kao manifestacija ljubavi ubija nestvarno, te demone u vama koji misle da imaju svo vrijeme ovog univerzuma. Ona im siječe glave. Mnogi govore o “egu” kada vide simboliku “odsijecanja glave”, no tu griješe. Vaša najjača čula se nalaze na glavi i to su čula zablude. Ona percipiraju samo ono što je vanjsko. Najbitnije čulo, predstavljeno kožom, ostaje čitavo. Osjećaj. Kalii ti odsijecanjem glave kaže da prestaneš obraćati pažnju na ono što ti čula govore, što ti čula vanjskog uma kažu, i govoriti ti OSJEĆAJ stvarnost, ne tumači je, ne analiziraj je. Glava je razum, ali riječ razum je pogrešna. Bolja riječ je “analiza”. Ona odsijeca analitički dio uma. Ne razumski, ne intelekt, ne neki zamišljeni ego. Ego je, u točnijem tumačenju, analitičnost. Analitičnost je uvijek orijentirana na sebe, sliku o sebi, predstave koje imaš o stvarnosti a to sve je povezano sa čulnim umom. Glava je simbol čulnog, vanjskog uma. Vaše orijentiranosti ka van, ka čulima. Kada vam je glava skinuta vi “vidite”, ili bolje reći osjećate, unutarnji svijet, svoje emocije, osjećaje, procese, ono iz pozadine što inače ne osjećate jer vam čulnost smeta, usmjerava vas u pogrešnom pravcu. S druge strane, kada skinete glavu nekome taj je mrtav, veoma logično. Ona vam time govori da vi morate umrijeti kroz razlučivanje onog što stvarno jeste i što zamišljate da jeste. Ona je manifestacija Ljubavi, manifestacija Durge. Durga je ljubav. Ona je vaša priroda. Kalii je izražaj vaše istinske prirode koja ukida sve što smeta toj prirodi da se izrazi. Vaša uvjerenja, strahove, nemoći, boli, patnje, ljubavi, predstave, itd. Kada uništi sve to tada ostaje čista manifestacija koja je Ljubav. Jasno, problem u ovom jeste što vi ne znate šta je Ljubav. To nikad nećete znati. To možete Biti, ali ne i znati. U stvari, Biti je Znati. Ali vi to ne znate. Biti koje je ostvareno spoznajom sebe jeste Biti bez ikakvog pozadinskog značenja koje inače pripisujete tom “biti”. Biti je prosto biti. Ljubav je prosto Voljeti, Ljubiti bez bilo kakvog uvjeta. Tek kada ostvarite Biti vi razumijete da je Biti ljubav. Sama srž ljubavi kao izražaja bez ikakvog značenja, smisla, besmisla, uvjeta. To nazivate bezuvjetnom ljubavlju ali to ne razumijete. Rekla sam da je Kalii vrijeme. Simbol vremena. Jer vrijeme uništava sve, razara sve, donosi smrt svemu. Vrijeme je sama suština Kalii. Opet, riječ vrijeme razumijete samo u kontekstu vremena koji mjerite satima, danima i godinama. To nije vrijeme. To je mjerenje zamišljenog vremena. Vrijeme je Sila. Zato je Kalii Sila. Vrijeme je Zakon manifestacije. Zakon po kojim se vrši sva manifestacija u univerzumu. Ona je Shakti a to znači Božanska Sila. Kalii je dio te Božanske Sile a opet Sila sama po sebi. Svaki dio Božanske djelatne Sile je Sila sama po sebi ali i Sila koja je dio sveopće Sile. Na kraju dolazimo do toga da je to jedna jedina Sila u različitim aspektima manifestacija. Ja mogu reći da je ja, kao Kalii, dio te Sile, a mogu reći i da sam sama Sila u cjelini koja mijenja pozicije u zavisnosti onog što moram da napravim kao manifestacija Boga, Božanskog, Šive ako tako želiš. Ti kao čovjek imaš nekoliko uloga. Muškarac ima svoje uloge ali u svakoj ulozi je i dalje muškarac. Žena ima svoje uloge ali u svakoj ulozi je i dalje žena. Čovjek kao cjelina muškarca i žene ima svoje uloge koje izvršava u zavisnosti od pozicije u kojoj se nalazi ali on je uvijek, bez obzira na uloge, čovjek. Probaj na taj način vidjeti Silu, ili Kalii kao Silu.
– Jesno mi je da je uloga Kalii djelatna moć, snaga, manifestacija Božanskog, nebitno sada kako ćemo ga nazvati. Ono što me interesira jeste njena specifičnost.
– Razlučivanje putem Znanja, Bivanja. Drugim riječima, kada znaš tko si, šta si, tada se u tebi javlja razlučivanje. Ne poistovjećuješ se sa ulogama koje igraš, sa čulnom stvarnošću, materijalnošću, izražajem kakav god da on jeste. Dio koji sagledava i zna svoju Prirodu koja je Ljubav, ili bolje rečeno, koja je duboko stanje Bivanja neopterećeno bilo čim, bilo kakvom ulogom, tijelom, umom, procesima, osobnošću tada ti kao to Bivanje manifestiraš razlučivanje, stavljaš mačeve u ruke tom razlučivanju, toj Sili koja je ti i koja siječe svaku identifikaciju, svaki pokušaj da se poistovjetiš sa bilo čim što ti nisi. Siječeš svoje emocije poistovjećenja, procese vitalnih emocija, procese intelekta, slike koje pokušavaju da te zarobe, tjelesnu ili čulnu stvarnost koja ti nameće, svojim neznanjem i nesvjesnošću, šta bi ti trebao da budeš. To razlučivanje u tebi je Kalii. Sila razlučivanja. Vrijeme je sila koja vodi svijest kroz oktave identifikacije iz jedne note u drugu notu, zarobljava je. I to je jedan dio te slike. Drugi dio te slike jeste da to nije zarobljavanje već izraz manifestacije, tvoje kreativnosti u kojoj ljubavno izražavaš sebe kao prirodu i iz te ljubavi stvaraš kao umjetnik, igraš se ulogama, igraš se manifestacijom. To je Zakon Vremena, Zakon Manifestacije. Ali nikad nisi poistovjećen sa tim. Kreiraš svoju kreaciju, pustiš je da živi, da očara ali znaš da ti nisi ona. Kalii je upravo to Znanje koje ne dopušta da se ti poistovjetiš sa svojom kreacijom. Kada stvaraš Kalii je Shakti koja kreira kao Sila, kao djelatni alat stvaranja, izražaj sjemena kreatora. Kada se kreator vraća sebi ona je Sila razaranja, smrti kreacije, uništenja, odbacivanja, a to ti daje razlučivanje. Zato nosim mač. Odsijecam glave, uništavam demone, borim se za Božansko kada je svijet zaboravio Božansko, kada si ti zaboravio svoju Prirodu. Tada se ja pojavljujem kao zamah mača i koliko god ti to bolno bilo odsijecam ti glavu demona, ludila. Ja znam tvoju prirodu jer sam ja manifestacija tvoje prirode. Ja te znam jer sam ja tvoja. Ja te poznajem ali ti si usnuo kao Šiva koji spava. Kada uništim sve tvoje manifestacije ti se budiš u svojoj prirodi.
– To je ona simbolika kada stojiš na Šivi?
– Ah, da i ne. Ta simbolika je divna ali samo kao bajka. Ništa više. Ako otkriješ pravo značenje te simbolike tada razumiješ.
– Koje je značenje te simbolike?
– Želiš da ti ja otkrijem?
– Pa kad si već krenula što da ne.
– Cijela priča je smiješna i bajkovita ali krije svoj smisao. Prvo i osnovno, ta priča je nastala mnogo godina iza mog stvarnog života i u biti nema veze sa mnom. Ali suština priče se zadržava, ali samo kao simbolika koja je unutar tebe i povezana je sa svim ovim što sam ti sada rekla o sebi. Kada su na zemlji prevladali demoni i kada se božansko umiješalo u to desio se rat između demona i božanskog. No, kako je božansko bilo slabije, jer su demoni zauzeli cijeli svijet, božansko je tražilo od Šive da se umiješa jer će izgubiti bitku. Tražili su pomoć. Šiva je poslao mene. Tj. izrazio je svoju djelatnu silu koja je trebala pomoći bogovima na zemlji koji su gubili bitku. To je osnova te priče manje više. Zemlja si ti. Demoni su tvoji procesi, stavovi, uvjerenja vezana sa tebe i tvoj materijalni ili fizički ili čulni život. Božanstva su tvoja priroda koja je potisnuta čulnim umom, materijalnim umom, životnim umom i demonima u njemu. Šiva je tvoja stvarna priroda, Kalii je izraz, djelatna sila te prirode. Kada su demoni zauzeli tebe kao zemlju tvoje božanske kvalitete nestaju i gube rat oni tada mole tvoju stvarnu prirodu da se probudi i da razluči. Priroda ne može da djeluje jer ona je pasivna priroda, ona je temelj tebe ali ta priroda ima svoju djelatnu moć, djelatnu snagu, djelatnu silu. Ta djelatna sila sam ja. Ja se pojavljujem kao izražaj tvoje prirode na zemlji, u tebi i počinjem da uništavam sve što ne pripada toj prirodi. U svom zanosu uništenja ponekad dokačim i nekog boga, neku božansku ili višu kvalitetu tebe i ubijem i nju jer sam zaslijepljena borbom. Simbolika kaže da sam ispružila jezik jer svaka kap krivi koja padne iz demonskog tijela stvori novog demona. Kada isplazim jezik prekrijem zemlju i krv ne pada na tu zemlju već na moj jezik koji upija krv. Time onemogućujem demonima da se ponovo rode, da se ponovo manifestiraju. Dalje u toj simbolici božanska bića u tebi bivaju užasnuta jer vide da više ne biram koga ću da uništim već uništavam sve. To se tumači kao moja slijepa priroda, ili podivljala Sila, ili podivljala Shakti. Tada se oni ponovo obraćaju tvojoj prirodi sa molbom da ih zaštitiš. Ali ti kao priroda znaš da je to skoro pa nemoguće. Jer kada Shakti podivlja ona uništava sve. Jedini način da se Shakti smiri jeste da joj se ukaže njena prava priroda, ne manifestirana priroda. Tada ti dolaziš kao Priroda na put toj Sili i znaš ako staneš ispred nje ona će da te uništi jer je otrov demona, putem njenog jezika, ušao joj u krv, u um, u manifestaciju i zatrovao joj znanje o njenoj prirodi. Jedini način, kako je to tom simbolikom prikazano, jeste da legneš na put kojim se na okreće. To simbolizira pasivnost, ali SVJESNU pasivnost. Prirodu koja je svjesna sebe i ne čini ništa osim te svjesnosti. Kada podivljala Shakti ili ti ja, u toj simbolici, dođem do tebe ja stanem na tebe i podignem svoje mačeve da ti odsiječem glavu i prije toga ti pogledam u oči. Tvoje stanje svjesnosti sebe, znanja o sebi kao svojoj prirodi me razbudi, osvijesti jer u tvojim očima prepoznajem svoju prirodu koja si ti sam. To ti govori o tebi i tvojoj manifestaciji. Sve je ti. I ja sam ti. I ti si ja, kao i svaki demon i svako božansko biće unutar tebe. Božanska bića u tebi su tvoje kvalitete. Demoni su tvoje suprotne kvalitete orijentirane na tijelo, život, sliku o sebi, idealizacije, identifikacije, itd. Ja sam djelatna sila tvoje prirode, tj. svoje svijesti o sebi koja ima za cilj uništiti sve što ne pripada tvojoj prirodi. Ali kao i svaka sila znam da se zaigram. Jedini način da te ne uništim jeste da si ti ispred mene, da me ti gledaš jer tada se sjećam svoje prirode i ne mogu napraviti grešku. Pošto ti kao priroda ne možeš da djeluješ ali možeš da budeš, jer jesi, ja se prepoznajem u njoj i razumijem koji je moj cilj, moja svrha, moja funkcija ili moja djelatnost, dharma. I to je sva priča iza te simbolike. To je ujedno i priča o Kalii ispričana kroz niz različitih simboličnih prikaza si ciljem da razumijete.
– Zašto je to sve stavljeno u bajke, priče, mitove?
– Da se sačuva. Da oni koji su zreli jednom to prepoznaju i znaju o čemu se radi. Ostali vjeruju u priče, bajke, mitove i legende i vole da ih prepričavaju ali ih ne razumiju. Oni su prenosioci znanja, nesvjesni čuvali znanja za one koji imaju mogućnost da to prepoznaju.
– Da, danas svi govore da prepoznaju.
– Još jedan aspekt vaših demona. Oni vole da vam kažu da oni znaju i zarobe vašu svijest. Vi im vjerujete i živite kao robovi. Svijest je rob procesu umjesto da je ona gospodar procesa.
– Često sam znao čuti taj izraz “podivljala shakti”. I nekad smo znali nekim ljudima to dati kao karakteristiku.
– Taj izraz govori o tome da ne postoji svijest iza manifestacije. Čovjek, kao bez glave, duboko opijen, ekstatično opijen ide kroz svijet ali bez svijesti o sebi. Kada za nekog kažeš da je “podivljala shakti” govoriš da on ne zna sebe, da nema razumijevanje sebe, da ne poznaje svoju prirodu, da djeluje kao shakti koja je zaboravila da je ona manifestacija prirode i da u sebi održava prirodu ali je bez polariteta te prirode, tj. Shive. Drugim riječima, ona se izražava ali bez svijesti o sebi. To su ljudi koji žive po reakcijama, veoma jakim vitalnim reakcijama. Nošeni vjetrom. To je podivljala shakti. Sve što si ti kao čovjek, kao manifestacija, jeste sama djelatna sila koja je zaboravila sebe. Zato upotrebljavamo naziv “shakti”. Podivljala, nesvjesna, zaluđena, opsjednuta, samo zaboravljena, opijena shakti. U toj simbolici vi ste manifestacija Boga kao njegova Sila, kao njegova djelatna sila, a to je i cijeli univerzum. Mi vam tom simbolikom govorimo kozmologiju, dajemo učenje, govorimo o mjestu gdje se nalazite, itd. Ali vi to pogrešno razumijete. No, sada ne želim ulaziti u tumačenje te simbolike.
– Svaka simbolika ima svoje tumačenje prakse. Koje je tumačenje prakse u toj simbolici koju si opisala?
– Sve što vidiš nisi ti. Nije tvoja priroda. Svijest o sebi je tvoje pravo naslijeđe, tvoja prava priroda. Ona se koristi kao djelatna moć razlučivanja koja razlučuje djelatno u tebi poput osobina, mehanizama, različitih uloga, procesa ali zna da to nisi ti. Zato to i nazivamo razlučivanje. No, to razlučivanje treba da u svakom trenutku zna tko si ti, tj. iz čega to razlučivanje potječe, to ne smije da zaboravi jer ako nije u kontaktu sa tim ono će da podivlja i uništit će i ono dobro u tebi. Da se to ne bi desilo ti u svakom momentu razlučivanja moraš znati tko si ti. Tada djelatna moć ili Sila ili Kalii u ovom slučaju podivlja jer nema kontakt sa sobom, tj. prirodom sebe. Djelatna moć mora biti nepotkupljiva, slobodna od kalkulacije, ali ako se zaigra uništavanjem, a bez svijesti o sebi, ona će uništiti i dobre kvalitete. To se često dešava kod veoma dobrih tragalaca. Tada unište svaku mogućnost oslobođenja, ili daljnjeg Rada na sebi. Kada razlučuješ sebe od procesa uvijek moraš znati da si ti kao razlučivanje to što ti jesi. To će dati smirenost, sposobnost da vidiš, opreznost, ali i jasnoću, riješenost da ideš do kraja jer znaš tko si. Ako zaboraviš tko si, a siječeš sve što nisi ti to je podivljala shakti. Ti radiš svoj zadatak kao razlučivanje ali nemaš svijest o sebi jer si opijen. Uništit ćeš svaku mogućnost manifestacije jer ćeš uništiti i kvalitete u sebi. Zato je potrebno da u svakom momentu razlučivanja znaš tko si. Ti si taj koji vidi, koji razlučuje, koji zna sebe, svijest u manifestaciji koja se naziva Sila, ili Shakti, ili djelatna snaga Božanskog (sebe). Nisi proces, nisi tijelo, nisi um, nisi demon, nisi božanska kvaliteta. Ali si priroda koja je svjesna sebe, svjesni promatrač, svjesni svjedok koji razlučuje i to razlučivanje je tvoja djelatna snaga. I sa njom također razlučuješ šta treba da uništiš a šta ne. Kako se ne bi zaigrao i uništio sve i time uništio samu manifestaciju sebe. To je skrivena tehnika ili praksa u toj simbolici, priči, mitu, bajci koja se prenosi već nekoliko stoljeća. Nemoj biti opijen pričom ili bajkom, već nađi njeno ispravno tumačenje i našao si način Rada na sebi.

Budnost je održivo stanje koje nastupa najčešće poslije trenutka kad ti se lampicaiznad glave upali

*Čovjek mora da nauči da se otvori Sili kada u sebi ima dvojbe, sukobe, kad je obuzet negativnim mislima i emocijama, brigama i strahovima. Ali ne kao rješenje problema, već kao izbor utjecaja, izbor percepcije, kao slobodu izbora kroz koje pokazuje šta mu je bitno, šta odlučuje da jeste, koje utjecaje da primi, kojim utjecajima da se otvori. Potrebno je par minuta da se utjecaji zamijene, odbace gravitacioni utjecaji koji ga vuku ka dole u dobro poznata zatvorena i negativna stanja. Kada se izbori sa navikom samo popuštanja, navikom da se vrti u negativnim konceptima, uvjerenjima i stavovima Više stanje kojem se otvara, koje u njega ulazi odozgo, ne kroz vital i vitalno pozitivno raspoloženje, jako brzo mijenja percepciju, raspoloženje, emocije, vadi ga iz vrtnje navike na koju je popustljiv, osvježava ga, ispuni ga novom i jačom energijom.
Sva stvar je u izboru i odluci čemu želi da se otvori, koje utjecaje da sprovodi, šta odlučuje da želi da bude ili da jeste. Najbitnije je zaobići vital jer će on ponuditi svoju pomoć i to se lako vidi i osjeti. Utjecaj Sile dolazi odozgo, iz pozadine, kroz Psihičko, kroz Svjesno, iznad glave, itd., tada on ulazi u vitalno i fizičko i čisti ga, otvara ga, mijenja mu strukturu.*



*Vital, fizicko, podsvjesno je kompletna razina Biosa - prirode (ljudske, zivotinjske, biljne) - i njima nikakav utjecaj Viseg nije potreban. Oni su sami sebi dovoljni. Transformacija im ne treba, budnost im ne treba, itd. To treba umu, emociji, svijesti, psihickom i oni se lakse otvaraju Bozanskom i Njegovoj Sili i zato se u tim djelovima lakse osjecaju kada udje Sila u njih. Borba biosa sa Silom je ocekivana i ona ulazi s naporom s nase strane ka otvaranju biosa Sili. Jasno je da bios ima neke svoje osobne planove za Silu al tu je bitna budna ili barem svjesna svijest ili umno koje to moze prepoznati i razlucivati te odbaciti pokusaje miniranja, zloupotrebe, pogresne upotrebe, itd. Bios se opire sa pravom. Zato je lakse probuditi se u pasivno stanje, obacujici ljudsko kao iluziju kako to stara tantricka, vedantisticka i jogicka ucenja (a i skoro sva druga) govore. Teze je probudjenje Prirode, tj. oslobodjenje prirode (Sila koja je slobodna od guna, manifestacije, itd.) ili ti transformacija kompletnog ljudskog. Uvijek postoji izbor. Osobno, ne vidim smisao u bjezanju u Nirvanu, Prazninu, Punocu, itd.* BhK

"Kako biste razlučili između rada koji je namenila Šakti i onog koji vam diktira niža priroda morate da budete veoma pažljivi. Morate da razvijete moć gledanja unutra. Kad gledate unutra morate prvo da spoznate sebe kao Purušu – što će reći, kao biće sasvim odvojeno od kretnji Prakriti, Prirode, koje se dešavaju u Prani (vitalnim delovima), Ćiti, Umu itd. Bilo koja kretnja koja izvire u Prakriti mora da se odbaci, a bilo šta što dolazi Odozgo mora da se prihvati. Ne samo što morate da odvojite sebe, već Puruša mora da postane smireni i pasivni svedok. Tako će postojati deo u vama koji će biti tih, nedotaknut bilo čim u Prakriti. Smirenost Drašte – svedoka – se onda širi na prirodu i onda priroda ostaje sasvim nepokrenuta bilo kakvim uznemirenjem." Šri Aurobindo

*U većini slučajeva sve teorije, filozofije, koncepti, ideje, učenja služe tome da nas zaštite. To nije loše samo po sebi osim ako ste krenuli da se razbudite. Probuditi se nema veze sa svim tim. To je ostati nezaštićen, otvoren i za strah i za bol i za radost. Vidjeti patnju kao patnju ne kao karmu, ne kao milost Božju, itd. Osjetiti strah, bol, patnju, radost, ljubav, smisao, besmisao bez koncepta iza. To je bolno i zato se štitimo konceptima i učenjima koji nam, samo naizgled, pojašnjavaju o čemu se radi dok je bit upravo u zaštiti duše ili svijesti koja još nije spremna, nije zrela da se suoči. Dopustiti tome da bude to što jeste bez uljepšavanje, traženja smisla, vidjeti je čisto, jasno, otvoreno. Gubitak identifikacije je bolan i iako vam kažu da ne mora biti takav on je prosto takav. Ne mora biti al je takav, bolan. S druge strane otrežnjujući. Osim ako ne tražite novi san. Tada je bitno da imate pojašnjenje. Ne zato što je ono istinito već zato da se zaštitite, sakrijete, date smisao koji vas štiti. Ako težite buđenju onda odbacite sva pojašnjenja, objašnjenja i doživite direktno (suočite se) to što je ispred vas.* BhK

""Ljudi u snu izgledaju mi kao likovi u sapunici. To je ono što vidim kada gledam ljude sa svim njihovim brigama, nadama, snovima, konfliktima i dramama. Ovim ne umanjujem ljudsko iskustvo ni na koji način i svako bi, sa moje tačke gledišta, rekao istu stvar. Ali kada kažem sapunica, to mislim bukvalno. Neubedljivo oblikovana stereo fikcija, loše napisanog scenarija, nespretne glume, bez ikakve važnosti i ograničene zabavne vrednosti. Naravno, bio sam isti kao bilo ko drugi ko živi život nesvesnog lika u sapunici. Ali sada više ne. Sada sam izvan toga i slobodan da se vratim ili izađem iz sapunice po želji. Ali, ono što više ne mogu da uradim, jeste da pobrkam sapunicu sa realnošću." - Jed McKenna

Kad duhovnost, znanje, učenje postane brend to je najgori oblik devijacije i uništenja učenja. Takva glupost se danas naziva duhovnošću, religijom, učenjem. To zovemo "rad po sebi" tj. uljepšavanje postojećeg sna sa novim, dubljim i opasnijim, snom."BhK

"Borba koju doživljavamo u Radu znači da spavamo. Kada se borimo da odradimo nešto, neki zadatak, i ne uspjevamo, osjećamo da ne želimo da ga odradimo, itd., to je znak duboke uspavanosti. Isto tako je i sa idejama učenja. Kada se borimo između ideja evolucije i ideja života te ideje evolucije nam izgledaju teške, izazivaju reakcije (slične reakcijama čovjeka kojeg ujutro budite iz kreveta) to znači da smo duboko uspavani i da samo želimo nastaviti svoj san. Kada se desi borba unutar nas između dva dijela, dijela koji želi da spava i dijela koji je NATJERAN da nešto izrazi ili odradi, ta će borba završiti pobjedom dijela koji želi da spava. Ako nema želje za buđenjem nema ni buđenja. Ako nema želje da se izrazi to što osjećamo u sebi, ili što radimo u procesu Rada na sebi, nema ni mogućnosti da to pobjedi u sukobu tog dvoga. Kada pristanete na uvjetovanost nastalu pritiskom u vama, pritiskom borbe koja se dešava, ne možete reći da želite da se probudite. Kada pokušavate prilagoditi Rad sebi, vi pokušavate prilagoditi sredstvo buđenja snu koji sanjate. Šta je san, šta je spavač, šta je spavanje i sanjanje?
To su pitanja koja se morate zapitati. Šta to spava i sanja?
Samo taj koji spava i sanja može da se probudi. Snovi ne. Snovi moraju da se odbace. Ideja spavanja i sanjanja mora da se odbaci. Sukob u nama govori o spavanju i sanjanju. Svaki sukob je borba između spredstva buđenja i sna (sanjanja).
Ne postoji lijep san. Svi snovi su "noćna" mora. "Noćna" znači da vi spavate, da ste u tami, da je "noć" oko vas i ona vas zarobljava. "Noćna mora" je sanjati san o sebi, svijetu, drugima i sve se to dešava U VAMA. Zaspali ste i sanjate san. Dok se ne probudite nećete znati da je to bio san već ćete umisliti da ste to vi, da su to drugi, da je to svijet u kojem ste. Kada se probudite znat ćete da je to Stvarnost koja se probudila i izgubila snivača, sanjalicu, uspavanog koji je sanjao da on postoji."BhK

"Postoji jedan u nizu, trik način Rada, koji uvezuje mnoštvo drugih segmenata Rada na sebi. Prvi segment je promjena percepcije sa mehaničkog na svjesnog sebe. Drugi segment je bezoblicnost svijesti; svijest nema ni formu ni oblik samo svjesnost o sebi. Treći segment je nepoistovjećivanje sa sadržajem u vama. Četvrti je poistovjetiti se sa svjesnošću ili istinskom prirodom. Nebitno je kojim redosljedom ovo radite. I naravno, ima još segmenata koji su bitni ali ovi segmenti su temelj. Ovo je prvi korak.
Drugi je održati se u tom stanju. Stanju nepoistovjećenja sa formom i oblikom te njihovom ulogom u svijetu, tj. sobom kao tijelom i osobom. Održavanje se postiže jednim jednostavim pitanjem ALI IZ TOG NOVOG STANJA.
Da li su ove misli, emocije, reakcije ili čak ova percepcija mene i svijeta STVARNO MOJE misli, emocije, reakcije ili percepcija?
S ovim načinom pojačava se odbacivanje mehaničnosti, nesvjesnosti, poistovjećivanje i budi se, te kristalizira nova percepcija utemeljena na svjesnosti sebe, novoj percepciji. Bez prvog koraka ovo ne radi osim što stvara novu osobu kao sliku o sebi koja vam se sviđa. Sa svješću o sebi kao svjesnosti, kao svjedoku, kao slobodnoj svijesti bez forme i oblika ona potpomaže odbacivanju lažnog identiteta, identifikacije, vezanosti i potpomaže održavanje u svjesnosti sebe. Također pomaže u mijenjaju koncepata, ideja, uvjerenja, stavova, starih i naviknutih reakcija." BhK

"Kad počnete shvaćati šta je svijet, tko su ljudi oko vas, čak i vi sa njima, u vama će se nešto prelomiti, "izaći će iz vas" određena Sila i tada ćete moći da se "igrate" sa oprečnim silama, stvaranjem, rastvaranjem. Vidjet ćete o čemu se radi i oslobodit ćete sebe od svijeta i okruženja. Tada ostaje još jedna sloboda koja se mora osvojiti, a to je sloboda od sebe kao svjesnosti, kao pojedinačne, odvojene ćelije svijesti - osloboditi se sebe, osobe, ideje o sebi, utjecaja tijela i uma. To su samo naizgled odvojeni dijelovi slobode i mi ih doživljavamo odvojenim iako oni to nisu. Budan u manifestaciji je prvi dio, probuđen izvan manifestacije je drugi dio slobode."BhK

"Sve dok postoje "drugi" u vama sa sobom ne možete puno učiniti. To je vaša drama ili teatar. Dramatizirate ili ste teatralni.
Sve to radite zato što mislite da ime netko tko je sa vama u ovoj igri.
Nema nikog sa vama u ovoj igri.
Igrate je sami.
Ostali su samo sjena na vašem mentalnom ekranu, sjene na vašoj percepciji za koje vi misite da su stvarne i činite sve zarad tih sjena. Dramite jer ćete dobiti aplauz. Teatralni ste jer čekate da vam publika aplauzom odobri nastup. To je san u kojem se nalazite i koji sanjate. Nema drugih u vašem snu. Sve je to projekcija vaše svijesti koja ne zna sebe i sanja druge.
Vaš Rad nije zarad drugih, zarad mijenjanja drugih, zarad pomaganja svijetu, pomaganja univerzumu ili tko zna čemu sve ne. Vaš Rad je zarad vas samih, ali vas kao sanjača drame i teatralnosti. Vi ste u pećini sebe. I na zidu pećine vidite sjene za koje mislite da su drugi, da je svijet, da je univerzum. Ali ne vidite da se dobrovoljno zadržavate u pećini jer vjerujete da su sjene stvarne.
Nema vašeg partnera, vašeg ljubavnika, vaše djece, roditelja, itd.
Nema svijeta.
Nema boga kojeg zamišljate.
Nema ni vas za koje mislite da ste vi.
To je dramaturg ili teatralac s kojim ste poistovjećeni u svojoj ulozi koju ste si dali u pećini u kojoj ste zavezani i promatrate sjene na zidu. Vaš Rad na sebi je SAMO VAŠ RAD NA SEBI. I sve što radite na sebi radite zarad sebe. Kakva suosjećajnost sa sjenama? Kakav altruizam? Kakva publika? Kakvo spašavanje svijeta, braka, odgoja djece?
SANJATE.
U vašoj percepciji nema ničeg osim percepcije i u toj percepciji vi percipirate sjene koje se pomjeraju ispred percepcije i mislite da je to stvarno. Sami ste. To je činjenica. Sami ćete umrijeti, i to je činjenica. I nikad ni sa kim niste bili, to je činjenica. Volite samo svoje projekcije jer nikog ispred vas nema, to je činjenica. Ničemu ne možete dati stvarnost, potvrditi da je to stvarno, i to je činjenica.
O čemu pričate kada se žalite, dramite, teatralni ste?
Vašoj projekciji za koju želite da bude stvarna? To nije moguće. I to je činjenica.
To što čula vide je percepcija i ne možete ničim to dokazati. Razmislite malo. Pogledajte informacije o percepciji, svijesti koje nauka priznaje i koje nauka dokazuje. A onda razmislite.
O čemu pričate kada kukate o svojoj drami, o svojoj teatralnosti i publici koju ste u svojoj percepciji (glavi) zamislili?"BhK

upload image to forum

Ispravan temelj – ili priča o Demonima
08
Petak
stu. 2019

  "Kad sam prije 24 godine došao do svog Majstora, nakon dva ili tri sastanka, rekao mi je nešto što me je tada začudilo. Rekao mi je da mi “do probuđenja” treba neki pet ili šest mjeseci, tj. da sam već zakoračio u to stanje – to je bilo vrijeme jako čudnih “iskustava” i gubljenja osobnosti – ali da imam jedan velik problem. Nemam temelj. Dao mi je usporedbu sa tornjem u Pisi. Rekao mi je da sam izgradio “visinu” ali ne i temelj. Te da će skoro sav njegov Rad sa mnom biti na izgradnji temelja. Druga opaska bila je da kada bi mi se sada ili za šest mjeseci desilo probuđenje da bih umro ili završio u ludnici. Dodao je da će mi zbog toga tih šest mjeseci usporiti na sedam godina Rada kako bi stvorio temelj u sebi koji može da izdrži “iskustvo” probuđenja. Tako je krenuo pakao Rada. Vraćanje nazad, suočavanje sa životom i sobom od kojih sam spremno pobjegao u duhovnost i tehnike. Nakon godinu i pol mi je rekao da sada nema opasnosti od smrti ako se desi probuđenje već postoji opasnost od raka. Nakon toga, nekih godinu dana kasnije, rekao mi je da nema opasnosti od smrtonosne bolesti ali ostala je opasnost od teške, neizlječive bolesti, ako uletim u to stanje. To je bilo nekih 3 godine poslije našeg prvog susreta. Problem, moj ili njegov, bio je u tome što se nije razjasnilo šta to znači? Šta znači temelj, šta znači da mogu da umrem, poludim ili dobijem neku smrtonosnu bolest ili tešku, neizlječivu bolest? Zašto bi umro, poludio ili dobio bolest? O tome duhovnost ne govori, ili barem ono što većina smatra duhovnošću. To je taboo tema duhovnosti. Nešto o tome se može naći kod nekih velikana, Majstora koji su spominjali takvo što ali teško da ćete naći točno o čemu se radi i zašto je to tako. Naše uvaženo mišljenje je da je dovoljno probuditi se, prosvijetliti se, postati budan i sve je završno. U vrijeme mog duhovnog opusa, prije no što sam ga napustio (kad sam našao Majstora napustio sam svu duhovnost ili ono što mnogi smatraju duhovnošću), radio sam osnovnu praksu po Satyanandi i Anandamurtiju. Iako imaju razlike u toj praksi osnova, savjeti, sadhana ima sličnosti. Obojica govore o jakom temelju. Satyanada je u svojim knjigama opisao “posljedice” različitih sistema buđenja. Kasnije sam nailazio na te njegove opise, ukradene od njega, i korištene u sasvim drugom smislu od smisla koji je on dao. Jasno, cijela duhovna scena, ili skoro cijela, temelji se na lažima, manipulaciji, pogrešnim temeljima, pogrešnoj osnovi. Njegova upozorenja za ljude koji rade sa pranayamom ili ljude koji rade sa kriyom (njegova, Satyanandina, kriya je pogrešno dana zato ne savjetujem da bilo tko radi bilo kakvu kriyu i to od bilo koga jer znanje o kriyi je izgubljeno), u vidu simptoma koji se doživljavaju kroz taj proces danas koriste razni psihički bolesnici pod krinkom duhovnosti kako bi ukazali na svoju osobnu veličinu, značaj i napredak i ti simptomi buđenja nemaju nikakve veze sa tim što oni rade. Svaka sadhana ima svoje simptome razbuđivanja, buđenja i probuđenja i ti simptomi nisu isti za različita učenja, različite sadhane, itd.




Satyananda, Anandamurti, Aurobindo i slični svi će vam reći da prije bilo kojeg iskustva više svijesti morate imate jak temelj, jaku osnovu na kojoj gradite svoju sadhanu, a time i buduće iskustvo. Nebitno koje je učenje, nebitno koja je sadhana, nebitno koja je praksa, nebitno kakav je Rad. Temelj, osnova je ono što je bitno. Kad imate jak temelj, jaku osnovu za bilo koje iskustvo tada je dolazak iskustva i njegove posljedice, a zbog toga vam treba temelj, donekle siguran. To ne znači da neće biti kriza. Dapače, krize su dio puta. Ali ako kriza padne na nestabilnu osobnost, nestabilne emocije, nestabilnog čovjeka bez temelja to je rušenje čovjeka, pucanje pod krizom, nemogućnost oporavka, psiha biva uništena ili “napuknuta” i bilo šta da se s njom dalje radi vodi pogoršavanju psihe, osobe, a time i zdravlja i života.
Ne postoji temelj koji je isti za sve, iako je osnova temelja ista za sve. Krize su specifične iako su jako slične. Razlika je u nijansama. Ali jako bitnim nijansama. Ako netko tko radi sa vama ne zna što radite, tajite to od njega, radite nešto na svoju ruku, kada se desi kriza ili kada čovjek dođe do “puknuća” taj koji sa vama radi neće moći da vas izvuče jer ne zna što ste radili, kako ste radili, ne zna na što je palo (i nastavak teksta) to što ste radili, itd. Vaša sva “sudbina” u tom trenutku je u rukama onog s kim radite. Jasno, novo pečeni duhovnjaci u ovo ne vjeruju dok se ne desi “puknuće” a tada traže spas kod bilo koga ali spasa nema. Kasnije, ako se oporave, nastave po starom. Imao sam nekoliko takvih slučajeva. Iako sam ih na vrijeme upozorio – recimo jedno upozorenje je bilo jednom čovjeku da ne radi kriyu no on je ipak otišao i radio to čak se i meni hvalio iskustvima sve dok se nije desila jaka kriza i “pad” (“puknuće”), tada je došao do mene da ga izvlačim iz toga – na kraju MOŽDA uspijete izvući jednog od desetina njih koji dođu. Najčešće oni više ne mogu raditi na sebi, i najčešće im se zabranjuje bilo kakva duhovnost. I naravno, oni ni to ne poslušaju i na kraju postoji jedno jedino iskustvo koje će imati do kraja života ako prežive. Iskustvo psihijatrijske ustanove. Nekolicina od njih završi tako što se ubiju. Znao sam desetak takvih bliskih ljudi koji su završili na taj način. A ne mogu reći da oni nisu imali jak temelj. No ostala je “rupa” u temelju i ta “rupa” je dovela do toga da je jedini izlaz smrt. To što nije imalo temelja, tj. što je bilo preskočeno u njihovom Radu dovelo je do “pucanja” temelja i smrti na kraju. Kod nekih je prije smrti bilo “ludilo” ili tzv. dijagnoza pa tek nakon nekoliko godina samoubistvo, smrt.
U momentu kada krenete raditi na sebi sve “zvijeri” će izaći van i tražiti pravo na vas. Zvijeri, demoni su vaši. To ste vi u specifičnom aspektu vas, obično i najčešće neočišćeni i nestabilni vital (emocije). U vitalnom dijelu uma ili vitalnom umu ili vitalnom centru nalazi se “temelj” identifikacije. Ono što uzrokuje jak pad, pucanje temelja ili strukture koju ste izgradili povezano je sa jakim identifikacijama. Kada ta identifikacija, kretnja, neosviještena struktura naglo izroni iz onog što nazivate “podsvijest” ona uzrokuje jaku nestabilnost, bol, patnju, strah, nemoć, krizu. Ako oko toga nije postavljeno učenje, ideje učenja, povjerenje u učenje, Majstora, cilj kojem težite, Bog i ako to ne preuzme vodeću ulogu kriza koja nastaje u odnosu na tu identifikaciju uzrokuje strahovitu bol i patnju a za mnoge je to na kraju uzrok finalnog pucanja ili smrti. Svaka osobina koju imate može biti uzrok pucanja ili krize. Uopće nije bitno koja je to osobina.




Neko vrijeme imao sam izraz “korak do groba”. Taj izraz sam skovao na osnovu onog što sam vidio kod učenika ili kod onih koji su dolazili na razgovor sa mnom. Svaki čovjek, kada zakorači na sljedeću stepenicu, ispred sebe iskopa grob. Ili premjesti stari grob. Drugim riječima, on stvori zamku u koju će da upadne. Ta zamka je njegova smrt ili ludilo. Ona se gradi na onom od čega on u sebi bježi i to od čega bježi u jednom trenutku postaje grob, rupa ispred njega u koju će upasti. Cilj je doći, koliko toliko zdrav i čitav, do kraja puta. Zdravlje, sigurnost, dobar život ne postoji u Radu na sebi. To je zabluda duhovnosti. NITKO i NIKAD nije došao “čitav” do kraja puta. To je cijena koja se plaća. Jasno, možda ima netko ali ga ja nisam upoznao niti čuo za njega. Cilj je smanjiti cijenu koja se plaća dolaskom do kraja puta ili postignuća cilja. Proučite Majstore koje cijenite i nađite koji od njih nije platio cijenu. Nađite koji od njih nije imao “oštećenje”. Nađite koji od njih je došao “zdrav i čitav” do kraja Puta, probuđenja, oslobođenja, ili kako već to zovete. Ali proučite, ne dajte se smesti opisima učenika jer oni idealiziraju i te “tajne” kriju kao “zmija noge”. To je zato što se pogrešno gleda na sve to. Oštećenje tijela je obična glupost i to se često dešava. Čak i oštećenje psihe ako je u granici normale, i to je obična glupost. Nema toga koji je na vrata smrti došao, a da je prošao cijeli svoj put, a da nije imao oštećenje. Jer težnja ka samospoznaji, probuđenju, oslobođenju nije i zdrav život, vegetarijanstvo, veganstvo, ili šta već. To nema veze sa radom ili oslobođenjem. Ako vam je to cilj onda vam je cilj sigurnost, dobar život, ugoda, samo-zadovoljstvo ali ne i proučavanje sebe, suočavanje sa procesima i reakcijama, spoznaji sebe.

Drugi izraz koji smo imali kod Saha bio je “staklene noge”. To je upravo “toranj u Pisi”. Imate visinu, iskustva, ali oslanjate se na “staklene noge”. Cijelo vaše iskustvo višeg temelji se na “staklenim nogama” koje će da se slome pri i malo jačem “vjetru” koje se desi. Ako ste na “staklenim nogama” na korak ste “od groba”. Potres koji se desi, a desit će se, slomit će “staklene noge” ili vas gurnuti u grob ako ste na ivici ili “jednom nogom u grobu”. Kod nekih sam vidio da su skoro sa “dvije noge u grobu”. To je kraj. Tu se više ništa ne može napraviti jer takav čovjek ne sluša i nema namjeru da čuje šta imate za reći. Ne slušaju ni oni sa “jednom nogom u grobu”, ali do njih možda još nešto može doprijeti.




Nego šta je na kraju “jak temelj”, “dobar oslonac”, “kvalitetan oslonac”, “snažne noge”, itd.?
Razmišljam da li da vam to kažem ili ne. Razmišljam jer “saznanje” koje će vam netko reći NIJE vaše saznanje a svi dobro znamo kako radi ljudski um. On primi informaciju i umisli da zna i da je sada sve ok. Jasno, dok ne dođe kriza ili podrhtavanje tla a tada se pokaže da nemate temelj, nemate oslonac, imate “staklene noge”.

Najbolji primjer je da vam dam svoj osobni primjer “staklenih nogu”, “groba ispred sebe”, slabog oslonca.
Taj primjer bi mogao opisati s nekoliko riječi: Na čemu se temeljio moj Rad, moja težnja da radim na sebi, budem duhovan, radim neki oblik sadhane (prakse)?
To na čemu se temeljio upravo je temelj. Na čemu temeljite svoj rad, svoju duhovnost, svoju ideju cilja kojem težite?
Drugo pitanje, koje može ponuditi odgovor jeste da li ste taj temelj zamijenili nečim drugim, jačim, “armiranim betonom” i odakle ste uzeli taj “armirani beton”, stijenu na kojoj gradite kuću, žicu (strukturu) koja ispunjava temelj? Da li je još u vama ostalo starog temelja, motiva s kojim ste krenuli u potragu, Rad, sadhanu, praksu, duhovnost? Šta je to što je ostalo? Jer to što je ostalo biti će rupa u sistemu, rupa u temelju, nedostatak temelja, staklene noge, grob koji ste iskopali ispred sebe. Povezujete sada?
U koji to dio sebe niste pustili ideje učenja kojem pripadate, kojeg radite, kojeg koristite kao alat samospoznaje? To u što ono nije ušlo to će biti “pad”, “puknuće”, “smrt”, “ludilo”, “samoubojstvo”.
Ima još nešto. Da li ste se životno izgradili? Da li ste postigli životnu zrelost, dovoljno životnog iskustva? Ne lažite si. Količina iskustva ne znači da imate “životno iskustvo”. To samo znači da imate “količinu iskustva” ali ne i životnu zrelost. Ako imate “životnu zrelost” šta onda radite u sistemima koji vam daju značaj, vrijednost, smisao, prihvaćanje, ljubav koju niste dobili od tate i mame? Povezujete o čemu se radi?
Šta očekujete od svog Majstora? Od učenja? Od prosvjetljenja? Šta ono treba da vam da? Samo iskreno, molit ću lijepo? (Što mrzim tu riječ: “iskreno” jer znam da tada lažete).
Šta ćete dobiti kada se probudite, ostvarite na Putu, steknete na Putu, dobijete kada vas “Bog pogleda”? Ljubav, samopoštovanje, smisao, pravdu, pravednost, samopouzdanje, vrijednost, značaj, potvrdu da vrijedite kao ljudsko biće, kao osoba, kao čovjek? Šta još dobivate?
Zamislite svoj kraj Puta. Probudili ste se. Ostvarili ste se. Ostvarili ste sebe i svoj život. Bog vas je pogledao, rekao vam “sine/kćeri moj/a”. Jeste li dobili “sve je iluzija”, “vrijedan si”, “volim te”, “pravednost koja ispunjava vaš nepravedni život”, “vrijednost jer pripadate”, “samopouzdanje jer je On iza vas”, “zaštitu”, “sigurnost”, “superiornost”, “sada imate značaj i smisao”, šta ste dobili?



Dragi moji (volim ovo duhovno ulizivanje), to što ste dobili je vaš “grob”, vaše “staklene noge”, vaše ludilo i moguća smrt. To je vaš “nedostatak temelja ili oslonca”. To je ono u što ne želite pogledati i reći “dobar dan, ja sam duhovni ovisnik”. “Dobar dan, ja sam taj i taj, i ja sam grob koji sam si iskopao”. To je ono što si morate priznati. Jer to će biti “pad”, “puknuće”, ludilo ili smrt. Jer to NEĆETE DOBITI.
U stvari lažem, slagao sam vas. To ćete dobiti, ali kao krizu, kao “podrhtavanje tla” to što nećete moći preći, proći kroz to, to što će vas identificirati do te mjere da će sve što ste radili, vjerovali, imali “povjerenja” pući i ostat ćete sami sa sobom. Kriza nastupa, konflikt koji će izazvati bolest, nesreću, ludilo ili smrt. Sami ste, iznenada je i nemoćni ste. Temelj biološkog konflikta. Tu gdje se on desi tu će “pući” organ, psiha i nastat će oštećenje na mozgu. Vaša biologija od koje želite pobjeći će biti “slab temelj”.

Kod mene je to bio, biološki rečeno, “nedostatak samopouzdanja”. Tj. ja kao osoba, kao čovjek, kao taj i taj, nemam vrijednost. Sumnja u sebe u cjelini. Svo znanje, svo iskustvo i duhovno i životno, nema snagu i vrijednost jer ja kao osoba ne vrijedim. To mi je cijeli život govorio, to mi je tata govorio, mama pokazivala, drugovi u školi potvrđivali. To je bio uzrok svih mojih kriza. Ja kao čovjek, osoba, taj i taj, ne vrijedim. I čekao sam Boga, Majstora, tatu da mi kažu “vrijediš sine moj”, “prihvaćamo te takvim kakav jesi” i onda jasno, zagrljaj, plač sa svih strana koji potvrđuje tu ranjivost i pronađenu vrijednost, pucanje posljednjih sumnji, itd.
I, pretpostavljate, to se nije desilo. Tata mi nije rekao da me poštuje, bezuvjetno voli, prihvaća takvim kakav jesam. Bog se nije smilovao. Majstor mi “opalio šamar” kada sam to tražio. I desilo se. I to se nije desilo kada sam imao “iskustvo” probuđenja. Dapače. To je bilo divno. Kako svi tekstovi opisuju. Blaženstvo, Svijest, Smisao, Bog, Jedno, i slično (ovo je nije bilo probuđenje već iskustvo savikalpa samadhija, kako bi to duhovnjaci rekli i to nije probuđenje). Lom se desio kad sam se “vrnuo” nazad. Kada je sve od čega sam htio da pobjegnem isplivalo van i reklo “čekao sam te, sine moj”.

A kako se to desilo? Kako je taj demon opstao? Kako to da taj dio nisam vidio a vidio sam mnogo demona i suočio sa se sa njima? Jednostavno, iz tog demona sam radio. On je bio moj temelj. On je htio da se probudim, da vidim, da znam. Zašto? Zato što je on bio moj motiv a cilj je govorio o njemu ali ga nisam vidio. Kad je došao taj drevni otac koji me je stvorio, moj kreator, moj “bog” i rekao “čekao sam te sine moj” u meni nije ništa ostalo osim sjećanja na “iskustvo”. I to sjećanje na “iskustvo” nije bilo ni približno snažno da mi dokaže da ja imam vrijednost. Jer, pobogu, koji je to idiot doživio “iskustvo” kojem svi teže (barem tako kažu) ako ne on? Ali ja to tada nisam vidio. Svo promatranje, samopouzdanje, praksa, sati i sati samo-proučavanja, ideje Rada, odvajanje, volja, povjerenje sve je u jednoj jedinoj sekundi palo u vodu i ja sam ostao sam, nemoćan i to sve iznenada i bez najave. Biološki konflikt. Pošto je to konflikt samopouzdanja to je udarilo na lokomotorni sustav. Kosti, ligamenti, vezivno tkivo. To je vrijednost. To je osoba u temelju. To je temelj osobe i njene vrijednosti. Ako to čovjek nema to strada. Jasno, biologija je čudo. Ona imitira i orijentira cijelu duhovnost. Ne vaše priče iz duhovnosti, karme, samskare, svjedoci, svjesnost i slično. Neće vas srušiti nedostatak volje, svjesnosti, odluke, sjemena raznih vrsta, povjerenja, vjere. Ne. Srušit će vas demon od kojeg ste pobjegli. Od kojeg demona bježite? To je vaš “grob”, “staklene noge”, nedostatak zrelosti, “toranj u Pisi”, itd.
Danas preferiram izraz “zrelost”. Duhovnost kakva jeste ne daje zrelost. Pokušava ju preskočiti. Zrelost nastaje kao rezultat smjelog suočavanja sa svojim demonom. Nabrojao sam nekoliko demona, ostale potražite. Tu su oni, samo su se sakrili iza “ega”, iza smisla rada na sebi, iza majstorove suknje, boga, prosvjetljenja. I taj demon, e taj. To je vaš pad, puknuće, ludilo i smrt. To što sakrivate od sebe a temelj je vaše motivacije ka nečemu tu se krije vaš demon, četiri jahača apokalipse. A kad se oni pojave, kada ujašu u vaš život, nitko i ništa vam više ne može pomoći osim ako ste stvorili jak temelj, jak oslonac. A on se stvara samo-suočavanjem sa demonom od kojeg bježite.




Demon je vaš prijatelj kojeg skrivate u sjenci ispod kreveta. Dobro ste ga sakrili, maskirali. On se krije u “srodnoj duši”, u “guruu”, u “bogu”, u tati koji vas nije prihvatio, u mami koja vas je lemala i govorila vam šta treba da postanete (šta mislite čemu služi lemanje djece?), muškarcu ili ženi kojeg želite da radite na sebi i odnosima, vrijednosti, pravednosti, smislu, ljubavi i prihvaćanju, itd.
To je ono što je pravi motiv vaše potrage, prava svrha vašeg življenja, to je vaša biologija. On je naš bog. Jer ona određuje da li ćete postati pilot, advokat, doktor, građevinski radnik, paćenik ili paćenica, očajna domaćica, guru, zemljoradnik, stočar, vegetarijanac, itd. NIŠTA vi niste odredili iako volite s tim da se tješite. DESILO VAM SE. I sve vam se i dalje dešava. Možda je umišljenost da ste vi kontrolor vaše sudbine i života, da držite sve konce u svojim rukama, možda je to vaš demon. I srušit će vas. Vjerujte mi. Niste jači od svoje biologije. Njen ste rob. To je Demijurg, to je lažni bog, to su arhoni, demoni, vještice i vile. Čak i ako uđete u to, iz tog pogrešnog motiva, i suočite se sa “tamom” u vama, isto će vam biti. Probao sam. Živio sam to nekoliko godina. Nije upalilo. Ono “upoznajte svoju tamu”, “prigrlite svoju tamu, mrak”, “obgrlite svoje svjetlo” sve to je sranje, merde (na francuskom “sranje” izgleda profinjenije).

Ako želite saznati kako izgleda suočavanje sa svojim demonom nabavite psa. Jednostavno je. A onda kada krene da krizira, kad se uplaši, nemojte ga grliti, spašavati i slično. Stavite ga na njegovo mjesto, izrazite autoritet prostoru koji je vaš i on je gost u tom prostoru, to nije njegovo. Izrazite svoju “alfičnost” u tom trenutku. Neka se suoči sa demonom u sebi. I pažljivo, ali iz prikrajka, gledajte što on proživljava. Drhtanje, strah, nemoć, bol, patnju, pokušaj da uhvati vaš pogled i da se izvuče iz straha, nemoći, bola, patnje ali i pobjegne sa mjesta u vaš zagrljaj. Ako se to desi, ništa od savladavanja demona u psu. Sve iz početak i to mnogo teže. E to će vam pokazati kako se suočavate sa svojim demonom, sa “grobnim mjestom”, sa “staklenim nogama”.

Niste vrijedni, nemate značaj, tata vas NIKAD neće priznati jer da je trebao već bi vas priznao, od Majstora neće ćuti to što tražite, od Boga isto tako (obično Bog šuti, zanimljivo – probao sam da se svađam sa njim, prijetim, ucjenjujem i sve ostalo što vam može pasti na pamet i nije uspjelo i dalje je šutio). Kao što ćete vi šutjeti, biti smireni, kao da se ništa ne dešava kada svog psa postavite na mjesto da se on suoči sa svojim demonom. Svako sažaljenje, suosjećanje, ljubav, podrška, pažnja i slično će dovesti do toga da on pobjegne od svog demona i to je opasnost za vas. On se neće suočiti i on će, baš kao i mi, pobjeći od demona. Ako imate mrtvog Majstora, to je još bolje. Ne može vas vratiti na mjesto. Ako je on negdje daleko i vi ga posjećujete jednom u tri godine, isto je dobro. On nema pojma s kakvim idiotom radi a vi imate sav moguć potencijal da puknete. Onaj živi nije poželjan. Jer će vas staviti na vaše mjesto, šutjeti i osjećati se sasvim OK dok vi drhtite, plačete, prijetite, kukate, žalite se, ucjenjujete i čekat će da kriza prođe. A pošto vi vidite da je on “cool” i da nema problem što vi “upravo umirete” možda i prođete kroz krizu. Možda vam ženu odvede u sobu, možda vam muža pošalje u krevet neke druge žene, možda izabere mlađu i ljepšu da sjedi kraj njega i pere mu “noge”, “cjeliva mu rane ljute” ali ne i vas. Možda pohvali nekog tko to nije zaslužio i sve vaše zasluge gleda kao bezvrijedne, itd. O bogu hvala na takvim Majstorima jer vam oni ne prodaju “muda pod bubrege”, jer oni vas guraju u srž krize.



Evo dat ću vam još jedan događaj kroz koji sam se suočavao sa demonom, ali pogrešnim demonom, ne onim pravim.
Prošao sam pet godina rata na balkanu. Otišao sam sa 17 godina i prijavio se dobrovoljno. Prošao sam mnoga ratišta, ispratio mnoge kolege i pustio i suzu za njima, previo još više prijatelja, ležao iza neprijateljskih linija, sjedio u automobilu ispod “neprijateljskih” zastava, pio kavu sa ubicama, družio sa se “opasnim ratnicima i plaćenicima”, pucao i koristio sve moguće oružje do kojeg sam mogao doći. Na mene jedino nije pucala podmornica, ratna mornarica, atomska bomba. Sve ostalo je bilo upereno u mene, pucalo na mene, ganjalo me po proplancima Balkana. Jasno, meditirao sam kao lud, radio svoju sadhanu, proučavao svete knjige, riječi majstora, znanih i neznanih. Držao se pravila vedskih učenja, tantričkih učenja (tada nisam znao ništa o tantri i to što sam smatrao yogičkim učenjem bilo je u stvari tantričko učenje), satima sjedio i meditirao na Apsolut, itd. Otišao sam jer sam se bojao. Htio sam da uništim tog koji je bojao. Kasnije sam to nazvao “psihološkim strahom”. I umjesto da se suočim sa “psihološkim strahom” suočio sam se sa fizičkim strahom. Neću napisati koliko sam života spasio, neću reći gdje sam izvukao gotovo čitav vod vojske. Sve to je glupost. Ali sam naučio da kročim korak naprijed kada se bojim. Da ostanem sa strahom zadnji u rovu dok me “neprijatelj” okružuje. Da prihvatim da je “sljedeći dan moj”, da se svaki dan pitam “koji je metak moj”, da imam “jedan metak koji ću si ispaliti u glavu kada više nemam drugog izbora”. Sve to me natjerao da se suočim sa strahom. Osim onim jednim strahom. Onim najbitnijim koji je sve to uzrokovao. Strah od svoje vrijednosti, strah od osobne bezvrijednosti, sumnju u sebe kao ljudskog bića.
Oni koji me znaju oni znaju da lako odjebem sve. Prijatelje, život, lagodnost, materijalne vrijednosti, itd. Nemam prijatelje, nemam ljubavi, nemam srodnu dušu, nemam anđele, nemam “svog boga”, “nemam gurua” jer sve sam odjebao. Ali nisam znao da trebam odjebati i onog koji je čitav motiv, pogrešan motiv, koji je uzrokovao sve to, koji me je postavio na svako to mjesto ali ne na pravo mjesto. Jer on je štitio sebe. Taj divni guru Saturn, Demon koji te gurne u ono od čega bježiš, koji ti baci u lice ono u što najmanje sumnjaš, a to si ti sam. On je pravi guru. On nema vjerske spise, nema svete knjige, nema milostiv govor. On ima situaciju. On te gurne ali ti ne kaže da te on gurnuo. A on je ti.
Na kraju on me dočekao poslije svakog višeg “duhovnog iskustva”. I rekao mi “ne vrijediš”. “Ti si nitko i ništa”. “Bog te ne voli, otac ti nikad neće reći ono što želiš da ti kaže”. On će te dovesti u situaciju. Za svakog od nas ono od čega bježimo je situacija u koju nas on dovede. I jasno, ne vidimo to jer smo to mi. On je ja, ja sam on kao osobnost.
Nekad to nazovem i “žig zvijeri”. Potražite taj tekst. Od tog “žiga” ne možete pobjeći i on je vaš pogrešan temelj.
Jasno, možemo tome svemu dati viši smisao ali to je laganje. To je upravo bježanje od besmisla kojeg imamo i s kojim se ne želimo suočiti.
Kad taj Gospodin Demon dođe, zajebite sve bogove, gurue, učenja, volje, odluke, svjesnost, vjere, povjerenja i slično. To ne radi. To radi samo u dijelu gdje njega nema. I prosto ostanite sa njim. Družite se malo sa njim. Popijte kavu sa njim. Odvedite ga u krevet i odseksajte se njim koju turu. To je vaš guru, to je vaš bog, to je vaša smrt, to je grob, to je ludilo, to je vaše samoubojstvo. Zajebite sve de divne pričice koje pričate, prodajete drugima ili sebi. To su bajke, priče, parabole. I njihova sva svrha je da pobjegnete od sebe. Ako niste do sada vidjeli da ste u duhovnost, religiju, probuđenje POBJEGLI onda niste ništa vidjeli i ne dirajte ništa. Nastavite to što radite i jebiga, nek vam je Budha, Isus, Allah, Guru na pomoći jer druge pomoći nećete imati. A i oni se nisu pokazali kao likovi koji pomažu, al hajd da se lažemo.



Ostati sam sa sobom, sjediti svjestan sebe i pustiti demone da izađu. Vidjeti ih i pogledati ih SVJESNO U LICE, ne potvrditi sebe iza toga. Ako treba plakati, tresti se, drhturiti, i sve ostalo što će tijelo napraviti ali vi NE SMIJETE poistovjetiti se sa tim. Ne smijete se vezati za to što vidite, čujete, osjećate, osjetite, namirišite, okusite, osvijestite (kao šesto čulo). Ostati tu, sam sa sobom. “Sobom” koji je demon, vaša laž o sebi, ono što ne želite vidjeti, suočiti sa tim. I samo sjediti, svjesno sjediti i ništa više. Kao pas ispred gospodara koji mu ne dopušta da mrdne sa mjesta dok ili ne umre ili ne prođe kroz krizu. To je MILOST. On vidi čovjeka, gospodara, svog alfu (gurua) kako mirno, staloženo, sjedi i njegova volja obuhvaća cijeli prostor, njegova volja ne može da se slomi bilo čim što on, kao pas, učini. I ta volja je ljubav, pažnja, podrška da prođe kroz uznemirenost, anksioznost, strah, nemoć. Samo ta volja i ništa više, ta zapovijest da “leži na svom mjestu u sigurnom prostoru koji mu je vlasnik, gazda, gospodar dodijelio”. To je ono što vitalu morate dodijeliti. Mjesto na kojem on može ležati, biti miran, suočiti sa svojim divljanjem, strahom, demonima. Jer taj dio koji vaš pas ima imate i vi. I zove se vitalni um, vaš stvarni gospodar jer VI NISTE NJEGOV GOSPODAR. To je mjesto u kojem ste najjače identificirani unutar navike, potrebe, osobine koju ni ne vidite i ne želite da vidite. To je “žig zvijeri”, to je “zmaj” u vama, to su “četiri jahača apokalipse (otkrivenja)”. Čak i da nekim čudom doživi “probuđenje”, kažem nekim čudom, to neće nestati i to će biti uzrok nevolje, jer probuđenje nema nikakve veze sa vašom osobnošću. Ona ostaje ista kakva je bila i prije toga, osim i ako ne spustite to stanje u tijelo, um i novu osobnost. A to skoro pa nitko na današnjoj spiritualnoj sceni ne radi.

Sada, nisam vam ništa rekao o “jakom temelju”. Nije mi bio ni cilj. Copycats me ne interesira. Morate imati autorsko pravo. A to nećete steći sa kopiranjem.
No, otkrit ću vam nešto što nisam napisao o danima rata. Dio koji je bio najbitniji. Koji je izveo čuda na ratištu, o kojima neki nešto znaju, neki su svjedočili tome i dalje im nije jasno što se desilo (tj. kako smo ostajali živima, izvlačili se, čuvalo nas, a nisu anđeli iako u stvari jesu ali ne oni vaši anđeli koje kanalizirate i za koje mislite da postoje, srećom samo “mislite”).
Tada sam to zvao jednostavno. BOG. Imao sam takvo povjerenje u tog Boga, danas je taj Bog malo evoluirao ali i tada je radio svoj posao, da me ništa nije moglo razuvjeriti u Njega i Njegovu Volju. Toliko je bilo jako da danima nisam jeo, bio sam glupi vegetarijanac kao i većina, i gladovao pored hrane jer nije bila vegetarijanska do te mjere da je taj Bog morao da mi osigura hranu na jako čudnim mjestima. U snijegu usred šume, u napuštenoj kući. I to ne bilo kakvu hranu, već hermetički zatvorenu, spremnu za upotrebu i slično. Ili toliko duboko povjerenje u Njega da je lik stajao iznad mene s puškom i gledao u mene i nije me vidio jer mi je “On rekao” šta da radim. Ili da je granata pala ispred mene i nije eksplodirala. Ili da sam “čuo glas” koji me doziva iz neke kuće i kada bih otišao tamo da vidim tko me zove na mjestu gdje sam stajao je pala granata i raznijela sve. Ili kada mi je svaku noć dolazio u snove prerušen u svetce i govorio mi šta me očekuje ili samo gledao u mene, ili kada se prerušio i “majku Božju” i grlio me u ljubavi i pripremao me sa sutrašnji, po većinu, smrtonosan dan. Ili kada je došlo moje vrijeme meditacije koje sam htio preskočiti jer sam bio u “akciji” i natjerao me da odem da meditiram a trenutak poslije toga uz pomoć tenkovske granate raznio tu istu kuću na čijem sam krovu bio. Ili kada mi je rekao kako da zaustavim pucnjavu na liniji i izvučemo ranjene, itd.
Imao sam SAMO to. Toliko duboko povjerenje da je On tu. Da je svaki moj trenutak Njegova Volja. Da sve što se dešava oko mene i u meni je Njegova Volja, Milost, Ljubav. “Mislio On na mene” to je bilo ono što sam govorio drugima kada sam bio gladan, žedan, spavao u snijegu na minus 21, ostajao sam u rovu ili skriven iza nekog žbuna.
Danas, naravno pošto je i On evoluirao u meni, govorim malo drugačije. Danas “znam” iako ne baš precizno, što je to bilo tada.
Ali šta bih ja danas rekao što je to bilo?
Pa neću vam previše otkriti. Znate i zašto? Ne volim copycat. To što imate informacije neće vam pomoći. Jebiga.
Danas znam da mi je to povjerenje u Njega dalo nešto. Smirenost, prihvaćanje, nevezanost, duboko povjerenje u Njegovu silu, trpljivost, stvorilo je odbacivanje užurbanosti, psihički osjećaj (pravu emociju, ne vitalnu emociju) da sam jedno sa Njim, smjelost da pogledam u prazninu cijevi ispred sebe i imam povjerenja u Njega što god on da donese, radost, ljubav kada sam bio u trenutku u kojem mogu da izgubim sve, saznanje da sam prihvaćane takav kakav sam sa svim svojim demonima, saznanje da demon nije jači od mene jer on je upravo ja i on ne može da bude jači, ali strpljivost, pored trpljivosti.
“Sjedi miran i znaj da sam Ja Bog”. “Ti si Sin Njegov”. “Ti si on sam u tom tijelu”, “Bog je tvoja priroda”, “Apsolut i ti ste jedno te isto”, itd. I trenutak u kojem sa odustao od sebe i predao se tom osjećaju je bio trenutak koji je određivao sve.
Nisam imao volje, nisam imao svjesnosti, nisam imao odluku, nisam imao sjeme, nisam imao znanje koje sada imam, nisam imao unutarnju snagu koju sada imam, nisam imao ništa osim povjerenja. “Misli On na mene” čak i kada umrem na ratištu, čak i kada me granata raznese, čak i kada stanem na minu, kad sam gladan. E to sam imao. A onda sam to izgubio. To je bio Dar koji nisam njegovao. Umjesto tog Dara, iako mi nitko nije rekao da ga odbacim ali znate, jebiga, ja sam poznat po odbacivanju svega, moje treće ime je “Gospodin Odbacivač” (malo sarkazma), okrenuo sam se znanju, intelektu, krutom odbacivanju, jer mi On nije rekao, došao ispred mene, materijalizirao se, ili šta već, i rekao mi ” sine volim te, prihvaćam te takvim kakav jesi”. A onda sam to ponovo morao zaslužiti na teži način. Ne teži od ratišta, jer ratište i ne smatram nešto teškim, a šta mislite zašto?
Eto, otkrio sam vam trik krize, jakog temelja iako mi nije bila namjera. Opet sam se zajebao. To u što sam duboko vjerovao, imao povjerenja, dalo mi je energiju, dalo mi je sposobnost da sjedim i suočim se sa svim što ispred mene dođe. Bijesan “neprijatelj” ili dobar “prijatelj”. Smrt koja pokuca u vidu noža ili puške ili granate. Ludilo kada pukne osobnost, kada napukne i vidite da ste “ludi”. Ili trenutak kada mi je pištolj bio na sljepoočnici dok sam tražio i jednu jedinu potvrdu da ovaj život ima smisla. A onda došla iz neočekivanog smjera. Kao noga prijatelja u glavu, kao vijest da se ne ide u samoubilačku akciju iako je to bilo sigurno, tj. nije bilo mogućnosti da se to ne desi. Ili prijatelj koji me je zadnji trenutak povukao sa tračnica ispred vlaka koji je bio na dva metra ispred mene. To duboko povjerenje da “je On tu i da misli na mene”.
To me je natjeralo da ostanem smiren, umiren, prihvatim sve što dođe, ne vežem se za to što se u meni dešava, usporim korak, pognem glavu, pustim krizu da divlja a ja se zakačim samo za jedno, osjetim se dijelom cjeline, znam da sve prolazi a time i kriza i da je samo TO stvarnost (Bog, Apsolut, vaša najdublja Priroda, ili koje ime želite), prihvatim čak i smrt ako je ona “suđena”, prestanem da se bojim ludila ili prijetnji koje dobijem, nasmijem se u lice demonu i svjesno ga pogledam u oči i kažem “zdravo da si i živo Zvijeri moja”. (Ah kako to pjesnički zvuči. Nisam li vam rekao da sam neko vrijeme pisao pjesme? E to su bile pjesme koje na ništa nisu ličile ali su bile pjesme. Šta ste očekivali, pjesnika? I ovo što dođe ponekad je previše.)
Trenutak “ludila” osobnosti kada je nastalo oštećenje poslije prvog “iskustva” završilo se baš tako. Sjeo sam i rekao “dobro došla Zvijeri moja”. Bilo je skoro pa kasno, ali je upalilo. Tri mjeseca je trajalo ludilo poslije prvog “iskustva” buđenja. Sedam dana Raja, i skoro tri mjeseca pakla. Taman u omjeru kakav treba biti (šalim se).
Zamislite, dobijete tu Milost da sedam dana budete u Raju. Budni, Probuđeni. Vidite sve, znate sve. Osjećate svoju Prirodu, Bog vas potvrdi, vi Njega potvrdite, osjećate druge, drugi se sami otvaraju ispred te Sile, Ljubav teče na sve strane. I odjednom, iznenada, potpuno sami, nemoćni ostanete sa Zvijeri koja vas dočeka. On vam oduzme sve to da vam pokaže nešto drugo. Ostane sami sa sobom. Onim od čega ste htjeli da pobjegnete u tom “iskustvu”. Jasno, nitko mi nije rekao da je to isto tako Njegova Milost. Majstor nije bio u blizini. Nisam poslušao njegov savjet da ne “bušim” u to što sam “bušio”. Izbušio sam “rupu”, uletio u to stanje nakon tri godine sa njim (umjesto da sam pričekao sedam godina koliko je tražio), i vratio se nazad. U svom ludilu i mržnji prema sebi koji NIJE BIO sposoban ostati u tom Stanju (jer mi nisu ni rekli da se ne ostaje u tom stanju) agresivno sam napao samu suštinu sebe. Na kraju i svoju Prirodu koju sam spoznao. Jebiga, netko je morao biti kriv. Ne samo ja. Nisam vam ništa rekao o halucinacijama koje imate tada. Dobro, neću to sada reći. To ćemo nekom drugom prilikom. Ovaj tekst je dug. Pjesnički. Pripovjedački. Ah divote.
Sjećate se. Biološki konflikt. Sam, nemoćan i iznenada. Temeljni konflikt je bio neprihvaćanje sebe i sumnja u vrijednost osobe, života, čovjeka kakav jesi. Što god da dobijete bilo kojim iskustvom, čak i “iskustvom” probuđenja to se neće razriješiti. Jer razrješenje nije u probuđenju, već u tome od čega bježite u probuđenje. Ja sam bježao iz nedostatka samopouzdanja, sumnje u sebe kao ljudskog bića. Probuđenje mi je to trebalo dati, tako sam to zamišljao. No, probuđenje nema nikakve veze sa tim. Čak ni buđenje. To su snovi koje sanjamo i iz kojih se moramo probuditi a onda se finalno sa njima suočiti. Svako “malo probuđenje” – o da ima i to – izazove demona da se prikaže. E to mi nitko nije rekao. E da su mi samo to rekli. Kakav sam “fanatik” ne bi došlo do toga. No, imamo sam sreću koju mnogi nisu imali. Na kraju sam sjeo i rekao “umrijet ću ali ću se suočiti sa tim”. Nakon dva sata sjedenja sve je nestalo. Da li sam razriješio demona njegove dužnosti? Pa ne baš. Oslabio sam ga ali ne i razriješio. To je dolazilo sljedećim “iskustvima”. Jasno, i demon je mijenjao svoj oblik, svoju funkciju iako se vrtio uvijek oko istog. Kako vi sazrijevate, a to vam isto vaši gurui nisu rekli, sazrijeva i demon. Mislite li da on ostaje glup a vi inteligentni? Pa ne baš. Sve postaje inteligentnije. I anđeli i demoni. Jer to ste vi. Kada se Shakti probudi u vama, sve će postati jače, moćnije i inteligentnije. Sve. I demoni i anđeli u vama. I borba će trajati godina poslije probuđenja Shakti u vama. Ako imate sreće završit će se nakon nekih 15 ili 20 godina. A tko će pobijediti e to je upitno. Vi ili demoni i anđeli. Sve ovisi samo o jednom. Jeste li izgradili, utemeljili se, stvorili jak temelj. A on se stvara krizama, padovima, sa onim od čega bježite. Ne divnim duhovnim postulatima, vjerama, lažnom svjesnošću, pričom o “egu” i pričom o pobjedi nad “egom” jer taj “ego” ni ne vidite i on je taj koji priča o “egu”. Prolaz se otvara POTPUNOM KAPITULACIJOM i predajom Prirodi, pa šta bude. Ah, da vam kažem još jedan trik demona. Što ste jači, što više znate učenje, što ga više koristite to će napad demona biti jači jer on je isto kao i vi preuzeo temelj u učenju. Što vi više znate o Bogu, Anđelima, Demonima, prosvjetljenju, imate visoka “iskustva” to ima i on. Jer on je vi a vi ste on. I to je biblijska “borba za dušu”. Što ste vi mudriji i on je mudriji. Što ste vi snažniji i on je snažniji. Na kraju, morate kapitulirati i vi koji znate i on koji zna. OBOJICA. Sve vaše priče moraju umrijeti zajedno sa vama i sa njim. To je “razapinjanje na križ”, “smrt vas” a onda dolazi “uskrsnuće”. Ako dođe. Tad se Bog u vama budi iz sna o vama, sna o čovjeku. Tada je završeno. Ne kada se probudite. U stvari, to je pravo probuđenje, finalno probuđenje. I mnogi ga ne prežive. Jer i vi i demon ste previše jaki tada je jedini izlaz da i vi i on bukvalno umrete. To se desi mnogima na stazi. Malo njih preživi finalno probuđenje.



Zato dragi moji, malo ulizivanja ne škodi ja sam poznat po tome, jak temelj vodi kroz vašeg demona. Ali i u povjerenju u ono što vam učenje kaže i radu, kao konj na njivi, na tome što učite. Oboje je potrebno. I Gospodin Demon i Gospodin Bog tvoj. Obojica. Jer na kraju obojica umiru, ako imate sreće. I ostaje Stvarnost koja biva prepoznata kao Bog, Svijest, Brahman, Vi. Znači, sjesti sa Gospodinom Demonom popiti kavicu, koju rakijicu da se s njim bolje upoznate, ponuditi mu svoju ženu ili muža, svoje najmilije i najdragocjenije, svoj život ako treba.
Strpljivost, povjerenje, svijest o sebi, samo-suočavanje, trpljivost, pomirljivost, oprost od svega što o sebi znate i svih drugih jer ćete biti sami, biti će iznenada i biti ćete nemoćni. Kada se Sila probudi, kada Shakti krene u susret sa Ljubljenim pustite JEBENU shakti da radi svoj posao. Jasno, sve vaše fantazije o tome nemaju nikakve veze sa Silom i Shakti. Ona je smrt, nevolja, bol, patnja jer mora proći kroz te regije pakla u vama. I proći će. I izaći će svi demoni da se bore za Zmaja protiv Boga. Da spriječe Njegovu Silu u vama, od koje žive, da se susretne sa Živim Bogom. I to morate proći, sorry. Ali ona je i Njegova Sila u vama. Tj. kojim vama? To je Njegova Sila, On sam. Shakti je Shiva. I to je taj gospodin u vama koji je i demon i bog. A vi, jebiga, ako niste shvatili do sada, ste nitko i ništa. To je vaša prava priroda. To je On, Ona, Ono, To. Duboka kapitulacija bez filozofije, teorije i prakse. Netko to naziva predajom. Ja ne. Ja to zovem Kapitulacijom jer nema nikog tko bi se predao nečemu. Nema nikog i nema kome da se preda. Ali ima šta da kapitulira.
“Oče, zašto si me ostavio” mora preći u “Predajem se tebi u ruke” i tad, možda, ako treba, ima smisla, Otac nekim čudom se probudi i osvijesti se kao vi. Kažem, nekim čudom. Jer nema puta do tamo. Nema upute do tamo. Ima samo kapitulacija, nemoć, samoća, iznenada je, sami ste. Na križu umrete i vi i vaš demon i vaš bog. Sva trojica.
Kakav “ego”, “bakrači”, “sluge”, “duhovnost”, “religija”, “vjera”, “povjerenje”, “svjesnost”, “volja”, “sjeme”, “učenje”, “anđeli”, “demoni”, sve je to laž, iluzija zajedno sa vama. Kad ta iluzija umre, nestane, upadne u vječni zaborav to što ostane to je vaša priroda, Bog, Apsolut, Brahman, Svijest. Opijeni ste. Otrijeznite se. To znači postati Zreo.
A do tada, možete raditi što god želite ili su vam gurui rekli. Neće upaliti. Ali ćete se osjećati sigurno, vrijedno, prihvaćeno, razvijat ćete višu svijet i neka vam Bog bude na pomoći, jer to ne radi.
Nitko od vas, moje mišljenje, ne zna zašto sve to STVARNO mora da radi. Jer vam nitko nije otkrio u čemu je trik. Zašto morate raditi sve te silne tehnike, svjesnost u svakoj situaciju, razvijati povjerenje (usput povjerenje se ne razvija ali jebiga, tako su vam rekli), boriti se protiv iluzornog “ega”, pričati pričice koje pričate, itd. Pitajte ih i slušajte laž koju će vam reći. Jer ni oni ne znaju. Spavaju kao i vi (ja). (Ovo “ja” sam stavio samo da me ne optužite za isključivost, ego, egoizam, superiornost, odabranost i slično, i da vam se uvučem u dupe jer ste slabići (pizde) koji ne mogu da prihvate da je netko iznad vas). (Ako imate reakciju upoznajte svog demona i stvarnog lika koji ste, stvarnu pizdu koja se skriva iza učenja i mudrovanja).




Evo još jedna pričica koju sam prošao. Kad je “bal neka je maskenbal uključujući i poštanske troškove” – Gruđijev).
Nekih dvadesetak godina sam proveo u dvorani za trening. Borilačke vještine. Jasno, sada znam i zašto. Ali nebitno, ako niste skužili sami tko vas jebe (ups). I pitah jednog dana svog Majstora Kung Fu-a šta koji klinc radim toliko mogućih udaraca na protivnikov jedan udarac kada je pitanje da li ću uspjeti i jedan da mu uputim kada me napadne. Jasno, bio sam kulturan ali sada glumim kurčevitost. U stvari sam ga veoma milostivo pitao jer je bio poznat po tome da dobiješ šamar, istjera te sa treninga, zabrani ti trening neko vrijeme, ismijete pred svima, i slično. Pitao sam ga gotovo ulizivački, kao što sada vama pišem. On me onako ispod oka pogledao. Oni koji su iz Karlovca znaju tog Majstora Kung Fu-a. Jovica Glogovac, koliko se sjećam. E ako ga znate onda znate što pričam. I nisam dobio mavaši iza glave, niti šamar, niti me je istjerao sa treninga. Sjedili smo u, ako se dobro sjećam, lovačkom baru na Korani večer poslije treninga. I bio je raspoložen. To je jako bitno ako imate Majstora. Nekako ga oraspoložiti kada pitate glupa pitanja. Inače ide mavaši – bilo psihički bilo fizički. Mavaši, popularno zvani za one koji to ne znaju, jeste polukružni udarac nogom sa strane glave, najbolje i ako se može. Elem, nasmijao se jer je bio raspoložen i popio koji “gemištek”. Rekao je: Da, jasno je da nećeš moći ali jedan od tih udaraca će ostati. Ući će ti u podsvijest, automatizam. I on će te izvući, dati ti pobjedu.
Elem, upravo to. Jedna od tih stvari će ostati i nju ćete upotrijebiti u trenutku krize. Koja? Nitko ne zna. Čudna je psiha.
Odgovor na oba pitanja saznao sam u borbi. Ili sa protivnikom ili sa demonom. Jedan od tih “udaraca” koje sam učio ostao je i izvukao me. Tako je i u Radu. Obično, to nije ono što svima govorite da radite, kurčite se na duhovnim skupovima, facebook-u, radionicama. Obično je to nešto na što niste obratili pažnju. Nešto što je nonšalantno prošlo u podsvijest. Samo od sebe. Iza vas. I to će vam spasiti glavu, i duhovnu i fizičku (kao da ima razlike ali hajde da glumimo).

Eto, svašta ovdje napisah, da ne kažem “ja”, da me ne optužite iako to nije vaša volja ali hajde da glumimo da jeste. Meni je divno čitati sve što napišete, kurčite se i slično. Volim da se smijem. Jer skupljam dovoljno supstance da se u jednom specifičnom trenutku nasmijem svom demonu. Ja vam ne vjerujem. Ništa vam ne vjerujem. A ne vjerujem ni ovom svom demonu koji voli da uči i ponavlja postulate Rada. A pošto njega znam znam i vašeg demona. Ista je to bagra. Znam da kada krene bitka da većina vas neće biti na mjestu bitke. Slobodno nastavite sa duhovnim postulatima, prepričavanjem priče, duhovnim bildanjem. Ostat će taj mali jado kojeg ne primjećujete i Bogu hvala na njemu. E on će iznijeti svu bitku. Taj mali, jadni jado kojeg nema kada se kurčite, koji šuti, ponizan je, ima zrno povjerenja, strpljiv je, smiren, utišan, pasivan, itd. E on. E Bogu hvala ako je živ u vama. Jer on će iznijeti sav temelj. Sve ostalo, hm-mh, služi da tog “jadu” osnaži. Jer taj u vama koji sve zna on će prvi pobjeći. Kao što to biva i na ratištu. Znam. Vidio sam. Kao što to biva i u tučama u diskoteci. Znam, vidio sam. E taj mali buntovnik, jado, ta vatra koja će poslati i boga i demona u muška stvar i ostati sam, e taj jado, on će preživjeti bitku, izvojevati pobjedu, i kažem ponovo BOGU HVALA ako ga ima u vama. Sve ostalo, drage moje dame i gospodo, je demon u vama koji glumi vas, glumi boga, lažni bog, lažni vi. Zbog njega ne vidite tog “jadu” u vama. A on je srž, bit jakog temelja. Vaša najjača ranjivost koja preživi to je temelj. Vaša najveća smrtnost koja preživi e to je temelj. Ne vaše priče o duhovnosti, bogu, đavlu, anđelima, demonima. To su priče koje pričate. To su otpori, to su strahovi maskirani u “ovčje ruho”.
Taj tihi, smireni, jednostavni, obični, ne-duhovni, ne-božji, pasivni, skriveni, umireni, povjerljivi, ranjivi, i sve ostalo, E TAJ. Sve ostalo, pa ako niste shvatili jebiga. Vaš problem. Ako se nadate svemu tome što učite da vas izvuče napravite testament, jer vas neće izvući jer ste pobjegli od tog “jade”. A sada, kako ćete to protumačiti na vama je. Boli me ona stvar (muška stvar). Vaše dupe je u pitanju.




Smirenost, umirenost, pasivna svijest koja svjedoči, povjerenje u nju, psihički osjećaj bivanja, utišanost iza procesa i reakcija, znanje da će to proći i da nije vječno, znanje da to niste vi i nije vaše što god da se u vama dešava, ideje učenja koje su zamijenile životne ideje, prihvaćanje, odustajanje od borbe, itd. To je vaš Kung Fu. Nešto od toga će ostati u trenutku krize i to će preuzeti bitku. Imajte povjerenja u to. I pustite bitku da se vodi bez da stajete na bilo koju stranu. Utočište je još jedna riječ ili simbol “jakog temelja”. Znate ono: Učenje, Budha i Sanga. E tako nešto. Saznanje što ostaje kada sve u vama divlja, prijeti, hoće da vas uništi. E to što ostaje je temelj. Jer to može izdržati buru, tornado vitala kada krene da vas uništava. To je taj “jado” kojeg spominjem. On ne mora biti jadan. On može biti i veoma vatren, barem kod mene je bio i jeste. To je taj “lik” u meni koji će da uništi sve jednim jedinim potezom ruke. On je ranjiv u isto vrijeme ali i najsnažniji u vama.
Ostale gluposti koje mislite da su jak temelj, a fino je za duhovno kurčenje ali ne radi, neće dati pomoć i prvo će pobjeći. To je onaj koji se kurči prije napada, akcije ali nikad ne ostaje u napadu i akciji. Vi koji ste bili na ratištu znate takve. Vi koji ste se lemali u nekom polumraku diskoteke znate takve. Možda ste i vi ponekad bili takvi pa ste sami sebi jebali majku i postali suprotni. Kažem MOŽDA. Jer to je kukavica u vama ali i heroj u vama. On je oba istovremeno. To je trenutak u kojem ćete dati život za nekoga. E taj. To je taj koji će pognuti leđa pod nekog kada sve nestaje. E taj. To je krajnji potez ljubavi u vama. E taj. To je taj koji plače na bol i patnju i koji ju bijesu drekne, izleti iz vas. A on nije duhovan. E taj, draga moja sve-duhovna publiko. E taj. Taj jado, taj drekavac, taj bolni čovječuljak, taj koji je vatra uništenja svega lažnog, e samo taj može da ubije demona. Sve ostalo je laž. On nema pojma o ničemu o čemu pričate, koliko god bilo duhovno, jer njega ni ne dotičete. A o njemu vam ovisi glava.

Hajd sada, uzdravlje. I kada vidite svog demona, kojeg skrivate, dignite čašu u njegovu čast i recite mu: “Zdravo Živo da si. Tebi u čast dižem ovu posmrtnu čašu jer si me prevario i prodao mi najsuroviju laž, duhovnost i umišljanje da je nešto mogu a cijeli vrijeme to si bio ti”.


Zdravo i Živo Gospodo Demoni, Zvijeri." BhK

Kvantna fizika dokazuje da je sve iluzija. Mi ne postojimo. Mi smo san spavača. Svemir je 99.9% praznina. Ima smisla kad se unerediš. Nitko nije napustio Maju. Samo su ju promjenili za drugu. Izlazak iz Maje bi značio smrt.

Odskoki u amplitudama sada puno bolje funkcioniraju



nazvao bi sad to definitivno šetnja

bodhisattva je napisao/la:

Kvantna fizika dokazuje da  je sve iluzija. Mi ne postojimo. Mi smo san spavača. Svemir je 99.9% praznina. Ima smisla kad se unerediš. Nitko nije napustio Maju. Samo su ju promjenili za drugu. Izlazak iz Maje bi značio smrt.

a zvuk, vibracije i frekvencijska polja?

hi hi !! i reptilijanci

Pa izlazak iz Maye i jest Smrt,a to sto i dalje rovarish unutars 80kg mesa,sala i kostiju nije promjena jedne maye za drugu... prije bih to nazvao prisilnim i privremenim zatupljivanjem sebe da bi se natjerao da iz dana u dan pronalazish smisao ostanka u tjelu i dimenziji koja je hardcore iluzija,laz,prevara ali posto ne postoji van tebe ko posmatracha (a iskreno,do maksimuma te i boli patka u tom trenu.jel.postoji ili ne), to mu dodje kao vrhunac plesa zivota i smrti,radi nichega a iz svega...

Kome cemu,kurva o postenju..prosvjetljena kurva nadilazi samu sebe i skvichi

Sta ima ljudi,jeste zivi,jeste li predvidjeli sva ova desavanja i kako se snalazite u snu

Evo i doktora! Pozdrav. Sve je bas tako kako kazes. I kaj sad? Sto sad sljedi? Bas nisam uspio procitat almanah pa sad ostajem zaprepasten efektima! Bas se potrudila ejipa. Neke scene su bas jeftine... ali to se konzumira danas u enormnim kolicinama pa nekako prozvacem i ispljunem.
Inace sve po starom. Potrefi se rezultat sve lakse. Ciklusi su sve ucestaliji.
Potpisujem Weba; smjesti se udobno, zauzmi dobar pogled i uzivaj u cirkusu.

Citat :

. . .

1
00:04:20,540 --> 00:04:23,873
Jednom na svakih 20 godina

2
00:04:24,711 --> 00:04:26,941
mi, Ašoci, se sastajemo ovde

3
00:04:27,247 --> 00:04:30,410
da proverimo moč našeg umeća.

4
00:04:32,052 --> 00:04:34,987
Ova dolina je jedinstvena.

5
00:04:35,989 --> 00:04:37,013
Samo zvuk

6
00:04:37,457 --> 00:04:39,448
posebnog kvaliteta

7
00:04:39,593 --> 00:04:42,562
može naterati njeno kamenje da vibrira.

8
00:04:44,531 --> 00:04:47,591
Onaj koji uspe da proizvede taj zvuk

9
00:04:48,435 --> 00:04:50,062
biće pobednik.

10
00:13:13,706 --> 00:13:16,038
Gde Ašok uči da svira?

. . .

U kamenu

𝐴𝑘𝑜 𝑛𝑖𝑠𝑖 𝑧𝑎𝑝𝑟𝑒𝑝𝑎𝑠̌𝑡𝑒𝑛
𝑘𝑜𝑙𝑖𝑘𝑜 𝑠𝑖 𝑛𝑎𝑖𝑣𝑎𝑛 𝑏𝑖𝑜 𝑗𝑢𝑐̌𝑒𝑟,
𝑠𝑡𝑜𝑗𝑖𝑠̌ 𝑢 𝑚𝑗𝑒𝑠𝑡𝑢.

𝐴𝑘𝑜 𝑛𝑖𝑠𝑖 𝑝𝑟𝑒𝑠𝑡𝑟𝑎𝑣𝑙𝑗𝑒𝑛
𝑠𝑙𝑗𝑒𝑑𝑒𝑐́𝑖𝑚 𝑘𝑜𝑟𝑎𝑘𝑜𝑚,
𝑜𝑐̌𝑖 𝑠𝑢 𝑡𝑖 𝑧𝑎𝑡𝑣𝑜𝑟𝑒𝑛𝑒.

𝐴𝑘𝑜 𝑠𝑡𝑜𝑗𝑖𝑠̌ 𝑢 𝑚𝑗𝑒𝑠𝑡𝑢
𝑖 𝑜𝑐̌𝑖 𝑠𝑢 𝑡𝑖 𝑧𝑎𝑡𝑣𝑜𝑟𝑒𝑛𝑒,
𝑠𝑎𝑚𝑜 𝑠𝑎𝑛𝑗𝑎𝑠̌ 𝑑𝑎 𝑠𝑖 𝑏𝑢𝑑𝑎𝑛.

𝑃𝑜𝑝𝑢𝑡 𝑝𝑡𝑖𝑐𝑒 𝑢 𝑘𝑎𝑣𝑒𝑧𝑢
𝑢𝑠𝑟𝑒𝑑 𝑏𝑒𝑠𝑘𝑟𝑎𝑗𝑛𝑜𝑔 𝑛𝑒𝑏𝑎.
- Jed McKenna