Najbolji Put

Otvaram ovu temu u kojoj bi se trebalo ozbiljno raspraviti o tome postoji li za neku inkarniranu dušu nešto što se naziva Put, a koji bi bio onaj životni put koji bi ju najbrže unaprijedio.

Mišljenja su različita:

"Svatko ima svoj put koji ovisi o puno toga, ne postoji najbolji put ili je on nebitan..."
"Ne postoji nikakav put, mi smo slučajna bića na planeti na kojoj je život nastao slučajno."
"Postoji samo jedan najbolji put koji bi svi trebali slijediti."
"Postoji najbolji put, koji se donekle razlikuje za svaku osobu, a hoće li ga slijediti je njen izbor."

Što vi mislite?

Evo, ja se slažem sa zadnjom tvrdnjom. Dakle, ne možemo reći da je svaki put najbolji, ispravan Put.
Detaljnije ću ovo kasnije raspraviti.

Nekog od admina bih samo zamolio da prenese moje, zvezdine i alphine postove s VIP-a.
Edit: nakon razmišljanja, zaključio sam da bi to bilo preteško sve povezati, tako da zanemarite ovaj zahtjev.

svako ima svoje misljenje i pogled/odnos prema drugim bicima/stvarima.

Ja ipak mislim da svatko ima svoj put i da su svi putovi jednako dobri za one koji ih slijede

Ako mene pitas ja mislim da se mi trenutno nalazimo u paklu. Bog nam je dao mogucnost da biramo a time i da gresimo.

"Svatko ima svoj put koji ovisi o puno toga, ne postoji najbolji put ili je on nebitan..." *

C/P:
Mislim da su svi putevi ispravni - za one koji njima idu. Ne za mene, ni za tebe, već za njih. To uopšte ne znači da je sve to u redu i dozvoljeno. A ni da nije. Nije na nama da to procenjujemo. Svako se razvijao, evoluirao ili devoluirao kroz nizove života. Princip karme, uzrok i posledice, ne možemo preskočiti i ne možemo nuditi instant spasenje u jednom krugu života i smrti. Svako mora odužiti svoje. Neko se usput još više zaduži... E, ali šta ćeš? To je posledica nekog drugog uzroka. Uopšte, teško je sagledati to na pravi način iz perspektive samo jednog života i postojanja. Ova perspektiva je i uzrok mnogih novih "dugova" zbog logike "hoću sve i hoću sad". Ne razmišlja se dovoljno široko i u svim dimenzijama. Neke su duše drevne, druge relativno mlade. Ne mogu sve imati isti princip funkcionisanja. Sećanja stara par hiljada godina su strašno breme, ali je stečeno iskustvo ogromna prednost.
Sve u svemu, ni ti ni ja ne možemo proceniti šta je "najbolji put" za dotičnu osobu jer mi to ne znamo. Dobro je ako pojedinac uopšte uspe da shvati šta je najbolji put za njega. Wink I to je retka pojava... A biće unazađene samo one duše koje to i "zaslužuju". Sve ima svoje duboke razloge i neke stvari ne možemo promeniti...
A kuda ide celokupno čovečanstvo i kakva je njegova grupna karma, to ne možemo ni naslutiti, a kamoli promeniti. Shvatio ili ne kako stvari funkcionišu, prilično smo nemoćni na globalnom nivou. Jedino što možemo (a to je od najvećeg značaja) je uticati na sebe... *

Kako bih mogla kopirati vec izneseno razmisljanje nuzno je da prvo prilozim i neke Zvezdine i MoW-ove rijeci...obzirom da se u uvodnom postu cak spominje da bi bilo dobro kopirati nasu 'raspravu' vjerujem kako nitko od citiranih nema nista protiv kopiranja...

zvezda je napisao/la:

...

Lično, smatram otvorenost neophodnim preduslovom... a ne sumnjam da apsoluti postoje dok sam u "racionalnom" toku svesti. Sam moj posao je takav da u njemu često boravim... Možda baš zato tako grčevitu čuvam trenutke bavljenja umetnošću, slikanja, sviranja, vajanja - kao zadnja utiočišta "intuitivnog" u koja mogu da odem...
Tada zaboravljam apsolute i nekad zamišljam beskrajni beli prostor svuda oko sebe... ili ujutro pre nego što otvorim oči zamislim bilo šta oko sebe... provaliju ili oblak kraj kreveta...
A da mogu postojati prelepe veze - mogu. Sećam se tema oko kojih sam se ja dvoumila za diplomski "Umetnost i matematika", npr. To mi profesor (koji je duboko u ezoteriji, btw) nije preporučivao, da ne bih "preterala"... Ali može biti lepih korelacija... *

MoW je napisao/la:

@zvezda
I ja tako radim ponekad, doduše ne slikam ni ne sviram, ali slušam glazbu, promatram valove na moru u kojima gledam odbljesak sunca, prije sam igrao igrice i smišljao i maštao kako bih ja to radio.
Nažalost, ono što sam uvidio, to je da to samo zato radim što ne mogu se uhvatiti, nemam dovoljno snage da se uhvatim ukoštac s apsolutnim stvarima, pa mi treba moj prostor. To sad razumijem da se radi o eskapizmu. Sve manje mi je to potrebno u zadnje vrijeme, puno manje. Jednostavno sam uvidio da je to gubljenje vremena, kad postoji toliko toga što se može napraviti za drugoga ili za sebe, a ne se prepustiti tom totalno bespotrebnom snatrenju. Može se reći da sam se probudio.
...

zvezda je napisao/la:

Mi smo sasvim različite prirode...
Tebi je to gubljenje vremena, meni pobeda nad njim...
Ja sam se probudila ne tako davno, ali sada mi se čini da je prošla cela večnost... Razlika je u tome što sam se ja probudila u kristalno jasnom okruženju koje je ipak bilo san... San unutar sna...
Postoje neki osećaji koji te promene zauvek... Buđenje, svetska bol (koja se obično naziva bol alhemičara)... Posle toga više nikada nisi isti... i ne možeš u stare snove... i ne želiš...
U tome štp kažeš da si radio nisi ni mogao pronaći sebe, jer si bio pasivni posmatrač... Ovo što ja radim su stvaranja, kreacije...
No, ja sam za različitosti. *

Eto...moj komentar na gornje bio je:

Hmmm...sad malo pazljivije citam MoW-a i Zvezdu...cek...zar se vas dvoje niste slozili oko toga da svatko ima svoj put? Kako onda MoW nije mogao pronaci sebe? Znaci li to da svi ljudi koji nemaju umjetnickih talenata i ambicija se ne mogu probuditi? Nije li i znanost stvaranje?
Ako MoW uziva promatrati ljepotu ali ju ne stvara kroz umjetnica djela ne znaci da ju ne razumije i da se ne moze saziviti s istom...a jos manje znaci da ne stvara uopce...
Ako Zvezda uziva kontemplirati o brojevima kroz prizmu mistike ne znaci da je zabrazdila u nerealno...
Jednostavno, svatko ima svoj put...ovisno o proslim iskustvima (pa mozda cak i zivotima ako postoji reinkarnacija, jelte), o karakteru, o psihi, emocijama, talentima, interesima...pa cak i o odgoju, okolini...na koncu o onome sto bas nama osobno u ovom trenutku najvise treba kako bi isli dalje...
Na koncu se sve svede da ne mozemo jedni drugima omalovazavati njegov/njen put...mozemo pokusati pribliziti svoj pogled, podijeliti svoja iskustva...ali ici tako daleko da mi, ti koji jesmo, tu gdje jesmo, idemo kazati da je netko ogranicen zato sto nije na istom putu na kojem smo sami...hmmm...

Dokle god postoji otvorenost, znatizelja, zelja za ucenjem...na pravom smo putu...

Sada bih jos dodala i slijedece...od prijedloga vidjenja puta navedenih u uvodnom postu ne bih se niti za jedan odlucila kao za apsolutnog...

Rekla bih ovako...ako imamo zajednicki cilj, a predpostavimo da imamo obzirom bi to bilo logicno i predpostavimo da je taj cilj duhovni napredak, tada razumjem zasto MoW kaze da su ipak neki putevi 'ispravniji' od drugih. Ipak...duse se ne stvaraju savrsene...i nisu savrsene...jer da jesu tada ne bi bilo potrebe da se inkarniraju...da uce kroz, vise-manje, mucne zivote...
Ako pogledamo na duse kao na djecu mozemo ih (nas) vidjeti kako se radjamo (u duhovnom svijetu) sa odredjenim potencijalima ali i nedostatcima...bas kao i djeca, ovdje na Zemlji, neki razviju upravo dobre strane, a neki lose...
Osobno sumnjam da je iti jedna dusa rodjena na Zemlji s namjerom da bude svjetski diktator...ali rodjena je u tijelu s odredjenom kemijom, s odredjenim predispozicijama, u odredjenom vremenu i drustvu...i jednostavno...da li je to slabost ili nesto drugo...ali dolazi do ekstremnih 'anomalija'...da li je to sada postao negativan put za tu dusu? Vjerujem da je to jedno od pitanja koje se (i) MoW pita...ne znam... Naime, cak i takav zivot dusi nosi iskustvo...i zato je pitanje da li je taj put kivi put...mozda je duzi, tezi...ali je i dalje put...i dalje se uci...
Zamislimo da je univerzalni cilj da svi ljudi postanu vrsni umjetnici...neki, koji ce imati predispozicije, brze i lakse ce napredovati na tom putu...nekima ce biti jako tesko...ali svi putuju...ne mozemo osudjivati one koji nisu imali srece da se rode s talentom i/ili mogucnostima...

Stoga je tesko da mi, ljudi, iz nase male, uske perspektivice pricamo i sudimo o tudjim putevima...da, i ja bih voljela da su svi ljudi dobri, prosvjetljeni ili da barem idu najkracim i najbrzim putem ka tome...ali...mislim, suvisno je komentirati, zar ne?

Ipak, ako ikada do toga i dojde (znaci da ljudi kao vrsta zbilja tako uznepreduju prije nego unistimo Zemlju i sve na njoj) tada ce se neke druge duse (pa mozda i one koje upravo sada obitavaju ovdje) inkarnirati ne nekoj drugoj Planeti koja ce im nuditi ovo sto se sada nudi nama jer ce trebati jos iskustva, jos ucenja dok ce se na Zemlji inkarnirati one duse koje su dosle ne neki odredjeni 'nivo'...ipak...ako dojdemo na taj 'nivo' tada se vise necemo morati inkarnirati uopce, zar ne
Ne zavaravajmo se...koliko god si mi sebi umisljali da smo, kao pojedinci, na nekom nivou upravo sama cinjenica da smo tu nam govori tko smo i gdje smo... I zato ne mozemo birati najboljeg medju losima gledajuci poprijeko na one za koje smatramo da su 'ispod' nas...jer svi smo u istoj kasi...bilo bi bolje da se primimo za ruke i pokusamo svi zajedno nesto pogurati...

Jos bih nesto dodala...vrlo je tesko suditi na kojoj je netko razini...netko za koga procjenimo da je relativno 'nisko' i da je svakako 'ispod' nas moze imati jednu osobinu, samo jednu, koja je nama bas poblematicna...i ta osoba kroz ovaj zivot moze iskusiti dovoljno da ostale nedostatke nadoknadi relativno brzo dok cemo mi koji smo 'razvijeniji' na koncu trebati duze da savladamo samo onu jednu stvar u kojoj nismo bili 'bolji'...

Dakle, zašto biram zadnji odgovor, a htio bih komentirati Alphino i zvezdino razmišljanje također.
Smatram znači: "Postoji najbolji put, koji se donekle razlikuje za svaku osobu, a hoće li ga slijediti je njen izbor"

Ono što sam htio reći je to da, ako priznamo činjenicu da nam trenutno nije poznat neki drugi sudac osim nas samih i našeg društva, o tome što i kako bi se trebali ponašati u smislu izbora našeg puta, da jedino što možemo učiniti je razmišljati na način kako da unaprijedimo to isto jastvo i to isto društvo.
Smatram da je lakši put ako kažemo: "svi smo različiti i svi imamo vlastite puteve, koji se zapravo drugih ni ne tiče, a ni najbolji put nije bitan jer imamo koliko god vremena želimo."
Teži put je uhvatiti se ukoštac sa samim sobom i stalno, stalno, nastojati se poboljšavati i nastojati poboljšavati društvo u kojem živimo.
Mislim da oni ljudi koji propagiraju taj opušteni i pomalo nonšalantni pristup u kojem "ne znamo sve razloge, pa se bojimo i bilo što poduzeti", jednostavno nisu dovoljno mudri.
Ja sam isto tako mislio prije, mislio sam da zašto bih se petljao u nečiju sudbinu, kakva god ona bila, da ću samim time samo štetiti razvoju dotične osobe, jer ne znam sve razloge. A onda sam se zamislio nad alternativom: nitko nikome neće više pomagati, nikoga više neće biti briga za drugoga, jer je to "samo njegov put". To neminovno dovodi do otuđenja. A znamo da je otuđenje pogubno za zajednicu i za ljude koje u njoj žive, koja više time ne napreduje, već nazaduje. Osjećajno i moralno nazaduje, dok se tehnički i tehnološki može i dalje u nekoj mjeri razvijati.

Zapravo je ovo u konačnici pitanje toga želimo li postati roboti koji će živjeti u nekom svom svijetu u kojem će, kakti, "napredovati", ili ćemo biti ljudi koji su spremni preuzeti brigu o drugome, pa do neke mjere i o putu drugoga. To je onaj izraz: "ušao si mi u srce, i sad ne možeš više otići." To se zove dijeljenje puta, i onako kako bi to trebalo funkcionirati, ne bi se smjelo ograničiti samo na ljubavne veze.

E sad, postoji pitanje iskustva. Trebaju li nam sva iskustva? Trebaju li nam iskustva ubojice, diktatora? Ako kažemo da su možebitno i ta iskustva korisna, onda opet promatramo samo s egocentrične točke promatranja. Šta ako je toj osobi to možda bilo korisno, ili eventualno naloženo da to radi od strane neke realne više sile, ali je drugima, onima koji su propatili zbog toga, zapravo posve štetno? Što ako su dotični drugi u svojem životu koji nisu proživjeli do kraja mogli još čuda toga naučiti i pomoći drugome? Što ako oni nisu ispunili svoj najbolji put zbog volje dotičnoga?

Vidite, u osnovi se pojavljuje problem inertnosti. Inertnost prema aktivnom sudjelovanju u radu zajednice je nažalost prisutna i kod velikog broja mistika koje su ljudi slavili kao takve, ali od kojih nisu imali realno nikakve koristi. Inertnost je prva reakcija na spoznaju Apsoluta, tj. Svijesti koja je čitav Svemir. Ta Svijest je toliko mirna i toliko spokojna i toliko beskonačno velika da se čovjek u njoj utapa i razumije da akcija uopće nije potrebna dok se nalazi u njoj, uronjen u nju. Otuda dolazi ono da je ovaj svijet samo iluzija koju nam daju osjetila. I to je u potpunosti točno.
Tu se možemo opustiti i reći da je sve volja tog Apsoluta i da ćemo se razviti već, da ima vremena i da svatko ima svoj put.

Međutim, postoji drugi par rukava.
Ne možemo u tom Apsolutu biti čitavo vrijeme dok smo ovdje.
Da je taj Apsolut želio da nema akcije, da nema potrage za najboljim Putem kojim će se naša duša, mali njezin dijelić realizirati, ne bi bili ovdje. A čim smo ovdje, svi su dijelići u istom 'sosu' i svi si trebamo pomoći da što prije razumijemo otkud smo došli i što nam je činiti kao dijelići tog Apsoluta.

To ne znači da ćemo svi imati isti put, ili da postoji samo jedan put za sve ljude, već samo to da svatko ima svoj najbolji način kako će taj put ostvariti, kako će najbolje pomoći sebi i zajednici da najbolje napreduju. Točno kakav je to Put, to stalno otkrivamo, malo pomalo, dok god živimo. Važno je samo da smo aktivni i da se držimo etičkih načela, a ne da mislimo da ćemo i iskustvima ubijanja drugih napredovati, jer vjerojatno puno ljudi unazađujemo.

Ljudi ne vole koncept grijeha, barem zapadni duhovnjaci ga ne vole. Misle da grijeh ne postoji, da je iluzija i da je to zastarjeli koncept. Ali ja mislim da je grijeh sve ono što puno divergira od našeg najboljeg puta za taj život, puta čije smo si crte sami negdje, nekako, zacrtali, a sve u cilju pomoći sebi i drugome.

Eto, raspisao sam se. Zanimaju me vaši odgovori.

Mow tebi bas dosadno ?

E...samo malo...nitko nije rekao da svi stojimo skrstenih ruku...pa tu smo da ucimo jedni od drugih, da djelujemo, da...

Mislim...ima onaj vic kada vidovnjakinja prorokuje covjeku kako ce biti krivac za smrt tisuce ljudi...deprimiran, covjek ode od vracare i uoci klinca kako se utapa u jezeru...pomisli "ako cu vec biti krivac za tolike smrti, barem cu pokusati spasiti ovog djecaka", skoci u jezero i izvuce malog vani...u to dotrci majka i kaze klincu: Hajde, Adolfe, zahvali se striceku.

Ali...meni se vise svidja ova prica...

Zvao se Fleming i bio je siromašni škotski seljak. Jednog dana, dok je radio čuo je kako neko iz močvare doziva pomoć. Odmah je potrčao tamo vidjevši jednog dječaka kako je već do pojasa tonuo u živo blato bezuspješno se pokušavajući izvući. Seljak Fleming uspio je spasiti dječaka od grozne i spore smrti.
Sljedećeg dana u siromašnom škotskom selu pojavila se lijepa kočija iz koje je izašao elegantno obučeni gospodin i predstavio se kao otac dječaka kojeg je spasio Fleming.
-' Želim vam platiti, jer ste spasili život moga sina', rekao je gospodin.
- ' Ne mogu prihvatiti da mi platite za ono što sam učinio', odgovorio je seljak Fleming odbijajući da uzme novac.
U tom momentu na vratima se pojavio i sin siromašnog seljaka.
-'Ovo je vaš sin?' , upitao je gospodin kojem je seljak spasio sina.
- 'Da', odgovorio je ponosno Fleming.
- 'Nudim vam dogovor: dozvolite mi da omogućim vašem sinu isto obrazovanje koje ima moj sin. Ako je sin kao njegov otac, nema sumnje da će postati čovjek na kojeg ćemo svi biti ponosni'.
Seljak pristade i pade dogovor.
Sin seljaka Fleminga pohađao je najbolje škole koje su postojale u to vrijeme dobivši diplomu medicinske škole bolnice St. Mary iz Londona postavši u svijetu poznat kao sir Alexander Fleming, čovjek koji je otkrio pencilin.
Godinama poslije, isti onaj sin bogatog gospodina kojeg je stari seljak Fleming spasio u močvari razbolio se od upale pluća. Ovaj put pencilin je spasio njegov život. Ime bogatog gospodina bilo je lord Randolph Churchill, a sinovo sir Winston Churchill.

MoW je napisao/la:

Smatram da je lakši put ako kažemo: "svi smo različiti i svi imamo vlastite puteve, koji se zapravo drugih ni ne tiče, a ni najbolji put nije bitan jer imamo koliko god vremena želimo."

Ne slažem se sa ovim. Po meni, to nije lakši put. Teži je. Nemaš se na koga ugledati i sve moraš sam. Nema nikoga da korača s' tobom. Najbolji put nije ni bitan ni nebitan, jer ne postoji kao takav (opet po mom mišljenju). Vreme ovde nije relevantna kategorija.

MoW je napisao/la:

Teži put je uhvatiti se ukoštac sa samim sobom i stalno, stalno, nastojati se poboljšavati i nastojati poboljšavati društvo u kojem živimo.
Mislim da oni ljudi koji propagiraju taj opušteni i pomalo nonšalantni pristup u kojem "ne znamo sve razloge, pa se bojimo i bilo što poduzeti", jednostavno nisu dovoljno mudri.

Ja smatram da se čovek uvek hvata u koštac sa samim sobom i nastoji poboljšavati sebe. To zavisi od same osobe. Neka stav i jeste opušten i pomalo nonšalantan, ali ovo o bojimo se bilo šta preduzeti je sasvim netačno. Nema tu nikakvog straha. Samo se uvek mora oceniti da li delovati i koliko i kako i u kom smeru kada su drugi u pitanju, jer ih često možemo zeznuti iz dobrih namera "kojima je, najčešće, popločan put do Pakla". Samo smatram da moramo imati dobru procenu ako se uplićemo u tuđe živote i uvek znati koliko kome imamo pravo da se mešamo. Ko je mudar ili ne ne želim komentarisati.

MoW je napisao/la:

A onda sam se zamislio nad alternativom: nitko nikome neće više pomagati, nikoga više neće biti briga za drugoga, jer je to "samo njegov put"... Zapravo je ovo u konačnici pitanje toga želimo li postati roboti koji će živjeti u nekom svom svijetu u kojem će, kakti, "napredovati", ili ćemo biti ljudi koji su spremni preuzeti brigu o drugome, pa do neke mjere i o putu drugoga.

Praćenje svog puta ni na koji način ne podrazumeva egoizam ni sebičnost. Ponovo bih naglasila potrebu za povlačenjem crte kod uplitanja... da se ne ponavljam. Preteruješ, "roboti"???

MoW je napisao/la:

E sad, postoji pitanje iskustva. Trebaju li nam sva iskustva?... Ako kažemo da su možebitno i ta iskustva korisna, onda opet promatramo samo s egocentrične točke promatranja.

Zaista mislim da nismo u stanju proceniti kakva iskustva kome trebaju. Kako bi ti mogao znati kakva su iskustva meni potrena? Ili ja za tebe? I ne smatram ovaj stav ni na koji način egoističnim. Molila bih te da objasniš kako je ovakvo mišljenje egoistično.

MoW je napisao/la:

Inertnost prema aktivnom sudjelovanju u radu zajednice je nažalost prisutna i kod velikog broja mistika koje su ljudi slavili kao takve, ali od kojih nisu imali realno nikakve koristi.

Šta ke realna korist?

MoW je napisao/la:

Da je taj Apsolut želio da nema akcije, da nema potrage za najboljim Putem kojim će se naša duša, mali njezin dijelić realizirati, ne bi bili ovdje...
To ne znači da ćemo svi imati isti put, ili da postoji samo jedan put za sve ljude, već samo to da svatko ima svoj najbolji način kako će taj put ostvariti, kako će najbolje pomoći sebi i zajednici da najbolje napreduju.

Ljudi ne vole koncept grijeha, barem zapadni duhovnjaci ga ne vole. Misle da grijeh ne postoji, da je iluzija i da je to zastarjeli koncept. Ali ja mislim da je grijeh sve ono što puno divergira od našeg najboljeg puta za taj život, puta čije smo si crte sami negdje, nekako, zacrtali, a sve u cilju pomoći sebi i drugome.

Ovde kao da odstupaš sam od svog stava. Postoji li najbolji put za sve ili ne? Jedan put, a više načina? Ili više puteva?... Malo mi je ovo na kraju konfuzno...
Ako smo sami zacrtali taj put, ko određuje šta je greh??? *

Ne znam...mozda se netko rodio, prozivio i rekao "Imao sam savrsen zivot, sve je bilo lako i lijepo i tocno kako sam zelio"...moguce da ima i takvih ljudi kojima se sve slozi bas kako zele bez imalo truda...moguce...ali ako ih i ima tada je to beznacajan broj...
Cini mi se da se vecina ljudi ipak trudi i muci... Danasnja kultura zivljenja daje veliku prednost novcu iz cega proizlazi da su bogati sretni...a opet...gledam te bogate i svako malo netko premine bilo od droge bilo da se bas ubije...stalno traze nekog da ih voli ali kome da vjeruju...doguraju do kraja zivot, a da nisu bili sigurni da je nekom zbilja stalo do njih samih...na koncu se lesinari okupe oko umiruceg samo da se docepaju njegovog novca... I sad...da li je ta osoba zbilja bila sretna? Mozda joj je zivot bio lagodan ali da li je nasla sto je trazila (uz predpostavku da nije trazila samo provod)?
I tako...nema lakog zivota...a cesto i padnemo...odemo na 'krivi put'...jbg, tako je to...nismo savrseni ni mi ni nasa tijela...
Inace...Zvezda...jako lijep post...slazem se da je vrijeme relativno tj. nebitno...

Nego...ajmo zamislit situaciju gdje dusa stalno posrce...znaci, nije vazno sto ce joj pokusaj napretka 'oduzeti' jako puno zivota...problem je sto doticna dusa jednostavno svaki put posrne i okrene se nekom zlu kojim steti drugima... Da li je reinkarnacija beskonacna? Mislim da nije...ako se nesto ponavlja i ponavlja, bez obzira na namjere duse prije rodjenja, ne vjerujem da ce se jednostavno samo produziti ciklus inkarnacija. Sto vi mislite?

A pravi put? Da li bas postoji neki koji je ispravniji od drugih...ne znam bas...jer kako netko zna sto meni treba (kao sto i Zvezda naglasava)... Svjetske religije nude Pravi Put...ajmo kazat da pojedinac izabere neku od religija i krene tim njihovim Pravim Putem...e, sad...da li to garantira razvoj? Mozda ce taj put upravo ojacati neke negativne osjecaje u osobi koje ona potiskuje kako bi se rpilagodila putu... Da li je dobro da ih je osoba potisnula i da tako nije nastetila nikom? Nemam pojma. Ako je osjecaj samo jos vise ekspandirao u osobi to nije dobro...da je isti ispoljen moguce bi doticna uvidjela da je to krivo...jer iskustvo na svojoj kozi je najbolji ucitelj... Moguce da bi neki negativni postupak koji bi ta osoba napravila upravo bilo nesto sto je zrtva trebala osjetiti/iskusiti... I to je interakcija isto...i to je isto uplitanje u tudje zivote... U biti, sansa da ljudi gledaju svoja posla i svoj put je gotovo nikakva...
Da ne bi netko mislio da propagiram princip 'u se, na se i poda se'...jok...jedina prava i vjecita borba je ona protiv nas samih...ali ta borba se desava kroz zivot, a ne u kontroliranom ringu...ako netko i posrne i pogrijesi iz toga moze upravo napredovat...iz greski se uci...

Dakle, ne vjerujem da postoji prirucnik za zivot koji vrijedi za sve ljude. Ne vjerujem da niti blizu svim ljudima treba isto. Iskreno...takvo razmisljanje...o laganom putu i 'prirucniku' vezujem sa strahom...
Amerika tu prednjaci...sto su napravili...napravili su osiguranja od svega...guraju ti pod nos 'sto ako'...i tako...ljudi placaju osiguranja i misle da jesu sigurni...mozda i jesu...u redu...ali pitajmo malo npr. pingvina u zooloskom vrtu...pingivn je tamo siguran, nema neprijatelja, redovito se hrani...da li je sretan? Da li bi mijenjao taj zivot za samo jedan dan slobode nakon cega ce ga progutati orka?
Lagani zivot, bez rizika, bez ulaganja, bez davanja sebe...to je zivot u kavezu...to nije sigurni niti pravi put...to je strah...
Da se razumjemo...u tako puno situacija ja se itekako bojim...i pomislim da mozda bolje ne riskirati i ne baciti se naglavce u nesto...nekad se bacim, nekada prevlada strah...ali ako je to iskustvo meni potrebno zivot ce naci nacina da me ponovno dovede pred slicnu situaciju...ako cu citav svoj vijek izbjegavati borbu i zivot mozda cu do kraja dogurati relativno neostecena...emotivno, psihicki, fizicki...sto ja znam kako sve...ali ne bih se zaklela da je to bio iskoristen zivot...

Alpha je napisao/la:

...ajmo zamislit situaciju gdje dusa stalno posrce...znaci, nije vazno sto ce joj pokusaj napretka 'oduzeti' jako puno zivota...problem je sto doticna dusa jednostavno svaki put posrne i okrene se nekom zlu kojim steti drugima... Da li je reinkarnacija beskonacna? Mislim da nije...ako se nesto ponavlja i ponavlja, bez obzira na namjere duse prije rodjenja, ne vjerujem da ce se jednostavno samo produziti ciklus inkarnacija. Sto vi mislite?

Mislim da ne možeš preterati, tj. da ćeš, ako zaista preteraš granice, biti privremeno isključen iz ciklusa inkarnacija. Završićeš na mestu koje bi se moglo opisati kao "poljska bolnica"... Šta i kako tamo, ne znam baš. Nekakva teška rehabilitacija...

Alpha je napisao/la:

Lagani zivot, bez rizika, bez ulaganja, bez davanja sebe...to je zivot u kavezu...to nije sigurni niti pravi put...to je strah...
...ako je to iskustvo meni potrebno zivot ce naci nacina da me ponovno dovede pred slicnu situaciju...ako cu citav svoj vijek izbjegavati borbu i zivot mozda cu do kraja dogurati relativno neostecena...emotivno, psihicki, fizicki...sto ja znam kako sve...ali ne bih se zaklela da je to bio iskoristen zivot...

Sa ovim se slažem u potpunosti. O izboru potrebnih situacija, o životu koji ima smisla i svrhe... upravo tako kako si opisala... *

zvezda je napisao/la:

MoW je napisao/la:

Smatram da je lakši put ako kažemo: "svi smo različiti i svi imamo vlastite puteve, koji se zapravo drugih ni ne tiče, a ni najbolji put nije bitan jer imamo koliko god vremena želimo."

Ne slažem se sa ovim. Po meni, to nije lakši put. Teži je. Nemaš se na koga ugledati i sve moraš sam. Nema nikoga da korača s' tobom. Najbolji put nije ni bitan ni nebitan, jer ne postoji kao takav (opet po mom mišljenju). Vreme ovde nije relevantna kategorija.

Sve moraš sam, ali ne moraš se oko nikoga drugoga brinuti nego oko sebe. A na onaj način moraš se brinuti i za sebe i za ostale. Pa sad... to smatram mnogo težim putem čisto logički.

zvezda je napisao/la:

MoW je napisao/la:

Teži put je uhvatiti se ukoštac sa samim sobom i stalno, stalno, nastojati se poboljšavati i nastojati poboljšavati društvo u kojem živimo.
Mislim da oni ljudi koji propagiraju taj opušteni i pomalo nonšalantni pristup u kojem "ne znamo sve razloge, pa se bojimo i bilo što poduzeti", jednostavno nisu dovoljno mudri.

Ja smatram da se čovek uvek hvata u koštac sa samim sobom i nastoji poboljšavati sebe. To zavisi od same osobe. Neka stav i jeste opušten i pomalo nonšalantan, ali ovo o bojimo se bilo šta preduzeti je sasvim netačno. Nema tu nikakvog straha. Samo se uvek mora oceniti da li delovati i koliko i kako i u kom smeru kada su drugi u pitanju, jer ih često možemo zeznuti iz dobrih namera "kojima je, najčešće, popločan put do Pakla". Samo smatram da moramo imati dobru procenu ako se uplićemo u tuđe živote i uvek znati koliko kome imamo pravo da se mešamo. Ko je mudar ili ne ne želim komentarisati.

Točno, s ovim se mogu složiti. Tako mi nije odmah izgledalo kad si rekla da svatko ima svoj put, shvatio sam da misliš da se onda uopće ne trebamo petljati u tuđe puteve.
Doduše, ne slažem se da se čovjek uvijek hvata ukoštac sa samim sobom, ima onih koji su i od svoga puta praktički posve odustali i ništa ih više nije briga. Jesu li i oni na dobrom putu? Recimo lijenost smatram teškim grijehom protiv vlastitog puta.

zvezda je napisao/la:

MoW je napisao/la:

A onda sam se zamislio nad alternativom: nitko nikome neće više pomagati, nikoga više neće biti briga za drugoga, jer je to "samo njegov put"... Zapravo je ovo u konačnici pitanje toga želimo li postati roboti koji će živjeti u nekom svom svijetu u kojem će, kakti, "napredovati", ili ćemo biti ljudi koji su spremni preuzeti brigu o drugome, pa do neke mjere i o putu drugoga.

Praćenje svog puta ni na koji način ne podrazumeva egoizam ni sebičnost. Ponovo bih naglasila potrebu za povlačenjem crte kod uplitanja... da se ne ponavljam. Preteruješ, "roboti"???

Podrazumijeva ako samo na sebe misliš. A ovo o robotima jest pretjerano, ali nažalost danas već ima i toga.

zvezda je napisao/la:

MoW je napisao/la:

E sad, postoji pitanje iskustva. Trebaju li nam sva iskustva?... Ako kažemo da su možebitno i ta iskustva korisna, onda opet promatramo samo s egocentrične točke promatranja.

Zaista mislim da nismo u stanju proceniti kakva iskustva kome trebaju. Kako bi ti mogao znati kakva su iskustva meni potrena? Ili ja za tebe? I ne smatram ovaj stav ni na koji način egoističnim. Molila bih te da objasniš kako je ovakvo mišljenje egoistično.

Ne, nisam mislio da je stav egoističan, već to da ako se promatra da je diktatoru takvo iskustvo potrebno, da je to egoistično jer se promatraju isključivo njegove potrebe. Možda da uskladi svoje potrebe s potrebama drugih?

zvezda je napisao/la:

MoW je napisao/la:

Inertnost prema aktivnom sudjelovanju u radu zajednice je nažalost prisutna i kod velikog broja mistika koje su ljudi slavili kao takve, ali od kojih nisu imali realno nikakve koristi.

Šta ke realna korist?

U ovom kontekstu, da im pomogne pri gradnji kuće, da ih nauči divlje biljke, da im pokaže jedan bolji put na vlastitom primjeru. A ne da zvjera okolo produhovljen i glave gore.

zvezda je napisao/la:

MoW je napisao/la:

Da je taj Apsolut želio da nema akcije, da nema potrage za najboljim Putem kojim će se naša duša, mali njezin dijelić realizirati, ne bi bili ovdje...
To ne znači da ćemo svi imati isti put, ili da postoji samo jedan put za sve ljude, već samo to da svatko ima svoj najbolji način kako će taj put ostvariti, kako će najbolje pomoći sebi i zajednici da najbolje napreduju.

Ljudi ne vole koncept grijeha, barem zapadni duhovnjaci ga ne vole. Misle da grijeh ne postoji, da je iluzija i da je to zastarjeli koncept. Ali ja mislim da je grijeh sve ono što puno divergira od našeg najboljeg puta za taj život, puta čije smo si crte sami negdje, nekako, zacrtali, a sve u cilju pomoći sebi i drugome.

Ovde kao da odstupaš sam od svog stava. Postoji li najbolji put za sve ili ne? Jedan put, a više načina? Ili više puteva?... Malo mi je ovo na kraju konfuzno...
Ako smo sami zacrtali taj put, ko određuje šta je greh??? *

Postoji najbolji put za svaku osobu posebno. To sam rekao, ne to da postoji jedan najbolji put za sve.
Dakle, mislio sam na to da osoba ako slijedi etičke principe i da ne ošteti drugoga, da ima pravo na kakav god put želi, ali da će imati uvijek jedan put kojim će najbrže napredovati.
Mi smo si put zacrtali sami na temelju preporuka naših učitelja. A naši učitelji i njihovi učitelji i mi sami skupa određujemo što je to grijeh, odnosno devijacija od najboljeg puta i kako da to u sljedećem životu što učinkovitije razriješimo.

Alpha je napisao/la:

Ne znam...mozda se netko rodio, prozivio i rekao "Imao sam savrsen zivot, sve je bilo lako i lijepo i tocno kako sam zelio"...moguce da ima i takvih ljudi kojima se sve slozi bas kako zele bez imalo truda...moguce...ali ako ih i ima tada je to beznacajan broj...
Cini mi se da se vecina ljudi ipak trudi i muci... Danasnja kultura zivljenja daje veliku prednost novcu iz cega proizlazi da su bogati sretni...a opet...gledam te bogate i svako malo netko premine bilo od droge bilo da se bas ubije...stalno traze nekog da ih voli ali kome da vjeruju...doguraju do kraja zivot, a da nisu bili sigurni da je nekom zbilja stalo do njih samih...na koncu se lesinari okupe oko umiruceg samo da se docepaju njegovog novca... I sad...da li je ta osoba zbilja bila sretna? Mozda joj je zivot bio lagodan ali da li je nasla sto je trazila (uz predpostavku da nije trazila samo provod)?
I tako...nema lakog zivota...a cesto i padnemo...odemo na 'krivi put'...jbg, tako je to...nismo savrseni ni mi ni nasa tijela...
Inace...Zvezda...jako lijep post...slazem se da je vrijeme relativno tj. nebitno...

Nego...ajmo zamislit situaciju gdje dusa stalno posrce...znaci, nije vazno sto ce joj pokusaj napretka 'oduzeti' jako puno zivota...problem je sto doticna dusa jednostavno svaki put posrne i okrene se nekom zlu kojim steti drugima... Da li je reinkarnacija beskonacna? Mislim da nije...ako se nesto ponavlja i ponavlja, bez obzira na namjere duse prije rodjenja, ne vjerujem da ce se jednostavno samo produziti ciklus inkarnacija. Sto vi mislite?

A pravi put? Da li bas postoji neki koji je ispravniji od drugih...ne znam bas...jer kako netko zna sto meni treba (kao sto i Zvezda naglasava)... Svjetske religije nude Pravi Put...ajmo kazat da pojedinac izabere neku od religija i krene tim njihovim Pravim Putem...e, sad...da li to garantira razvoj? Mozda ce taj put upravo ojacati neke negativne osjecaje u osobi koje ona potiskuje kako bi se rpilagodila putu... Da li je dobro da ih je osoba potisnula i da tako nije nastetila nikom? Nemam pojma. Ako je osjecaj samo jos vise ekspandirao u osobi to nije dobro...da je isti ispoljen moguce bi doticna uvidjela da je to krivo...jer iskustvo na svojoj kozi je najbolji ucitelj... Moguce da bi neki negativni postupak koji bi ta osoba napravila upravo bilo nesto sto je zrtva trebala osjetiti/iskusiti... I to je interakcija isto...i to je isto uplitanje u tudje zivote... U biti, sansa da ljudi gledaju svoja posla i svoj put je gotovo nikakva...
Da ne bi netko mislio da propagiram princip 'u se, na se i poda se'...jok...jedina prava i vjecita borba je ona protiv nas samih...ali ta borba se desava kroz zivot, a ne u kontroliranom ringu...ako netko i posrne i pogrijesi iz toga moze upravo napredovat...iz greski se uci...

Dakle, ne vjerujem da postoji prirucnik za zivot koji vrijedi za sve ljude. Ne vjerujem da niti blizu svim ljudima treba isto. Iskreno...takvo razmisljanje...o laganom putu i 'prirucniku' vezujem sa strahom...
Amerika tu prednjaci...sto su napravili...napravili su osiguranja od svega...guraju ti pod nos 'sto ako'...i tako...ljudi placaju osiguranja i misle da jesu sigurni...mozda i jesu...u redu...ali pitajmo malo npr. pingvina u zooloskom vrtu...pingivn je tamo siguran, nema neprijatelja, redovito se hrani...da li je sretan? Da li bi mijenjao taj zivot za samo jedan dan slobode nakon cega ce ga progutati orka?
Lagani zivot, bez rizika, bez ulaganja, bez davanja sebe...to je zivot u kavezu...to nije sigurni niti pravi put...to je strah...
Da se razumjemo...u tako puno situacija ja se itekako bojim...i pomislim da mozda bolje ne riskirati i ne baciti se naglavce u nesto...nekad se bacim, nekada prevlada strah...ali ako je to iskustvo meni potrebno zivot ce naci nacina da me ponovno dovede pred slicnu situaciju...ako cu citav svoj vijek izbjegavati borbu i zivot mozda cu do kraja dogurati relativno neostecena...emotivno, psihicki, fizicki...sto ja znam kako sve...ali ne bih se zaklela da je to bio iskoristen zivot...

Ne možemo reći je li bogata osoba sretnija ili ne u ovom životu. Činjenica je samo to da si može priuštiti više zemaljskih dobara. Ništa više. Sreću, kao što si pravilno zaključila, ne može kupiti. Većina nas radi i u tom radu nalazi sreću, moguće i veću od materijalno bogatijih.

Što se tiče stalnih reinkarnacija, ne smatram da je moguće stalno raditi pogreške na putu i ne platiti cijenu. Budući da ne znam kakva bi to cijena bila, držat ću se hinduističkih učenja po kojima se osoba može reinkarnirati i u niži oblik života i na nekoj drugoj, gadnijoj planeti. Tako da, uvijek možeš pasti niže, barem do nivoa u kojem više ne možeš svjesno raditi greške, pa ti se opet da prilika poslije, kad se neko vrijeme "ohladiš". To je barem moje mišljenje.

Svjetske religije sve nude najbolji Put, barem tako tvrde. E sad, ako doista pogledamo korijene tih religija, njihova osnovna učenja, dolazimo do etičkih principa ponašanja, ali i do nečeg još dubljeg, do svjedočanstva o ljubavi. Svemir nas u svojoj osnovi voli jer smo njegov dijelić, a voli nas tim više što se pridržavamo nekih pravila ponašanja u zajednici. Na taj način zajednica raste i mi se razvijamo.
Primjerice, u kršćanstvu se govori o: ljubi gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svim umom svojim i svim duhom svojim, i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.
U hinduizmu se ističe da ako provodiš krepostan život, pri čemu sa svake "razine" možeš uzeti dijelić toga, ali u osnovi, moraš sljediti etičke norme prema sebi i svima, da ćeš napredovati.
U budizmu se naučava princip nedjelovanja i ljubljenja i onoga koji te napada, jer je i on ti i ti on.
U islamu se također propagira mir i sloga, sklad s prirodnim zakonima i umjerenost, što je često izokrenuto u raznim sektama.
U judaizmu se pak više usredotočuju na materijalni aspekt, međutim imaju kodeks prilično čvrstih Mojsijevih zakona koji bi ih trebali približiti putu dobrote i napretka.
Što idemo dalje u sve manje i manje religije i prema sektama, ljubav prema sebi i bližnjemu se sve više gubi i dolazi do dualističkih, relativističkih interpretacija. Nije li samim time pokazano da većina ljudi ima više sluha za ispunjenje svojeg puta, nego za relativizaciju?

Ovo zadnje, Alpha... savršeno! :kiss:

Alpha je napisao/la:

Nego...ajmo zamislit situaciju gdje dusa stalno posrce...znaci, nije vazno sto ce joj pokusaj napretka 'oduzeti' jako puno zivota...problem je sto doticna dusa jednostavno svaki put posrne i okrene se nekom zlu kojim steti drugima... Da li je reinkarnacija beskonacna? Mislim da nije...ako se nesto ponavlja i ponavlja, bez obzira na namjere duse prije rodjenja, ne vjerujem da ce se jednostavno samo produziti ciklus inkarnacija. Sto vi mislite?

Dobro pitanje, ja mislim da je tu važna namjera, da li netko radi nešto loše namjerno ili zato što ga nešto «vuče» na takvo ponašanje, npr. ovisnik o drogi koji zna da je ovisnost loša, zna da to čini zlo i njemu i svima oko njega, ne želi biti ovisan, ali ipak ne može prestati, jednostavno njegovo tijelo je preslabo, želi se promijeniti ali ne može. E sad ako on u novom životu dobije novo tijelo koje je slično ovom starom i on bude opet ovisnik i on se ponovo bori protiv toga, ali ne uspije no u svemu tome nešto i nauči. U konačnici bi on trebao svladati tu ovisnost i ne biti ovisan bez obzira koje tijelo «dobio».
No ako netko drugi stalo čini zlo zato što to želi i stalno ponavlja iste greške bez obzira na okolnosti, takav pada na sve niže razine dok ne prestane postojati. Isus kaže cijena za grijehe je smrt, ali ne smrt u ovom našem fizičkom smislu nego u pravom i doslovnom smislu, znači više nema povratka i više nema egzistencije ni u kakvom obliku.

A što se tiče najboljeg puta, moje je mišljenje da postoji najbolji put za svakoga od nas, e sad da li ćemo ga mi slijediti ili ne to je naš izbor, to nipošto ne znači da će nam sve biti lijepo i bez ikakvih problema, upravo suprotno, na problemima učimo i rješavajući stvari koje su «teške» napredujemo. Npr. ako pogledamo majku Terezu, njen život sasvim sigurno nije bio lagan, ali je ona bila upravo na tom pravom putu i sama ga je izabrala, znajući da će biti težak i vjerojatno je u svom životu bila sretna i ispunjena.

@Alpha zanimljiva pričica o Flemingu i Churchilu, volim takve pričice iako su "dječje" i jednostavne, ali ih je zanimjivo pročitati pogotovo po prvi puta

MoW je napisao/la:

...kad si rekla da svatko ima svoj put, shvatio sam da misliš da se onda uopće ne trebamo petljati u tuđe puteve.
Doduše, ne slažem se da se čovjek uvijek hvata ukoštac sa samim sobom, ima onih koji su i od svoga puta praktički posve odustali i ništa ih više nije briga. Jesu li i oni na dobrom putu? Recimo lijenost smatram teškim grijehom protiv vlastitog puta.

Hteli mi to ili ne, petljanje se nikada ne može sasvim izbeći. Zato tu i preporučujem oprez...
To što nama izgleda kao odustajanje zapravo možda JESTE njihov put za ovu lekciju. Možda upravo moraju da na svojoj koži osete kako je odustati i iskuse brutalno sve posledice toga. To je ono što pokušavam da razjasnim. Smatram iskustva jako individualnima. Isto tako mislim da ne možemo dati dobru procenu toga šta je kome potrebno, jer to zavisi od previše faktora koji su iz naše perspektive nedostupni. Nemam ništa protiv lenjosti drugih. Sve ima svoje posledice. Neophodno ih je iskusiti i doživeti. Krećem od sebe (jedino to je pošteno) - kako ću znati da vatra peče ako sama ne gurnem ruku u nju? Ništa što bi mi iko ikada rekao i objasnio o vatri, nikakve tuđe opekotine koje bih mogla videti, ne mogu se po intenzitetu utiska i jasnoći uvida meriti sa time da se sama opečem. Po meni, samo se lična iskustva računaju. Čovek ne može hodati stopama drugog čoveka i očekivati da nekuda stigne ni reći da je na Putu...

MoW je napisao/la:

Ne, nisam mislio da je stav egoističan, već to da ako se promatra da je diktatoru takvo iskustvo potrebno, da je to egoistično jer se promatraju isključivo njegove potrebe. Možda da uskladi svoje potrebe s potrebama drugih?

A možda ti drugi vuku karmički dug tiranina ili sadiste koji sada moraju otplatiti u ulozi žrtve... Tasovi se moraju dovesti u ravnotežu. Kako će neko najbolje spoznati koliko je povredio drugoga? Tako što će se naći u koži i ulozi povređenog... Možda ovo zvuči surovo ili brutalno, ali samo je pravično. Tako ni Priroda nije milosrdna ili surova, već samo pravedna.

MoW je napisao/la:

U ovom kontekstu, da im pomogne pri gradnji kuće, da ih nauči divlje biljke, da im pokaže jedan bolji put na vlastitom primjeru. A ne da zvjera okolo produhovljen i glave gore.

"Ne bacaj bisere pred svinje".
Znam da nisi mislio bukvalno. Nisam ni ja, ali suština je tu. Svakome ono što je za njega. Sva znanja koja čovek može da usvoji nalaze se na onoj tankoj liniji - granici znanja koja već ima i okeana onoga što ne zna, a što okružuje njegovo maleno znanje. Ne možeš samo zamahnuti rukom u taj okean, zagrabiti bisere i prosuti ih... Od toga niko neće imati koristi. Oni neće shvatiti, a ronilac za biserima će ispasti smešna budala. Neotvorenim očima dragoceni biseri će izgledati kao jeftine perle...

MoW je napisao/la:

Postoji najbolji put za svaku osobu posebno. To sam rekao, ne to da postoji jedan najbolji put za sve.

Postoji NJEN put. Da li je najbolji ili ne, nema načina da znamo. Za nju sigurno jeste, samo zato jer je NJEN. Nama on može biti ovakav ili onakav, nebitno je i smatram da je izraz "najbolji" ovde suvišan i pogrešan.


OSa ovim o učiteljima i sopstvenoj predestinaciji se slažem... *

Chakotay je napisao/la:

Npr. ako pogledamo majku Terezu, njen život sasvim sigurno nije bio lagan, ali je ona bila upravo na tom pravom putu i sama ga je izabrala, znajući da će biti težak i vjerojatno je u svom životu bila sretna i ispunjena.

Kako ne? Onolike donacije, a jedna zgrada za zbrinjavanje na terenu... evidencija koja se vodi grafitnim olovkama u sveske, a kad se popuni breiše se pa iznova, radi uštede na papiru... svedočanstva o "prosleđivanju" dece siromašnih (koja su joj bila poverena na brigu) iz Kalkute bogatim porodicama po svetu (da, usluga u ime boga i crkve)... javno proklinjanje žena koje se odluče na abortus ili razvod... sve dok se nije razvela njena dobra prijateljica Ledi Di (koja je tek priča za sebe)... tada je prosto rekla "nije im išlo..."...a tek "čuda" zbog kojih je u procesu proglašenja svetom! O, ne mogu ni da pišem o njoj, koliko se iznerviram!!!

Ne dozvoli sebi da vidiš samo ono što ti se servira... *

kako ova zvezda lijepo priča i piše pa to je nevjerojatno

Lukini je napisao/la:

kako ova zvezda lijepo priča i piše pa to je nevjerojatno

Hahaha... Ne znam da li bih ja baš upotrebila reč "lepo" u ovom kontekstu..., no hvala lepo! *

@MoW...ovo sa provjetljenima sa glavom gore ne kuzim nikako...ako je netko produhvljen onda ne seta sa nosom u oblacima jer bi to znacilo da nije produhovljen...

Sto se tice inkarnacije na nizu razinu...da...moguce...


@Chakotay...kao sto MoW spominje...moguce da se ide prema 'dolje' ili sto Zvezda kaze moguce da postoje pokusaji rehabilitacije dok smo u drugoj frekfenciji...a ako nista ne upali onda to sto ti kazes...preprogramiranje energije u nesto drugo...


@Zvezda...roditelj ce djetetu milion puta ponoviti nesto ako je to za njegovo dobro cak ako se doima da baca 'bisere pred svinje'

Hoće, ali ja baš nisam stekla dojam da ovde pričamo o odnosu roditelj - dete. To je sasvim drugačije. Stvorili smo to biće i za njega smo odgovorni drugačije nego za bilo koga drugog... *

To je primjer...ako je netko prosvjetljen tada bi na one kojima treba pomoc valjda gledao na neki slican nacin kao roditelj na dijete...uostalom za sam pojam Boga kazemo Otac.

Ovo je Alphino jako zanimljivo gledište. Složio bih se s tim. Zato je zanimljivo da duhovni učitelji često imaju težnji podučavati svakoga, uplitati se prilično jako u njegov put ako procijeni da će to ovome pomoći. To naravno može biti dvosjekli mač, no ako je učitelj zaista prosvjetljen, onda vjerujem da zna zašto to radi.

Paaa...ona valjda zna kako reci, sto reci, koliko reci...i na koncu...to je ipak osoba koja ne seta samo okolo sa glavom gore i gleda samo sebe